Šta se događa kada neko svoj zahtjev više ne predstavlja kao vlastito mišljenje, nego kao Božiju zapovijed? I gdje prestaje legitimni religijski autoritet, a počinje njegova zloupotreba?
Ova pitanja bila su u središtu predavanja prof. dr. Zilke Spahić Šiljak o duhovnom nasilju, održanog u okviru seminara organizacije Bahar, održanom u Sarajevu 26.09.2026 godine u hoelu Hollywood.
Duhovno nasilje definirano je kao zloupotreba religijskog autoriteta, svetog teksta, religijskih normi, rituala ili odnosa povjerenja kako bi se drugu osobu kontroliralo, zastrašilo, posramilo, podredilo ili joj se ograničila moralna i duhovna autonomija.
Jedna od najvažnijih poruka predavanja bila je da problem nije religija sama po sebi. Naprotiv, za osobe koje prolaze kroz nasilje vjera može biti izvor snage, smisla, nade, otpora i iscjeljenja. Problem nastaje onda kada se religijsko tumačenje pretvori u sredstvo legitimiranja neravnopravne moći. Zato se duhovno nasilje ne može svesti samo na pitanje pogrešnog čitanja svetog teksta. U njegovom središtu nalazi se pitanje moći: ko ima pravo govoriti, ko tumači, čiji se glas smatra autoritativnim i šta se događa kada se ljudsko tumačenje predstavi kao neupitna Božija volja.
Razlika je jednostavna, ali presudna. U autoritarnom odnosu neko može reći: „Želim da me poslušaš.“ U duhovno nasilnom odnosu ista poruka može glasiti: „Bog želi da me poslušaš.“
U toj promjeni jezika događa se i promjena moći. Ljudski zahtjev više se ne predstavlja kao stav, interes, porodična norma ili društveno očekivanje, nego kao zahtjev samog Boga. Time se otpor nekoj osobi može predstaviti kao neposluh Bogu, a propitivanje autoriteta kao moralni ili religijski prijestup.
Upravo je brisanje granice između Božijeg autoriteta i ljudske interpretacije jedan od ključnih epistemoloških problema duhovnog nasilja. Islamska feministička hermeneutika na toj granici insistira vrlo jasno: Bog nije isto što i naše razumijevanje Boga, sveti tekst nije isto što i njegovo tumačenje, a religija nije isto što i društveni odnosi moći uspostavljeni u njeno ime.
Takav pristup zahtijeva i ozbiljno preispitivanje autoriteta. Nijedan pojedinac, bez obzira na obrazovanje, funkciju, religijsko znanje ili ugled u zajednici, nema pravo vlastito tumačenje predstaviti kao jedino moguće i poistovjetiti ga s Božijom voljom.
Posebno su problematične situacije u kojima se pojmovi poput poslušnosti, strpljenja, žrtve, stida, časti ili porodične dužnosti koriste kako bi se osoba zadržala u odnosu koji je ponižavajući ili nasilan. Religijski jezik tada može postati sredstvo kojim se nasilje prikriva, normalizira ili čak predstavlja kao moralna obaveza.
Zato pitanje duhovnog nasilja nije samo teološko. Ono je istovremeno pitanje dostojanstva, slobode savjesti, interpretativnog autoriteta i odgovornosti prema drugom ljudskom biću.
Jedna od ključnih poruka predavanja mogla bi se sažeti ovako:
Nije dovoljno pitati šta religijski tekst kaže. Potrebno je pitati i ko ga tumači, iz koje pozicije moći, u čiju korist i kakve posljedice takvo tumačenje proizvodi u životu drugih ljudi.
Upravo u tome islamska feministička hermeneutika pruža važan korektiv: ona ne odbacuje vjeru zbog njene zloupotrebe, nego iz samih etičkih temelja islama propituje dominaciju, monopol nad tumačenjem i svaki pokušaj da se ljudska moć sakralizira. Na taj način religija ponovno može postati prostor oslobađanja, odgovornosti i dostojanstva, umjesto instrument kontrole.
