Ružica Ljubičić
Lamija je intrigantna ženska figura iz grčke mitologije koja utjelovljuje osobine koje društvo prezire i demonizira. Prema pojedinim antičkim izvorima bila je prekrasna kraljica Libije, a potom je postala Zeusova ljubavnica s kojom je imao djecu. Zbog njihove ljubavne veze Zeusova supruga Hera ubija njihovo potomstvo, nakon čega se shrvana Lamija preobražava u ljudoždericu koja progoni i proždire tuđu djecu. U kasnijim folklornim interpretacijama portretirana je kao smrtonosna vampirica (González-Rivas Fernández, 2018). Često se povezuje s Lilit jer obje figure simboliziraju neutaživu glad za ubijanjem. Prema židovskoj mitološkoj tradiciji, Lilit je bila prva Adamova žena koja se pobunila protiv podređenog položaja i napustila raj (Resnick, 2007). Tko je zapravo Lamija? Je li fatalna zavodnica, okrutna osvetnica ili duboko povrijeđena majka koja traži pravdu? Je li njezina preobrazba posljedica razarajuće patnje zbog gubitka vlastite djece ili pak kazna koja poručuje kako prolaze žene koje izlaze iz patrijarhalnih okvira? U tekstu razmatramo različite verzije njezina lika u antičkim izvorima, suvremenim istraživanjima kao i u kulturnoj i umjetničkoj ostavštini koju je nadahnula.
Zanemarena ženska iskustva u grčkoj mitologiji
Priče žena u grčkoj mitologiji iznimno su slojevite. Oblikovane su kroz različite arhetipove koji otkrivaju bogat raspon ženskih iskustava – od Here kao kraljice Olimpa i Zeusove ljubomorne supruge do Persefone kao žrtve otmice i boginje koja simbolizira prijelaz između svijeta živih i mračnog podzemlja. Američka klasična filologinja Mary Lefkowitz u knjizi Women in Greek Myth (2007) ističe da su ženski likovi u grčkoj mitologiji oblikovani ponajprije kroz mušku perspektivu pripovijedanja, pri čemu njihovi životi često ovise o odlukama i postupcima muških bogova i junaka. Njihove sudbine obilježene su motivima moći i utjecaja, ali i smrti, gubitka, nasilja, prijevare, ljubomore, osvete i patnje.
Zeus je središnja muška figura koja postaje „gospodar“ brojnih ženskih života. On je istodobno Herin suprug, otac brojne djece i sudionik mnogih ljubavnih afera koje nerijetko imaju tragične posljedice upravo za žene. Ako žene nisu pokorne, treba ih disciplinirati. Ako disciplina zakaže, preostaje kazna. Ovakvi prikazi prepoznati su u interpretacijama opasnih ženskih figura, među kojima se ističe i Lamija. Žene poput nje su promiskuitetne, manipulativne i „uništavaju“ muškarce, čime se legitimizira muška dominacija i potreba za njihovim nadzorom (Meehan, 2017: 3).
Geneza mitova o Lamiji
Lik Lamije jedan je od najsloženijih ženskih likova grčke mitologije. Brojni antički autori spominju njezino ime, ali se njezina priča razlikuje ovisno o izvorima i različitim kulturnim i duhovnim tradicijama. U najstarijim verzijama mita Lamija se ponekad navodi kao kći Posejdona, grčkog boga mora i potresa, čime se povezuje s božanskim podrijetlom. Grčki putopisac i geograf Pauzanije u djelu Opis Grčke (10.12.1) navodi predaju prema kojoj je najstarija Sibil(a) bila kći Lamije, Posejdonove kćeri, i Zeusa te je proricala u Delfima. Ovaj podatak pokazuje da se Lamijino ime u nekim tradicijama povezivalo s proročkim figurama, što dodatno otežava jedinstveno određivanje njezina podrijetla. Etimologija njezina imena često se povezuje s grčkom riječi laimos („grlo”, „ždrijelo”), čime se simbolički naglašava njezina kasnija povezanost s proždiranjem djece.[1]
U drugim izvorima Lamija se pojavljuje kao prekrasna kraljica Libije u koju se zaljubio Zeus. Njihov ljubavni odnos ostao je donekle tajanstven jer okolnosti njihova prvog susreta nisu sačuvane u izvorima, što je čest slučaj u fragmentarno očuvanoj mitološkoj predaji. Ipak, u većini verzija najistaknutiji motiv predstavlja Herina reakcija. Ljubomora zbog Zeusove izvanbračne veze s Lamijom dovodi do raspleta u kojem Hera usmrćuje njihovu djecu. Taj događaj predstavlja ključnu prekretnicu nakon koje se Lamija iz figure žene i kraljice preobražava u jezivo čudovište obilježeno gorčinom i osvetom (González-Rivas Fernández, 2018). Za razliku od predaja koje naglašavaju ulogu Zeusa i Here, povjesničar Durid, autor djela Historije (Historiai), Lamijinu preobrazbu u čudovište tumači na racionalniji način (Okin, 1980: 102–103). Prema njegovu tumačenju, njezina tjelesna deformacija posljedica je neizmjerne boli zbog gubitka djece, možda čak i samoozljeđivanja, dok njezini ubilački porivi proizlaze iz zavisti prema majkama čija su djeca ostala živa. Slično tumačenje donosi i grčki povjesničar Diodor Sicilski u 1. stoljeću pr. Kr. U opisu libijske špilje, za koju se vjerovalo da je Lamijino rodno mjesto, autor Lamiju opisuje kao kraljicu iznimne ljepote. Za razliku od drugih predaja, u ovoj se verziji Herina ljubomora uopće ne spominje. Umjesto toga, upravo gubitak njezine djece postaje razlog njezine duboke unutarnje i tjelesne preobrazbe (González-Rivas Fernández, 2018).
Ono što intrigira ljudsku maštu jest raskošan opis njezine fizičke preobrazbe. Lamija je, prema predajama, bila čudovište očaravajućeg i zamamnog gornjeg dijela tijela osobito lica, vrata, dekoltea i torza. Donji dio tijela pak ima reptilski ili zmijski oblik. Njezin monstruozni izgled pojačavaju oštre kandže, očnjaci i višestruke oči koje signaliziraju neposrednu opasnost. Sposobnost transformacije fizičkog oblika služi kao njezino glavno oružje kojima mami svoje žrtve (Nais, 2025). Upravo dvostruka ikonografija erotske privlačnosti i nadnaravnih strašnih obilježja čini Lamiju jednu od najatraktivnijih žena u mitologiji i suvremenom folkloru.
Švicarski psihoanalitičar Siegmund Hurwitz smatra da Lamiju obilježavaju nezasitan seksualni nagon i kanibalistička žudnja za djecom. Autor je opisuje kao vampirsko biće koje se hrani krvlju muškaraca te navodi da je posjedovala „dar Sibile”, odnosno sposobnost proricanja budućnosti. Također podsjeća na predaju prema kojoj je Hera proklela Lamiju tako da više nikada nije mogla zatvoriti oči zbog čega je bila osuđena na neprestano promatranje i oplakivanje smrti svoje djece. Sažalivši se nad njezinom sudbinom, Zeus joj je podario mogućnost da vadi oči iz očnih duplji i ponovno ih vraća (Hurwitz, 2009). Važno je istaknuti da postoje različite verzije ovoga mita. Diodor Sicilski navodi kako priča o Lamijinim očima ne mora imati nadnaravno značenje, nego je tumači kao posljedicu njezina razuzdanog života, zbog kojih je navodno bila „slijepa” za događaje u vlastitom kraljevstvu (Diodorus Siculus, 1954). Slično tome, grčki filozof i povjesničar Plutarh spominje predaju prema kojoj je Lamija oči držala u posudi te ih ponovno stavljala tek kada bi izlazila među ljude (Plutarch, 1936). Ove različite predaje pokazuju da mit o Lamijinim očima nije imao jedno ustaljeno tumačenje, nego se tijekom vremena mijenjao i metaforički nadopunjavao u različitim antičkim izvorima.
Prelijepa i opasna – kulturološke i umjetničke interpretacije
Lamija je stoljećima bila inspiracija za brojne legende i priče koje su se pretočile u pjesme, književna djela, likovne prikaze, stripove, filmove i različite oblike popularne kulture. U tim interpretacijama njezin lik nikada nije bio ograničen na samo jedno značenje. Bila je demonica, vampirica, sirena, nimfa, zaljubljena žena, ali i opasno čudovište. Upravo ta dualnost, spoj ljepote i destrukcije omogućila je da Lamija ostane zapamćena. Prvi tragovi njezina kulturnog oblikovanja pojavljuju se već u antičkim izvorima. Aristofan, grčki komediograf iz 5. stoljeća pr. Kr., Pauzanija, grčki putopisac i geograf iz 2. stoljeća, te Aristotel, grčki filozof i jedan od najznačajnijih mislilaca antičkoga svijeta, spominje je u podrugljivom ili kritičkom tonu. U njihovim djelima njezin je lik postupno sveden na upozorenje. Zajedno s drugim ženskim demonima grčke mitologije, poput Morme, Karke i Gelo, Lamija se pretvara u strašilo kojim su se plašila djeca, ali i u simbol društvenih strahova povezanih sa ženskom neukrotivom prirodom i neposlušnošću (Felton, 2016). U takvom obliku Lamija je ušla i u rimsku dramu i književnost te postala toliko prepoznatljiv motiv da su dva brežuljka antičkoga sicilskog grada Akre (Acrae) dobila naziv Lamiás mastoi („Lamijine grudi”).
Jedan od najpoznatijih kasnoantičkih prikaza Lamije nalazi se u djelu Vita Apollonii Tyanensis grčkog sofista i biografa Filostrata iz 3. stoljeća. U njegovoj pripovijesti Lamija je prikazana kao žena koja zavodi mladića Menipa. Međutim, mudrac Apolonije razotkriva da nije riječ o običnoj ženi, nego o nadnaravnom biću koje se hrani krvlju mladih muškaraca. Filostratov prikaz postao je jedan od temelja kasnijih interpretacija Lamije kao senzualne, ali smrtonosne vampirice. Ova predodžba nastavila je živjeti i u kasnijoj europskoj književnosti. Engleski književnik Robert Burton u djelu The Anatomy of Melancholy (1621) uključuje Filostratovu priču i Lamiju navodi kao primjer pogubne, varljive i iluzorne ljubavi.
Upravo je Burtonova interpretacija poslužila pjesniku Johnu Keatsu, jednom od najznačajnijih predstavnika engleskoga romantizma, kao jedan od književnih predložaka za pjesmu Lamia (1819). Keatsova pjesma podijeljena je u dva dijela. U prvome dijelu bog Hermes susreće Lamiju u zmijskom obliku te joj vraća ljudski izgled (Triaridou, 2022: 5). Lamija tada izražava želju da ponovno postane žena kako bi mogla biti s muškarcem kojeg voli:
„Bila sam žena, dopusti mi da još jednom zadobijem ženski oblik i budem očaravajuća kao prije. Volim mladića iz Korinta – o, kakva sreća! Daj mi moj ženski oblik i postavi me ondje gdje se on nalazi. Sagni se, Hermese, dopusti da udahnem na tvoje čelo, i ugledat ćeš svoju slatku nimfu već sada” (Keatz, 2009: 117–122).
Nakon preobrazbe Lamija pronalazi korintskog mladića Licija (Lycius), koji u Keatsovoj verziji odgovara Menipu iz Filostratove pripovijesti, te između njih započinje romansa. Iako Lamija prema Liciju pokazuje iskrene osjećaje, njihov je odnos od početka obilježen nemogućnošću trajnoga opstanka. U drugome dijelu pjesme Apolonije razotkriva njezinu pravu prirodu i otkriva da se iza ljudskog izgleda skriva zmijsko biće. Nakon toga Lamija nestaje, a Licije umire od šoka i tuge, čime pjesma završava tragičnim raspletom (Triaridou, 2022: 5–6). Lamijin lik nastavlja živjeti i u suvremenoj popularnoj kulturi, osobito u žanrovima fantastike, horora i stripa.
Zajedničke demonske niti koje dijele Lilit i Lamija
Izvan okvira klasične grčke mitologije mogu se pronaći brojne poveznice između Lamije i Lilit. Lilit je odbila prihvatiti podređenu seksualnu ulogu koja joj je bila nametnuta te je izgovorila svoje odlučno „NE” Adamovoj dominaciji. Upravo taj čin glasne pobune postao je temelj kasnijih interpretacija Lilit kao simbola ženske neovisnosti, ali i kao opasne demonske figure.
„Sveti reče Adamu: ‘Ako pristane vratiti se, dobro je. Ako ne pristane, mora dopustiti da svakoga dana umre stotinu njezine djece.’ Anđeli napustiše Boga i krenuše za Lilit, koju su sustigli usred mora (…). Prenijeli su joj Božju riječ, ali ona se nije željela vratiti. (…) ‘Ostavite me!’ rekla je. ‘Stvorena sam samo zato da nanosim bolest novorođenčadi. Ako je dijete muško, imam vlast nad njim osam dana nakon njegova rođenja, a ako je žensko, dvadeset dana’” (Alphabet of Ben Sira, prema Stern i Mirsky, 1998: 183–184).
Američki povjesničar, profesor i stručnjak za židovske studije Irven Resnick (2007) ističe da se mitovi o Lilit i Lamiji mogu promatrati kroz zajednički obrazac transformacije ženske figure u demonsko biće. Obje su u početnim predajama povezane sa ženskim iskustvom ljubavi, majčinstva i gubitka, ali se njihov likovi postepeno preobražavaju u trenutku kada prelaze granice očekivanog ženskog ponašanja. Jedna od najvažnijih poveznica između dviju figura jest način na koji se prikazuje njihova seksualnost. Lilit se povezuje sa zavodljivošću i napadima na muškarce, dok Lamija koristi svoju ljepotu kako bi privukla žrtve. Važan element njihove simbolike jest i povezanost sa zmijom. U kasnijoj ikonografiji Lilit se često prikazuje sa zmijskim obilježjima, dok Lamija poprima zmijski oblik u različitim mitološkim prikazima. Resnick (2007) podcrtava zajednički motiv napada na djecu. Time obje postaju suprotnost brižnom i nježnom modelu majčinstva, ali istodobno otvaraju pitanje proizlazi li njihova monstruoznost iz urođene zloće ili iz iskustva odbacivanja i patnje.
Lamijini grijesi i kazna patrijarhata
Postavlja se pitanje koji je zapravo Lamijin najveći „grijeh”? Je li to njezin odnos s vrhovnim bogom Olimpa, narušavanje patrijarhalnoga poretka ili njezina kasnija transformacija u ljudoždericu koje zavodi muškarce i ubija djecu? Takva pitanja otvaraju problematiku odgovornosti i kazne u mitološkim i kulturološkim predajama, osobito kada se uzme u obzir činjenica da Zeus, unatoč položaju vrhovnog božanskog i muškog autoriteta, u brojnim mitovima ulazi u izvanbračne odnose bez ozbiljnih posljedica za sebe.
Naime, Zeusove veze sa ženama često su prikazane kao posljedica njegove moći i nezasitne požude, dok posljedice njegovih odluka najčešće snose upravo žene. Europu otima preobražen u bika, Ledu zavodi u obliku labuda, a do Danaje dolazi kao zlatna kiša. Te su žene na kraju izvukle „deblji kraj“ i teško stradale zbog njegova hira; Semela je doslovno izgorjela pred njegovom božanskom moći (Sironić, 1977). Njihove sudbine često završavaju tragično, dok Zeus ostaje nekažnjen i pošteđen. S druge strane, kao zaštitnica braka i obitelji, Hera je povrijeđena i ogorčena zbog Zeusovih nevjera. Ipak, njezina moć proizlazi iz uloge Zeusove supruge. Svoj položaj održava čuvanjem patrijarhata i kažnjavanjem Zeusovih ljubavnica, umjesto da preispituje poredak koji omogućuje Zeusovu privilegiju i nadmoć (Kodrnja, 2008: 101). I danas se žene koje stupe u vezu s oženjenim muškarcem često prikazuju kao one koje su narušile svetu bračnu i obiteljsku zajednicu, dok se muškarca nerijetko predstavlja kao bespomoćnu žrtvu ženskih čari. Gotovo uvijek ljubavnice postaju metom osude, dok se muškarcu njegova nevjera lakše oprašta. Takav dvostruki standard bolno podsjeća na priču o Lamiji i podsjeća da se društveni obrasci kažnjavanja žena nisu mnogo promijenili.
Kako Lamija postaje ubojica djece? Koliko je duboka bila njezina bol zbog gubitka vlastite djece i koliko je intenzivna bila zavist usmjerena prema drugim majkama? Upravo na ta pitanja, povezujući mit o Lamiji s problematikom spontanoga pobačaja, odgovara španjolska filologinja Ana González-Rivas-Fernández. Autorica propituje sliku majčinstva te otvara prostor za duboko promišljanje emocija koje se često prešućuju. Tuga, frustracija, osjećaj gubitka, tjeskoba ostale su potisnute zbog brojnih očekivanja koja patrijarhalno društvo nameće ženama. Slični motivi pojavljuju se i u narodnim predajama. Primjerice, u bajci Ivica i Marica javlja se vještica koja proždire djecu, dok se u irskom folkloru pojavljuju vile koje otimaju djecu i umjesto njih ostavljaju „podmetnuto dijete” (changeling). Takve su priče bile način na koji su zajednice pokušavale objasniti i ublažiti bol zbog smrti djece u razdobljima kada je smrtnost dojenčadi bila vrlo visoka. Istodobno su pridonosile stvaranju predodžbe o „opasnoj” ženi. Autorica se pritom poziva i na sociologinju i prevoditeljicu Leylu Önal (2011), koja smatra da mnoge legende i bajke o „zlim ženama” učvršćuju patrijarhalni pogled prema kojem je majčinstvo temeljna uloga žene. Zbog toga se žena koja nije mogla ostvariti majčinstvo ili je ostala bez svoje djece često prikazuje kao monstruozna i veoma zla (Önal 2011: 86).
Lamija nikada nije dobila priliku ispričati vlastitu priču niti izraziti svoje osjećaje iz vlastite perspektive. Njezina je patnja uglavnom prikazana kroz prizmu drugih, zbog čega njezina unutarnja iskustva ostaju prešućena ili nedorečena. Ipak, njezini postupci otkrivaju snažne emocionalne dimenzije njezina lika: zavist, tugu, bijes i želju za osvetom. Te emocije trebaju biti opisane kao posljedica duboke traume nastale gubitkom majčinstva (Cousineau & Domar 2007: 296). Prema tome, Lamijino iskustvo je ekstremno i dosta neugodno. Drugim riječima, to je brutalna reprezentacija boli žene kojoj je oduzeta mogućnost majčinstva.
Lamijina mračna ostavština
Od Lamije je oblikovan lik pale i fatalne zavodnice. Zapravo se radi o muškoj seksualnoj fantaziji o ženi koja mami muškarce i potom ih nemilosrdno ubija, pijući njihovu krv. Tako se stereotipi o ženama učvršćuju kroz kulturne i vizualne narative, dok se stvarna složenost ženskoga iskustva briše. Lamija postaje projekcijska površina na koju se upisuju strahovi, moralne optužbe i konačne presude patrijarhalnog poretka. U tom procesu je učvršćen čitav obrazac tumačenja ženskog bijesa, želje i transgresije, obrazac u kojem se žensko iskustvo istovremeno demonizira i seksualizira, ali rijetko kada u potpunosti razumije. Lamija ostaje trajni simbol sukoba između individualne patnje i društvenih osuda, između želje za slobodom i granica koje društvo postavlja pred žene. Ako se to nastavi, „opravdanje“ za diskriminaciju i nasilje nad ženama ostat će validno i legitimno kao kazna. Njezin primjer uči žene da ne skrivaju svoju tugu i gnjev samo da bi ugodile okolini. Njezina sudbina podsjeća koliko je važno zadržati jasan pogled na stvarnost i glasno se suprotstaviti svakoj nepravdi.
LITERATURA:
Biblija (1987). Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
Burton, R. (2001). The anatomy of melancholy. New York: Review Books. (Originalno djelo objavljeno 1621.).
Cousineau, T. M., & Domar, A. D. (2007). Psychological impact of infertility. Best Practice & Research Clinical Obstetrics & Gynaecology, 21(2). 293–308. dostupno na https://doi.org/10.1016/j.bpobgyn.2006.12.003 stranici pristupljeno 1. 7. 2026.
Diodorus Siculus. (1954). Library of history, Vol. X: Books 19.66–20 (R. M. Geer, pr.). Cambridge: Harvard University Press.
Felton, D. (2016). Rejecting and embracing the monstrous in ancient Greece and Rome. A. S. Mittman & P. J. Dendle (ur.). The Ashgate research companion to monsters and the monstrous (str. 91–108.). Routledge.
González-Rivas Fernández, A. (2018). Reconstructing the myth of Lamia in modern fiction: Stories of motherhood, miscarriage, and vengeance. The International Journal of the Humanities: Annual Review. 16(1). 25–38. dostupno na https://doi.org/10.18848/1447-9508/CGP/v16i01/25-38. stranici pristupljeno 20. 6. 2026.
Hurwitz, S. (2009). Lilith—The first Eve: Historical and psychological aspects of the dark feminine. Zurich: Daimon.
Keats, J. (2009). The poems of John Keats (J. Stillinger, ur.). Cambridge: Harvard University Press. (Originalno djelo objavljeno 1820.).
Kodrnja. J. (2008). Žene zmije- rodna dekonstukcija. Zagreb: Znanost i društvo.
Lefkowitz, M. (2007). Women in Greek myth. Baltimore: Johns Hopkins University Press.
Meehan, D. (2017). Containing the kalon kakon: The portrayal of women in ancient Greek mythology. Armstrong Undergraduate Journal of History. 7(2). 8-26. dostupno na https://doi.org/10.20429/AUJH.2017.070202 stranici pristupljeno 2. 6. 2026.
Nais, A. (2025). Lamia: The scary face in Greek mythology. Mythoi. dostupno na https://mythoi.org/en/lamia/ stranici pristupljeno 18. 6. 2026.
Okin, L. (1980). A Hellenistic historian looks at mythology: Duris of Samos and the mythical tradition. S. M. Burstein & L. A. Okin (ur.). Panhellenica: Essays in ancient history and historiography in honor of T. S. Brown (str. 97–118). Coronado Press.
Önal, L. (2011). The discursive suppression of women: Female evils as the villains of the motherhood narrative. Electronic Journal of Folklore, 48. 85–116. dostupno na https://doi.org/10.7592/FEJF2011.48.onal stranici pristupljeno 20. 6. 2026.
Pausanias. (1918). Hellados periēgēsis [Description of Greece] (Vol. IV: Books 8.22–10, W. H. S. Jones, pr.). Cambridge: Harvard University Press.
Philostratus. (1912). The life of Apollonius of Tyana (F. C. Conybeare, pr.). London: William Heinemann.
Plutarch. (1936). Moralia (F. C. Babbitt, pr.). Cambridge: Harvard University Press.
Resnick, I. (2007). The sweepings of Lamia: Transformations of the myths of Lilith and Lamia. I. Resnick & K. Kitchell (ur), Religion, gender, and culture in the pre-modern world (str. 76- 105). Palgrave Macmillan. dostupno na https://doi.org/10.1057/9780230604292_5 stranici pristupljeno 27. 6. 2026.
Sironić, M. (1977). Grčka književnost: F. Čale (ur.), Povijest svjetske književnosti: knjiga 2 (str. 7–187). Zagreb: Mladost.
Stern, D., & Mirsky, M. J. (ur.). (1998). Rabbinic fantasies: Imaginative narratives from classical Hebrew literature. New Haven: Yale University Press.
Triaridou, N. (2022). Lamia, sirens, and female monsters: Feminist reframings of classical myth in 19th-century literature. Antigone. dostupno na https://antigonejournal.com/2022/03/lamia-sirens-keats-andersen/ stranici pristupljeno 24. 6. 2026.
Zochios, S. (2011). Lamia: A sorceress, a fairy or a revenant? Caietele Echinox. 21. 20-31.
[1] Njezino ime pritom nosi višeslojno i kompleksno značenje koje se pojavljuje još u razdoblju prije uspona kršćanstva, ali se zadržava i u kasnijim teološkim tekstovima. Sveti Jeronim njezino ime spominje u Vulgati, uključujući i referencu u Knjizi proroka Jeremije, gdje se lamije opisuju u kontekstu bića koja, unatoč svojoj okrutnosti, hrane i štite vlastito potomstvo. U tom se kontekstu pojam povezuje s hebrejskim izrazom tannim, koji označava morsko čudovište ili zmaja, a u pojedinim prijevodima pojavljuje se i u složenici Leviat-tannim. Budući da se u izvornom tekstu riječ pojavljuje u množini, u latinskom prijevodu poprima oblik lamiae (Zochios, 2011:21).
