Ružica Ljubičić
O ženskoj mudrosti postoje brojne predaje, od kojih su pojedine povezane s navodnim razdobljem matrijarhata (Miles, 2009: 57–58). Proučavanje matrijarhata veoma je kompleksno i zahtijeva dublje analize. Ipak, predaje o njemu sačuvane su u bogatoj kolektivnoj kulturnoj i folklornoj memoriji, običajima i različitim ritualima. Jedna od takvih primjera jest priča o razboritoj zmijskoj kraljici Šahmaran, koja je živjela skrivena sedam slojeva ispod zemlje. Izgradila je harmoničnu egalitarnu zajednicu utemeljenu na međusobnom poštovanju, iscjeljenju i očuvanju prirodnih bogatstava (Popović, 2026). Susrela je Džamsaba, kojemu je ponudila utočište i povjerila svoje znanje. Nakon što je Džamsab pod pritiskom vlasti otkrio njezino tajno skrovište, Šahmaran je pogubljena jer se vjerovalo da njezina krv može izliječiti bolesnog sultana (Denis, 2023; Yang, 2024). Njezino ubojstvoprikazuje pokušaj muškog autoriteta da prisvoji i iskoristi žensko znanje. Predaja o Šahmaran tako otvara pitanje odnosa prema ženskom iskustvu i mudrosti, koji su često podvrgnuti patrijarhalnom nadzoru, disciplini i kažnjavanju.
Kratki pregled teorija o matrijarhatu: između nedostatka dokaza i drevnih kipova
Matrijarhat je pojam koji i danas izaziva brojne rasprave i prijepore u akademskim krugovima. Razlog tomu jest nedostatak dovoljno čvrstih znanstvenih dokaza o postojanju društava u kojima su žene imale glavnu ulogu. Pojam označava „vladavinu majke“, a potječe od grčkih riječi mētēr (majka) i archē (vladavina). Pri tome je važno razlikovati matrijarhat od matrilinearnosti, koja označava društveno uređenje u kojem se porijeklo i nasljeđivanje određuju po ženskoj liniji (Jašarević, 2016: 104). Teorije o matrijarhatu kao izvornom obliku društvenog i obiteljskog uređenja pojavile su se u 19. stoljeću, najprije kod švicarskog pravnika Johanna Jakoba Bachofena u djelu Materinsko pravo iz 1861. godine, a potom su dodatno razrađene u radovima Lewisa H. Morgana i Friedricha Engelsa. Unatoč bogatoj građi, Bachofen nije uspio ponuditi jasne i argumentirane zaključke o postojanju matrijarhalnih zajednica. Preciznije rečeno, njegova su se razmatranja odnosila na matrilinearnost i ginekokraciju. Iako su se matrijarhat i patrijarhat u određenom smislu tumačili i analizirali kao izravne suprotnosti, matrijarhat se često promatrao s podcjenjivanjem i predrasudama, dok se patrijarhat smatrao mnogo naprednijim i isplativijim oblikom društvenog uređenja (Elster, 2007; Morris, 2023).
Arheološki nalazi iz gornjeg paleolitika i neolitika, među kojima se izdvajaju različite figure boginja plodnosti, dodatno su potaknuli rasprave o položaju žena u najranijim ljudskim zajednicama. Takvi su kipovi pronađeni na širokom području Europe i Sjeverne Azije, a pojedini od njih datiraju od prije 30 000 godina i više. Njihova rasprostranjenost otvorila je pitanja jesu li kipovi i statue neolitičkih boginja bili dio jedinstvenog religijskog i društvenog razdoblja u kojem su ljudi njegovali pobožnost prema velikoj boginji i imali povjerenje u žensku vlast (Eisler, 1987; Graves, 2003). Ipak, sami arheološki tragovi ne mogu potvrditi postojanje matrijarhalnog društvenog poretka.
U tom kontekstu važno je podsjetiti na rad litvanske arheologinje Marie Gimbutas. Napisala je trilogiju knjiga The Gods and Goddesses of Old Europe (1974), The Language of Goddesses (1988) i The Cvilization ofGoddess (1991). Prema njezinu gledištu, matristička i gilanijska društva bila su egalitarne i miroljubive zajednice okupljene oko žena kao vladarica. Gimbutas je kritički propitivala mišljenje da su muškarci oduvijek određivali kakav će biti društveni poredak. Navodi da su matrističke zajednice skladno živjele tisućama godina tijekom mlađeg kamenog doba, prije nego što su stigli ratnički i patrijarhalni narodi. U svom akademskom radu autorica je koristila specifičan interdisciplinarni znanstveni pristup arheomitologija koji spaja arheologiju, mitologiju, folklor i jezik kako bi što preciznije opisala život, identitet i vjerovanja tih drevnih zajednica(Navickaitė, 2023).
Unatoč nedostatku dokaza o postojanju matrijarhalnih društava, pojedini izvori iz drevnih kultura svjedoče o štovanju boginja. Oko 2300. godine pr. Kr. Enheduana, sumerska svećenica i pjesnikinja te prva povijesno poznata autorica čije je ime zabilježeno, posvetila je boginji Inani hvalospjev Veličanje Inane (The Exaltation of Inanna). U različitim duhovnim pobožnostima glorificirane su boginje Ištar, Izida i Geja. Engleska povjesničarka Rosalind Miles ističe povezanost štovanja boginja sa ženskim tijelom, prirodom i stvaranjem i rođenjem života iz tijela boginje. To se očituje u raskošnim opisima poput „zamršenih kovrča, medenog krila boginje“ kao i obilja koje se „velikodušno izlijeva iz majčine utrobe“ (Miles, 2009: 58). Međutim, to se promijenilo. Kako objašnjava povjesničarka Merlin Stone u knjizi When God was a women (1976), muška moć na zemlji donijela je i promjene u religiji. Prema njezinu tumačenju, boginje su s vremenom potisnute ili prikazane kao opasne, a njihovo su mjesto zauzeli muški bogovi i monoteističke religije kako bi se opravdala vladavina muškaraca (Stone, 1976).
Šahmaran: znanje, krv i žrtva
Šahmaran pripada svijetu matrijarhalne mitologije. Ime Šahmaran potječe od perzijskih riječi šāh (شاه), koja znači „kralj“, i mārān (ماران), što znači „zmije“, odnosno množinskog oblika riječi mār (مار), „zmija“. Stoga se ime Šahmaran doslovno može prevesti kao „kralj zmija“ (Russell, 1987). Budući da je u predaji Šahmaran portretirana kao žensko biće i vladarica zmijskoga svijeta, njezino se ime, u skladu s rodno osjetljivim jezikom prevodi kao „kraljica zmija“. Jedan od najvažnijih zapisanih tragova o njoj nalazi se u perzijskom rukopisu Câmâsbnâme (Knjiga o Džamasbu). Priča je kasnije postala veoma poznata i proširila se, a srodna inačica pojavljuje se i u arapskoj kolekciji pripovijedaka Tisuću i jedna noć, u priči o Hasibu Karimu al-Dinu (Duraković, 2010). Podrijetlo predaje o Šahmaran teško je pripisati jednoj etničkoj tradiciji. Riječ je o predaji koji se stoljećima oblikovala na širem prostoru Anadolije, Mezopotamije i Irana, a danas postoji u različitim kurdskim, turskim i iranskim inačicama (Denis, 2021).
Šahmaran živi u podzemnom svijetu zajedno sa svojim narodom, zmijama. Prema jednoj inačici predaje, mladi Džamsab slučajno dospijeva u špilju i kroz pukotinu ulazi u Šahmaranino kraljevstvo. Prizor koji ugleda je prekrasan: njezin je svijet ispunjen skrivenim draguljima i najrazličitijim bojama. Nakon pada Džamsab se pribire i shvaća da je okružen zmijama, koje ga odvode pred Šahmaran. Ona ga prihvaća i objašnjava mu da nitko ne smije saznati za njezin tajanstveni svijet jer bi njegovo otkrivanje moglo opasno ugroziti nju i njezin narod. Uvjerava ga da će biti siguran i zaštićen ako ostane živjeti s njom. Džamsab je moli da ga oslobodi jer ne pripada njezinu svijetu, ali Šahmaran u početku odbija njegov zahtjev. Kada primijeti njegovu tugu i čežnju za domovinom, Šahmaran se počinje bojati da bi mogao umrijeti. Naposljetku mu dopušta povratak, ali pod određenim uvjetom. Upozorava ga da se nikada ne kupa na javnom mjestu jer bi se tijelo osobe koja je vlastitim očima vidjela njezino zmijsko kraljevstvo pri dodiru s vodom prekrilo karakterističnim tragovima. Taj detalj je zmijska krljušt koja će ga trajno podsjećati da istovremeno pripada i ljudskom i zmijskom svijetu. Džamsab joj obećava da će poštovati njezino upozorenje (Denis, 2021: 222; Popović, 2026).
U to vrijeme zemljom vlada okrutan sultan koji boluje od smrtonosne bolesti. Sultanu je rečeno da je jedini lijek za njegovu bolest Šahmaranina krv, dok se u nekim inačicama kao lijek navodi njezino meso. Dvorske vlasti stoga objavljuju dekret prema kojem su se svi građani i građanke koji posjeduju bilo kakva saznanja o Šahmaran dužni javiti kraljevim namjesnicima. U međuvremenu, netko je primijetio Džamsaba i na njegovu tijelukarakteristične tragove. O tome su odmah obaviještene vlasti. Džamsaba zarobljavaju i ispituju o njezinu skrovištu. On odbija otkriti gdje se nalazi Šahmaran te je podvrgnut mučenju, ali ni tada ne progovara. U nekim inačicama ipak otkriva njezino skrovište, dok mu se u drugima zauzvrat nudi prestižni položaj vezira (Denis, 2021: 223). Zatim odlučuje otići do Šahmaran kako bi je upozorio na opasnost. Međutim, budući da ga vlasti slijede, uspijevaju pronaći njezino skrovište. Šahmaran je zarobljena i odvedena u kraljevsku palaču. Šahmaran tada kralju objašnjava:
„Treba vam moja krv kao lijek kako biste se oporavili od svojih bolesti. Popijte je. Ali želim da se krv s otrovne strane da čovjeku koji je otkrio moje skrovište“ (Murdock, 2016: 11).
Kralj prihvaća njezin prijedlog. Šahmaran je potom pogubljena. Nakon što popije krv, kralj se počinje gušiti, poprima ljubičastu boju i naposljetku umire, dok Džamsab preživljava (Denis, 2023).
Dvostruko značenje žrtve i trajna obnova mudrosti
Prema pojedinim predajama, žrtvovanje Šahmaran podrazumijeva rasijecanje njezina tijela na tri dijela: Šahmaranin rep, tijelo i glavu (Mansouri Moghadam, 2019: 19). U drugoj se inačici navodi da lovac pokapa njezinzmijski rep, iz kojega izrasta neobično drvo koje cvjeta smaragdnim sjemenkama (Safari, 2002: 130–131).
Kako Denis objašnjava, ideja da se autoritet i tijelo mogu oduzeti odnosno uvjerenje da su neki vrjedniji od drugih, razvijala se usporedno s jačanjem autoriteta monoteističkih religija, ali i muške moći. U tom procesu žene, životinje i priroda postupno su potisnuti iz obrednih i ritualnih prostora te simbolički prikazivani kao prokleti i opasni. Uspostavljena je hijerarhija na čijem je vrhu jedan monoteistički bog, a zatim slijede muškarac (sin/kralj), žena i životinja. U predaji o Šahmaran, žrtvovanje žene bogu, kralju ili muškarcu može se tumačiti kao dolazak patrijarhata u kojem su monoteističke religije potisnule poganstvo i politeizam, strateški umanjujući vrijednost i položaj žena (Denis, 2021:243).
Istodobno, motiv rasijecanja i ponovnoga stvaranja povezuje Šahmaraninu smrt s obnovom života. Iz njezina tijela nastaje ljekovito drvo, čime se njezina snaga iscjeljenja trajno prenosi u prirodu. Šahmaranina se smrt može tumačiti kao svjesna žrtva kojom usmrćuje diktatora i spašava čovjeka kojega voli. Istodobno mu putem svoje krvi prenosi svoju mudrost jer se on nakon njezine smrti posvećuje pomaganju i liječenju drugih ljudi (Denis, 2021: 222–224).
Sjećanje na Šahmaran živi u kulturi i umjetnosti
U Turskoj postoje vjerovanja da Šahmaran obitava u mediteranskom gradu Tarsusu, dok se srodne inačice predaje pripovijedaju i u istočnom dijelu zemlje, osobito u Mardinu, gradu s brojnom kurdskom i arapskom populacijom. U tim je područjima predaja o Šahmaran utkana u vez, tekstil, tepihe. Prisutna je u nakitu i različitim oblicima umjetničkog izražavanja. Njemački turkolog Wolfram Eberhard (1909.–1999.) i turski folklorist Pertev Naili Boratav (1907.–1998.) bili su istaknuti istraživači turske usmene tradicije i narodnih pripovijesti. U zajedničkom djelu Typen türkischer Volksmärchen (1953.), jednom od važnijih kataloga turskih narodnih priča, sustavno su klasificirali različite pripovjedne tipove. Priču o Šahmaran uvrstili su pod tip TTV 57, Der Schlangenkönig Şahmeran (Kraljica zmija Šahmeran), čime su je smjestili u širi kontekst turske folklorne i usmene tradicije (Eberhard & Boratav, 1953).
Kurdi i Kurdkinje su veoma vezani za Šahmaranin lik. Portreti njezina lika mogu se pronaći u brojnim kurdskim domovima, gdje se njezin lik brižno čuva kao simbol zaštite. Nije poznato tko je izradio prvi prikaz Šahmaran koji je ušao u tradiciju narodnog slikarstva. Na portretu ima velike crne oči, dug nos, elegantne usne i ozbiljan, pomalo sjetan izraz lica. Upravo taj tužni pogled njezinu liku daje izražajnost te njezinu ljepotu povezuje s poučnom pričom koja je prati. Njezin se dugački zmijski rep ovija oko tijela, dok šest nogu, neobično oblikovanih poput zmijskih glava, ostavlja dojam nadnaravnog ženskog bića zaustavljenog u vremenu. Vrat joj je ukrašen različitim ukrasima, a oko glave se pružaju ruže. Tako se nježni elementi, poput lica, usana i cvijeća, prožimaju sa opasnim zmijskim tijelom. Šahmaran je stoga prikazana kao biće koje u sebi sjedinjuje obilježja žene i zmije, čime njezin lik poprima simboličku slojevitost i ostavlja intrigantan dojam (Denis, 2020: 221–222). U tradiciji Jarsana (Ahl-e Haqq) štuje se kao sveto biće koje utjelovljuje mudrost i povezanost s prirodom i animom. Uspomene sačuvane u kurdskoj tradiciji pomno je bilježila autorica Dilşa Deniz, navodeći da su one bile važan izvor inspiracije za njezine znanstvene radove posvećene Šahmaran. Deniz je predavačica na Odsjeku za antropologiju Sveučilišta Kalifornije u San Diegu.
Šahmaranin su lik u svojim djelima oblikovali brojni kurdski umjetnici i umjetnice. Novu dimenziju Šahmaraninu liku daje interpretacija kurdske slikarice i novinarke Zehre Doğan, čiji se rad oslanja na feminističke teme, iskustva žena, tijelo i otpor. Kroz svoje slikarstvo glasno progovara o položaju kurdskih žena te o različitim oblicima društvene i političke represije. U radu Êşa Şahmeran (Šahmaranina bol), nastalom 2016. godine u zatvoru u Mardinu, Šahmaran je prikazana vezana i ogrnuta tradicionalnim kurdskim crvenim šalom. Njezino je tijelo izobličeno, a motiv rađanja dodatno naglašava povezanost ženskoga tijela s boli, patnjom i prisilom. U drugim djelima Doğan prikazuje Šahmaran tijekom menstruacije, čime slikarica razbija predrasude o ženskom tijelu i mjesečnom krvarenju. U njezinim se interpretacijama Šahmaran kao simbol ženske revolucije, otpora ikurdskog identiteta (New York Kurdish Cultural Center, 2025).
Njezina popularnost diljem regije učinila ju je i predmetom brojnih novih tumačenja (Sarkis, 2026). Jedan od takvih primjera je turska dramska fantastična serija Šahmaran (Şahmaran). Glavna protagonistica serije je mlada Şahsu, koja dolazi u Adanu, mjesto ispunjeno misterijima, legendama i tajnama prošlosti, kako bi se suočila sa svojim otuđenim djedom. Ondje susreće Marana, pripadnika naroda Mar, koji vjeruje u drevno proročanstvo prema kojem će se Šahmaran vratiti i ponovno dati snagu svome narodu kako se više ne bi morao skrivati od ljudi. Tijekom boravka u Adani, kroz različite prizore u kojima se isprepliću stvarnost, mit, snovi i snažna simbolika, Şahsu postupno otkriva da njezin dolazak nije slučajan te da je povezana sa Šahmaraninim nasljeđem. Prva sezona povezuje ljubavnu priču Şahsu i Marana s drevnim proročanstvom, dok druga sezonaprodubljuje simboličku dimenziju serije. Šahmaran se počinje buditi u Şahsu, koja mora proći kroz niz iskušenja kako bi se bolan proces dovršio. Istodobno se iz zatočeništva vraća Lilit, koju je scenaristica Pınar Bulutzamislila kao Šahmaraninu sestru. Vođena bijesom zbog stare izdaje, Lilit ulazi u sukob sa svojom sestrom. Njihov odnos tako prerasta u konfrontaciju dviju ženskih sila – Šahmaranine povezanosti s ljubavlju, ravnotežom i oprostom te Lilitine potrebe za osvetom i uništenjem ljudi. Upravo je u toj suprotnosti jedna od zanimljivijih simboličkih dimenzija serije (Sarkis, 2026).
Povratak zaboravljenom ženskom znanju
Kada govorimo o ženskim znanjima i misterijima povezanima s drevnim tradicijama, važno je prisjetiti se koliko su različite kulture čuvale priče o ženama koje su bile nositeljice duhovnog utjecaja. Mnogi su upoznati s bajkama i pričama zapadne kulturne tradicije, poput Snjeguljice, Pepeljuge i Trnoružice, koje su kroz različite interpretacije njegovale narativ u kojemu muškarac, najčešće kraljević, spašava ženu (Sabina Writes, 2023). Žena je pritom često prikazana kao jadnica koja čeka, pati ili treba biti oslobođena. Predaja o Šahmaran je suprotna takvom narativu. Ona je ta koja pomaže muškarcu. Ima moć ozdravljenja te svoje znanje ne čuva samo za sebe. Čak i nakon izdaje, u posljednjim trenucima života, nesebično ga dijeli drugome (Popović, 2026).
U posljednje vrijeme na internetu se pojavljuju autorice i kreatorice digitalnog sadržaja koje zagovaraju različita kulturna učenja i duhovne prakse povezane s matrijarhalnim predajama. Među njima je i pjesnikinja i apsolventica Filološkog fakulteta u Beogradu Maja Popović, autorica elektroničke knjige Povratak Velike Boginje, u kojoj je jedno poglavlje posvećeno Šahmaran. U svojim objavama Popović ističe Šahmaran kao dobrodušnu kraljicu koja je posljednje trenutke svojega života iskoristila kako bi svu svoju mudrost prenijela u Džamsabovo srce. Na taj način njezina priča postaje digitalno pamćenje o ženskoj figuri kao nositeljici znanja, iscjeljenja i obnove. Autorica naglašava da postoji jedan dio predaje koji je često prešućen, ali je veoma važan. Naime, Šahmaran je svjesna da ne može umrijeti. Bogatstvo njezina znanja, inteligencije i razboritostiprenosi se na njezinu kćer, a potom i na unuku. Žensko znanje stoga postaje besmrtno i neuništivo jer postaje naslijeđe predkinja (Popović, 2026).
Kome smeta ženska mudrost?
Šahmaran je živjela harmonično sve dok u njezin svijet nije ušao netko nepoznat, odnosno onaj koji taj svijet u potpunosti ne razumije. Iako posjeduje ljekovite moći i može pomoći ljudima, zbog svoje mudrosti biva uhićena i ubijena. Njezino znanje postaje vrijedan resurs ljudskom svijetu tek kada ga je moguće prisvojiti, a nakon što se potonji iscrpi, ona više nije potrebna. U tome se prepoznaje obrazac prema kojemu se od žene očekuje da svoje sposobnosti velikodušno stavi na raspolaganje drugima, dok se njezina vlastita autonomija zanemaruje. Šahmaran svoju smrt ne prihvaća pasivno, nego posljednji put odlučuje kako će njezina krv biti upotrijebljena. Njezina se priča može povezati sa sudbinama brojnih drevnih, ali i suvremenih iscjeliteljica koje su plaćale cijenu zbog svojih kompetencija, vještina i utjecaja na druge. Položaj žene koja posjeduje znanje o liječenju, tijelu i prirodi mač je s dvije oštrice. Takvo joj znanje može osigurati ugled i autoritet, ali je istodobno može učiniti sumnjivom i opasnom u očima onih koji žele nadzirati ono što ne razumiju.
S patrijarhalnog gledišta, teško je povjerovati u egalitarnu priču u kojoj kraljica živi skrivena sedam slojeva pod zemljom i ondje vlada u harmoniji i miru. Ona mora biti uništena. Kako Denis naglašava, Šahmaranina smrt je izravan napad na štovanje boginje i njezin konačni poraz. Njezino ubojstvo stoga simbolizira brisanje ženskog postignuća kao i ideološki napad na društvena postignuća svih žena u predmonoteističkom razdoblju (Denis, 2021:246). Narušavanje takvoga svijeta dolaskom čovjeka izvana može se stoga interpretirati kao simbolički susret dvaju različitih poredaka. Jedan, matrijarhalni, počiva na skladu i zajedništvu, dok drugi, patrijarhalni, u taj svijet ulazi s potrebom da otkrije ono što mu je nepoznato, prisvoji ga, iskoristi i naposljetku sruši.
Šahmaran nastavlja živjeti u predajama, simbolima i sjećanju koja se prenose s koljena na koljeno. Sjećanje na matrijarhalne predaje nije idealiziranje nekog nedokazanog, imaginarnog svijeta, nego ponovno otkrivanjebogatog ženskog kulturnog nasljeđa. Predaja o Šahmaran ostaje jedan od trajnih simbola znanja koje se pamti, bilježi i njeguje.
LITERATURA:
Deniz, D. (2020). The Shaymaran: Philosophy, Resistance, and the Defeat of the Lost Goddess of Kurdistan. Pomegranate: The International Journal of Pagan Studies. 22(2). 221–248. dostupno na https://doi.org/10.1558/pome.38409 stranici pristupljeno 9. 8. 2026.
Deniz, D. (2023). Shâmaran (Shahmaran): The lost goddess of Kurdistan. S. Reger, M. J. Neitz, D. Mitten, & S. Clunie (ur.). Maternal thinking: Gifts, mothers’ bodies, and earth: Proceedings of the Association for theStudy of Women and Mythology. (str. 103–119). Place of publication: Women and Myth Press.
Duraković, E. (ur.) (2010). Tisuću i jedna noć. Zagreb:V.B.Z.doo.
Eberhard, W., Boratav, P. (1953). Typen türkischer Volksmärchen . Wiesbaden: Franz Steiner.
Eisler, R. (1987). The chalice and the blade: Our history, our future. New York: Harper & Row.
Elster, E. S. (2007). Marija Gimbutas: Setting the agenda. In S. Hamilton, R. D. Whitehouse, & K. I. Wright (ur.). Archaeology and women: Ancient and modern issues. (str. 83–120). Left Coast Press.
Graves, R. (2003). Grčki mitovi. Zagreb, Hrvatska: CID-Nova
Jašarević, M. (2016). Matrijarhat. U J. Čaušević & E. Bošnjak (ur.), Feministička čitanja društvenih fenomena: Radovi polaznica/ka Feminističke škole Žarana Papić 2. dopunjeno izdanje.(str.104–108). Sarajevski otvoreni centar. dostupno na https://www.ceeol.com/search/chapter-detail?id=519210 stranici pristupljeno 4. 8. 2026.
Mansouri Moghadam, M. (2019). Kurdish Myth and Proverbs. Tehran: Sociologist.
Miles, R. (2009). Ženska povijest svijeta: Tko je skuhao posljednju večeru? (P.Mrduljaš Doležal. Prev.). Zagreb: Europress Holding Novi Libar. (Originalno djelo Who cooked the last supper: Women's history of the worldobjavljeno 1998.).
Morris, C. (2023). Matriarchy, Gimbutas and figurines: Entanglements with the Goddess. Archaeological Dialogues. 30(2).122–125. dostupno na https://doi.org/10.1017/S1380203824000072 stranici pristupljeno 8. 8. 2026.
Navickaitė, R. (2023). Marija Gimbutas: Transnational biography, feminist reception, and the controversy of goddess archaeology. London: Routledge.
New York Kurdish Cultural Center (2025). Zehra Doğan. dostupno na https://nykcc.org/zehra-doga stranici pristupljeno 6. 8. 2026.
Pejić, M. (2019). Matrijarhat i savremenost: Od mita do društva. (Magistarski rad). Banja Luka: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Banja Luci.
Popović, M. (2026). Povratak Velike Boginje. dostupno na https://www.instagram.com/lavolika/ stranici pristupljeno 12. 8. 2026.
Russell, J. (1987). Zoroastrianism in Armenia. Cambridge: Harvard University Press.
Sabina Writes (2023). Shahmaran: A Kurdish Legendary Tale of Love and Betrayal I Never Knew dostupno na https://medium.com/@samuelsabina2/http-medium-com-samulelsabina2-shahmaran-a-turkish-legendary-tale-of-love-and-betrayal-i-never-knew-17e20cd6c5bf. stranici pristupljeno 12. 8. 2026.
Safari, B. (2002). Hawraman Myth. Teheran: Ehsan.
Stone, M. (1976). When God was a woman. New York: Dial Press.
Yang, M. (2024). The Snake’s Symbolism in Anatolian Mythology: A Case Study of the Shahmaran Legend. Mediterranean Review. 17(2). 17–28. dostupno na https://doi.org/10.18218/mr.2024.17.2.002. stranici pristupljeno 7. 8. 2026.
