Kako nasilje postaje toliko normalizirano da ga više ne prepoznajemo kao nasilje? Ko ima moć da određuje šta je prihvatljivo ponašanje, čiji se glas čuje i čija se patnja prešućuje? I kakvu ulogu u tome imaju kultura, religija i društvene institucije? Ova pitanja nalaze se u središtu kursa Who Killed God in Her? – Gender-Based Violence (GBV), koji se održava u okviru zimskog semestra 2026/27. FER škole (Feminizam i religija).

Kurs pristupa rodno zasnovanom nasilju kao kompleksnom društvenom, kulturnom i religijskom fenomenu koji nije moguće razumjeti isključivo kroz pojedinačne slučajeve nasilja. Polazeći od interdisciplinarnih i feminističkih teorijskih pristupa, kurs povezuje sekularne i religijske perspektive kako bi se kritički propitali obrasci kojima se nasilje opravdava, normalizira, prikriva ili održava unutar porodice, zajednice i društvenih institucija.

Uvodno predavanje održala je dr. Jelena Ćeriman, koja je otvorila pitanje kulturološke normalizacije rodno zasnovanog nasilja. U fokusu predavanja bila je povezanost društvenih normi, tradicionalnih rodnih uloga i svakodnevnih praksi kroz koje se različiti oblici nasilja predstavljaju kao prirodni, privatni ili neizbježni. Posebno je važno prepoznati kako se nasilje ne održava samo fizičkom prisilom već i jezikom, očekivanjima, šutnjom, društvenim pritiscima i uvjerenjima koja opravdavaju nejednakost između žena i muškaraca.

U nastavku kursa prof. dr. Zilka Spahić Šiljak govorila je o konceptima moći, ukazujući na važnost razumijevanja moći kao jednog od ključnih elemenata rodno zasnovanog nasilja. Feminističke teorije pokazuju da moć nije samo sposobnost pojedinca da kontrolira drugu osobu, nego je ugrađena i u društvene institucije, norme, znanje i diskurse koji određuju šta se smatra legitimnim, prirodnim i prihvatljivim. Razumijevanje razlike između moći nad drugima (power over), moći za djelovanje (power to), zajedničke moći (power with) i unutrašnje moći (power within) omogućava sagledavanje ne samo mehanizama dominacije nego i potencijala za otpor, osnaživanje i društvenu promjenu.

Zu nastavku će biti obrađivane teme naslja u porodici, seksualnog nasilja u ratu, femicida, odnos religija prema nasilju, vrste duhovnog nasilja te psihoterapijski pristupi preživjelima nasilja.

Posebna vrijednost kursa ogleda se u povezivanju feminističke kritike društvenih odnosa moći s kritičkim propitivanjem religijskih interpretacija i praksi. Religija može biti izvor dostojanstva, solidarnosti, pravde i zaštite od nasilja, ali se određena religijska tumačenja mogu koristiti i za opravdavanje podređenosti, kontrole i šutnje žena. Zbog toga je važno razlikovati temeljne etičke poruke religijskih tradicija od patrijarhalnih interpretacija kojima se nejednakost predstavlja kao prirodna ili božanski određena.

Kurs također otvara prostor za promišljanje različitih oblika nasilja, uključujući fizičko, psihološko, seksualno, ekonomsko, simboličko i duhovno nasilje, te načina na koje se oni međusobno prepliću. Posebna pažnja usmjerena je na prepoznavanje obrazaca koji otežavaju žrtvama i preživjelima nasilja da progovore, potraže podršku i ostvare svoja prava.

Kroz povezivanje teorijskih znanja, kritičke analize i dijaloga, kurs Who Killed God in Her? nastoji potaknuti polaznice i polaznike da preispituju uvriježene pretpostavke o rodu, autoritetu i nasilju te razvijaju osjetljivost za prepoznavanje i suprotstavljanje različitim oblicima diskriminacije i nasilja.

Obrazovna misija FER škole temelji se na uvjerenju da transformacija nasilnih društvenih obrazaca počinje njihovim kritičkim prepoznavanjem. Propitivanje kulturne normalizacije nasilja i odnosa moći zato nije samo akademsko pitanje nego i važan korak prema izgradnji društva u kojem se ljudsko dostojanstvo, ravnopravnost i sloboda od nasilja ne dovode u pitanje.

The post FER škola: Ko je ubio Boga u Njoj? – Rodno zasnovano nasilje između kulture, religije i odnosa moći appeared first on FER ŠKOLA.

Ko odlučuje kako će žene i muškarci biti predstavljeni u medijima? Zašto se određene rodne i religijske predstave neprestano ponavljaju? Kako film, popularna kultura i digitalne platforme oblikuju naše razumijevanje roda, religije i društvenih odnosa? I mogu li algoritmi i umjetna inteligencija biti neutralni ako nastaju u društvima obilježenim nejednakostima?

Ova pitanja nalaze se u središtu kursa Gender, Religion, Media and AI (Rod, religija, mediji i umjetna inteligencija), koji se održava u okviru zimskog semestra 2026/27. FER škole (Feminizam i religija). Kurs nudi interdisciplinarni pristup razumijevanju načina na koje mediji, kulturni narativi, religijski simboli i digitalne tehnologije učestvuju u oblikovanju rodnih identiteta i društvenih odnosa moći.

Uvodno predavanje održala je prof. dr. Jasmina Husanović, otvarajući prostor za kritičko promišljanje povezanosti roda, religije, kulture i medijskih reprezentacija. U fokusu je pitanje kako se kroz različite kulturne i medijske sadržaje oblikuju predstave o ženama i muškarcima, kako se konstruiraju društvene norme i na koji način popularna kultura može doprinositi održavanju, ali i preispitivanju dominantnih rodnih stereotipa.

U narednom predavanju prof. dr. Suzana Peran nastavila je razmatranje odnosa roda, religije i medija, s posebnim naglaskom na važnost kritičkog čitanja medijskih sadržaja. Mediji nisu neutralni posrednici informacija, nego prostor u kojem se proizvode i prenose značenja, oblikuju društvene vrijednosti i uspostavljaju granice između onoga što se predstavlja kao normalno, poželjno ili neprihvatljivo. Zbog toga analiza medijskog predstavljanja žena, muškaraca i religijskih identiteta zahtijeva pažljivo propitivanje jezika, vizualnih poruka, stereotipa i odnosa moći.

Tokom kursa polaznice i polaznici će se upoznati s različitim temama koje povezuju rod, religiju, film, popularnu kulturu, oglašavanje i digitalne tehnologije. Posebna pažnja bit će posvećena načinima na koje se žene predstavljaju kroz suprotstavljene slike svetice i grešnice, poželjne i nepoželjne žene, kao i tome kako se religijski simboli i tradicionalni rodni obrasci koriste u filmskim i medijskim narativima.

Jedna od važnih tema bit će i rodne reprezentacije u jugoslavenskoj kinematografiji, koje omogućavaju kritičko sagledavanje društvenih promjena, kulturnih očekivanja i načina na koje su se ženski i muški identiteti oblikovali u različitim historijskim i ideološkim kontekstima.

Poseban segment kursa posvećen je umjetnoj inteligenciji i algoritamskom oblikovanju društvene stvarnosti. Digitalne platforme i sistemi umjetne inteligencije nisu oslobođeni rodnih i drugih društvenih pristrasnosti. Algoritmi se razvijaju na temelju podataka koji često odražavaju postojeće nejednakosti, zbog čega mogu reproducirati stereotipe i diskriminatorne obrasce. Otvaraju se stoga pitanja odgovornosti tehnoloških kompanija, transparentnosti algoritama i mogućnosti razvoja digitalnih tehnologija koje poštuju ljudsko dostojanstvo, ravnopravnost i različitost.

Feministički pristupi medijima i umjetnoj inteligenciji omogućavaju da se pitanja tehnologije ne posmatraju samo kao tehnička, nego i kao etička, politička i društvena pitanja. Ko ima moć da proizvodi znanje? Čija iskustva ostaju nevidljiva? Ko odlučuje koje će informacije biti dostupne, a koji će glasovi biti marginalizirani? Ova pitanja posebno su važna u vremenu kada digitalne tehnologije sve snažnije oblikuju javni prostor, obrazovanje i svakodnevni život.

Kroz predavanja i diskusije kurs Gender, Religion, Media and AI nastoji osnažiti polaznice i polaznike za kritičko razumijevanje medijskih poruka, prepoznavanje rodnih i religijskih stereotipa te odgovorno korištenje novih tehnologija.

Obrazovna misija FER škole nije samo prenošenje znanja nego i razvijanje sposobnosti da prepoznajemo i propitujemo obrasce koji oblikuju naše razumijevanje svijeta. U tom smislu, kritička analiza medija i umjetne inteligencije postaje važan dio feminističkog obrazovanja i nastojanja da se grade ravnopravniji, odgovorniji i uključiviji društveni odnosi.

The post FER škola: Rod, religija, mediji i umjetna inteligencija – Ko oblikuje naše predodžbe o ženama i muškarcima? appeared first on FER ŠKOLA.

Iako se u monoteističkim religijama Bog razumijeva kao transcendentno biće koje nadilazi ljudske kategorije spola i roda, religijski jezik, simboli i predstave o Bogu često su oblikovani muškim slikama i metaforama. Zašto se Bog najčešće predstavlja u muškom rodu i kako takve predstave utječu na raspodjelu moći, autoriteta i društvenih uloga žena i muškaraca? Može li se o Bogu govoriti izvan binarnih rodnih kategorija i šta nam o tome govore feministička teologija i različite religijske tradicije?

Uvodno predavanje održala je prof. dr. Tina Beattie, koja je predstavila ključna pitanja odnosa roda i religije, ukazujući na značaj feminističkih pristupa u kritičkom preispitivanju religijskih tradicija, teoloških interpretacija i društvenih normi.

U nastavku kursa predavanja će održati prof. dr. Zilka Spahić Šiljak, prof. dr. Elana Stokzman, prof. dr. Selina Palms, prof. dr. Anja Zalta, prof. dr. Nadja Furlan i mr. sc. Elma Softić-Kaunitz. Kroz različite religijske i feminističke perspektive predavačice će razmatrati rodne dimenzije govora o Bogu, ženske i muške metafore božanskog, odnos religijskog simbolizma i društvene moći te mogućnosti drugačijeg razumijevanja roda unutar religijskih tradicija.

Posebna pažnja bit će posvećena pitanju kako teološke predstave postaju društvene norme, odnosno kako se određene rodne uloge predstavljaju kao prirodne, nepromjenjive ili božanski određene. Feministička teologija upravo zato propituje ne samo način na koji govorimo o Bogu nego i posljedice takvog govora za ljudsko dostojanstvo, ravnopravnost i slobodu.

Kurs otvara prostor za interdisciplinarni i međureligijski dijalog, potičući polaznice i polaznike da kritički promišljaju naslijeđene interpretacije i prepoznaju emancipatorske potencijale religijskih tradicija.

Jer pitanje ima li Bog rod nije samo teološko pitanje. Ono je istovremeno pitanje o tome ko ima pravo predstavljati Boga, govoriti u Božije ime i određivati mjesto žena i muškaraca u društvu.

The post Bog, spol i rod- Feministička teologija otvara nova pitanja o Bogu, rodu i društvu appeared first on FER ŠKOLA.

Uvodno predavanje održala je prof. dr. Zlatiborka Popov-Momčinović, koja je predstavila ključne teorijske pristupe izgradnji mira i otvorila pitanja o tome kako rodni odnosi, religijski identiteti i društvene strukture utječu na nastanak sukoba, ali i na mogućnosti njihovog prevazilaženja. Posebna pažnja posvećena je razumijevanju mira kao dugoročnog procesa koji zahtijeva ne samo prestanak nasilja nego i izgradnju povjerenja, socijalne pravde, ravnopravnosti i uključivih društvenih odnosa.

Tokom kursa polaznice i polaznici će se upoznati s različitim dimenzijama mirovnog djelovanja, uključujući nenasilnu komunikaciju, kritičku analizu nacionalizma, feminističke pristupe izgradnji mira te doprinose monoteističkih religija mirovnim procesima. Poseban fokus bit će na feminističkim perspektivama koje propituju tradicionalne koncepte sigurnosti i mira i ukazuju na važnost ženskih iskustava, djelovanja i liderstva u prevenciji sukoba, pomirenju i obnovi zajednica.

Jedna od važnih tema kursa bit će i odnos religije prema nasilju i miru. Razmatrat će se načini na koje religijske tradicije mogu biti instrumentalizirane za opravdavanje podjela i isključivanja, ali i njihovi etički resursi za nenasilje, solidarnost, dijalog i pomirenje.

Pored teorijskih i kritičkih pristupa, kurs uključuje i praktičnu dimenziju mirovnog rada kroz upoznavanje s indikatorima monitoringa i evaluacije mirovnih aktivnosti. Time se nastoji povezati akademsko razumijevanje izgradnje mira s konkretnim metodama praćenja promjena i procjene učinaka mirovnih inicijativa.

Kurs „Rod, religija i izgradnja mira“ doprinosi obrazovnoj misiji FER škole da kroz interdisciplinarni i feministički pristup otvara prostor za kritičko promišljanje religije, roda i društva te osnažuje polaznice i polaznike za aktivno djelovanje u izgradnji pravednijih, nenasilnih i uključivih zajednica.

The post FER škola: Rod, religija i izgradnja mira – od teorijskih pristupa do mirovne prakse appeared first on FER ŠKOLA.

A ponekad mi prođe misao kroz glavu: jesmo li Mariju toliko uzdigli da nam je postala apstraktna – da smo je prestali susretati kao ženu?

Jer žena koja se pojavljuje na stranicama Radosne vijesti nije baš tiha, nježna, bezlična i neuključena, kako je možda često zamišljamo.

Iz teksta možemo vidjeti da, kada joj anđeo naviješta što će se dogoditi, ona pita:

„Kako će to biti?“ (Lk 1,34)

Ona postavlja pitanje.

Poznati češki teolog Tomáš Halík u knjizi Strpljenje s Bogom upozorava na opasnost vjere koja je zaboravila pitati. „Odgovori bez pitanja – bez takvih koja su prvotno provocirala te odgovore, ali i bez takvih koja su nanovo nastala kroz odgovore – jesu kao drveće bez korijenja“, piše Halík. A potom dodaje: „Tek u susretu pitanja i odgovora naše izjave poprimaju svoj pravi smisao i životnu dinamiku: istina se događa u dijalogu.“

Možda je upravo to jedan od važnih izazova Crkve danas: prije nego što ponudi odgovor, potrebno je čuti pitanje. Bitno je stvoriti prostor za čovjekove potrebe.

Čuti čovjeka koji traži, sumnja, pati, pita se i možda više ne zna kako svoju čežnju za Bogom uopće izreći. Vjera koja se boji pitanja lako se pretvara u niz gotovih odgovora; živa vjera, naprotiv, ostaje na putu traženja. Vjera je uvijek više traganje i pitanje nego odgovor.

A onda dolazi Magnificat (Lk 1,46–55) – nešto tako moćno, bez jeftine pobožnosti. To nije samo glas Marije kao majke. Ona diže svoj glas protiv nepravde, siromaštva, gladi i poniženja i zna da Bog nije ravnodušan na to. Marija ne izgovara nježne, neke lagane riječi. Ona izgovara snažan tekst koji se mi možda danas ne usuđujemo tako olako izgovoriti.

Nije nam lako komentirati ili prozivati moćnike na njihovim prijestoljima, bogate… Zato je Magnificat danas tako aktualan, ali i opasan. Zna da je Bog na strani siromašnih, potlačenih i poniženih. Ne govori iz vjerničke udobnosti, nego iz nemira koji nastane kad savjest više ne pristaje na tišinu. Govori o onome što svi vide, a malo tko ima hrabrosti izgovoriti.

To je krik jedne žene.

To je glas žene koja ima što reći svijetu.

I žene umiju govoriti. Njezin glas je proročki i slobodan.

Ja Mariju vidim kao jaku, aktivnu, proaktivnu ženu. Kršćanstvo je uvijek djelatno. Moramo svojim životom svjedočiti ono što izgovaramo riječima.

Kada promatramo Mariju, više se fokusiramo na njezino majčinstvo ili na njezinu čistoću nego na njezin glas. Više poznajemo njezino blago lice nego njezin glas.

A kada otvorimo Evanđelje – gle, ona govori.

Glas je vrlo bitan, kao i riječ. Riječ može otvoriti prostor u kojem se čovjek osjeti prihvaćeno, sigurno i slobodno. Ali riječ može učiniti i suprotno: može zatvoriti prostor, povrijediti, poniziti ili učiniti da se čovjek više ne usudi govoriti.

Bog svojom riječju stvara svijet. Riječ oblikuje stvarnost. Ona u sebi ima nešto stvaralačko.

Oduzeti nekome pravo glasa znači učiniti ga nevidljivim.

Marija je bila mlada djevojka iz malog mjesta. Morala je živjeti s onim što nije potpuno razumjela do kraja. Rodila je dijete u teškim okolnostima. Kasnije je gledala svoga sina kako pati, bez mogućnosti da to razumije ili da to može kontrolirati.

Ostaje ispod križa kada svi bježe.

Možda ponekad više mislimo o njezinoj poslušnosti nego o njezinoj hrabrosti i odlučnosti.

Ali:

Ona stoji.
Ona pamti.
Ona trpi.
Ona osjeća.

Marija ne zna sve, ali se usuđuje reći „da“. Ali to „da“ zahtijeva propitivanje. Ne želi pristati, a da ne razumije.

Marija sluša, ali:

Ona pita.
Ona govori.
Ona se usuđuje.
Ona primjećuje.
Ona ustaje.

Što znači biti slobodna kada ne znaš kako će završiti ono što si započela?

I još važnije: zašto se toliko bojimo žena koje, poput Marije, imaju vlastiti glas?

I možda je vrijeme da pogledamo Mariju kao jednu od nas – ne da bismo je unizili, nego da bismo je otkrili tamo, među stvarnim ljudima, ženama, njihovim borbama, strahovima, čežnjama i lutanjima, ali i njihovim pobjedama.

Mariju smo toliko uzdigli da smo joj oduzeli glas. Postala je nijema – promatramo je samo kao svetu figuru.

A Marija je sugovornica, subjekt svakog dijaloga.

Možda nije pitanje kakav je naš odnos prema Mariji, nego kakav je naš odnos u svakodnevnom životu prema ženi koja ima glas, koja ima nešto za reći, koja ima poruku. Prema ženi s kojom radimo, s kojom dijelimo život…

Jer ako ozbiljno shvatimo ženu koja govori u Evanđelju, onda više ne možemo tako lako govoriti o ženama kao o onima koje samo trebaju biti dobre, poslušne i tihe.

Marija nije samo žena kojoj se mi molimo.

Marija je žena koja govori.

Dolazi nam Kana galilejska ( Iv 2, 3). U njoj Marija primjećuje problem koji drugi možda ne primjećuju: „Nemaju vina.“

Ta jednostavna rečenica govori mnogo o Mariji. Ona je prisutna, uključena je u događaj i primjećuje ono što se događa oko nje. Ne okreće glavu od problema. Ne pravi se da ga nema. Ona vidi nečiju potrebu i na nju reagira.

Ponekad kažemo: „Ako imaš problem, moli.“ I doista, trebamo moliti. Ali Marija nas podsjeća da vjera nije pasivnost. Molitva nije izgovor da ne učinimo ono što možemo učiniti.

Vjera nas ne poziva da zatvorimo oči pred stvarnošću i samo čekamo da Bog sve riješi. Moramo se riješiti te jeftine pobožnosti koja u sebi nema odgovornosti.

Marija pokazuje da biti pobožan ne znači biti nijem, bez glasa, nevidljiv ili nezainteresiran za ono što se događa oko nas.

Ona zauzima prostor svojom jednostavnom rečenicom:

„Nemaju vina.“ (Iv 2,3)

Ne drži propovijed. Ne objašnjava zašto se to dogodilo. Ne osuđuje nikoga. Samo vidi potrebu i izgovara je pred Isusom.

A onda dolazi njezina druga važna rečenica:

„Učinite što vam rekne.“ (Iv 2,5)

Tu vidimo nešto još dublje. Marija djeluje, ali ne preuzima Božje mjesto. Ona prepoznaje problem, donosi ga Isusu i zatim usmjerava druge prema njemu.

Ona ne govori: „Učinite ono što ja kažem.“

Ne postavlja sebe iznad Isusove riječi.

Nego kaže:

„Učinite što vam rekne.“

To je prava suradnja s Bogom.

Marija nas uči da možemo biti aktivni, a ponizni; proaktivni, a poslušni; uključeni, a da ne pokušavamo kontrolirati Boga. Možda se većini sviđa Marija koja šuti, jer je to lakše. Šutjeti ne zahtijeva nikakav intelektualni napor, ne izlažem se riziku da me netko osudi ili da budem drugačija, ali to uistinu nema nikakve veze s aktivnim kršćaninom.

Naš je zadatak vidjeti ono što se događa, primijetiti čovjeka u potrebi, progovoriti, učiniti ono što možemo i onda poslušati Božju riječ.

Suradnja s Bogom ne znači da mi vodimo Boga. Znači da prepoznajemo gdje Bog djeluje i spremni smo učiniti ono što nam kaže.

Marija u Kani zato stoji između dvije rečenice:

„Nemaju vina.“

– vidim stvarnost.

„Učinite što vam rekne.“

– vjerujem Bogu i spremna sam surađivati s njegovim planom.

Između te dvije rečenice nalazi se zrela vjera: vidjeti potrebu, progovoriti o njoj, moliti i djelovati – ali uvijek ostati pod Božjom riječju.

Marija nam ovdje pokazuje još nešto jako važno: pobožnost ne znači prestati misliti.

Čovjek može postati dio zla upravo onda kada prestane samostalno misliti i prosuđivati. Hannah Arendt je, promatrajući suđenje Adolfu Eichmannu, posebno razmišljala o tome kako čovjek može sudjelovati u strašnim stvarima kada se sakrije iza rečenice: „Ja samo izvršavam ono što mi je rečeno.“ Arendt je taj problem povezala s onim što je nazivala „thoughtlessness“ – odsutnošću mišljenja, odnosno nesposobnošću ili odustajanjem od samostalnog prosuđivanja.

Zato, ženo, nemoj misliti da je vjerovati jednako šutjeti.

Pitaj.
Govori.
Svjedoči.
Primijeti potrebu.
Reci ono što vidiš.
Upozoravaj!
Bori se!
Ne odustaj!
Govori.
Govori.
Govori.

I onda, poput Marije, kada Bog govori – imaj hrabrosti reći: „Neka mi bude po tvojoj riječi.“

Izvori:

1. Biblija: Biblija: Stari i Novi zavjet, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1980. 
2. Tomáš Halík: Strpljenje s Bogom: Pripovijest o Zakeju danas, Sarajevo: FMC Svjetlo riječi, 2015., s njemačkoga preveo Jozo Džambo, str. 24.
3. Hannah Arendt: Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2020., str. 129 -131.

The post Zašto se bojimo Marijina glasa? appeared first on FER ŠKOLA.

Izvor: polis.ba

U povodu 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga razgovarali smo s Jadrankom s. Rebekom Anić, teologinjom i znanstvenicom koja se bavi teološkim i društvenim pitanjima, osobito položajem žena u Crkvi i društvu. U razgovoru smo pokušali promisliti što nam Franjo Asiški govori danas, osam stoljeća nakon svoje smrti, te koliko su njegovi evanđeoski ideali siromaštva, bratstva, mira i ljubavi prema svakom stvorenju važni za Crkvu i svijet obilježen podjelama, nejednakošću i nasiljem. Posebno smo se dotaknuli pitanja obnove Crkve i mjesta žena u njoj, kao i Franjine sposobnosti da Evanđelje živi dosljedno, jednostavno i blisko ljudima.

Sveti Franjo često se prikazuje kao svetac koji je volio prirodu, životinje i sve stvoreno. Ipak, iza te slike krije se čovjek koji je radikalno promijenio vlastiti život zbog evanđelja. Što je, po Vašem mišljenju, u Franjinu životu danas najzahtjevnije razumjeti i prihvatiti?

Možda je najzahtijevnije to što kod Franje duhovnost nije dodatak postojećem, uređenom životu već je izvor radikalne promjene svih vidova njegovog života. Ona nastaje iz duboke uronjenosti u Boga iz koje se rađa sasvim novi pogled na sebe, svijet oko sebe i sve stvoreno. Franjo svijet i sebe promatra Božjim očima, shvaća darovanost koja ga oslobađa od potrebe za posjedom, moći i svim onim što je s tim povezano. On je mistik koji uranja u Boga da bi svijet vidio Božjim očima. Zato njegovo bratstvo sa svim stvorenim nije sentimentalno, ono je njegov način življenja. Mi se trudimo razumjeti sv. Franju i pokušavamo shvatiti kako njegovu karizmu možemo i trebamo živjeti danas. Racionaliziramo. A zapravo bismo trebali poput njega gledati svijet Božjim očima i vjerovati da je Evanđelje moguće živjeti. Koliko se, primjerice, mučimo s Isusovim Govorom na Gori? Čini nam se pretežak, prezahtjevan pa ga pokušavamo ili prilagoditi tako da nas ne uznemirava ili ga jednostavno u duhovnosti zaobilazimo. Više nam odgovaraju čuda, govor u jezicima i sl. Lakše je Franju prihvatiti kao raspjevanog „svetca prirode“, teže ga je prihvatiti kao čovjeka radikalnog evanđeoskog obrata. Jacques Dalarun, francuski medievist i jedan od najistaknutijih suvremenih poznavatelja franjevačkih izvora i ranoga franjevačkog pokreta, upozorava da slika nježnoga, poetskog Franje može prikriti njegovu zahtjevnost. Franjo je iz temelja promijenio vlastiti odnos prema moći, novcu, sigurnosti, časti i društvenom priznanju. Spoznaja da je Bog Otac svega stvorenoga vodi ga do čvrstog uvjerenja da nijedno biće ne može biti predmet posjedovanja, iskorištavanja ili dominacije. Promotrimo li probleme suvremenoga društva iz te perspektive, postaje jasno da je Franjo svetac čija nas evanđeoska zahtjevnost i danas duboko uznemiruje: rado ga slavimo, ali ga slabo razumijemo, a još slabije slijedimo.

Franjo je želio obnoviti Crkvu, ali ne tako što će se udaljiti od nje, nego tako što će živjeti evanđelje. Što nam njegov odnos prema Crkvi govori danas, kada se Crkva suočava s brojnim krizama, gubitkom povjerenja i potrebom za vlastitom obnovom?

Franjo nije imao razrađen projekt obnove Crkve u današnjem smislu riječi. Nije počeo od strategije, programa ni institucionalne reforme, nego od Evanđelja. Crkvu nije napustio niti ju je pokušao obnoviti izvana, nego ju je iznutra suočio s vlastitim evanđeoskim temeljem. Čitao je Evanđelje i živio u uvjerenju da ga je moguće konkretno živjeti. Time je pokazao da se Crkva obnavlja onda kada se u njoj ponovno pojavi vjerodostojan evanđeoski život: kada postane moguće drukčije živjeti, drukčije biti kršćanin i očitovati drukčije lice Crkve od onoga koje je u njegovo vrijeme bilo povezano s moći, bogatstvom i društvenim prestižem.

Pape često govore da je suvremena kriza Crkve kriza vjere. S time se možemo složiti, ali je presudno pitanje što pod vjerom razumijemo. Slikovito bih rekla da se u Crkvi mogu prepoznati dva obrasca vjere: „sjedilački“ i „nomadski“. „Sjedilačka“ vjera funkcionira kao dodatak stvarnom životu: pruža osjećaj sigurnosti i utjehe, preferira posjed i granice prema drugima, jasan identitet, ne zahtijeva rizik promjene života, prilagođava se postojećim hijerarhijama i raspodjeli moći jer to pruža dojam stabilnosti. U ekleziologiji se takav mentalitet oslanja na pretpostavke o nužnosti i nepromjenjivosti koje katolički teolog Kenan B. Osborne povezuje s aristotelovsko-skolastičkim načinom mišljenja: ako je nešto nužno, onda je nepromjenjivo; ako je nepromjenjivo, onda je nužno. Posljedica takva poimanja jest da se povijesno razvijena crkvena struktura, upravo zato što postoji, može početi tumačiti kao nužna, a time i kao nepromjenjiva. No biblijska, patristička i povijesna istraživanja dvadesetoga stoljeća takvo poimanje crkvenih struktura ozbiljno dovode u pitanje.

„Nomadsku“ vjeru, naprotiv, obilježava spremnost na hod s Bogom prema Kraljevstvu Božjem. U toj vjeri odzvanja Božji poziv (Abrahamu, Franji…): „Idi…“ Ona počiva na uvjerenju da nijedna stvorena zbilja, pa ni povijesno oblikovana crkvena struktura, ne može svojom navodnom nužnošću ograničiti Božju slobodu. Bog uvijek može stvarati i stvara nešto novo. Takva vjera spremna je podnijeti rizik i težinu reformi u traženju boljih i pravednijih načina života, kako u Crkvi tako i u društvu. Čini se da u Crkvi često prevladava prvi obrazac vjere, dok se drugi pojavljuje povremeno, kao u Franjinu životu, ali ga se potom na različite načine ponovno vraća u granice sigurnosti. Možda se upravo u napetosti između tih dvaju obrazaca vjere nalazi jedan od ključnih izvora današnje krize Crkve. Prema mojem mišljenju, Crkvi koja se suočava s gubitkom povjerenja potrebna je vjera koja se vraća Evanđelju i dopušta Duhu Svetomu da pokaže što u njezinim strukturama treba mijenjati. Te strukture ne bi smjele gušiti život, inicijativu i karizme vjernika, nego im otvarati prostor da u Crkvi mogu živjeti Evanđelje i sudjelovati u njezinu poslanju.

U Franjinu životu posebno mjesto ima Klara Asiška, ali i druge žene koje su prihvatile njegov evanđeoski put. Koliko su žene doista imale prostora u Franjinu duhovnom pokretu i što nam njihov odnos govori o mogućnostima i ograničenjima žena u Crkvi danas?

Kad govorimo o ženama u Franjinu duhovnom pokretu, treba imati na umu da Franjo nije započeo s namjerom da osnuje red u institucionalnom smislu. Ni muškarci ni žene nisu bili dio unaprijed razrađenoga plana. Želio je živjeti Evanđelje. Oko njegova načina života počeli su se okupljati drugi: najprije braća, a zatim vrlo rano i žene koje su u Franjinu evanđeoskom izboru prepoznale vlastiti put. Pitanje o ženama u franjevačkom pokretu nije prije svega pitanje o tome koliko im je prostora Franjo namijenio, nego koliko se prostora za njih otvorilo kada je njegova karizma počela poprimati oblik zajednice, a zatim i institucije. Isti evanđeoski ideal nije imao iste posljedice za muškarce i žene. Braća su siromaštvo mogla živjeti kroz pokretljivost, propovijedanje, rad i prisutnost u javnom prostoru. Za Klaru i njezine sestre isti je ideal, pod pritiskom crkvenih normi i očekivanja, poprimio oblik klauzure, stabilnosti i crkvenog nadzora. Za žene se franjevačka radikalnost nije pretočila u istu slobodu kretanja i javnog djelovanja.

Kad je riječ o sv. Franji, možemo razlikovati ženski obilježene metafore i alegorijske slike od njegova odnosa prema konkretnim ženama. U njegovu jeziku važno mjesto zauzimaju Gospođa Siromaština, sestra voda, majka zemlja, sveta majka Crkva, pa i majčinske metafore za duhovnu skrb. Žensko se pritom povezuje sa siromaštvom, poniznošću, služenjem i blizinom stvorenju. Za razliku od snažne prisutnosti ženskoga na simboličkoj razini, konkretne su žene u vlastitim Franjinim spisima gotovo nevidljive. On, primjerice, u svojim sačuvanim spisima ne spominje sv. Klaru imenom, dok ona Franju u svojim spisima spominje višekratno, osobito u Pravilu i Oporuci. To ne znači da ona za njega nije bila važna, nego da se njezina uloga ne može jednostavno izvesti iz Franjinih tekstova niti prikazati kao odnos potpune simetrije. Njihov odnos, kao i mjesto žena u franjevačkom pokretu, ne mogu se razumjeti ako se polazi od romantične slike Franje i Klare kao skladnog “mističnog para”.

Biti Franjin učenik značilo bi ne pristajati na nacionalizam, rasizam, vjersku mržnju i logiku neprijateljstva. Značilo bi stupiti u dijalog s drugim i drukčijim, kao što je Franjo učinio u susretu sa sultanom Malikom al-Kamilom. Značilo bi pokušati razumjeti i potrebe onih koji nas ugrožavaju, kao što franjevačka predaja o vuku iz Gubbija simbolično pokazuje: Franjo ne rješava sukob tako da jednostavno ukloni prijetnju, nego pokušava razumjeti i strah seljana i glad vuka

Sveta Klara ne smije ostati u sjeni sv. Franje jer nije bila njegova pasivna sljedbenica, nego kreativna čuvarica i tumačiteljica njegove karizme, koju je pretočila u konkretan oblik života svojih sestara. Franjin ideal siromaštva prevela je u ženski redovnički kontekst i ustrajala na njemu unatoč crkvenim pritiscima da ženske zajednice prihvate sigurniji, posjednički i klauzurni model. Njezina borba za Privilegium paupertatis, pravo da zajednica živi bez vlasništva, pokazuje iznimnu duhovnu i institucionalnu snagu. Ne zaboravimo da je ušla u povijest kao prva žena koja je napisala pravilo za vlastitu redovničku zajednicu, potvrđeno papinskim odobrenjem.

Možemo reći da je prostor koji su žene imale u Franjinu pokretu bio dvoznačan: mogle su prepoznati, prihvatiti i kreativno oblikovati evanđeosku radikalnost siromaštva, ali samo u dopuštenim granicama. Tu možemo povući paralelu i sa suvremenom Crkvom u kojoj žene često imaju snažnu duhovnu, karizmatsku i teološku ulogu, ali ta uloga ne dobiva uvijek odgovarajući institucionalni prostor. Crkva zna prepoznati žensku svetost, požrtvovnost i služenje, ali teže priznaje sposobnost žena za vodstvo, tumačenje karizme i sudjelovanje u odlučivanju. Primjerice, prema važećem kanonskom poretku, žene i muškarci imaju jednako krsno dostojanstvo, ali nemaju jednak pristup svim službama i oblicima crkvene vlasti. Tu razliku između dostojanstva i prava ne dokida ni Završni dokument XVI. redovite opće skupštine Sinode biskupa iz 2024. godine. Dokument traži šire sudjelovanje žena u procesima odlučivanja i odgovornim službama, ali ne predviđa promjene koje bi ženama otvorile pristup sakramentalnoj vlasti. Mogućnosti služenja žena tako ostaju ponajprije unutar karizmatske dimenzije, laičke ministerijalnosti i postojećih pravnih mogućnosti. Pitanje za Crkvu danas jest hoće li vjeru i karizme žena i dalje ograničavati unaprijed određenim oblicima služenja ili će im dopustiti da se razviju te ravnopravnije sudjeluju u oblikovanju života, struktura i odluka Crkve.

Franjo se odrekao bogatstva i društvenog položaja kako bi živio među siromašnima i s njima. Je li njegovo siromaštvo danas još uvijek radikalan izazov Crkvi i franjevcima ili smo ga s vremenom pretvorili u lijepu duhovnu priču koja nas više ne uznemiruje?

Franjino siromaštvo je upravo danas radikalan izazov i to ne samo Crkvi i franjevcima/franjevkama već svim ljudima ali samo ako ga ne pretvorimo u estetiku jednostavnosti. Njegovo siromaštvo nije bilo romantično siromaštvo ni duhovna metafora bez društvenih posljedica. Ono je bilo i ostalo kritika ekonomije posjedovanja, crkvene moći i društvenog prestiža. Ono je kritika i našeg pristajanja na iscrpljivanje i zagađivanje prirodnih resursa. I jedno i drugo je povezano sa siromaštvom jer je ishod pohlepe i korupcije. Trajna je opasnost da Franjino siromaštvo pretvorimo u lijepu priču o skromnosti, dok stvarne strukture bogatstva, nejednakosti i institucionaliziranog uništenja zemlje i svega stvorenja ostaju netaknute. Primjer nelegalnog odlaganja opasnog otpada u Gospiću i drugim mjestima pokazuje koliko su ekologija i siromaštvo povezani: na otpadu se pojedinci bogate, dok se drugima osiromašuju, pa i ugrožavaju, temeljni uvjeti života. Nije mi poznato da su franjevci, franjevke ili Franjevački svjetovni red u Hrvatskoj javno reagirali na taj slučaj. A to su pojave na koju ne bismo smjeli šutjeti. Netko će reći da je to pitanje ekologije. Da, ali je i pitanje siromaštva jer se na tom otpadu pojedinci bogate a životne mogućnosti ljudi se osiromašuju i dovode u pitanje.

Kao franjevačke zajednice često pomažemo siromašnima, ali rjeđe živimo sa siromašnima i među njima. To vrijedi i za mene: ni sama to nisam pokušala, premda sam to željela. Takav bi nas život mogao evanđeoski razotkriti jer bi nam pokazao koliko nepotrebnih resursa trošimo i koliko, unatoč vlastitoj kritici konzumerizma, u njemu sudjelujemo.

Kada danas govorimo o svetom Franji, često, također, ističemo mir, bratstvo i ljubav prema svemu stvorenom. No kako te Franjine vrijednosti živjeti u svijetu obilježenom ratovima, nacionalnim i vjerskim podjelama te sve većim društvenim nejednakostima? Što bi značilo biti istinski Franjin učenik u takvom svijetu?

I Franjo je živio u svijetu obilježenom ratovima, vjerskim podjelama i velikim društvenim nejednakostima. U nekim aspektima njegov je kontekst bio još teži jer su križarski ratovi imali i papinsku potporu. Pape našega vremena, naprotiv, zagovaraju mir, međureligijski dijalog i brigu za sve stvoreno. To nam olakšava osobno zauzimanje za te vrijednosti jer bar donekle ublažava mogući otpor u okviru same Crkve. Pitanje je, međutim, koliko o njima doista učimo kroz odgoj, obrazovanje i vjeronauk. Učimo o ratovima, ali premalo učimo o nenasilnom djelovanju, diplomaciji kojom se ratovi mogu spriječiti ili zaustaviti, te o ekonomskim interesima koji do ratova dovode.

Zašto pristajemo na narativ o povećanju BDP-a zbog izvoza vojne opreme? Pitamo li se tko zarađuje na trgovini oružjem? Masovna proizvodnja i izvoz oružja stvaraju ekonomske interese kojima mir ne odgovara. Podjele koje se u društvu stvaraju na temelju nacionalnih, vjerskih i drugih razlika često pripremaju teren za buduće sukobe. Nasjedamo li na narative koji te podjele produbljuju i podržavamo li ih? Dovodimo li u vezu klimatske promjene i ratove? Pomislimo li da svaka bomba i svaka raketa ranjavaju i majku zemlju: truju zrak i vodu, uništavaju tlo, biljke i životinje, a ne samo ljudske živote? Klimatska kriza povećava ranjivost, oskudicu, migracije i društvenu nestabilnost, a ratovi dodatno produbljuju ekološku i klimatsku krizu.

Biti Franjin učenik u takvom svijetu značilo bi ne pristajati na nacionalizam, rasizam, vjersku mržnju i logiku neprijateljstva. Značilo bi stupiti u dijalog s drugim i drukčijim, kao što je Franjo učinio u susretu sa sultanom Malikom al-Kamilom. Značilo bi pokušati razumjeti i potrebe onih koji nas ugrožavaju, kao što franjevačka predaja o vuku iz Gubbija simbolično pokazuje: Franjo ne rješava sukob tako da jednostavno ukloni prijetnju, nego pokušava razumjeti i strah seljana i glad vuka.

Sve religije imaju mirotvorne poruke, ali i mrlje nasilja u svojoj povijesti. Pitanje je o čemu više govorimo i koje tradicije danas jačamo. Zato je važno povezivati se na temelju mirotvornih tradicija, makar najprije u malim grupama, a zatim taj krug širiti. U tom me smislu raduju inicijative poput Mediteranskog saveza za mir. O njima bi trebalo više govoriti i jasnije informirati ljude kako im se mogu pridružiti.

The post Jadranka s. Rebeka Anić: Sv. Franju rado slavimo, ali ga slabo razumijemo i još slabije slijedimo appeared first on FER ŠKOLA.

Obraćajući se ovogodišnjoj generaciji diplomantica i diplomanata, prisjetila se vlastitog završetka studija 2001. godine i uvjerenja da stjecanje diplome znači i pronalaženje odgovora. Iskustvo koje je uslijedilo, međutim, pokazalo je nešto drugo: „Diploma vam ne daje odgovore. Ona vam pomaže da postavljate bolja pitanja.“

Put koji je započeo ERMA programom vodio ju je kroz akademski i civilni sektor, rad na rodnoj ravnopravnosti, izgradnji mira, međureligijskom dijalogu i obrazovanju u Bosni i Hercegovini, regiji i svijetu. Kroz sve te godine, kako je istaknula, jedno uvjerenje ostalo je nepromijenjeno: znanje vrijedi samo onda kada ga pretvaramo u praksu. Ljudska prava, dostojanstvo, jednakost i mir ostaju samo velike riječi ukoliko ne postanu dio naših institucija, učionica, zajednica i svakodnevnih odnosa.

Posebno je govorila o sporosti institucija i njihovoj sklonosti da promjene odgađaju za neki „pravi trenutak“. Međutim, iskustvo društvenog angažmana pokazuje da takav idealni trenutak najčešće ne dolazi sam. Ponekad je naš posao da ga stvorimo – da progovorimo kada je šutnja lakša, da preispitamo ono što se prihvata kao normalno i da prijeđemo granice za koje nam drugi govore da trebaju ostati zatvorene.

Stvaranje takvih prostora posebno je važno u podijeljenim društvima. To znači dovesti za isti stol ljude koji vjeruju da jedni drugima nemaju šta reći. Upravo iz takvih susreta, naglasila je Spahić Šiljak, počinjali su neki od najvažnijih procesa u njenom radu.

Demokratija i mir nisu apstraktne ideje – oni počinju susretom. Počinju onda kada sjedimo s ljudima koji se od nas razlikuju, kada ih ozbiljno slušamo, kada se ne slažemo bez pretvaranja drugoga u neprijatelja i kada imamo hrabrosti propitivati ne samo druge nego i sebe.

Na kraju obraćanja izdvojila je tri poruke novoj generaciji ERMA diplomantica i diplomanata: da ostanu intelektualno nemirni i radoznali, da cinizam ne zamijene za inteligenciju i da u svom radu stvaraju prostor za druge.

Posebno je podsjetila da liderstvo ne znači uvijek biti najvidljivija osoba u prostoriji. Ponekad liderstvo znači upravo stvaranje prostora u kojem će neko drugi otkriti da ima glas.

Svoje obraćanje završila je porukom koja sažima i iskustvo 25 godina rada nakon ERMA programa:

„Koristite svoje znanje. Čuvajte svoju radoznalost. Prelazite granice. Stvarajte prostor za druge. I sačuvajte dovoljno humora da preživite taj proces,“ zaključila je prof.dr. Zilka Spshić Šiljak u svom obraćanju.

The post ERMA nagrada za ljudska prava prof. dr. Zilki Spahić Šiljak appeared first on FER ŠKOLA.

Šta se događa kada neko svoj zahtjev više ne predstavlja kao vlastito mišljenje, nego kao Božiju zapovijed? I gdje prestaje legitimni religijski autoritet, a počinje njegova zloupotreba?

Ova pitanja bila su u središtu predavanja prof. dr. Zilke Spahić Šiljak o duhovnom nasilju, održanog u okviru seminara organizacije Bahar, održanom u Sarajevu 26.09.2026 godine u hoelu Hollywood.

Duhovno nasilje definirano je kao zloupotreba religijskog autoriteta, svetog teksta, religijskih normi, rituala ili odnosa povjerenja kako bi se drugu osobu kontroliralo, zastrašilo, posramilo, podredilo ili joj se ograničila moralna i duhovna autonomija.

Jedna od najvažnijih poruka predavanja bila je da problem nije religija sama po sebi. Naprotiv, za osobe koje prolaze kroz nasilje vjera može biti izvor snage, smisla, nade, otpora i iscjeljenja. Problem nastaje onda kada se religijsko tumačenje pretvori u sredstvo legitimiranja neravnopravne moći. Zato se duhovno nasilje ne može svesti samo na pitanje pogrešnog čitanja svetog teksta. U njegovom središtu nalazi se pitanje moći: ko ima pravo govoriti, ko tumači, čiji se glas smatra autoritativnim i šta se događa kada se ljudsko tumačenje predstavi kao neupitna Božija volja.

Razlika je jednostavna, ali presudna. U autoritarnom odnosu neko može reći: „Želim da me poslušaš.“ U duhovno nasilnom odnosu ista poruka može glasiti: „Bog želi da me poslušaš.“

U toj promjeni jezika događa se i promjena moći. Ljudski zahtjev više se ne predstavlja kao stav, interes, porodična norma ili društveno očekivanje, nego kao zahtjev samog Boga. Time se otpor nekoj osobi može predstaviti kao neposluh Bogu, a propitivanje autoriteta kao moralni ili religijski prijestup.

Upravo je brisanje granice između Božijeg autoriteta i ljudske interpretacije jedan od ključnih epistemoloških problema duhovnog nasilja. Islamska feministička hermeneutika na toj granici insistira vrlo jasno: Bog nije isto što i naše razumijevanje Boga, sveti tekst nije isto što i njegovo tumačenje, a religija nije isto što i društveni odnosi moći uspostavljeni u njeno ime.

Takav pristup zahtijeva i ozbiljno preispitivanje autoriteta. Nijedan pojedinac, bez obzira na obrazovanje, funkciju, religijsko znanje ili ugled u zajednici, nema pravo vlastito tumačenje predstaviti kao jedino moguće i poistovjetiti ga s Božijom voljom.

Posebno su problematične situacije u kojima se pojmovi poput poslušnosti, strpljenja, žrtve, stida, časti ili porodične dužnosti koriste kako bi se osoba zadržala u odnosu koji je ponižavajući ili nasilan. Religijski jezik tada može postati sredstvo kojim se nasilje prikriva, normalizira ili čak predstavlja kao moralna obaveza.

Zato pitanje duhovnog nasilja nije samo teološko. Ono je istovremeno pitanje dostojanstva, slobode savjesti, interpretativnog autoriteta i odgovornosti prema drugom ljudskom biću.

Jedna od ključnih poruka predavanja mogla bi se sažeti ovako:

Nije dovoljno pitati šta religijski tekst kaže. Potrebno je pitati i ko ga tumači, iz koje pozicije moći, u čiju korist i kakve posljedice takvo tumačenje proizvodi u životu drugih ljudi.

Upravo u tome islamska feministička hermeneutika pruža važan korektiv: ona ne odbacuje vjeru zbog njene zloupotrebe, nego iz samih etičkih temelja islama propituje dominaciju, monopol nad tumačenjem i svaki pokušaj da se ljudska moć sakralizira. Na taj način religija ponovno može postati prostor oslobađanja, odgovornosti i dostojanstva, umjesto instrument kontrole.

The post Kada se ljudska riječ predstavi kao Božija volja: Kako prepoznati duhovno nasilje? appeared first on FER ŠKOLA.

O ženskoj mudrosti postoje brojne predaje, od kojih su pojedine povezane s navodnim razdobljem matrijarhata (Miles, 2009: 57–58). Proučavanje matrijarhata veoma je kompleksno i zahtijeva dublje analize. Ipak, predaje o njemu sačuvane su u bogatoj kolektivnoj kulturnoj i folklornoj memoriji, običajima i različitim ritualima. Jedna od takvih primjera jest priča o razboritoj zmijskoj kraljici Šahmaran, koja je živjela skrivena sedam slojeva ispod zemlje. Izgradila je harmoničnu egalitarnu zajednicu utemeljenu na međusobnom poštovanju, iscjeljenju i očuvanju prirodnih bogatstava (Popović, 2026). Susrela je Džamsaba, kojemu je ponudila utočište i povjerila svoje znanje. Nakon što je Džamsab pod pritiskom vlasti otkrio njezino tajno skrovište, Šahmaran je pogubljena jer se vjerovalo da njezina krv može izliječiti bolesnog sultana (Denis, 2023; Yang, 2024). Njezino ubojstvoprikazuje pokušaj muškog autoriteta da prisvoji i iskoristi žensko znanje. Predaja o Šahmaran tako otvara pitanje odnosa prema ženskom iskustvu i mudrosti, koji su često podvrgnuti patrijarhalnom nadzoru, disciplini i kažnjavanju. 

Kratki pregled teorija o matrijarhatu: između nedostatka dokaza i drevnih kipova 

Matrijarhat je pojam koji i danas izaziva brojne rasprave i prijepore u akademskim krugovima. Razlog tomu jest nedostatak dovoljno čvrstih znanstvenih dokaza o postojanju društava u kojima su žene imale glavnu ulogu. Pojam označava „vladavinu majke“, a potječe od grčkih riječi mētēr (majka) i archē (vladavina). Pri tome je važno razlikovati matrijarhat od matrilinearnosti, koja označava društveno uređenje u kojem se porijeklo i nasljeđivanje određuju po ženskoj liniji (Jašarević, 2016: 104). Teorije o matrijarhatu kao izvornom obliku društvenog i obiteljskog uređenja pojavile su se u 19. stoljeću, najprije kod švicarskog pravnika Johanna Jakoba Bachofena u djelu Materinsko pravo iz 1861. godine, a potom su dodatno razrađene u radovima Lewisa H. Morgana i Friedricha Engelsa. Unatoč bogatoj građi, Bachofen nije uspio ponuditi jasne i argumentirane zaključke o postojanju matrijarhalnih zajednica. Preciznije rečeno, njegova su se razmatranja odnosila na matrilinearnost i ginekokraciju. Iako su se matrijarhat i patrijarhat u određenom smislu tumačili i analizirali kao izravne suprotnosti, matrijarhat se često promatrao s podcjenjivanjem i predrasudama, dok se patrijarhat smatrao mnogo naprednijim i isplativijim oblikom društvenog uređenja (Elster, 2007; Morris, 2023).  

Arheološki nalazi iz gornjeg paleolitika i neolitika, među kojima se izdvajaju različite figure boginja plodnosti, dodatno su potaknuli rasprave o položaju žena u najranijim ljudskim zajednicama. Takvi su kipovi pronađeni na širokom području Europe i Sjeverne Azije, a pojedini od njih datiraju od prije 30 000 godina i više. Njihova rasprostranjenost otvorila je pitanja jesu li kipovi i statue neolitičkih boginja bili dio jedinstvenog religijskog i društvenog razdoblja u kojem su ljudi njegovali pobožnost prema velikoj boginji i imali povjerenje u žensku vlast (Eisler, 1987; Graves, 2003). Ipak, sami arheološki tragovi ne mogu potvrditi postojanje matrijarhalnog društvenog poretka. 

U tom kontekstu važno je podsjetiti na rad litvanske arheologinje Marie Gimbutas. Napisala je trilogiju knjiga The Gods and Goddesses of Old Europe (1974),  The Language of Goddesses (1988) i The Cvilization ofGoddess (1991). Prema njezinu gledištu, matristička i gilanijska društva bila su egalitarne i miroljubive zajednice okupljene oko žena kao vladarica. Gimbutas je kritički propitivala mišljenje da su muškarci oduvijek određivali kakav će biti društveni poredak. Navodi da su matrističke zajednice skladno živjele tisućama godina tijekom mlađeg kamenog doba, prije nego što su stigli ratnički i patrijarhalni narodi. U svom akademskom radu autorica je koristila specifičan interdisciplinarni znanstveni pristup arheomitologija koji spaja arheologiju, mitologiju, folklor i jezik kako bi što preciznije opisala život, identitet i vjerovanja tih drevnih zajednica(Navickaitė, 2023). 

Unatoč nedostatku dokaza o postojanju matrijarhalnih društava, pojedini izvori iz drevnih kultura svjedoče o štovanju boginja. Oko 2300. godine pr. Kr. Enheduana, sumerska svećenica i pjesnikinja te prva povijesno poznata autorica čije je ime zabilježeno, posvetila je boginji Inani hvalospjev Veličanje Inane (The Exaltation of Inanna). U različitim duhovnim  pobožnostima glorificirane su boginje Ištar, Izida i Geja. Engleska povjesničarka Rosalind Miles ističe povezanost štovanja boginja sa ženskim tijelom, prirodom i stvaranjem i rođenjem života iz tijela boginje. To se očituje u raskošnim opisima poput „zamršenih kovrča, medenog krila boginje“ kao i obilja koje se „velikodušno izlijeva iz majčine utrobe“ (Miles, 2009: 58).  Međutim, to se promijenilo. Kako objašnjava povjesničarka Merlin Stone u knjizi When God was a women (1976), muška moć na zemlji donijela je i promjene u religiji. Prema njezinu tumačenju, boginje su s vremenom potisnute ili prikazane kao opasne, a njihovo su mjesto zauzeli muški bogovi i monoteističke religije kako bi se opravdala vladavina muškaraca (Stone, 1976).  

Šahmaran:  znanje, krv i žrtva 

Šahmaran pripada svijetu matrijarhalne mitologije. Ime Šahmaran potječe od perzijskih riječi šāh (شاه), koja znači „kralj“, i mārān (ماران), što znači „zmije“, odnosno množinskog oblika riječi mār (مار), „zmija“. Stoga se ime Šahmaran doslovno može prevesti kao „kralj zmija“ (Russell, 1987). Budući da je u predaji Šahmaran portretirana kao žensko biće i vladarica zmijskoga svijeta, njezino se ime, u skladu s rodno osjetljivim jezikom prevodi kao „kraljica zmija“. Jedan od najvažnijih zapisanih tragova o njoj nalazi se u perzijskom rukopisu Câmâsbnâme (Knjiga o Džamasbu). Priča je kasnije postala veoma poznata i proširila se, a srodna inačica pojavljuje se i u arapskoj kolekciji pripovijedaka Tisuću i jedna noć, u priči o Hasibu Karimu al-Dinu (Duraković, 2010). Podrijetlo predaje o Šahmaran teško je pripisati jednoj etničkoj tradiciji. Riječ je o predaji koji se stoljećima oblikovala na širem prostoru Anadolije, Mezopotamije i Irana, a danas postoji u različitim kurdskim, turskim i iranskim inačicama (Denis, 2021). 

Šahmaran živi u podzemnom svijetu zajedno sa svojim narodom, zmijama. Prema jednoj inačici predaje, mladi Džamsab slučajno dospijeva u špilju i kroz pukotinu ulazi u Šahmaranino kraljevstvo. Prizor koji ugleda je prekrasan: njezin je svijet ispunjen skrivenim draguljima i najrazličitijim bojama. Nakon pada Džamsab se pribire i shvaća da je okružen zmijama, koje ga odvode pred Šahmaran. Ona ga prihvaća i objašnjava mu da nitko ne smije saznati za njezin tajanstveni svijet jer bi njegovo otkrivanje moglo opasno ugroziti nju i njezin narod. Uvjerava ga da će biti siguran i zaštićen ako ostane živjeti s njom. Džamsab je moli da ga oslobodi jer ne pripada njezinu svijetu, ali Šahmaran u početku odbija njegov zahtjev. Kada primijeti njegovu tugu i čežnju za domovinom, Šahmaran se počinje bojati da bi mogao umrijeti. Naposljetku mu dopušta povratak, ali pod određenim uvjetom. Upozorava ga da se nikada ne kupa na javnom mjestu jer bi se tijelo osobe koja je vlastitim očima vidjela njezino zmijsko kraljevstvo pri dodiru s vodom prekrilo karakterističnim tragovima. Taj detalj je zmijska krljušt koja će ga trajno podsjećati da istovremeno pripada i ljudskom i zmijskom svijetu. Džamsab joj obećava da će poštovati njezino upozorenje (Denis, 2021: 222; Popović, 2026). 

U to vrijeme zemljom vlada okrutan sultan koji boluje od smrtonosne bolesti. Sultanu je rečeno da je jedini lijek za njegovu bolest Šahmaranina krv, dok se u nekim inačicama kao lijek navodi njezino meso. Dvorske vlasti stoga objavljuju dekret prema kojem su se svi građani i građanke koji posjeduju bilo kakva saznanja o Šahmaran dužni javiti kraljevim namjesnicima. U međuvremenu, netko je primijetio Džamsaba i na njegovu tijelukarakteristične tragove. O tome su odmah obaviještene vlasti. Džamsaba zarobljavaju i ispituju o njezinu skrovištu. On odbija otkriti gdje se nalazi Šahmaran te je podvrgnut mučenju, ali ni tada ne progovara. U nekim inačicama ipak otkriva njezino skrovište, dok mu se u drugima zauzvrat nudi prestižni položaj vezira (Denis, 2021: 223). Zatim odlučuje otići do Šahmaran kako bi je upozorio na opasnost. Međutim, budući da ga vlasti slijede, uspijevaju pronaći njezino skrovište. Šahmaran je zarobljena i odvedena u kraljevsku palaču. Šahmaran tada kralju objašnjava:  

„Treba vam moja krv kao lijek kako biste se oporavili od svojih bolesti. Popijte je. Ali želim da se krv s otrovne strane da čovjeku koji je otkrio moje skrovište“ (Murdock, 2016: 11). 

Kralj prihvaća njezin prijedlog. Šahmaran je potom pogubljena. Nakon što popije krv, kralj se počinje gušiti, poprima ljubičastu boju i naposljetku umire, dok Džamsab preživljava (Denis, 2023). 

Dvostruko značenje žrtve i  trajna obnova mudrosti 

Prema pojedinim predajama, žrtvovanje Šahmaran podrazumijeva rasijecanje njezina tijela na tri dijela: Šahmaranin rep, tijelo i glavu (Mansouri Moghadam, 2019: 19). U drugoj se inačici navodi da lovac pokapa njezinzmijski rep, iz kojega izrasta neobično drvo koje cvjeta smaragdnim sjemenkama (Safari, 2002: 130–131).  

Kako Denis objašnjava, ideja da se autoritet i tijelo mogu oduzeti odnosno uvjerenje da su neki vrjedniji od drugih, razvijala se usporedno s jačanjem autoriteta monoteističkih religija, ali i muške moći. U tom procesu žene, životinje i priroda postupno su potisnuti iz obrednih i ritualnih prostora te simbolički prikazivani kao prokleti i opasni. Uspostavljena je hijerarhija na čijem je vrhu jedan monoteistički bog, a zatim slijede muškarac (sin/kralj), žena i životinja. U predaji o Šahmaran, žrtvovanje žene bogu, kralju ili muškarcu može se tumačiti kao dolazak patrijarhata u kojem su monoteističke religije potisnule poganstvo i politeizam, strateški umanjujući vrijednost i položaj žena (Denis, 2021:243).  

Istodobno, motiv rasijecanja i ponovnoga stvaranja povezuje Šahmaraninu smrt s obnovom života. Iz njezina tijela nastaje ljekovito drvo, čime se njezina snaga iscjeljenja trajno prenosi u prirodu. Šahmaranina se smrt može tumačiti kao svjesna žrtva kojom usmrćuje diktatora i spašava čovjeka kojega voli. Istodobno mu putem svoje krvi prenosi svoju mudrost jer se on nakon njezine smrti posvećuje pomaganju i liječenju drugih ljudi (Denis, 2021: 222–224). 

Sjećanje na Šahmaran živi u kulturi i umjetnosti 

U Turskoj postoje vjerovanja da Šahmaran obitava u mediteranskom gradu Tarsusu, dok se srodne inačice predaje pripovijedaju i u istočnom dijelu zemlje, osobito u Mardinu, gradu s brojnom kurdskom i arapskom populacijom. U tim je područjima predaja o Šahmaran utkana u vez, tekstil, tepihe. Prisutna je u nakitu i različitim oblicima umjetničkog izražavanja. Njemački turkolog Wolfram Eberhard (1909.–1999.) i turski folklorist Pertev Naili Boratav (1907.–1998.) bili su istaknuti istraživači turske usmene tradicije i narodnih pripovijesti. U zajedničkom djelu Typen türkischer Volksmärchen (1953.), jednom od važnijih kataloga turskih narodnih priča, sustavno su klasificirali različite pripovjedne tipove. Priču o Šahmaran uvrstili su pod tip TTV 57, Der Schlangenkönig Şahmeran (Kraljica zmija Šahmeran), čime su je smjestili u širi kontekst turske folklorne i usmene tradicije (Eberhard & Boratav, 1953). 

Kurdi i Kurdkinje su veoma vezani za Šahmaranin lik. Portreti njezina lika mogu se pronaći u brojnim kurdskim domovima, gdje se njezin lik brižno čuva kao simbol zaštite. Nije poznato tko je izradio prvi prikaz Šahmaran koji je ušao u tradiciju narodnog slikarstva. Na portretu ima velike crne oči, dug nos, elegantne usne i ozbiljan, pomalo sjetan izraz lica. Upravo taj tužni pogled njezinu liku daje izražajnost te njezinu ljepotu povezuje s poučnom pričom koja je prati. Njezin se dugački zmijski rep ovija oko tijela, dok šest nogu, neobično oblikovanih poput zmijskih glava, ostavlja dojam nadnaravnog ženskog bića zaustavljenog u vremenu. Vrat joj je ukrašen različitim ukrasima, a oko glave se pružaju ruže. Tako se nježni elementi, poput lica, usana i cvijeća, prožimaju sa opasnim zmijskim tijelom. Šahmaran je stoga prikazana kao biće koje u sebi sjedinjuje obilježja žene i zmije, čime njezin lik poprima simboličku slojevitost i ostavlja intrigantan dojam (Denis, 2020: 221–222). U tradiciji Jarsana (Ahl-e Haqq) štuje se kao sveto biće koje utjelovljuje mudrost i povezanost s prirodom i animom. Uspomene sačuvane u kurdskoj tradiciji pomno je bilježila autorica Dilşa Deniz, navodeći da su one bile važan izvor inspiracije za njezine znanstvene radove posvećene Šahmaran. Deniz je predavačica na Odsjeku za antropologiju Sveučilišta Kalifornije u San Diegu. 

Šahmaranin su lik u svojim djelima oblikovali brojni kurdski umjetnici i umjetnice. Novu dimenziju Šahmaraninu liku daje interpretacija kurdske slikarice i novinarke Zehre Doğan, čiji se rad oslanja na feminističke teme, iskustva žena, tijelo i otpor. Kroz svoje slikarstvo glasno progovara o položaju kurdskih žena te o različitim oblicima društvene i političke represije. U radu Êşa Şahmeran (Šahmaranina bol), nastalom 2016. godine u zatvoru u Mardinu, Šahmaran je prikazana vezana i ogrnuta tradicionalnim kurdskim crvenim šalom. Njezino je tijelo izobličeno, a motiv rađanja dodatno naglašava povezanost ženskoga tijela s boli, patnjom i prisilom. U drugim djelima Doğan prikazuje Šahmaran tijekom menstruacije, čime slikarica razbija predrasude o ženskom tijelu i mjesečnom krvarenju. U njezinim se interpretacijama Šahmaran kao simbol ženske revolucije, otpora ikurdskog identiteta (New York Kurdish Cultural Center, 2025). 

Njezina popularnost diljem regije učinila ju je i predmetom brojnih novih tumačenja (Sarkis, 2026). Jedan od takvih primjera je turska  dramska fantastična serija Šahmaran (Şahmaran). Glavna protagonistica serije je mlada Şahsu, koja dolazi u Adanu, mjesto ispunjeno misterijima, legendama i tajnama prošlosti, kako bi se suočila sa svojim otuđenim djedom. Ondje susreće Marana, pripadnika naroda Mar, koji vjeruje u drevno proročanstvo prema kojem će se Šahmaran vratiti i ponovno dati snagu svome narodu kako se više ne bi morao skrivati od ljudi. Tijekom boravka u Adani, kroz različite prizore u kojima se isprepliću stvarnost, mit, snovi i snažna simbolika, Şahsu postupno otkriva da njezin dolazak nije slučajan te da je povezana sa Šahmaraninim nasljeđem. Prva sezona povezuje ljubavnu priču Şahsu i Marana s drevnim proročanstvom, dok druga sezonaprodubljuje simboličku dimenziju serije. Šahmaran se počinje buditi u Şahsu, koja mora proći kroz niz iskušenja kako bi se bolan proces dovršio. Istodobno se iz zatočeništva vraća Lilit, koju je scenaristica Pınar Bulutzamislila kao Šahmaraninu sestru. Vođena bijesom zbog stare izdaje, Lilit ulazi u sukob sa svojom sestrom. Njihov odnos tako prerasta u konfrontaciju dviju ženskih sila – Šahmaranine povezanosti s ljubavlju, ravnotežom i oprostom te Lilitine potrebe za osvetom i uništenjem ljudi. Upravo je u toj suprotnosti jedna od zanimljivijih simboličkih dimenzija serije (Sarkis, 2026).  

Povratak zaboravljenom ženskom znanju 

Kada govorimo o ženskim znanjima i misterijima povezanima s drevnim tradicijama, važno je prisjetiti se koliko su različite kulture čuvale priče o ženama koje su bile nositeljice duhovnog utjecaja. Mnogi su upoznati s bajkama i pričama zapadne kulturne tradicije, poput Snjeguljice, Pepeljuge i Trnoružice, koje su kroz različite interpretacije njegovale narativ u kojemu muškarac, najčešće kraljević, spašava ženu (Sabina Writes, 2023). Žena je pritom često prikazana kao jadnica koja čeka, pati ili treba biti oslobođena. Predaja o Šahmaran je suprotna takvom narativu. Ona je ta koja pomaže muškarcu. Ima moć ozdravljenja te svoje znanje ne čuva samo za sebe. Čak i nakon izdaje, u posljednjim trenucima života, nesebično ga dijeli drugome (Popović, 2026).  

U posljednje vrijeme na internetu se pojavljuju autorice i kreatorice digitalnog sadržaja koje zagovaraju različita kulturna učenja i duhovne prakse povezane s matrijarhalnim predajama. Među njima je i pjesnikinja i apsolventica Filološkog fakulteta u Beogradu Maja Popović, autorica elektroničke knjige Povratak Velike Boginje, u kojoj je jedno poglavlje posvećeno Šahmaran. U svojim objavama Popović ističe Šahmaran kao dobrodušnu kraljicu koja je posljednje trenutke svojega života iskoristila kako bi svu svoju mudrost prenijela u Džamsabovo srce. Na taj način njezina priča postaje digitalno pamćenje o ženskoj figuri kao nositeljici znanja, iscjeljenja i obnove. Autorica naglašava da postoji jedan dio predaje koji je često prešućen, ali je veoma važan.  Naime, Šahmaran je svjesna da ne može umrijeti. Bogatstvo njezina znanja, inteligencije i razboritostiprenosi se na njezinu kćer, a potom i na unuku. Žensko znanje stoga postaje besmrtno i neuništivo jer postaje naslijeđe predkinja (Popović, 2026). 

Kome smeta ženska mudrost? 

Šahmaran je živjela harmonično sve dok u njezin svijet nije ušao netko nepoznat, odnosno onaj koji taj svijet u potpunosti ne razumije. Iako posjeduje ljekovite moći i može pomoći ljudima, zbog svoje mudrosti biva uhićena i ubijena. Njezino znanje postaje vrijedan resurs ljudskom svijetu tek kada ga je moguće prisvojiti, a nakon što se potonji iscrpi, ona više nije potrebna. U tome se prepoznaje obrazac prema kojemu se od žene očekuje da svoje sposobnosti velikodušno stavi na raspolaganje drugima, dok se njezina vlastita autonomija zanemaruje. Šahmaran svoju smrt ne prihvaća pasivno, nego posljednji put odlučuje kako će njezina krv biti upotrijebljena. Njezina se priča može povezati sa sudbinama brojnih drevnih, ali i suvremenih iscjeliteljica koje su plaćale cijenu zbog svojih kompetencija, vještina i utjecaja na druge. Položaj žene koja posjeduje znanje o liječenju, tijelu i prirodi mač je s dvije oštrice. Takvo joj znanje može osigurati ugled i autoritet, ali je istodobno može učiniti sumnjivom i opasnom u očima onih koji žele nadzirati ono što ne razumiju. 

S patrijarhalnog gledišta, teško je povjerovati u egalitarnu priču u kojoj kraljica živi skrivena sedam slojeva pod zemljom i ondje vlada u harmoniji i miru.  Ona mora biti uništena. Kako Denis naglašava, Šahmaranina smrt je izravan napad na štovanje boginje i njezin konačni poraz. Njezino ubojstvo stoga simbolizira brisanje ženskog postignuća kao i ideološki napad na društvena postignuća svih žena u predmonoteističkom razdoblju (Denis, 2021:246).  Narušavanje takvoga svijeta dolaskom čovjeka izvana može se stoga interpretirati kao simbolički susret dvaju različitih poredaka. Jedan, matrijarhalni, počiva na skladu i zajedništvu, dok drugi, patrijarhalni, u taj svijet ulazi s potrebom da otkrije ono što mu je nepoznato, prisvoji ga, iskoristi i naposljetku sruši.  

Šahmaran nastavlja živjeti u predajama, simbolima i sjećanju koja se prenose s koljena na koljeno. Sjećanje na matrijarhalne predaje nije idealiziranje nekog nedokazanog, imaginarnog svijeta, nego ponovno otkrivanjebogatog ženskog kulturnog nasljeđa. Predaja o Šahmaran ostaje jedan od trajnih simbola znanja koje se pamti, bilježi i njeguje. 

LITERATURA: 

Deniz, D. (2020). The Shaymaran: Philosophy, Resistance, and the Defeat of the Lost Goddess of Kurdistan. Pomegranate: The International Journal of Pagan Studies. 22(2). 221–248.  dostupno na https://doi.org/10.1558/pome.38409 stranici pristupljeno 9. 8. 2026. 

Deniz, D. (2023). Shâmaran (Shahmaran): The lost goddess of Kurdistan.  S. Reger, M. J. Neitz, D. Mitten, & S. Clunie (ur.). Maternal thinking: Gifts, mothers’ bodies, and earth: Proceedings of the Association for theStudy of Women and Mythology. (str. 103–119). Place of publication: Women and Myth Press. 

Duraković, E. (ur.) (2010). Tisuću i jedna noć. Zagreb:V.B.Z.doo. 

Eberhard, W., Boratav, P. (1953). Typen türkischer Volksmärchen . Wiesbaden: Franz Steiner. 

Eisler, R. (1987). The chalice and the blade: Our history, our future. New York: Harper & Row. 

Elster, E. S. (2007). Marija Gimbutas: Setting the agenda. In S. Hamilton, R. D. Whitehouse, & K. I. Wright (ur.). Archaeology and women: Ancient and modern issues. (str. 83–120). Left Coast Press. 

Graves, R. (2003). Grčki mitovi. Zagreb, Hrvatska: CID-Nova 

Jašarević, M. (2016). Matrijarhat. U J. Čaušević & E. Bošnjak (ur.), Feministička čitanja društvenih fenomena: Radovi polaznica/ka Feminističke škole Žarana Papić 2. dopunjeno izdanje.(str.104–108). Sarajevski otvoreni centar. dostupno na https://www.ceeol.com/search/chapter-detail?id=519210 stranici pristupljeno 4. 8. 2026. 

Mansouri Moghadam, M. (2019). Kurdish Myth and Proverbs. Tehran: Sociologist. 

Miles, R. (2009). Ženska povijest svijeta: Tko je skuhao posljednju večeru? (P.Mrduljaš Doležal. Prev.). Zagreb: Europress Holding Novi Libar. (Originalno djelo Who cooked the last supper: Women's history of the worldobjavljeno 1998.). 

Morris, C. (2023). Matriarchy, Gimbutas and figurines: Entanglements with the Goddess. Archaeological Dialogues. 30(2).122–125.  dostupno na https://doi.org/10.1017/S1380203824000072 stranici pristupljeno 8. 8. 2026. 

Navickaitė, R. (2023). Marija Gimbutas: Transnational biography, feminist reception, and the controversy of goddess archaeology. London: Routledge. 

New York Kurdish Cultural Center (2025). Zehra Doğan. dostupno na https://nykcc.org/zehra-doga stranici pristupljeno 6. 8. 2026. 

Pejić, M. (2019). Matrijarhat i savremenost: Od mita do društva. (Magistarski rad). Banja Luka: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Banja Luci. 

Popović, M. (2026). Povratak Velike Boginje. dostupno na https://www.instagram.com/lavolika/ stranici pristupljeno 12. 8. 2026. 

Russell, J.  (1987). Zoroastrianism in Armenia. Cambridge: Harvard University Press. 

Sabina Writes (2023). Shahmaran: A Kurdish Legendary Tale of Love and Betrayal I Never Knew  dostupno na https://medium.com/@samuelsabina2/http-medium-com-samulelsabina2-shahmaran-a-turkish-legendary-tale-of-love-and-betrayal-i-never-knew-17e20cd6c5bf. stranici pristupljeno 12.  8. 2026. 

Safari, B. (2002). Hawraman Myth. Teheran: Ehsan. 

Stone, M. (1976). When God was a woman. New York: Dial Press. 

Yang, M. (2024). The Snake’s Symbolism in Anatolian Mythology: A Case Study of the Shahmaran Legend. Mediterranean Review. 17(2). 17–28. dostupno na https://doi.org/10.18218/mr.2024.17.2.002. stranici pristupljeno 7. 8. 2026. 

The post KRALJICA ŠAHMARAN: KOLIKA JE CIJENA NJEZINE LJEKOVITE KRVI I MUDROSTI? appeared first on FER ŠKOLA.