Aktuelno suđenje pred Kantonalnim sudom u Mostaru zbog ubistva Aldine Jahić mora se pratiti uz puno poštovanje presumpcije nevinosti optuženog, ali i bez skrivanja onoga što Tužilaštvo nastoji dokazati.

Anis Kalajdžić optužen je za teško ubistvo Aldine Jahić, neovlašteno posjedovanje oružja i ugrožavanje sigurnosti. Optuženi se izjasnio da nije kriv, a od svjedoka se tražilo da lažu u korist optuženog. Svjedočenja iznesena tokom suđenja govore da je Aldina bilježila prijetnje i skupljala dokaze kako bi ih prijavila. Tužilaštvo tvrdi da je na dan ubistva pokušala pobjeći, zatražiti pomoć i pozvati policiju, prije nego što je pronađena u ugostiteljskom objektu i ubijena.

Ove činjenice posebno su važne jer ruše jedno od najčešćih pitanja upućenih žrtvama: „Zašto nije otišla?“

Aldina je, kao i mnoge druge žrtve femicida pokušavala otići. Problem nije bio u tome što  nije znala otići, već je problem  u muškarcu koji ne prihvata pravo žene da ode.

 Prema podacima koje je MUP HNK potvrdio Detektoru nakon ubistva, optuženi je u vrijeme hapšenja već čekao suđenje zbog ugrožavanja sigurnosti po prijavi druge žene, a nije imao mjere zabrane. To otvara pitanja šira od individualne krivice: kako institucije procjenjuju rizik, kako povezuju ranije prijave, koliko ozbiljno tretiraju prijetnje i uhođenje te zašto se zaštita često aktivira tek kada je prekasno. Upravo zato je pogrešno femicid svesti na nesretnu ljubav, ljubomoru ili partnersku svađu. To nisu neutralne riječi. One prikrivaju odnos moći. U svađi učestvuju dvije strane; u proganjanju jedna osoba drugoj oduzima sigurnost. Ljubav poštuje slobodu; kontrola je ukida. Ljubomora je osjećaj; ubistvo je odluka i krivično djelo.

Internalizirana mizoginija kao saučesnica femicida

Kada nakon femicida i brojnih dokaza o krivičnog djelu, žena na društvenim mrežama izjavi: „Ne podržavam nasilje, pogotovo ubistvo, ali… Ona mislila njega guliti, a ovamo biti kao slobodna djevojka. Eto, čovjek je fino ubio i završio s njom,“ onda se moramo zapitati zašto žene nastoje naći opravdavnje za ubistvo druge žene?

Ponekad jedna rečenica, poput navedene, otkrije više o jednom društvu nego desetine izvještaja, strategija i konferencija. Komentar koji je napisala žena ispod vijesti o ubistvu Aldine završava riječima koje bi u svakom zdravom društvu morale izazvati kolektivnu jezu i zgražanje: „Čovjek je fino ubio i završio s njom.“ Ovaj komentar nije napisao muškarac koji se otvoreno hvali mržnjom prema ženama. Napisala ga je žena. Upravo zato ovaj komentar zaslužuje pažnju. Ne zato da bismo njegovu autoricu izložili javnom linču, vrijeđanju ili prijetnjama. Takav odgovor samo bi ponovio isti obrazac nasilja. Važno ga je analizirati jer pokazuje kako patrijarhat opstaje: ne samo silom muškaraca nego i preko vrijednosti koje žene mogu usvojiti, braniti i prenositi kao da su prirodni moralni poredak.

To nazivamo internaliziranom mizoginijom –  proces u kojem žene, odrastajući u društvu koje ih sistematski procjenjuje strožije od muškaraca, počinju prihvatati njegove predrasude kao vlastita uvjerenja. Uče da je žena odgovorna za muški bijes, da svojim ponašanjem „izaziva“ nasilje, da pokloni stvaraju dug prema muškarcu, da ljubavna veza znači gubitak slobode i da žena koja odbije muškarca mora biti sebična, nemoralna ili nezahvalna.

Patrijarhat je najuspješniji onda kada njegove zapovijedi više ne mora izgovarati samo muškarac, već ih umjesto njega ponavlja žena. Zato komentar na društvenim mrežana počinje prividnim ograđivanjem: „Ne podržavam nasilje, pogotovo ubistvo, ali…“

Sve iza tog „ali“ poništava ono što mu prethodi:

„Ne opravdavam ubistvo, ali ona ga je iskoristila.“

„Nasilje nije rješenje, ali morala je znati kakav je on.“

„Niko nema pravo da je ubije, ali zašto ga nije ranije prijavila?“

„Žao mi je žene, ali i ona je njega provocirala, nije ni ona cvječka.“

To „ali“ nije bezazlena jezička poštapalica. Ono je most kojim se odgovornost premješta sa počinitelja na ubijenu ženu. U trenutku kada bi trebalo govoriti o onome ko je prijetio, proganjao, kontrolirao, nabavio oružje i oduzeo život, javnost počinje voditi istragu o karakteru žene: šta je prihvatila, s kim je putovala, gdje je živjela, zašto je ostala, zašto je otišla, zašto nije ranije prijavila i je li možda „davala lažnu nadu“. Ubijena žena tako nakon smrti postaje optužena.

Poklon nije vlasnički list

U navedenom komentaru automobil, putovanje i plaćeni stan navode se kao dokazi da je žena muškarcu nešto dugovala. Kao da su materijalna davanja ugovor kojim je on kupio njenu dostupnost, poslušnost, seksualnu vjernost i pravo da odlučuje hoće li ona biti „slobodna djevojka“. To je jedan od najopasnijih obrazaca patrijarhalnog razmišljanja: ideja da muškarčevo ulaganje proizvodi pravo na ženu, njeno tijelo, vrijeme i kretanje. Ni jedan poklon, usluga, emocija ili ranije obećanje ne ukida pravo osobe da promijeni mišljenje, prekine odnos, odbije kontakt ili nastavi vlastiti život.

Čak i kada bi sve tvrdnje iz komentara sa društvenih mreža bile tačne, a komentatorica ih iznosi bez dokaza, one ne bi imale nikakvu vezu s pravom muškarca da ženi oduzme život. Moguće razočarenje, ljubomora, osjećaj iskorištenosti ili povrijeđeni ego nisu olakšavajuće okolnosti za ubistvo. To su osjećaji s kojima se odrasle osobe moraju nositi bez nasilja.

Ono što komentar otkriva jeste uvjerenje da muškarac koji je nešto dao ima pravo nešto i uzeti. Kada žena pokuša izaći iz takvog odnosa, on to ne doživljava kao njenu odluku nego kao krađu vlastite imovine.

Tu počinje logika femicida: “Ako neće biti moja, neće biti ničija.”

Zašto žene brane nasilnike?

Internalizirana mizoginija ne znači da su žene po prirodi okrutnije prema drugim ženama. Ona znači da su i žene odgajane u istom patrijarhalnom društvu kao i muškarci.

Odmalena slušaju da „dobra žena“ ne izaziva muškarca, ne govori preglasno, ne napušta muškarca, ne mijenja partnere, ne koristi svoju seksualnu slobodu i mora biti zahvalna za pažnju koju dobije.

Uče da se vrijednost žene mjeri time je li je muškarac izabrao i je li ga uspjela zadržati. Istovremeno se muškarčeva posesivnost romantizira: ako je ljubomoran, znači da voli; ako je uporan, znači da mu je stalo; ako je kontroliše, znači da je štiti. U takvom sistemu neke žene pokušavaju dokazati vlastitu moralnu vrijednost distanciranjem od drugih žena: „Ja se nikada ne bih tako ponašala, ili “Meni se to ne bi moglo dogoditi,“ ili „Ja svoga muža poštujem.,“ ili „Ona je sigurno nešto uradila da ga iznervira.“

Osuđujući žrtvu, komentatorica stvara iluziju sigurnosti. Ako povjeruje da je žena ubijena zbog pogrešnog ponašanja, može vjerovati da će ona sama ostati sigurna bude li „dobra“, poslušna i oprezna. Mnogo je strašnije priznati istinu: žena može učiniti sve „ispravno“, a ipak biti izložena nasilju jer počinitelj odlučuje nasilno kontrolirati i kažnjavati. Okrivljavanje žrtve zato često djeluje kao psihološka odbrana. Ali ono istovremeno postaje politički i društveno opasno.  Svaka rečenica kojom se nasilniku traži opravdanje poručuje drugim ženama da će, kada prijave nasilje, prvo biti ispitivan njihov moral. Poručuje im da će se analizirati njihove poruke, odjeća, seksualni život i finansijski odnosi prije nego prijetnje čovjeka kojeg se boje. Zbog takvih reakcija mnoge žene šute. Ne samo zato što strahuju od nasilnika nego i zato što strahuju da im porodica, policija, poslodavci, susjedi i javnost neće vjerovati.

Od komentara do kulture koja omogućava femicid

Autorica komentara nije povukla obarač. Odgovornost za krivično djelo snosi osoba čija se krivica utvrdi u zakonitom sudskom postupku. Važno je to jasno reći jer se pojam internalizirane mizoginije ne smije koristiti kako bi se krivica za muško nasilje ponovo prebacila na žene. Ipak, javni govor nije nevažan.

Između mizoginog komentara i femicida ne postoji jednostavna, automatska uzročno-posljedična veza, ali postoji kulturni kontinuitet. Na jednom njegovom kraju su „šale“ o prebijanju žene, kontrola telefona, vrijeđanje razvedenih i seksualno aktivnih žena, ismijavanje prijava nasilja i tvrdnje da je žena „sama birala“. Na drugom kraju su proganjanje, prijetnje, fizičko nasilje i ubistvo.

Femicid ne nastaje ni iz čega. On raste u kulturi koja muškost povezuje s dominacijom, a žensku slobodu s neposluhom. Raste tamo gdje se reći NE smatra pregovaranjem, prekid veze poniženjem muškarca, a odbijanje muškarca razlogom za osvetu. Raste i tamo gdje okolina nasilnika opisuje kao „dobrog čovjeka koji je pukao“, dok se o ubijenoj ženi raspituje kakva je bila djevojka. Kada neko napiše da je muškarac ženu „fino ubio i završio s njom“, ta osoba ne komentira samo jedan zločin. Ona potvrđuje ideju da život žene može postati predmet muške odluke. U njenoj rečenici ubistvo nije opisano kao oduzimanje ljudskog života nego kao rješavanje problema.

Žena je problem. Ubistvo je završetak. To je sama srž dehumanizacije.

Zakon je važan, ali nije dovoljan

Federacija Bosne i Hercegovine je izmjenama Krivičnog zakona iz 2025. godine uvela posebno krivično djelo teškog ubistva ženske osobe. Član 166a propisuje da će onaj ko učini rodno zasnovano ubistvo žene biti kažnjen zatvorom od najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom. Zakon nalaže da se prilikom utvrđivanja djela uzmu u obzir ranije zlostavljanje, odnos bliskosti, podređenosti ili zavisnosti, seksualno nasilje i druge okolnosti koje pokazuju da je riječ o rodno zasnovanom nasilju. Istim izmjenama uvedeno je i krivično djelo uhođenja.  To je veliki pravni iskorak. Zakon konačno prepoznaje ono što feminističke organizacije govore decenijama: neke žene nisu ubijene slučajno niti samo zato što su se našle na pogrešnom mjestu. Ubijene su u kontekstu kontrole, neravnopravnosti, posesivnosti i rodno zasnovanog nasilja.

Ali zakon neće sam zaštititi žene.

Neće pomoći ako policija prijetnje tretira kao privatnu svađu.

Neće pomoći ako tužilaštva ne povezuju ranije prijave i obrasce ponašanja.

Neće pomoći ako se mjere zabrane ne izriču brzo i ne nadziru ozbiljno.

Neće pomoći ako porodica ženi kaže da šuti da ne sramoti kuću.

I neće pomoći ako društvo i nakon ubistva traži razloge zbog kojih je žrtva navodno zaslužila kaznu.

Društvo često pokazuje empatiju samo prema „idealnoj žrtvi“: tihoj, skromnoj, vjernoj, potpuno bespomoćnoj i moralno besprijekornoj ženi. Ako se branila, svađala, vratila nasilniku, primala poklone, imala drugog partnera ili nije odmah prijavila nasilje, počinje se smanjivati količina saosjećanja koju je javnost spremna ponuditi.

Pitanje „zašto nije prijavila“ posebno je licemjerno kada dolazi iz društva koje prijavljenu ženu pita šta je učinila da izazove muškarca. Prijavljivanje nasilja nije jednostavan administrativni potez. To je često period najvećeg rizika, jer nasilnik osjeća da gubi kontrolu. Ženi tada nisu potrebni savjeti iz sigurnosti tuđeg doma, nego povjerenje, pravna zaštita, procjena rizika, siguran smještaj i institucije koje će djelovati prije nego prijetnja postane smrtovnica.

Šta moramo naučiti iz ovog suđenja

Suđenje za ubistvo Aldine Jahić ne smije postati samo još jedan medijski spektakl u kojem će javnost čekati nove potresne detalje. Njegov smisao nije u kolektivnom voajerizmu nego u odgovornosti. Sud treba utvrditi individualnu krivičnu odgovornost na osnovu dokaza. Institucije moraju ispitati jesu li postojali propusti u prevenciji i zaštiti. Mediji moraju izvještavati bez senzacionalizma i bez romantiziranja nasilja. Obrazovni sistem mora mlade učiti pristanku, emocionalnoj pismenosti, ravnopravnim odnosima i prihvatanju prekida veze. Društvene mreže moraju ozbiljnije reagirati na otvoreno opravdavanje nasilja.

A svako od nas mora prestati sudjelovati u ritualnom suđenju mrtvoj ženi. Pravo pitanje nije zašto ona nije bila dovoljno oprezna, zahvalna ili poslušna.

Prava pitanja glase:

Zašto je muškarac smatrao da ima pravo odlučivati o njenom životu?

Zašto su prijetnje i uhođenje tako često normalizirani?

Jesu li institucije imale dovoljno informacija da procijene opasnost?

Zašto društvo i dalje brani nasilnika pozivajući se na novac, poklone i povrijeđenu muškost?

I zašto čak i neke žene vjeruju da ženska sloboda može biti kažnjena smrću?

Nijedno „ali“ poslije ubistva

Internalizirana mizoginija nije lični nedostatak pojedinih žena. Ona je rezultat dugotrajnog društvenog treninga. Zato se ne uklanja vrijeđanjem komentatorice, nego obrazovanjem, javnim suprotstavljanjem, feminističkom solidarnošću i dosljednim imenovanjem obrazaca koji održavaju nasilje.

Žene nisu prirodne saveznice patrijarhata, ali ni sama činjenica da su žene ne čini ih automatski feministkinjama. Solidarnost se uči. Kao što se uči i neposlušnost prema sistemu koji od žene traži da razumije nasilnika više nego žrtvu. Komentar kojim je ovaj tekst počeo nije samo „ružan komentar s interneta“. On je mali udžbenik kulture femicida. U njemu se mogu pronaći svi ključni elementi: nepovjerenje prema žrtvi, materijalno vlasništvo nad ženom, kažnjavanje ženske slobode, saosjećanje s muškarcem i konačno predstavljanje ubistva kao razumljivog rješenja.

Zato na rečenicu „Ne podržavam ubistvo, ali…“ treba odgovoriti bez nastavka i bez pregovora: Nema ALI.