27.03.2026 godine započeo je kurs pod nazivom “Da prostiš, moja žena”u ovkiru FER škole sa predavanjem prof.dr. Inge Tomić-Koludrović. Izjaja poput “Da prostiš, moja žena” djeluje bezazleno, kao šala ili obična fraza koju ljudi izgovaraju iz navike, bez posebnog značenja. Međutim, savremena sociologija roda upozorava da ovakve “sitnice” nikada nisu samo riječi. Iza njih se često kriju duboke društvene strukture koje oblikuju način na koji razumijemo rodne odnose.

Za razliku od zakona ili formalnih institucija, koje jasno reguliraju društvo, rodne razlike se često proizvode kroz svakodnevne, gotovo neprimjetne prakse, jezik, humor i navike. Upravo te “male stvari” djeluju kao mikro-rituali simboličkog poretka. Kroz njih se određene ideje stalno ponavljaju, sve dok ne počnu izgledati kao “zdrav razum”.

Izreka “Da prostiš, moja žena” implicitno nosi nekoliko važnih pretpostavki: da je žena potencijalni izvor nečistoće ili srama; da njeno spominjanje zahtijeva izvinjenje ili ogradu; da je ženski identitet nešto što treba “ublažiti” u javnom govoru. Drugim riječima, iako zvuči kao šala, izreka zapravo sugerira da je žena nešto problematično ili niže vrijedno.

Sličnu logiku možemo vidjeti i u drugim izrekama i vjerovanjima, poput: “Žena donosi nesreću ako prva uđe u kuću” i razne šale koje žene prikazuju kao manje racionalne ili sposobne. Sve ove izjave doprinose istoj slici: žena kao “drugo” nešto nečisto, opasno ili inferiorno. Problem nije u jednoj izreci, već u njihovom ponavljanju. Kada ih čujemo svakodnevno, počinjemo ih doživljavati kao prirodne i normalne. Tako se rodna hijerarhija ne nameće otvoreno, nego se tiho ugrađuje u naš način razmišljanja.

Upravo kroz takve “sitnice” učimo šta se smatra normalnim  i ko u tom poretku ima više, a ko manje vrijednosti. Zato razumijevanje jezika nije samo pitanje komunikacije, već i pitanje moći.