Photo: Sasa ZinajaNFoto
Iako je ohrabrujuće čuti glasove iz Islamske zajednice, poput izjave glavnog imama Medžlisa u Mostaru, Dine-ef. Maksumića i osudu Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine, to nije dovoljno, jer ne adresiramo temelje opravdavanja nasilja nad ženama koji se nalaze, između ostalog, i u tumačenjima svetih spisa. Veliki broj muslimana i muslimanki danas ponavljaju naučeno: muškarac je za jedan stepen iznad žene (Kuran, 2:228) i muškarac ima pravo “fizički disciplinirati ženu” ako je neposlušna. (Kuran, 4:34)
Dok se pripremamo za Međunarodnu kampanju „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“ koja se obilježava u više od 160 zemalja svijeta, svjedočimo još jednom u nizu femicida u Bosni i Hercegovini. Ubijena je Aldina Jahić u Mostaru, uz ustaljena objašnjenja pojedinih medija da je počinitelj Anis Kalajdžić “bio dobar čovjek.” Toliko je bio “dobar” da je za njom došao u Mostar i pištoljem je progonio, dok su očevitci nijemo promatrali i nisu pokušali da ga zaustave. Toliko je bio “dobar” da je ubio ženu koju je volio, jer ako nije mogla biti njegova na način na koji je on to želio i tražio, onda ne može biti ničija. Toliko je bio “dobar” da i dalje tražimo opravdanje za stravičan zločin koji je počinio.
U Bosni i Hercegovini i širom Balkana, slučajevi femicida ponavljaju se zabrinjavajućom učestalošću, a u medijima se često prikazuju kao nepredvidiva tragedija koju je počinio muškarac. On je u takvim izvještajima bio “tih”, “dobar komšija”, “posvećen otac” ili neko ko “nikada nije pokazivao znakove nasilja.” Ovakve i slične izjave nisu bezazlene. One štite počinitelje, prikrivaju strukturalne uzroke i doprinose kulturi u kojoj nasilje postaje normalizirano i nevidljivo, a ženama se poručuje da šute i trpe, jer ih niko neće shvatiti ozbiljno i zaštiti ih.
Pitanje koje sebi moramo postaviti je zašto kao društvo stalno tražimo opravdanja za počinitelje nasilja? Zar je uopće važno da je počinitelj bio “dobar” u društvenom i obiteljskom okruženju i zar ga to može amnestirati odgovornosti za nasilje?
Odgovornost je na svima nama, jer podržavamo i održavamo patrijarhat i dok se ne suočimo s našim patrijarhalnim vjerovanjima i uvjerenjima o nadmoći i dominaciji muškarca nad ženom, teško ćemo izaći iz kulture nasilja. Mnogo je toga skriveno u seharama naše kulture, običaja i tumačenja religije kojima se podstiče i opravdava neupitni autoritet muškarca i dominacija nad ženom.
Važno je otvoreno imenovati probleme, jasno govoriti zašto podržavamo mizoginiju i seksizme, zašto nekritički prihvatamo “prirodni”, bogomdani autoritet muškarca i tako održavamo patrijarhalni sistem vrijednosti? Taj sistem se ne održava samo kroz djelovanje muškaraca, nego kroz čitavu društvenu strukturu koja normalizira hijerarhiju između muškarca i žene. U tom smislu, patrijarhat je ideologija i institucija, a ne biološka činjenica. Sistem i strukture društva održavaju se tako što muškarci vjeruju da je njihova moć “prirodna”, a nažalost u tome im pomažu i mnoge žene koje stoje na braniku patrijarhata, što zbog straha, što zbog očuvanja vlastitih pozicija. Dakako, svoju odgovornost imaju i religijski autoriteti koji i danas tumače svete knjige hijerarhijski, opravdavajući prvenstvo i nadmoć muškarca nad ženom kao božansku datost.
Iako je ohrabrujuće čuti glasove iz Islamske zajednice, poput izjave glavnog imama Medžlisa u Mostaru, Dine-ef. Maksumića i osudu Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine, to nije dovoljno, jer ne adresiramo temelje opravdavanja nasilja nad ženama koji se nalaze, između ostalog, i u tumačenjima svetih spisa. Veliki broj muslimana i muslimanki danas ponavljaju naučeno: muškarac je za jedan stepen iznad žene (Kuran, 2:228) i muškarac ima pravo “fizički disciplinirati ženu” ako je neposlušna. (Kuran, 4:34)
Ovo su neki od najustrajnijih oslonaca patrijarhata u muslimanskim zajednicama, kojima se podržava “prirodni”, bogomdani autoritet muškarca nad ženom. Riječ je o selektivnim i doslovnim čitanjima kur’anskih tekstova koja prevladavaju i danas. Ipak, važno je znati da u Islamskoj zajednici postoji jedan broj imama koji otvoreno govore protiv nasilja nad ženama[1] te da Islamska zajednica smatra nasilje nad ženama zabranjenim.[2] Nažalost patrijarhalna tumačenja islama su i dalje norma i ona dominiraju u tekstovima koji se koriste i u obrazovnim institucijama Islamske zajednice.
U letimičnoj online pretrazi ovih tema vidljivo je da većina tekstova podržava autoritet muškarca u braku i obitelji, njegovo pravo da kontrolira ženu pa i da je fizički disciplinira, ali ne previše, kako navode pojedini tumači. Na jednom od portala N-um, autor navodi sljedeće objašnjenje o važnosti hijerarhijskih odnosa u braku:
“Muškarac je za jedan stepen iznad žene, ne zbog inteligencije ili zato što je bolji, nego zato što brak također počiva na principu hijerarhije. Radi uspostave reda gdje svako zna svoje obaveze i zadatke. Debalans se desi upravo kada se dovede autoritet glave porodice u pitanje. Gdje je više baba, kilava su djeca kaže poslovica.”[3]
Još jedan tekst od Jamal Badawija na portalu Akos.ba donosi ovo objašnjenje u vezi sa fizičkim discipliniranje žene:
“Na temelju Kur’ana i hadisa, ova mjera se može koristiti u slučajevima nepristojnosti supruge ili ekstremnim slučajevima samovolje i ekskluzivizma koji supruga pokazuje prema razumnim zahtjevima supruga i njegovoj inicijativi ka mirnom rješavanju problema koji su se pojavili u braku. Čak i tada, treba pokušati primijeniti druge metode kao što je opomena.”[4]
Ako se pogleda literatura koja se koristi kao izvor na mnogim islamskim fakultetima u regionu, jasno je da su patrijarhalna tumačenja još uvijek duboko ukorijenjena. Ona ne samo da oblikuju buduće imame, profesore i profesorice vjeronauke, teologe i teologinje, nego i reproduciraju obrasce kojima se legitimizira nasilje nad ženama pod plaštom vjere. Jedan od ilustrativnih primjera opravdavanja nasilja se nalazi komentaru Kur’ana, autora Ibn Kesira koji je distribuiran imamima u BiH. Drugi primjer su prevodi Kur’ana u kojima se većina prevoditelja nije potrudila prevesti tekst 4:34 da bude u skladu sa krunskim principima pravde i milosrđa.
Treći primjer je nedavno objavljen komentar Kur’ana profesora Safveta Halilovića, koji u svom tumačenju teksta iz poglavlja 4:34 nudi klasično objašnjenje da muškarac ima pravo “lagano udariti” ženu ako ne posluša prethodne korake opomene. U njegovom prijevodu i tumačenju koje slično većini dosadašnjih prevoda jasno se vidi pedagogija patrijarhata:
“A one (supruge) čijih se neposlušnosti pribojavate, posavjetujte lijepim riječima, pa ako lijepe riječi ne urode plodom, onda ih u postelji ignorišite i ne prilazite im. Ukoliko na njih ne bude uticalo ni ignorisanje u postelji, udarite ih, ali tako da ih ne ozlijedite!”[5]
Ovaj tekst ovako preveden, Halilović objašnjava time da se radi o “blagom udarcu misvakom ili četkicom za zube”, gestom koja je izraz “frustracije i nezadovoljstva” supruga. Još je problematičnije to što on tvrdi da je takvo tumačenje “razumno” i da ne narušava “ljudsko dostojanstvo” niti “poštovanje među supružnicima”. Ovakvo tumačenje zapravo otvara nekoliko ključnih problema:
- Pedagogija patrijarhata: muškarac kao odgajatelj žene
Mnoga klasična ali i suvremena tumačenja svetog teksta polaze od pretpostavke da je muškarac “prirodni”, racionalni i moralno superiorni odgajatelj žene. Iz toga proizlazi da žena mora biti pod “disciplinskim nadzorom”, da muškarac ima pravo procjenjivati njeno ponašanje, da “neposlušnost” opravdava fizičko discipliniranje te da je njegova frustracija važnija od njezinog dostojanstva. U takvom modelu muško-ženskih odnosa, nasilje (makar nazvano “blago”) postaje alat održavanja moći i kontrole.
- Apsurdna idealizacija muške samokontrole
Ovakva tumačenja podrazumijevaju gotovo karikaturalnu predstavu muškarca koji savršeno vlada sobom, zna tačno kada i kako da “ignorira” ženu, koji precizno kontrolira svoj bijes pa odlazi u kupatilo po misvak ili četkicu za zube a onda se vraća da “blago udari” suprugu, bez ikakvih posljedica. Ovo je teološka fikcija, a ne stvarnost odnosa moći u patrijarhalnom društvu u kojem su žene naučene da šute ako neće da bude prebijene ili ubijene.
U stvarnosti, nasilje nad ženama ne počinje niti završava “blagim udarcem”, već riječima i tumačenjima koja romantičarski prikrivaju strukturalni karakter muške dominacije legitimirane božanskim naumom reguliranja bračnih i obiteljskih odnosa.
- Normalizacija nasilja kroz minimiziranje
Nazvati udarac “blagim”, “simboličnim”, “nepovređujućim” služi tome da se fizičko nasilje učini prihvatljivim i ko će se onda upuštati u to da li je to bila četkica ili šaka, šamar ili teške unutrašnje povrede i krvarenja koja se ne vide a da ne govorimo o psihološkim povredama koje ubijaju dostojanstvo i samopoštovanje. Važno je stoga da se jasno i glasno govori sa minbera u džamijama, u učionicama, i na drugim mjestima, o tome da je:
– svaki udarac nasilje,
– da je svaki udarac prijetnja,
– da svaki udarac poručuje ženi da je podređena,
– da svaki udarac ima psihološke posljedice jer uništava dostojanstvo i sampoštovanje
– da je svaki udarac dio šire dinamike kontrole i moći nad ženom.
- Tumačenje koje opravdava nasilje postaje strukturalno nasilje
Ovakva vrsta tumačenja ne ostaju samo u knjigama, niti učionicama već
postaju argumenti u edukacijama o braku i obitelji, u bračnim savjetovanjima, u policijskim kancelarijama, u centrima za socijalni rad i drugim institucijama koje zatvaraju oči pred kulturološkim i patrijarhalnm religijskim normama. Kada religijski autoritet kaže da je “normalno” udariti ženu, makar simbolično, on na taj način legitimizira širi obrazac nasilja. Treba imati na umu da patrijarhat ne preživljava kroz otvorenu brutalnost, već kroz “blage”, “razumne”, “dostojanstvene” verzije nasilja koje se predstavljaju kao ljubav, briga ili pedagoška mjera.
Poziv na odgovornost i promjene
U vremenu kada se femicidi događaju gotovo svakodnevno, a jedan broj religijskih autoriteta i dalje nudi tumačenja islama koja direktno ili indirektno opravdavaju nasilje nad ženama, potpuno je opravdano očekivati da Islamska zajednica preuzme jasnu, javnu i nedvosmislenu odgovornost. To znači govoriti protiv nasilja na svim mrežama, portalima i džamijama; ukloniti iz kurikuluma medresa i fakulteta svu literaturu koja normalizira mušku dominaciju i fizičko kažnjavanje žene; te ponuditi suvremene, etički odgovorne i teološki utemeljene prijevode Kur’ana, umjesto onih koji i dalje prevode sporni glagol daraba kao “udarite ih” (4:34), pa potom pokušavaju umanjiti njegovu težinu objašnjenjima da taj udarac treba biti “blag”. Svaka institucionalna šutnja, relativizacija ili ostavljanje takvih tumačenja u opticaju postaje dio strukturalnog nasilja koje ženama ugrožava život.
Da zaključim, patrijarhalna tumačenja nisu Božija riječ. Ona su projekcija muške moći na sveti tekst. Zbog toga su religijski autoriteti odgovorni za prevode i tumačenja svetih tekstova. Odgovorni su i za vrste znanja koja posreduju. Odgovorni su i za prakse koje šutnjom odobravaju. Naša odgovornost je da dovodimo u pitanje takva tumačenja i prakse, jer samo je Bog svet, ljudski život i dostojanstvo a naša razumijevanja svetosti ne smiju ići protiv toga.
[1] Senaid, Zajimović. 2022. “Omalovažavanje supružnika (nušūz) i zlostavljanje supruge (darb) u kontekstu ravnopravnosti spolova.” Novi Muallim. Sarajevo: Udruženje ilmije; Benjamin Idriz. 2022. Wadribuhunne»! – Da li Kur’an zagovara udaranje žene?. Portal Akos. https://akos.ba/wadribuhunne-da-li-kuran-zagovara-udaranje-zene/
[2] Prava muža prema ženi. 2009. “Zabranjeno je tući suprugu i sprovoditi bilo kakvo porodično nasilje. To mogu činiti samo slabi muslimani, najčešće oni koji konzumiraju alkohol i ne pridržavaju se islamskih propisa u praksi. Dobar musliman nikome ne čini nasilje, posebno ne prema svojoj porodici.” https://islamskazajednica.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=6393:prava-mua-prema-eni&catid=142&Itemid=538
[3] Bato Oruč, Odnos muž-supruga. Portal N-um. https://www.n-um.com/odnos-muz-supruga/
[4] Jamal Badawi. 2013. Da li je po šerijatu dozvoljeno udaranje supruge?, https://akos.ba/da-li-je-po-serijatu-dozvoljeno-udaranje-supruge/
[5] Safvet Halilović. 2024. Tefsir-komentar Kurana Časnog. El-Kelimeh, str. 330-331.
Izvor: https://tacno.net/zilka-spahic-siljak-kad-se-nasilje-minimizira-u-ime-boga/
