A ponekad mi prođe misao kroz glavu: jesmo li Mariju toliko uzdigli da nam je postala apstraktna – da smo je prestali susretati kao ženu?

Jer žena koja se pojavljuje na stranicama Radosne vijesti nije baš tiha, nježna, bezlična i neuključena, kako je možda često zamišljamo.

Iz teksta možemo vidjeti da, kada joj anđeo naviješta što će se dogoditi, ona pita:

„Kako će to biti?“ (Lk 1,34)

Ona postavlja pitanje.

Poznati češki teolog Tomáš Halík u knjizi Strpljenje s Bogom upozorava na opasnost vjere koja je zaboravila pitati. „Odgovori bez pitanja – bez takvih koja su prvotno provocirala te odgovore, ali i bez takvih koja su nanovo nastala kroz odgovore – jesu kao drveće bez korijenja“, piše Halík. A potom dodaje: „Tek u susretu pitanja i odgovora naše izjave poprimaju svoj pravi smisao i životnu dinamiku: istina se događa u dijalogu.“

Možda je upravo to jedan od važnih izazova Crkve danas: prije nego što ponudi odgovor, potrebno je čuti pitanje. Bitno je stvoriti prostor za čovjekove potrebe.

Čuti čovjeka koji traži, sumnja, pati, pita se i možda više ne zna kako svoju čežnju za Bogom uopće izreći. Vjera koja se boji pitanja lako se pretvara u niz gotovih odgovora; živa vjera, naprotiv, ostaje na putu traženja. Vjera je uvijek više traganje i pitanje nego odgovor.

A onda dolazi Magnificat (Lk 1,46–55) – nešto tako moćno, bez jeftine pobožnosti. To nije samo glas Marije kao majke. Ona diže svoj glas protiv nepravde, siromaštva, gladi i poniženja i zna da Bog nije ravnodušan na to. Marija ne izgovara nježne, neke lagane riječi. Ona izgovara snažan tekst koji se mi možda danas ne usuđujemo tako olako izgovoriti.

Nije nam lako komentirati ili prozivati moćnike na njihovim prijestoljima, bogate… Zato je Magnificat danas tako aktualan, ali i opasan. Zna da je Bog na strani siromašnih, potlačenih i poniženih. Ne govori iz vjerničke udobnosti, nego iz nemira koji nastane kad savjest više ne pristaje na tišinu. Govori o onome što svi vide, a malo tko ima hrabrosti izgovoriti.

To je krik jedne žene.

To je glas žene koja ima što reći svijetu.

I žene umiju govoriti. Njezin glas je proročki i slobodan.

Ja Mariju vidim kao jaku, aktivnu, proaktivnu ženu. Kršćanstvo je uvijek djelatno. Moramo svojim životom svjedočiti ono što izgovaramo riječima.

Kada promatramo Mariju, više se fokusiramo na njezino majčinstvo ili na njezinu čistoću nego na njezin glas. Više poznajemo njezino blago lice nego njezin glas.

A kada otvorimo Evanđelje – gle, ona govori.

Glas je vrlo bitan, kao i riječ. Riječ može otvoriti prostor u kojem se čovjek osjeti prihvaćeno, sigurno i slobodno. Ali riječ može učiniti i suprotno: može zatvoriti prostor, povrijediti, poniziti ili učiniti da se čovjek više ne usudi govoriti.

Bog svojom riječju stvara svijet. Riječ oblikuje stvarnost. Ona u sebi ima nešto stvaralačko.

Oduzeti nekome pravo glasa znači učiniti ga nevidljivim.

Marija je bila mlada djevojka iz malog mjesta. Morala je živjeti s onim što nije potpuno razumjela do kraja. Rodila je dijete u teškim okolnostima. Kasnije je gledala svoga sina kako pati, bez mogućnosti da to razumije ili da to može kontrolirati.

Ostaje ispod križa kada svi bježe.

Možda ponekad više mislimo o njezinoj poslušnosti nego o njezinoj hrabrosti i odlučnosti.

Ali:

Ona stoji.
Ona pamti.
Ona trpi.
Ona osjeća.

Marija ne zna sve, ali se usuđuje reći „da“. Ali to „da“ zahtijeva propitivanje. Ne želi pristati, a da ne razumije.

Marija sluša, ali:

Ona pita.
Ona govori.
Ona se usuđuje.
Ona primjećuje.
Ona ustaje.

Što znači biti slobodna kada ne znaš kako će završiti ono što si započela?

I još važnije: zašto se toliko bojimo žena koje, poput Marije, imaju vlastiti glas?

I možda je vrijeme da pogledamo Mariju kao jednu od nas – ne da bismo je unizili, nego da bismo je otkrili tamo, među stvarnim ljudima, ženama, njihovim borbama, strahovima, čežnjama i lutanjima, ali i njihovim pobjedama.

Mariju smo toliko uzdigli da smo joj oduzeli glas. Postala je nijema – promatramo je samo kao svetu figuru.

A Marija je sugovornica, subjekt svakog dijaloga.

Možda nije pitanje kakav je naš odnos prema Mariji, nego kakav je naš odnos u svakodnevnom životu prema ženi koja ima glas, koja ima nešto za reći, koja ima poruku. Prema ženi s kojom radimo, s kojom dijelimo život…

Jer ako ozbiljno shvatimo ženu koja govori u Evanđelju, onda više ne možemo tako lako govoriti o ženama kao o onima koje samo trebaju biti dobre, poslušne i tihe.

Marija nije samo žena kojoj se mi molimo.

Marija je žena koja govori.

Dolazi nam Kana galilejska ( Iv 2, 3). U njoj Marija primjećuje problem koji drugi možda ne primjećuju: „Nemaju vina.“

Ta jednostavna rečenica govori mnogo o Mariji. Ona je prisutna, uključena je u događaj i primjećuje ono što se događa oko nje. Ne okreće glavu od problema. Ne pravi se da ga nema. Ona vidi nečiju potrebu i na nju reagira.

Ponekad kažemo: „Ako imaš problem, moli.“ I doista, trebamo moliti. Ali Marija nas podsjeća da vjera nije pasivnost. Molitva nije izgovor da ne učinimo ono što možemo učiniti.

Vjera nas ne poziva da zatvorimo oči pred stvarnošću i samo čekamo da Bog sve riješi. Moramo se riješiti te jeftine pobožnosti koja u sebi nema odgovornosti.

Marija pokazuje da biti pobožan ne znači biti nijem, bez glasa, nevidljiv ili nezainteresiran za ono što se događa oko nas.

Ona zauzima prostor svojom jednostavnom rečenicom:

„Nemaju vina.“ (Iv 2,3)

Ne drži propovijed. Ne objašnjava zašto se to dogodilo. Ne osuđuje nikoga. Samo vidi potrebu i izgovara je pred Isusom.

A onda dolazi njezina druga važna rečenica:

„Učinite što vam rekne.“ (Iv 2,5)

Tu vidimo nešto još dublje. Marija djeluje, ali ne preuzima Božje mjesto. Ona prepoznaje problem, donosi ga Isusu i zatim usmjerava druge prema njemu.

Ona ne govori: „Učinite ono što ja kažem.“

Ne postavlja sebe iznad Isusove riječi.

Nego kaže:

„Učinite što vam rekne.“

To je prava suradnja s Bogom.

Marija nas uči da možemo biti aktivni, a ponizni; proaktivni, a poslušni; uključeni, a da ne pokušavamo kontrolirati Boga. Možda se većini sviđa Marija koja šuti, jer je to lakše. Šutjeti ne zahtijeva nikakav intelektualni napor, ne izlažem se riziku da me netko osudi ili da budem drugačija, ali to uistinu nema nikakve veze s aktivnim kršćaninom.

Naš je zadatak vidjeti ono što se događa, primijetiti čovjeka u potrebi, progovoriti, učiniti ono što možemo i onda poslušati Božju riječ.

Suradnja s Bogom ne znači da mi vodimo Boga. Znači da prepoznajemo gdje Bog djeluje i spremni smo učiniti ono što nam kaže.

Marija u Kani zato stoji između dvije rečenice:

„Nemaju vina.“

– vidim stvarnost.

„Učinite što vam rekne.“

– vjerujem Bogu i spremna sam surađivati s njegovim planom.

Između te dvije rečenice nalazi se zrela vjera: vidjeti potrebu, progovoriti o njoj, moliti i djelovati – ali uvijek ostati pod Božjom riječju.

Marija nam ovdje pokazuje još nešto jako važno: pobožnost ne znači prestati misliti.

Čovjek može postati dio zla upravo onda kada prestane samostalno misliti i prosuđivati. Hannah Arendt je, promatrajući suđenje Adolfu Eichmannu, posebno razmišljala o tome kako čovjek može sudjelovati u strašnim stvarima kada se sakrije iza rečenice: „Ja samo izvršavam ono što mi je rečeno.“ Arendt je taj problem povezala s onim što je nazivala „thoughtlessness“ – odsutnošću mišljenja, odnosno nesposobnošću ili odustajanjem od samostalnog prosuđivanja.

Zato, ženo, nemoj misliti da je vjerovati jednako šutjeti.

Pitaj.
Govori.
Svjedoči.
Primijeti potrebu.
Reci ono što vidiš.
Upozoravaj!
Bori se!
Ne odustaj!
Govori.
Govori.
Govori.

I onda, poput Marije, kada Bog govori – imaj hrabrosti reći: „Neka mi bude po tvojoj riječi.“

Izvori:

1. Biblija: Biblija: Stari i Novi zavjet, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1980. 
2. Tomáš Halík: Strpljenje s Bogom: Pripovijest o Zakeju danas, Sarajevo: FMC Svjetlo riječi, 2015., s njemačkoga preveo Jozo Džambo, str. 24.
3. Hannah Arendt: Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2020., str. 129 -131.

The post Zašto se bojimo Marijina glasa? appeared first on FER ŠKOLA.

O ženskoj mudrosti postoje brojne predaje, od kojih su pojedine povezane s navodnim razdobljem matrijarhata (Miles, 2009: 57–58). Proučavanje matrijarhata veoma je kompleksno i zahtijeva dublje analize. Ipak, predaje o njemu sačuvane su u bogatoj kolektivnoj kulturnoj i folklornoj memoriji, običajima i različitim ritualima. Jedna od takvih primjera jest priča o razboritoj zmijskoj kraljici Šahmaran, koja je živjela skrivena sedam slojeva ispod zemlje. Izgradila je harmoničnu egalitarnu zajednicu utemeljenu na međusobnom poštovanju, iscjeljenju i očuvanju prirodnih bogatstava (Popović, 2026). Susrela je Džamsaba, kojemu je ponudila utočište i povjerila svoje znanje. Nakon što je Džamsab pod pritiskom vlasti otkrio njezino tajno skrovište, Šahmaran je pogubljena jer se vjerovalo da njezina krv može izliječiti bolesnog sultana (Denis, 2023; Yang, 2024). Njezino ubojstvoprikazuje pokušaj muškog autoriteta da prisvoji i iskoristi žensko znanje. Predaja o Šahmaran tako otvara pitanje odnosa prema ženskom iskustvu i mudrosti, koji su često podvrgnuti patrijarhalnom nadzoru, disciplini i kažnjavanju. 

Kratki pregled teorija o matrijarhatu: između nedostatka dokaza i drevnih kipova 

Matrijarhat je pojam koji i danas izaziva brojne rasprave i prijepore u akademskim krugovima. Razlog tomu jest nedostatak dovoljno čvrstih znanstvenih dokaza o postojanju društava u kojima su žene imale glavnu ulogu. Pojam označava „vladavinu majke“, a potječe od grčkih riječi mētēr (majka) i archē (vladavina). Pri tome je važno razlikovati matrijarhat od matrilinearnosti, koja označava društveno uređenje u kojem se porijeklo i nasljeđivanje određuju po ženskoj liniji (Jašarević, 2016: 104). Teorije o matrijarhatu kao izvornom obliku društvenog i obiteljskog uređenja pojavile su se u 19. stoljeću, najprije kod švicarskog pravnika Johanna Jakoba Bachofena u djelu Materinsko pravo iz 1861. godine, a potom su dodatno razrađene u radovima Lewisa H. Morgana i Friedricha Engelsa. Unatoč bogatoj građi, Bachofen nije uspio ponuditi jasne i argumentirane zaključke o postojanju matrijarhalnih zajednica. Preciznije rečeno, njegova su se razmatranja odnosila na matrilinearnost i ginekokraciju. Iako su se matrijarhat i patrijarhat u određenom smislu tumačili i analizirali kao izravne suprotnosti, matrijarhat se često promatrao s podcjenjivanjem i predrasudama, dok se patrijarhat smatrao mnogo naprednijim i isplativijim oblikom društvenog uređenja (Elster, 2007; Morris, 2023).  

Arheološki nalazi iz gornjeg paleolitika i neolitika, među kojima se izdvajaju različite figure boginja plodnosti, dodatno su potaknuli rasprave o položaju žena u najranijim ljudskim zajednicama. Takvi su kipovi pronađeni na širokom području Europe i Sjeverne Azije, a pojedini od njih datiraju od prije 30 000 godina i više. Njihova rasprostranjenost otvorila je pitanja jesu li kipovi i statue neolitičkih boginja bili dio jedinstvenog religijskog i društvenog razdoblja u kojem su ljudi njegovali pobožnost prema velikoj boginji i imali povjerenje u žensku vlast (Eisler, 1987; Graves, 2003). Ipak, sami arheološki tragovi ne mogu potvrditi postojanje matrijarhalnog društvenog poretka. 

U tom kontekstu važno je podsjetiti na rad litvanske arheologinje Marie Gimbutas. Napisala je trilogiju knjiga The Gods and Goddesses of Old Europe (1974),  The Language of Goddesses (1988) i The Cvilization ofGoddess (1991). Prema njezinu gledištu, matristička i gilanijska društva bila su egalitarne i miroljubive zajednice okupljene oko žena kao vladarica. Gimbutas je kritički propitivala mišljenje da su muškarci oduvijek određivali kakav će biti društveni poredak. Navodi da su matrističke zajednice skladno živjele tisućama godina tijekom mlađeg kamenog doba, prije nego što su stigli ratnički i patrijarhalni narodi. U svom akademskom radu autorica je koristila specifičan interdisciplinarni znanstveni pristup arheomitologija koji spaja arheologiju, mitologiju, folklor i jezik kako bi što preciznije opisala život, identitet i vjerovanja tih drevnih zajednica(Navickaitė, 2023). 

Unatoč nedostatku dokaza o postojanju matrijarhalnih društava, pojedini izvori iz drevnih kultura svjedoče o štovanju boginja. Oko 2300. godine pr. Kr. Enheduana, sumerska svećenica i pjesnikinja te prva povijesno poznata autorica čije je ime zabilježeno, posvetila je boginji Inani hvalospjev Veličanje Inane (The Exaltation of Inanna). U različitim duhovnim  pobožnostima glorificirane su boginje Ištar, Izida i Geja. Engleska povjesničarka Rosalind Miles ističe povezanost štovanja boginja sa ženskim tijelom, prirodom i stvaranjem i rođenjem života iz tijela boginje. To se očituje u raskošnim opisima poput „zamršenih kovrča, medenog krila boginje“ kao i obilja koje se „velikodušno izlijeva iz majčine utrobe“ (Miles, 2009: 58).  Međutim, to se promijenilo. Kako objašnjava povjesničarka Merlin Stone u knjizi When God was a women (1976), muška moć na zemlji donijela je i promjene u religiji. Prema njezinu tumačenju, boginje su s vremenom potisnute ili prikazane kao opasne, a njihovo su mjesto zauzeli muški bogovi i monoteističke religije kako bi se opravdala vladavina muškaraca (Stone, 1976).  

Šahmaran:  znanje, krv i žrtva 

Šahmaran pripada svijetu matrijarhalne mitologije. Ime Šahmaran potječe od perzijskih riječi šāh (شاه), koja znači „kralj“, i mārān (ماران), što znači „zmije“, odnosno množinskog oblika riječi mār (مار), „zmija“. Stoga se ime Šahmaran doslovno može prevesti kao „kralj zmija“ (Russell, 1987). Budući da je u predaji Šahmaran portretirana kao žensko biće i vladarica zmijskoga svijeta, njezino se ime, u skladu s rodno osjetljivim jezikom prevodi kao „kraljica zmija“. Jedan od najvažnijih zapisanih tragova o njoj nalazi se u perzijskom rukopisu Câmâsbnâme (Knjiga o Džamasbu). Priča je kasnije postala veoma poznata i proširila se, a srodna inačica pojavljuje se i u arapskoj kolekciji pripovijedaka Tisuću i jedna noć, u priči o Hasibu Karimu al-Dinu (Duraković, 2010). Podrijetlo predaje o Šahmaran teško je pripisati jednoj etničkoj tradiciji. Riječ je o predaji koji se stoljećima oblikovala na širem prostoru Anadolije, Mezopotamije i Irana, a danas postoji u različitim kurdskim, turskim i iranskim inačicama (Denis, 2021). 

Šahmaran živi u podzemnom svijetu zajedno sa svojim narodom, zmijama. Prema jednoj inačici predaje, mladi Džamsab slučajno dospijeva u špilju i kroz pukotinu ulazi u Šahmaranino kraljevstvo. Prizor koji ugleda je prekrasan: njezin je svijet ispunjen skrivenim draguljima i najrazličitijim bojama. Nakon pada Džamsab se pribire i shvaća da je okružen zmijama, koje ga odvode pred Šahmaran. Ona ga prihvaća i objašnjava mu da nitko ne smije saznati za njezin tajanstveni svijet jer bi njegovo otkrivanje moglo opasno ugroziti nju i njezin narod. Uvjerava ga da će biti siguran i zaštićen ako ostane živjeti s njom. Džamsab je moli da ga oslobodi jer ne pripada njezinu svijetu, ali Šahmaran u početku odbija njegov zahtjev. Kada primijeti njegovu tugu i čežnju za domovinom, Šahmaran se počinje bojati da bi mogao umrijeti. Naposljetku mu dopušta povratak, ali pod određenim uvjetom. Upozorava ga da se nikada ne kupa na javnom mjestu jer bi se tijelo osobe koja je vlastitim očima vidjela njezino zmijsko kraljevstvo pri dodiru s vodom prekrilo karakterističnim tragovima. Taj detalj je zmijska krljušt koja će ga trajno podsjećati da istovremeno pripada i ljudskom i zmijskom svijetu. Džamsab joj obećava da će poštovati njezino upozorenje (Denis, 2021: 222; Popović, 2026). 

U to vrijeme zemljom vlada okrutan sultan koji boluje od smrtonosne bolesti. Sultanu je rečeno da je jedini lijek za njegovu bolest Šahmaranina krv, dok se u nekim inačicama kao lijek navodi njezino meso. Dvorske vlasti stoga objavljuju dekret prema kojem su se svi građani i građanke koji posjeduju bilo kakva saznanja o Šahmaran dužni javiti kraljevim namjesnicima. U međuvremenu, netko je primijetio Džamsaba i na njegovu tijelukarakteristične tragove. O tome su odmah obaviještene vlasti. Džamsaba zarobljavaju i ispituju o njezinu skrovištu. On odbija otkriti gdje se nalazi Šahmaran te je podvrgnut mučenju, ali ni tada ne progovara. U nekim inačicama ipak otkriva njezino skrovište, dok mu se u drugima zauzvrat nudi prestižni položaj vezira (Denis, 2021: 223). Zatim odlučuje otići do Šahmaran kako bi je upozorio na opasnost. Međutim, budući da ga vlasti slijede, uspijevaju pronaći njezino skrovište. Šahmaran je zarobljena i odvedena u kraljevsku palaču. Šahmaran tada kralju objašnjava:  

„Treba vam moja krv kao lijek kako biste se oporavili od svojih bolesti. Popijte je. Ali želim da se krv s otrovne strane da čovjeku koji je otkrio moje skrovište“ (Murdock, 2016: 11). 

Kralj prihvaća njezin prijedlog. Šahmaran je potom pogubljena. Nakon što popije krv, kralj se počinje gušiti, poprima ljubičastu boju i naposljetku umire, dok Džamsab preživljava (Denis, 2023). 

Dvostruko značenje žrtve i  trajna obnova mudrosti 

Prema pojedinim predajama, žrtvovanje Šahmaran podrazumijeva rasijecanje njezina tijela na tri dijela: Šahmaranin rep, tijelo i glavu (Mansouri Moghadam, 2019: 19). U drugoj se inačici navodi da lovac pokapa njezinzmijski rep, iz kojega izrasta neobično drvo koje cvjeta smaragdnim sjemenkama (Safari, 2002: 130–131).  

Kako Denis objašnjava, ideja da se autoritet i tijelo mogu oduzeti odnosno uvjerenje da su neki vrjedniji od drugih, razvijala se usporedno s jačanjem autoriteta monoteističkih religija, ali i muške moći. U tom procesu žene, životinje i priroda postupno su potisnuti iz obrednih i ritualnih prostora te simbolički prikazivani kao prokleti i opasni. Uspostavljena je hijerarhija na čijem je vrhu jedan monoteistički bog, a zatim slijede muškarac (sin/kralj), žena i životinja. U predaji o Šahmaran, žrtvovanje žene bogu, kralju ili muškarcu može se tumačiti kao dolazak patrijarhata u kojem su monoteističke religije potisnule poganstvo i politeizam, strateški umanjujući vrijednost i položaj žena (Denis, 2021:243).  

Istodobno, motiv rasijecanja i ponovnoga stvaranja povezuje Šahmaraninu smrt s obnovom života. Iz njezina tijela nastaje ljekovito drvo, čime se njezina snaga iscjeljenja trajno prenosi u prirodu. Šahmaranina se smrt može tumačiti kao svjesna žrtva kojom usmrćuje diktatora i spašava čovjeka kojega voli. Istodobno mu putem svoje krvi prenosi svoju mudrost jer se on nakon njezine smrti posvećuje pomaganju i liječenju drugih ljudi (Denis, 2021: 222–224). 

Sjećanje na Šahmaran živi u kulturi i umjetnosti 

U Turskoj postoje vjerovanja da Šahmaran obitava u mediteranskom gradu Tarsusu, dok se srodne inačice predaje pripovijedaju i u istočnom dijelu zemlje, osobito u Mardinu, gradu s brojnom kurdskom i arapskom populacijom. U tim je područjima predaja o Šahmaran utkana u vez, tekstil, tepihe. Prisutna je u nakitu i različitim oblicima umjetničkog izražavanja. Njemački turkolog Wolfram Eberhard (1909.–1999.) i turski folklorist Pertev Naili Boratav (1907.–1998.) bili su istaknuti istraživači turske usmene tradicije i narodnih pripovijesti. U zajedničkom djelu Typen türkischer Volksmärchen (1953.), jednom od važnijih kataloga turskih narodnih priča, sustavno su klasificirali različite pripovjedne tipove. Priču o Šahmaran uvrstili su pod tip TTV 57, Der Schlangenkönig Şahmeran (Kraljica zmija Šahmeran), čime su je smjestili u širi kontekst turske folklorne i usmene tradicije (Eberhard & Boratav, 1953). 

Kurdi i Kurdkinje su veoma vezani za Šahmaranin lik. Portreti njezina lika mogu se pronaći u brojnim kurdskim domovima, gdje se njezin lik brižno čuva kao simbol zaštite. Nije poznato tko je izradio prvi prikaz Šahmaran koji je ušao u tradiciju narodnog slikarstva. Na portretu ima velike crne oči, dug nos, elegantne usne i ozbiljan, pomalo sjetan izraz lica. Upravo taj tužni pogled njezinu liku daje izražajnost te njezinu ljepotu povezuje s poučnom pričom koja je prati. Njezin se dugački zmijski rep ovija oko tijela, dok šest nogu, neobično oblikovanih poput zmijskih glava, ostavlja dojam nadnaravnog ženskog bića zaustavljenog u vremenu. Vrat joj je ukrašen različitim ukrasima, a oko glave se pružaju ruže. Tako se nježni elementi, poput lica, usana i cvijeća, prožimaju sa opasnim zmijskim tijelom. Šahmaran je stoga prikazana kao biće koje u sebi sjedinjuje obilježja žene i zmije, čime njezin lik poprima simboličku slojevitost i ostavlja intrigantan dojam (Denis, 2020: 221–222). U tradiciji Jarsana (Ahl-e Haqq) štuje se kao sveto biće koje utjelovljuje mudrost i povezanost s prirodom i animom. Uspomene sačuvane u kurdskoj tradiciji pomno je bilježila autorica Dilşa Deniz, navodeći da su one bile važan izvor inspiracije za njezine znanstvene radove posvećene Šahmaran. Deniz je predavačica na Odsjeku za antropologiju Sveučilišta Kalifornije u San Diegu. 

Šahmaranin su lik u svojim djelima oblikovali brojni kurdski umjetnici i umjetnice. Novu dimenziju Šahmaraninu liku daje interpretacija kurdske slikarice i novinarke Zehre Doğan, čiji se rad oslanja na feminističke teme, iskustva žena, tijelo i otpor. Kroz svoje slikarstvo glasno progovara o položaju kurdskih žena te o različitim oblicima društvene i političke represije. U radu Êşa Şahmeran (Šahmaranina bol), nastalom 2016. godine u zatvoru u Mardinu, Šahmaran je prikazana vezana i ogrnuta tradicionalnim kurdskim crvenim šalom. Njezino je tijelo izobličeno, a motiv rađanja dodatno naglašava povezanost ženskoga tijela s boli, patnjom i prisilom. U drugim djelima Doğan prikazuje Šahmaran tijekom menstruacije, čime slikarica razbija predrasude o ženskom tijelu i mjesečnom krvarenju. U njezinim se interpretacijama Šahmaran kao simbol ženske revolucije, otpora ikurdskog identiteta (New York Kurdish Cultural Center, 2025). 

Njezina popularnost diljem regije učinila ju je i predmetom brojnih novih tumačenja (Sarkis, 2026). Jedan od takvih primjera je turska  dramska fantastična serija Šahmaran (Şahmaran). Glavna protagonistica serije je mlada Şahsu, koja dolazi u Adanu, mjesto ispunjeno misterijima, legendama i tajnama prošlosti, kako bi se suočila sa svojim otuđenim djedom. Ondje susreće Marana, pripadnika naroda Mar, koji vjeruje u drevno proročanstvo prema kojem će se Šahmaran vratiti i ponovno dati snagu svome narodu kako se više ne bi morao skrivati od ljudi. Tijekom boravka u Adani, kroz različite prizore u kojima se isprepliću stvarnost, mit, snovi i snažna simbolika, Şahsu postupno otkriva da njezin dolazak nije slučajan te da je povezana sa Šahmaraninim nasljeđem. Prva sezona povezuje ljubavnu priču Şahsu i Marana s drevnim proročanstvom, dok druga sezonaprodubljuje simboličku dimenziju serije. Šahmaran se počinje buditi u Şahsu, koja mora proći kroz niz iskušenja kako bi se bolan proces dovršio. Istodobno se iz zatočeništva vraća Lilit, koju je scenaristica Pınar Bulutzamislila kao Šahmaraninu sestru. Vođena bijesom zbog stare izdaje, Lilit ulazi u sukob sa svojom sestrom. Njihov odnos tako prerasta u konfrontaciju dviju ženskih sila – Šahmaranine povezanosti s ljubavlju, ravnotežom i oprostom te Lilitine potrebe za osvetom i uništenjem ljudi. Upravo je u toj suprotnosti jedna od zanimljivijih simboličkih dimenzija serije (Sarkis, 2026).  

Povratak zaboravljenom ženskom znanju 

Kada govorimo o ženskim znanjima i misterijima povezanima s drevnim tradicijama, važno je prisjetiti se koliko su različite kulture čuvale priče o ženama koje su bile nositeljice duhovnog utjecaja. Mnogi su upoznati s bajkama i pričama zapadne kulturne tradicije, poput Snjeguljice, Pepeljuge i Trnoružice, koje su kroz različite interpretacije njegovale narativ u kojemu muškarac, najčešće kraljević, spašava ženu (Sabina Writes, 2023). Žena je pritom često prikazana kao jadnica koja čeka, pati ili treba biti oslobođena. Predaja o Šahmaran je suprotna takvom narativu. Ona je ta koja pomaže muškarcu. Ima moć ozdravljenja te svoje znanje ne čuva samo za sebe. Čak i nakon izdaje, u posljednjim trenucima života, nesebično ga dijeli drugome (Popović, 2026).  

U posljednje vrijeme na internetu se pojavljuju autorice i kreatorice digitalnog sadržaja koje zagovaraju različita kulturna učenja i duhovne prakse povezane s matrijarhalnim predajama. Među njima je i pjesnikinja i apsolventica Filološkog fakulteta u Beogradu Maja Popović, autorica elektroničke knjige Povratak Velike Boginje, u kojoj je jedno poglavlje posvećeno Šahmaran. U svojim objavama Popović ističe Šahmaran kao dobrodušnu kraljicu koja je posljednje trenutke svojega života iskoristila kako bi svu svoju mudrost prenijela u Džamsabovo srce. Na taj način njezina priča postaje digitalno pamćenje o ženskoj figuri kao nositeljici znanja, iscjeljenja i obnove. Autorica naglašava da postoji jedan dio predaje koji je često prešućen, ali je veoma važan.  Naime, Šahmaran je svjesna da ne može umrijeti. Bogatstvo njezina znanja, inteligencije i razboritostiprenosi se na njezinu kćer, a potom i na unuku. Žensko znanje stoga postaje besmrtno i neuništivo jer postaje naslijeđe predkinja (Popović, 2026). 

Kome smeta ženska mudrost? 

Šahmaran je živjela harmonično sve dok u njezin svijet nije ušao netko nepoznat, odnosno onaj koji taj svijet u potpunosti ne razumije. Iako posjeduje ljekovite moći i može pomoći ljudima, zbog svoje mudrosti biva uhićena i ubijena. Njezino znanje postaje vrijedan resurs ljudskom svijetu tek kada ga je moguće prisvojiti, a nakon što se potonji iscrpi, ona više nije potrebna. U tome se prepoznaje obrazac prema kojemu se od žene očekuje da svoje sposobnosti velikodušno stavi na raspolaganje drugima, dok se njezina vlastita autonomija zanemaruje. Šahmaran svoju smrt ne prihvaća pasivno, nego posljednji put odlučuje kako će njezina krv biti upotrijebljena. Njezina se priča može povezati sa sudbinama brojnih drevnih, ali i suvremenih iscjeliteljica koje su plaćale cijenu zbog svojih kompetencija, vještina i utjecaja na druge. Položaj žene koja posjeduje znanje o liječenju, tijelu i prirodi mač je s dvije oštrice. Takvo joj znanje može osigurati ugled i autoritet, ali je istodobno može učiniti sumnjivom i opasnom u očima onih koji žele nadzirati ono što ne razumiju. 

S patrijarhalnog gledišta, teško je povjerovati u egalitarnu priču u kojoj kraljica živi skrivena sedam slojeva pod zemljom i ondje vlada u harmoniji i miru.  Ona mora biti uništena. Kako Denis naglašava, Šahmaranina smrt je izravan napad na štovanje boginje i njezin konačni poraz. Njezino ubojstvo stoga simbolizira brisanje ženskog postignuća kao i ideološki napad na društvena postignuća svih žena u predmonoteističkom razdoblju (Denis, 2021:246).  Narušavanje takvoga svijeta dolaskom čovjeka izvana može se stoga interpretirati kao simbolički susret dvaju različitih poredaka. Jedan, matrijarhalni, počiva na skladu i zajedništvu, dok drugi, patrijarhalni, u taj svijet ulazi s potrebom da otkrije ono što mu je nepoznato, prisvoji ga, iskoristi i naposljetku sruši.  

Šahmaran nastavlja živjeti u predajama, simbolima i sjećanju koja se prenose s koljena na koljeno. Sjećanje na matrijarhalne predaje nije idealiziranje nekog nedokazanog, imaginarnog svijeta, nego ponovno otkrivanjebogatog ženskog kulturnog nasljeđa. Predaja o Šahmaran ostaje jedan od trajnih simbola znanja koje se pamti, bilježi i njeguje. 

LITERATURA: 

Deniz, D. (2020). The Shaymaran: Philosophy, Resistance, and the Defeat of the Lost Goddess of Kurdistan. Pomegranate: The International Journal of Pagan Studies. 22(2). 221–248.  dostupno na https://doi.org/10.1558/pome.38409 stranici pristupljeno 9. 8. 2026. 

Deniz, D. (2023). Shâmaran (Shahmaran): The lost goddess of Kurdistan.  S. Reger, M. J. Neitz, D. Mitten, & S. Clunie (ur.). Maternal thinking: Gifts, mothers’ bodies, and earth: Proceedings of the Association for theStudy of Women and Mythology. (str. 103–119). Place of publication: Women and Myth Press. 

Duraković, E. (ur.) (2010). Tisuću i jedna noć. Zagreb:V.B.Z.doo. 

Eberhard, W., Boratav, P. (1953). Typen türkischer Volksmärchen . Wiesbaden: Franz Steiner. 

Eisler, R. (1987). The chalice and the blade: Our history, our future. New York: Harper & Row. 

Elster, E. S. (2007). Marija Gimbutas: Setting the agenda. In S. Hamilton, R. D. Whitehouse, & K. I. Wright (ur.). Archaeology and women: Ancient and modern issues. (str. 83–120). Left Coast Press. 

Graves, R. (2003). Grčki mitovi. Zagreb, Hrvatska: CID-Nova 

Jašarević, M. (2016). Matrijarhat. U J. Čaušević & E. Bošnjak (ur.), Feministička čitanja društvenih fenomena: Radovi polaznica/ka Feminističke škole Žarana Papić 2. dopunjeno izdanje.(str.104–108). Sarajevski otvoreni centar. dostupno na https://www.ceeol.com/search/chapter-detail?id=519210 stranici pristupljeno 4. 8. 2026. 

Mansouri Moghadam, M. (2019). Kurdish Myth and Proverbs. Tehran: Sociologist. 

Miles, R. (2009). Ženska povijest svijeta: Tko je skuhao posljednju večeru? (P.Mrduljaš Doležal. Prev.). Zagreb: Europress Holding Novi Libar. (Originalno djelo Who cooked the last supper: Women's history of the worldobjavljeno 1998.). 

Morris, C. (2023). Matriarchy, Gimbutas and figurines: Entanglements with the Goddess. Archaeological Dialogues. 30(2).122–125.  dostupno na https://doi.org/10.1017/S1380203824000072 stranici pristupljeno 8. 8. 2026. 

Navickaitė, R. (2023). Marija Gimbutas: Transnational biography, feminist reception, and the controversy of goddess archaeology. London: Routledge. 

New York Kurdish Cultural Center (2025). Zehra Doğan. dostupno na https://nykcc.org/zehra-doga stranici pristupljeno 6. 8. 2026. 

Pejić, M. (2019). Matrijarhat i savremenost: Od mita do društva. (Magistarski rad). Banja Luka: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Banja Luci. 

Popović, M. (2026). Povratak Velike Boginje. dostupno na https://www.instagram.com/lavolika/ stranici pristupljeno 12. 8. 2026. 

Russell, J.  (1987). Zoroastrianism in Armenia. Cambridge: Harvard University Press. 

Sabina Writes (2023). Shahmaran: A Kurdish Legendary Tale of Love and Betrayal I Never Knew  dostupno na https://medium.com/@samuelsabina2/http-medium-com-samulelsabina2-shahmaran-a-turkish-legendary-tale-of-love-and-betrayal-i-never-knew-17e20cd6c5bf. stranici pristupljeno 12.  8. 2026. 

Safari, B. (2002). Hawraman Myth. Teheran: Ehsan. 

Stone, M. (1976). When God was a woman. New York: Dial Press. 

Yang, M. (2024). The Snake’s Symbolism in Anatolian Mythology: A Case Study of the Shahmaran Legend. Mediterranean Review. 17(2). 17–28. dostupno na https://doi.org/10.18218/mr.2024.17.2.002. stranici pristupljeno 7. 8. 2026. 

The post KRALJICA ŠAHMARAN: KOLIKA JE CIJENA NJEZINE LJEKOVITE KRVI I MUDROSTI? appeared first on FER ŠKOLA.

Anis Kalajdžić optužen je za teško ubistvo Aldine Jahić, neovlašteno posjedovanje oružja i ugrožavanje sigurnosti. Optuženi se izjasnio da nije kriv, a od svjedoka se tražilo da lažu u korist optuženog. Svjedočenja iznesena tokom suđenja govore da je Aldina bilježila prijetnje i skupljala dokaze kako bi ih prijavila. Tužilaštvo tvrdi da je na dan ubistva pokušala pobjeći, zatražiti pomoć i pozvati policiju, prije nego što je pronađena u ugostiteljskom objektu i ubijena.

Ove činjenice posebno su važne jer ruše jedno od najčešćih pitanja upućenih žrtvama: „Zašto nije otišla?“

Aldina je, kao i mnoge druge žrtve femicida pokušavala otići. Problem nije bio u tome što  nije znala otići, već je problem  u muškarcu koji ne prihvata pravo žene da ode.

 Prema podacima koje je MUP HNK potvrdio Detektoru nakon ubistva, optuženi je u vrijeme hapšenja već čekao suđenje zbog ugrožavanja sigurnosti po prijavi druge žene, a nije imao mjere zabrane. To otvara pitanja šira od individualne krivice: kako institucije procjenjuju rizik, kako povezuju ranije prijave, koliko ozbiljno tretiraju prijetnje i uhođenje te zašto se zaštita često aktivira tek kada je prekasno. Upravo zato je pogrešno femicid svesti na nesretnu ljubav, ljubomoru ili partnersku svađu. To nisu neutralne riječi. One prikrivaju odnos moći. U svađi učestvuju dvije strane; u proganjanju jedna osoba drugoj oduzima sigurnost. Ljubav poštuje slobodu; kontrola je ukida. Ljubomora je osjećaj; ubistvo je odluka i krivično djelo.

Internalizirana mizoginija kao saučesnica femicida

Kada nakon femicida i brojnih dokaza o krivičnog djelu, žena na društvenim mrežama izjavi: „Ne podržavam nasilje, pogotovo ubistvo, ali… Ona mislila njega guliti, a ovamo biti kao slobodna djevojka. Eto, čovjek je fino ubio i završio s njom,“ onda se moramo zapitati zašto žene nastoje naći opravdavnje za ubistvo druge žene?

Ponekad jedna rečenica, poput navedene, otkrije više o jednom društvu nego desetine izvještaja, strategija i konferencija. Komentar koji je napisala žena ispod vijesti o ubistvu Aldine završava riječima koje bi u svakom zdravom društvu morale izazvati kolektivnu jezu i zgražanje: „Čovjek je fino ubio i završio s njom.“ Ovaj komentar nije napisao muškarac koji se otvoreno hvali mržnjom prema ženama. Napisala ga je žena. Upravo zato ovaj komentar zaslužuje pažnju. Ne zato da bismo njegovu autoricu izložili javnom linču, vrijeđanju ili prijetnjama. Takav odgovor samo bi ponovio isti obrazac nasilja. Važno ga je analizirati jer pokazuje kako patrijarhat opstaje: ne samo silom muškaraca nego i preko vrijednosti koje žene mogu usvojiti, braniti i prenositi kao da su prirodni moralni poredak.

To nazivamo internaliziranom mizoginijom –  proces u kojem žene, odrastajući u društvu koje ih sistematski procjenjuje strožije od muškaraca, počinju prihvatati njegove predrasude kao vlastita uvjerenja. Uče da je žena odgovorna za muški bijes, da svojim ponašanjem „izaziva“ nasilje, da pokloni stvaraju dug prema muškarcu, da ljubavna veza znači gubitak slobode i da žena koja odbije muškarca mora biti sebična, nemoralna ili nezahvalna.

Patrijarhat je najuspješniji onda kada njegove zapovijedi više ne mora izgovarati samo muškarac, već ih umjesto njega ponavlja žena. Zato komentar na društvenim mrežana počinje prividnim ograđivanjem: „Ne podržavam nasilje, pogotovo ubistvo, ali…“

Sve iza tog „ali“ poništava ono što mu prethodi:

„Ne opravdavam ubistvo, ali ona ga je iskoristila.“

„Nasilje nije rješenje, ali morala je znati kakav je on.“

„Niko nema pravo da je ubije, ali zašto ga nije ranije prijavila?“

„Žao mi je žene, ali i ona je njega provocirala, nije ni ona cvječka.“

To „ali“ nije bezazlena jezička poštapalica. Ono je most kojim se odgovornost premješta sa počinitelja na ubijenu ženu. U trenutku kada bi trebalo govoriti o onome ko je prijetio, proganjao, kontrolirao, nabavio oružje i oduzeo život, javnost počinje voditi istragu o karakteru žene: šta je prihvatila, s kim je putovala, gdje je živjela, zašto je ostala, zašto je otišla, zašto nije ranije prijavila i je li možda „davala lažnu nadu“. Ubijena žena tako nakon smrti postaje optužena.

Poklon nije vlasnički list

U navedenom komentaru automobil, putovanje i plaćeni stan navode se kao dokazi da je žena muškarcu nešto dugovala. Kao da su materijalna davanja ugovor kojim je on kupio njenu dostupnost, poslušnost, seksualnu vjernost i pravo da odlučuje hoće li ona biti „slobodna djevojka“. To je jedan od najopasnijih obrazaca patrijarhalnog razmišljanja: ideja da muškarčevo ulaganje proizvodi pravo na ženu, njeno tijelo, vrijeme i kretanje. Ni jedan poklon, usluga, emocija ili ranije obećanje ne ukida pravo osobe da promijeni mišljenje, prekine odnos, odbije kontakt ili nastavi vlastiti život.

Čak i kada bi sve tvrdnje iz komentara sa društvenih mreža bile tačne, a komentatorica ih iznosi bez dokaza, one ne bi imale nikakvu vezu s pravom muškarca da ženi oduzme život. Moguće razočarenje, ljubomora, osjećaj iskorištenosti ili povrijeđeni ego nisu olakšavajuće okolnosti za ubistvo. To su osjećaji s kojima se odrasle osobe moraju nositi bez nasilja.

Ono što komentar otkriva jeste uvjerenje da muškarac koji je nešto dao ima pravo nešto i uzeti. Kada žena pokuša izaći iz takvog odnosa, on to ne doživljava kao njenu odluku nego kao krađu vlastite imovine.

Tu počinje logika femicida: “Ako neće biti moja, neće biti ničija.”

Zašto žene brane nasilnike?

Internalizirana mizoginija ne znači da su žene po prirodi okrutnije prema drugim ženama. Ona znači da su i žene odgajane u istom patrijarhalnom društvu kao i muškarci.

Odmalena slušaju da „dobra žena“ ne izaziva muškarca, ne govori preglasno, ne napušta muškarca, ne mijenja partnere, ne koristi svoju seksualnu slobodu i mora biti zahvalna za pažnju koju dobije.

Uče da se vrijednost žene mjeri time je li je muškarac izabrao i je li ga uspjela zadržati. Istovremeno se muškarčeva posesivnost romantizira: ako je ljubomoran, znači da voli; ako je uporan, znači da mu je stalo; ako je kontroliše, znači da je štiti. U takvom sistemu neke žene pokušavaju dokazati vlastitu moralnu vrijednost distanciranjem od drugih žena: „Ja se nikada ne bih tako ponašala, ili “Meni se to ne bi moglo dogoditi,“ ili „Ja svoga muža poštujem.,“ ili „Ona je sigurno nešto uradila da ga iznervira.“

Osuđujući žrtvu, komentatorica stvara iluziju sigurnosti. Ako povjeruje da je žena ubijena zbog pogrešnog ponašanja, može vjerovati da će ona sama ostati sigurna bude li „dobra“, poslušna i oprezna. Mnogo je strašnije priznati istinu: žena može učiniti sve „ispravno“, a ipak biti izložena nasilju jer počinitelj odlučuje nasilno kontrolirati i kažnjavati. Okrivljavanje žrtve zato često djeluje kao psihološka odbrana. Ali ono istovremeno postaje politički i društveno opasno.  Svaka rečenica kojom se nasilniku traži opravdanje poručuje drugim ženama da će, kada prijave nasilje, prvo biti ispitivan njihov moral. Poručuje im da će se analizirati njihove poruke, odjeća, seksualni život i finansijski odnosi prije nego prijetnje čovjeka kojeg se boje. Zbog takvih reakcija mnoge žene šute. Ne samo zato što strahuju od nasilnika nego i zato što strahuju da im porodica, policija, poslodavci, susjedi i javnost neće vjerovati.

Od komentara do kulture koja omogućava femicid

Autorica komentara nije povukla obarač. Odgovornost za krivično djelo snosi osoba čija se krivica utvrdi u zakonitom sudskom postupku. Važno je to jasno reći jer se pojam internalizirane mizoginije ne smije koristiti kako bi se krivica za muško nasilje ponovo prebacila na žene. Ipak, javni govor nije nevažan.

Između mizoginog komentara i femicida ne postoji jednostavna, automatska uzročno-posljedična veza, ali postoji kulturni kontinuitet. Na jednom njegovom kraju su „šale“ o prebijanju žene, kontrola telefona, vrijeđanje razvedenih i seksualno aktivnih žena, ismijavanje prijava nasilja i tvrdnje da je žena „sama birala“. Na drugom kraju su proganjanje, prijetnje, fizičko nasilje i ubistvo.

Femicid ne nastaje ni iz čega. On raste u kulturi koja muškost povezuje s dominacijom, a žensku slobodu s neposluhom. Raste tamo gdje se reći NE smatra pregovaranjem, prekid veze poniženjem muškarca, a odbijanje muškarca razlogom za osvetu. Raste i tamo gdje okolina nasilnika opisuje kao „dobrog čovjeka koji je pukao“, dok se o ubijenoj ženi raspituje kakva je bila djevojka. Kada neko napiše da je muškarac ženu „fino ubio i završio s njom“, ta osoba ne komentira samo jedan zločin. Ona potvrđuje ideju da život žene može postati predmet muške odluke. U njenoj rečenici ubistvo nije opisano kao oduzimanje ljudskog života nego kao rješavanje problema.

Žena je problem. Ubistvo je završetak. To je sama srž dehumanizacije.

Zakon je važan, ali nije dovoljan

Federacija Bosne i Hercegovine je izmjenama Krivičnog zakona iz 2025. godine uvela posebno krivično djelo teškog ubistva ženske osobe. Član 166a propisuje da će onaj ko učini rodno zasnovano ubistvo žene biti kažnjen zatvorom od najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom. Zakon nalaže da se prilikom utvrđivanja djela uzmu u obzir ranije zlostavljanje, odnos bliskosti, podređenosti ili zavisnosti, seksualno nasilje i druge okolnosti koje pokazuju da je riječ o rodno zasnovanom nasilju. Istim izmjenama uvedeno je i krivično djelo uhođenja.  To je veliki pravni iskorak. Zakon konačno prepoznaje ono što feminističke organizacije govore decenijama: neke žene nisu ubijene slučajno niti samo zato što su se našle na pogrešnom mjestu. Ubijene su u kontekstu kontrole, neravnopravnosti, posesivnosti i rodno zasnovanog nasilja.

Ali zakon neće sam zaštititi žene.

Neće pomoći ako policija prijetnje tretira kao privatnu svađu.

Neće pomoći ako tužilaštva ne povezuju ranije prijave i obrasce ponašanja.

Neće pomoći ako se mjere zabrane ne izriču brzo i ne nadziru ozbiljno.

Neće pomoći ako porodica ženi kaže da šuti da ne sramoti kuću.

I neće pomoći ako društvo i nakon ubistva traži razloge zbog kojih je žrtva navodno zaslužila kaznu.

Društvo često pokazuje empatiju samo prema „idealnoj žrtvi“: tihoj, skromnoj, vjernoj, potpuno bespomoćnoj i moralno besprijekornoj ženi. Ako se branila, svađala, vratila nasilniku, primala poklone, imala drugog partnera ili nije odmah prijavila nasilje, počinje se smanjivati količina saosjećanja koju je javnost spremna ponuditi.

Pitanje „zašto nije prijavila“ posebno je licemjerno kada dolazi iz društva koje prijavljenu ženu pita šta je učinila da izazove muškarca. Prijavljivanje nasilja nije jednostavan administrativni potez. To je često period najvećeg rizika, jer nasilnik osjeća da gubi kontrolu. Ženi tada nisu potrebni savjeti iz sigurnosti tuđeg doma, nego povjerenje, pravna zaštita, procjena rizika, siguran smještaj i institucije koje će djelovati prije nego prijetnja postane smrtovnica.

Šta moramo naučiti iz ovog suđenja

Suđenje za ubistvo Aldine Jahić ne smije postati samo još jedan medijski spektakl u kojem će javnost čekati nove potresne detalje. Njegov smisao nije u kolektivnom voajerizmu nego u odgovornosti. Sud treba utvrditi individualnu krivičnu odgovornost na osnovu dokaza. Institucije moraju ispitati jesu li postojali propusti u prevenciji i zaštiti. Mediji moraju izvještavati bez senzacionalizma i bez romantiziranja nasilja. Obrazovni sistem mora mlade učiti pristanku, emocionalnoj pismenosti, ravnopravnim odnosima i prihvatanju prekida veze. Društvene mreže moraju ozbiljnije reagirati na otvoreno opravdavanje nasilja.

A svako od nas mora prestati sudjelovati u ritualnom suđenju mrtvoj ženi. Pravo pitanje nije zašto ona nije bila dovoljno oprezna, zahvalna ili poslušna.

Prava pitanja glase:

Zašto je muškarac smatrao da ima pravo odlučivati o njenom životu?

Zašto su prijetnje i uhođenje tako često normalizirani?

Jesu li institucije imale dovoljno informacija da procijene opasnost?

Zašto društvo i dalje brani nasilnika pozivajući se na novac, poklone i povrijeđenu muškost?

I zašto čak i neke žene vjeruju da ženska sloboda može biti kažnjena smrću?

Nijedno „ali“ poslije ubistva

Internalizirana mizoginija nije lični nedostatak pojedinih žena. Ona je rezultat dugotrajnog društvenog treninga. Zato se ne uklanja vrijeđanjem komentatorice, nego obrazovanjem, javnim suprotstavljanjem, feminističkom solidarnošću i dosljednim imenovanjem obrazaca koji održavaju nasilje.

Žene nisu prirodne saveznice patrijarhata, ali ni sama činjenica da su žene ne čini ih automatski feministkinjama. Solidarnost se uči. Kao što se uči i neposlušnost prema sistemu koji od žene traži da razumije nasilnika više nego žrtvu. Komentar kojim je ovaj tekst počeo nije samo „ružan komentar s interneta“. On je mali udžbenik kulture femicida. U njemu se mogu pronaći svi ključni elementi: nepovjerenje prema žrtvi, materijalno vlasništvo nad ženom, kažnjavanje ženske slobode, saosjećanje s muškarcem i konačno predstavljanje ubistva kao razumljivog rješenja.

Zato na rečenicu „Ne podržavam ubistvo, ali…“ treba odgovoriti bez nastavka i bez pregovora: Nema ALI.

The post Kad ubijena žena postaje optužena: internalizirana mizoginija na djelu appeared first on FER ŠKOLA.

Nakon užasa Holokausta, kada su jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini ponovo počele sa radom, pojavila se potreba za osnivanjem jevrejske ženske organizacije. Prva jevrejska ženska organizacija u Bosni i Hercegovini osnovana je 1946. godine, uspostavljanjem Ženske sekcije Jevrejske opštine Sarajevo. Ovaj težak period zahtijevao je maksimalno angažovanje svake jevrejske žene i muškarca u procesu reorganizacije opustošenih zajednica. Prvi osnovni zadatak bio je pružanje pomoći preživjelim muškarcima i ženama koji su se vraćali iz koncentracionih logora i izbjeglištva, kao i obnova infrastrukture zajednica. U skladu s tradicijama tog perioda, žene su uglavnom bile angažovane na programima socijalne zaštite – pružajući pomoć bolesnima i starima, posebno ratnoj siročadi. Ženska sekcija je organizovala prihvat ratne siročadi i njihovo smještanje u nove porodice i domove. Organizovani su i ljetni kampovi u kojima su žene volontirale kao instruktorke, učiteljice, kuharice, ljekari i medicinske sestre.

Nakon što je opala potreba za posebnim angažmanom u zbrinjavanju ugroženih članova zajednice, žene su se okrenule drugim aktivnostima, a njihov novi zadatak bio je organizovanje zajedničkih proslava tokom jevrejskih praznika, kao i drugih događaja značajnih za jevrejske zajednice u svijetu i u Bosni i Hercegovini. Doprinos Ženske sekcije bio je značajan, posebno u pogledu organizacije i rada sa djecom i omladinom u njegovanju jačeg jevrejskog identiteta i posvećenosti jevrejskim vrijednostima. Kroz organizaciju brojnih predavanja, književnih manifestacija, umjetničkih izložbi i sličnih događaja, Ženska sekcija je aktivno učestvovala u promociji jevrejske kulture i umjetnosti, kako među jevrejskom populacijom, tako i u bosanskom društvu općenito.

Godine 1992. započinje stravičan rat u Bosni i Hercegovini koji je trajao skoro četiri godine. Sarajevo je bilo pod opsadom 1335 dana, ili 44 mjeseca. Kada spominjemo opsadu Sarajeva, moramo imati na umu da je grad sa 400.000 stanovnika bio potpuno odsječen od ostatka svijeta – bez tekuće vode, električne energije, plina i telefonskih veza, bez cestovne ili željezničke komunikacije, i pod svakodnevnim artiljerijskim napadima i snajperskom vatrom. Jevrejska opština Sarajevo morala je potpuno reorganizovati svoj program i prilagoditi se novonastaloj situaciji kako bi svojim članovima pomogla u ublažavanju užasnih uslova pod kojima je grad pokušavao preživjeti. Ženska sekcija pod vodstvom gospođe Sonje Elazar pružila je nemjerljiv doprinos dobroj i efikasnoj organizaciji različitih aktivnosti Jevrejske opštine Sarajevo. U tom periodu Ženska sekcija Jevrejske opštine Sarajevo dobija ime i postaje Ženska sekcija „Bohorete“. Ime je dobila po Lauri Papo Bohoreta, spisateljici i edukatorki koja je pisala na judeo-espanolu – jeziku sefardskih Jevreja Bosne i Hercegovine, i koja je ostavila izuzetno vrijednu zbirku kratkih priča, pjesama i dramskih djela, zajedno s važnim istraživanjem „Sefardska žena u Bosni“.

„Bohorete“ su bile angažovane na organizovanju konvoja, kojeg je organizovala Jevrejska opština Sarajevo, s kojim su djeca i stariji napustili opkoljeni grad. Za one bolesne i starije članove koji nisu željeli napustiti svoje domove, žene su formirale tim koji je tim ljudima pružao potrebnu pomoć i njegu. Organizovale su svakodnevne posjete, donosile hranu iz kuhinje Jevrejskog kulturno-obrazovnog i humanitarnog društva „La Benevolencija“, osiguravale vodu i prijeko potrebne lijekove, pobrinule se da stariji dobiju medicinsku njegu i liječenje od ljekara i medicinskih sestara koje su radile u klinici „La Benevolencija“, te im dostavljale poštu i poruke koje su različitim kanalima stizale u grad.

Na ovako organizovan način socijalna služba postala je osnova za kasnije uspostavljanje opsežnog programa pomoći starijima i potrebitima – „La Benevolencija Program kućne njege“, koji djeluje i danas. Zanimljivo je napomenuti da su korisnici programa vrlo brzo postali i različiti građani Sarajeva koji nisu nužno jevrejskog porijekla. „Bohorete“ su se brinule o raspodjeli raznih donacija poput odjeće i drugih potrepština koje su stizale u Jevrejsku opštinu Sarajevo zahvaljujući naporima „La Benevolencije“.

Djeca koja su ostala u opkoljenom Sarajevu bila su među najugroženijim grupama građana u gradu. Među raznim aktivnostima Ženske sekcije „Bohorete“, gospođa Elazar se pobrinula da organizuje „Nedjeljnu školu“, a prvi učitelji i instruktori bili su članice „Bohorete“. Djeca su se okupljala u prostorijama Jevrejske opštine Sarajevo, gdje su učila o jevrejskoj historiji i tradiciji, družila se i igrala. Za ovu djecu boravak u Jevrejskoj opštini bio je jedina mogućnost da izađu iz stanova i skloništa u podrumima, u kojima su, zbog konstantnog granatiranja i neprekidne snajperske vatre, provodila većinu svog vremena. „Nedjeljna škola“ okuplja djecu i danas, a 2012. godine obilježila je 25 godina postojanja.

„Bohorete“ su imale podružnice u Makarskoj i Splitu, u Hrvatskoj, gdje je značajan broj jevrejskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine pronašao utočište. Aktivnosti Ženske sekcije bile su koordinirane od strane Jevrejske opštine Split, zajedno s logističkim centrom „La Benevolencije“, koji se također nalazio u Splitu. „Bohorete“ u Makarskoj i Splitu, uz pomoć lokalnih jevrejskih žena, nastavile su brinuti o starijima, organizujući okupljanja, posjete i jevrejske aktivnosti. Pod vodstvom gospođe Lenke Bilalagić, žene iz Sarajeva i Splita okupile su se pod imenom „Menora“ i izrađivale heklane kipot, koje je JDC distribuirao širom svijeta. Ovo je bio način da jevrejske žene izbjeglice iz Bosne i Hercegovine zarade džeparac. Uz kipu, koja je bila ukrašena znakom „Menora“, u svijet je odlazila i priča o ratu u Bosni i Hercegovini, opsadi Sarajeva, te o aktivnostima Jevrejske opštine Sarajevo, Jevrejskog kulturno-obrazovnog i humanitarnog društva „La Benevolencija“, kao i o „Bohoretama“. „Bohorete“ su postale članica ICJW-a 1994. godine.

Nakon rata, Jevrejska opština Sarajevo, Jevrejsko kulturno-obrazovno i humanitarno društvo „La Benevolencija“ i Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine nastavili su sa svojim naporima još intenzivnije. Iako je oružani sukob prestao, a prijetnja smrti pod granatiranjem više nije postojala, normalan život u ratom pogođenoj zemlji i devastiranom društvu nije bio uspostavljen u punom kapacitetu dugo vremena. Shodno tome, tokom određenog perioda, neke od aktivnosti koje su „Bohorete“ započele tokom rata bile su i dalje operativne. Ipak, kako je vrijeme prolazilo i opšta situacija se normalizovala, „Bohorete“ su usmjerile svoj fokus. Uz trenutnu predsjednicu, gospođu Nelu Levi, „Bohorete“ su većinu svojih aktivnosti preusmjerile sa humanitarnih i socijalnih programa na organizaciju života zajednice u mirnodopskim uslovima. Osim svojih tradicionalnih zadataka organizovanja jevrejskih proslava i obilježavanja raznih značajnih datuma u jevrejskoj historiji, učestvuju i u organizaciji raznih kulturnih manifestacija koje imaju šire društveno značenje.

U tom kontekstu važno je istaći redovno učešće u organizaciji Evropskog dana jevrejske kulture, obilježavanju 27. januara – Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust, učešće u organizaciji „Večeri sefardske kuhinje“, koje se tradicionalno održavaju tokom ljetnih svečanosti u Sarajevu, kao i organizaciju brojnih koncerata, izložbi, pjesničkih večeri, predavanja, filmskih projekcija koje organizuje „La Benevolencija“ i drugih sličnih događaja. Članice „Bohorete“, kao predstavnice Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine, članice su Ženske grupe Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine. Važno je naglasiti da „Bohorete“ intenzivno djeluju na jačanju i razvoju međunarodnih odnosa i u skladu s tim organizuju dva puta godišnje susrete sa predstavnicama ženskih grupa raznih nacionalnih i vjerskih organizacija.

Žene su punopravni i ravnopravni članovi rukovodstva Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, a kao predsjednice i članice nekoliko zajednica imaju utjecaj na politike Jevrejske zajednice BiH i njenu promociju u društvu.

Osnovan je i Savez jevrejskih žena u Bosni i Hercegovini, čije članice čine jevrejske žene iz šest jevrejskih zajednica Bosne i Hercegovine. Predsjednica Saveza jevrejskih žena u Bosni i Hercegovini, gospođa Rahela Džidić, osmislila je edukativni program seminara za jevrejske žene. U saradnji sa „Bohoretama“ organizovan je niz seminara, konkretno od 2006. do danas organizovano je 11 seminara koji su obrađivali teme poput uloge žene u jevrejskoj zajednici i položaja žena u društvu općenito. Važno je napomenuti da je JDC omogućio organizaciju ovih seminara svojom finansijskom pomoći. Jevrejske žene u Bosni i Hercegovini aktivno učestvuju u svim jevrejskim društvenim okupljanjima koja se održavaju u regiji jugoistočne Evrope, ali i u radu konferencija ICJW-a u skladu s finansijskim mogućnostima svojih zajednica.

The post Savez jevrejskih žena u Bosni i Hercegovini i Ženska sekcija Jevrejske opštine Sarajevo – “Bohorete” (2024) appeared first on FER ŠKOLA.

Mnogi će tradicionalni vjernici abrahamskih religija reagovati na ovo kao na blasfemiju koja, u najmanju ruku, povlači za sobom ostracizam a vrlo vjerovatno i potpunu ekskomunikaciju. Da ne bi došlo do takvog nečega, postavimo sebi najprije jedno osnovno i najlogičnije pitanje: Ako je Bog-Bog, JHVH prema starozavjetnom pisanju ili Allah prema Kur'anu, dakle – ono što je uzrok postojanja svemu – da li taj Neko uopšte ima spol i rod i da li tome Nekome ko je uzrok postojanja svemu, ko je sam sebi dovoljan i sam o sebi opstoji, uopšte treba da ima spol i rod? 

Ako je Bog biće koje samo o sebi opstoji, koje ne treba ni hranu ni piće ni bračnog partnera, biće koje je uzrok postojanja svemu što postoji a čovjeka je stvorio „na svoju sliku i priliku“ i „muško i žensko stvori ih“, kako u Bibliji stoji, zatim „sve na ovom svijetu stvorio je u paru“,kako nas Kur'an poučava – zar nije izlišno pričati o Božijem spolu?                                                                                                                                          

Ako je već i muško i žensko Bog stvorio „na svoju sliku i priliku“, zar nam to ne govori dovoljno o Božijem spolu? Zar je potrebno još nešto objasniti?

Ako nekome jeste, reći ću da je Bog oboje i više od toga a nas je podijelio na spolove da bismo jasno osjećali svoju nedovoljnost i ovisnost, da ne možemo ništa postići jedni bez drugih, kako u privatnom tako i u društvenom životu, da nismo sami sebi dovoljni i da u svemu zavisimo od Boga koji je jedino cjelovito i potpuno biće te da bismo se približili Bogu kao jedinom potpunom i cjelovitom biću i izvoru našeg postojanja – moramo živjeti u međusobnoj slozi i saradnji. Apsolutno u svemu stvoreni smo nedovoljni sami sebi i ovisni jedni o drugima. Uvijek, osim u prokreaciji, naša međusobna ovisnost nema nikakve veze sa našim spolom ili rodom. Počevši od jutarnje rutine pranja zuba, potpuno smo ovisni o osobi koja je proizvela tu pastu za zube, o osobi koja ih je prevezla do obližnje prodvnice, o osobi koja nas je u toj prodavnici uslužila… Bez obzira kojeg spola i roda te osobe bile. Na potpuno jednak način smo ovisni od osoba koje su nam proizvele hranu koju to jutro jedemo za doručak, od osoba koje su proizvele automobil kojim ćemo se nakon doručka odvesti na posao kao i od osoba koje će izvršiti hiruršku i svu drugu medicinsku proceduru na nama, ukoliko na putu doživimo saobraćajnu nesreću.

Priznajte sada sami sebi da vam, niti u jednom od tih aspekata u životu, apsolutno nije bitno kojeg je spola i roda niti kojeg je seksualnog opredjeljenja ta osoba te da vam je jedino bitno da je maksimalno dobro uradila svoj posao tako da je vaše zdravlje neugroženo i vaš život siguran!

Stoga, daleko preče pitanje od toga „kojeg spola i roda je Bog“ te „da li Bog uopšte ima spol i rod“, je ono:

„Kakav je po Svojoj suštini Bog i šta da učinim da se Božijem zadovoljstvu približim?“

Mislim da naša međusobna upućenost jednih na druge i naša međuovisnost mnogo glasnije govori o tome šta Bog od nas hoće i čime ga činimo zadovoljnim. Mislim da vrišti porukom.

Ko je čuje?

The post Kojeg je spola Bog? appeared first on FER ŠKOLA.

Drugi dan „A ti sestro, govori!“ konferencije je započeo panelom „Ženska lica mučeništva“, na kom su govorile prof.dr. Ajla Demiragić i prof.dr. Jasmina Husanović – njihova izlaganja i razgovor s učesnicama moderirala je dr. Amra Pandžo.

Već na samom početku izlaganja, postalo je jasno: koncept mučeništva i „svetog“ života, bez obzira na religijsku tradiciju u kojoj se pojavljuje, ima slične značajke, a praktički i istu definiciju.

U kršćanskoj tradiciji, pojam mučenik (lat. martyr, grč. μάρτυς) znači svjedok ili svjedokinja, a u islamskoj tradiciji šehid ili šehida znače isto – svjedok ili svjedokinja vjere, osoba koja je dala život za svjedočenje i širenje Božje riječi. S obzirom na to da obje religijske tradicije kojih su se profesorice dotakle za svog izlaganja imaju veliki broj mučenika i mučenica, jasno je kako su životni putevi i pouke ovih figura dolazile u raznolikim oblicima – ali ono ključno što čini osobu mučenikom ili mučenicom jeste to što su svoj život i svoju smrt, kakvi god oni bili, posvetili Bogu i vjeri. Ali kakvi god životi i duhovni putevi mučenika i mučenica bili, a sistemi koji ih prisvajaju i čuvaju strogi i nedodirljivi, u hermeneutičkoj analizi mučeničkih života i učenja – neizbježno je pitanje intersekcionalnosti.

Shodno ovome, govoriti o licima mučeništva zasigurno je značajno i zanimljivo, ali govoriti o ženskim licima mučeništva –  nužno je i neizbježno za opšti religijski i filozofski diskurs. Kako su kanon, tradicija i utemeljeni sistemi hijerarhije uslov za sociološki i historijski opstanak jedne religije, tako su pomoćni aspekti religijskog, poput legendi, alegorija, pouka i interpretacija – uslov za opstanak gnoze u surovom točku vremena. Govoriti i pisati o ženama duhovnjakinjama u vremenu u kom živimo je prestalo biti pitanje opšte uključivosti religijskog diskursa, a postalo pitanje preživljavanja društvenog kapitala religije u modernom dobu.

Ulozi žene u religijskim tradicijama kršćanstva i islama se kroz historiju primarno prilazilo preskriptivno – žene su iznova i iznova tematizirane od strane religijskih autoriteta, ali im se pristupa kroz infantilizirajuću prizmu. Uprkos naporima pojedinih teologinja i teologa da putem alternativnih interpretacija religijskog teksta i predaja ženu autoriziraju kao religijskog i duhovnog subjekta, uloga i dužnosti žene su u tradicijama monoteističkih religija ostale na nivou osnovnoškolskih pravila ponašanja i poopštene teleologije femininog o kojoj skoro niko, a ponajmanje žene, imaju pravo raspravljati. Upravo zbog ovakve pozicije u povijesti religijskih struktura, žene duhovnjakinje su svoja posebna učenja i otkrovenja održavale u sferi mističnog – u prostoru neposrednog odnosa s Bogom i duhom.

Autentična ženska duhovnost je povijesno pronalazila utočište u misticizmu i ezoteričnom pristupu vjerovanju i bogosluženju – žene duhovnjakinje su svoj put pronalazile u alternativnijim praksama, slobodnijim formama obraćanja Bogu, pritom težeći ka što manjem uzurpiranju postojećih struktura i hijerarhijskih postavki koje je patrijarhalni religijski sistem nalagao.

Jedna od ovakvih duhovnjakinja koje su svoj put ka Bogu pronašle u mističnom je i Rabia el Adevijja, o kojoj je govorila prof. Husanović tijekom svog izlaganja. Sufijka, duhovna učiteljica i povijesna ličnost iz grada Basre, Rabia el Adevijja, ostavila je značajan trag u svijetu islamskog misticizma.

Govoreći o metanarativu života i učenja Rabije el Adevijje, prof. Husanović se dotakla tropova (grč. τρόπος: način, okret: govornička figura koja se definira kao promjena značenja pojedinačnih pojmova), svojevrsnih oblika karakterizacije lika, koji su korišteni u predstavljanju lika ove duhovnjakinje. O Rabiji el Adevijji je zapisano mnogo više no što je ona sama zapisala o svom učenju i duhovnom putu za vrijeme vlastitog vijeka, a njena uloga u povijesti sufizma prikazivana je kroz tropove duhovne učiteljice, zaljubljenice u Boga, asketkinje i sufijke.

Prof. Demiragić je, s druge strane, ispričala priču o Sv. Kumernisi  – portugalskoj mučenici kojoj je, prema legendi, Bog dao bradu kako bi je spasio od neželjenog braka. Kako nije povijesno utvrđeno je li Sv. Kumernisa zaista živjela, njezin lik je putem narativa u usmenoj i pisanoj književnosti osnaživao i inspirisao generacije kršćana i drugih vjernika koji su se nalazili u naizgled bezizlaznim situacijama. Iako su Sv. Kumernisa spisateljice Olge Tokarczuk, ona braće Grim ili pak ona čija ikona stoji u Velikoj Mlaki – različite svetice, Sv. Kumernisa kao figura je ujedinjenje svih njezinih prikaza, svih legendi i priča koje su o njoj ispričane.

Dva primjera iz različitih konfesija i duhovnih formi – Sv. Kumernisa i Rabia el Adevijja, bez obzira na pojedinosti njihovih života i (ne)tačnost historiografskih podataka o njima, dijele sličnu sudbinu unutar patrijarhalne strukture moći u monoteističkim religijama. Njihove biografije, kao i one nebrojeno mnogo žena duhovnjakinja, nisu samo izgubile na svom narativnom i hagiografskom integritetu kroz vrijeme (kao što to često biva i sa muškim duhovnim figurama), već se i sam prvobitni cilj očuvanja njihove priče može promatrati kao akt glorificirane marginalizacije. 

Proces sanktifikacije ljudskog bića, bilo ono muško ili žensko, skoro uvijek podrazumijeva mistifikaciju, mitologizaciju i konceptualizaciju života i čuda onog ko biva na određeni način posvećen ili uzdignut kao Dobri. Ovo poetiziranje u interpretaciji jedne biografije, bila ona stvarna ili ne, osobito utiče na ženske duhovne figure.

Sakralizacija nečega ili nekoga, iako naizgled čin sa pozitivnom namjerom, nosi izvjesne rizike kada je u pitanju autentičnost i vjerodostojnost, te najčešće dolazi uz imperativ objektifikacije onog što biva sakralizirano. Sveta osoba, posebito sveta žena, postaje simbol i ikona, predmet štovanja i divljenja, ali prije svega, predmet. Kroz proces povijesne mistifikacije duhovnjakinje, po automatizmu dolazi do izmještanja osobe ili lika iz sfere individue sa integritetom i autoritetom u prostor transcendentnog, pa i fiktivnog. Od početka bilježenja ili pak kreiranja narativa života žene duhovnjakinje, onaj koji pamti, bilježi ili stvara ni ne pomišlja na kanonizaciju prakse ili učenja duhovnjakinje – ona je od početka osuđena na alternativni topos u diskursu i tradiciji.

Iako je ženska duhovnost unutar monoteističkih religija ponajviše autonomije pronašla u misticizmu, čini se kako, baš poput formalnih religijskih struktura, i sam misticizam povijesno iznevjerava ženu. Misticizam kao religijska i duhovna kategorija sam je po sebi zarobljen unutar surovog patrijarhalnog panoptikona – svi mistični događaji, duhovne figure i učenja od trenutka svog pojavljivanja u kontekstu religijske tradicije bivaju osmotreni, ocijenjeni i kategorizirani. Povijesno gledano, negacija mistične prakse ili duhovnog puta neke osobe od patrijarhalnog religijskog autoriteta, uvijek rezultira odbacivanjem i proglasom hereze. Kada, nekim slučajem, duhovnjakinja ili mističarka ne bi prošla kroz filter zadanih postulata i kriterija – ona bi, zajedno sa svojim učenicima i učenicama, te svim onima koji se asociraju s njom, bila nasilno marginalizirana i ušutkana. Ako ovako izgleda neuspjeh u legitimizaciji duhovne prakse, šta onda znači uspjeh u takvom sistemu? Afirmacija duhovnjakinje kao svetice ili duhovne figure unutar tradicije doprinosi sveopštem pozicioniranju žena u povijesti religije, ali i dalje je rezultat patrijarhalnog vrednovanja.

„Žene sufijke nisu ni poželjne ni odbačene, već nejasne. Ali osnovni cilj je učiniti ih bezopasnim,“ navela je prof. Husanović, pojašnjavajući na primjeru Rabije el Adevijje kako su duhovnjakinje koje su ostale zabilježene, zapamćene i čija se učenja i danas slijede – u ulozi „konstruirane svetice“, te nose „počasni muški status“.

Panel „Ženska lica mučeništva“ poslužio je kao značajan podsjetnik na žene koje su se svojim životom i bogoslužjem uzdigle na mjesto svetica, mučenica i asketkinja. Ali u susret mnogobrojnim svetim i prosvijetljenim ženama afirmiranim od strane patrijarhalnog religijskog suda, otvara se pitanje onih koje su odbačene. Onda kada ženska religioznost i duhovnost ne potpadaju pod vrijednosni sistem koji je patrijarhalni sud za njih odredio i ne ispunjavaju „žensku duhovnu ulogu“, ali istovremeno ne prakticiraju i ne žive vjeru koja će im donijeti „počasnu mušku ulogu“ – gdje takva duhovnjakinja biva smještena?

Nakon panela kao što je ovaj, jasno je da je za feminizam, teologiju i feminističku teologiju nužno govoriti o ženama duhovnjakinjama, ali ne samo kao mitskim bićima iz čijih se priča hranimo inspiracijom i duhom – već istraživati i uključivati u diskurs tačne historiografske podatke i učenja ovih žena. Ali ponajviše, čini se, neophodno je iznova i iznova propitivati patrijarhalne strukture monoteističke religioznosti, te kriterije i vrijednosti prema kojima žene koje se upute na duhovni put bivaju prosuđivane, osuđivane i obilježene.

Uma Đurić

Tekst je nastao u okviru FER konferencije “A ti sestro govori” održane u Sarajevu, u periodu od 16-19. novembra 2023. godine. Konferenciju su realizovale TPO Fondacija i Ekumenska inicijativa žena Omiš.

The post Mučenice, svetice i ostale žene appeared first on FER ŠKOLA.

Ispričat ću vam moju interpretaciju i imaginaciju jedne kur'anske naracije. Kada je Bog stvorio dunjaluk i kao krunsko biće stvarao Adema[1] – iz kojeg će kasnije izvesti muškarca i ženu, sazvao je sabor nebeskog svijeta na kojem su se okupili brojni nebeski stanovnici – meleki i jedan među njima, po imenu Iblis. Na tom saboru, Bog je, naravno, za katedrom ili mimberom, kako hoćete, stajao nasuprot okupljenih, koji su željno isčekivali s kakvim novim projektom će ih ovaj put Milostivi počastiti i oduševiti. Bog je započeo govor o tome kako je tih dana bio zaokupljen stvaranjem svijeta, a onda im je rekao da je u procesu kreiranja Adema. Tada je, svojim svetim dlanom pokazao na melekima nepoznat objekt od ilovače – o, da, objekt, jer u kur'anskim ajetima, Adem je pasivni objekt sve do kulminacije naracije, a aktivni, subjekti, su Bog i stanovnici neba. Ono što će uslijediti bilo je veliko iznenađenje jer Bog reče  – „… kad ga sredim i udahnem u njega od Duha Svog, tad padnite njemu ničice“.[2] Na ove riječi svi su prvo ustuknuli pa su potom Adema, sa velikim interesovanjem ali i skepsom osmotrili, a Bog nastavi odlučno – “Uistinu! Ja sam Taj koji će načiniti na Zemlji halifu!”[3], misleći baš na Adema. Uskomešaše se nebeska stvorenja, zabrujaše im glasovi, svi su bili šokirani čudnim zahtjevom i Božijom odlukom. Jedan od meleka se sabra pa u ime svih upita – „Zar ćeš načiniti na njoj onog ko će nered praviti na njoj i prolivati krv, a mi (Te) slavimo sa hvalom Tvojom i svetost Ti kličemo?”[4]– skeptično i uzbuđeno će melek, ubjeđen da Adem ni po čemu ne zaslužuje naklon niti poziciju namjesnika/ce, a Bog im razložno odgovori – „Uistinu! Ja znam ono šta ne znate“,[5] pa se okrenu ka Ademu, „i pouči Adema imenima – svakim od njih – zatim ih izloži melekima, pa reče: “Obavijestite Me o imenima ovih, ako ste iskreni”.[6] Meleki se zbuniše pa u glas rekoše – “Slava neka je Tebi! Nemamo mi znanja, izuzev šta si nas naučio. Uistinu! Ti, Ti si Znalac, Mudri.”[7] Bog je želio da im pokaže i objasni, argumentira zašto je odabrao Adema pa ih pozva bliže. Sjatiše se svi oko Adema, a Bog mu se obrati  – “…O Ademe! Obavijesti ih o imenima njihovim.”[8] Adem koji je do tog momenta bio poput zemljanog kipa, poče govoriti i objašnjavati svaku stvar, imenujući, dajući definicije, stvarajući svojim riječima i iskazujući znanje. Ovo je bilo čudo, o, kakvo stvorenje, uzviknuli su meleki i spontano, sada sa mirom u srcu “padoše na sedždu, izuzev Iblisa. Odbi i uzoholi se i bi od nevjernika.“.[9]

Zašto je bitna ova priča? Bitna je iz više razloga, a ovdje ću izložiti neke. Prije svega, zato što je ženska, ženski prikaz koji će mi poslužiti da  dotaknem i osvjetlim temu koja je, čini mi se, promakla muškarcima – teolozima. Na prvi pogled, to je samo jedna kur'anska sekvenca, uglavnom poznata svim muslimanima i muslimankama, koja opisuje genezu ljudskog stvaranja, kako je ono predstavljeno u tekstu Kur'ana, u ajetima koji su raštrkani i koji se ponavljaju u različitim kur'anskim poglavljima. Čitala sam različite interpretacije, ali ono što je za mene u pogledu ove priče bitno i na što želim da skrenem pažnju ovom prilikom, a ne znam da je ijedan religijski autoritet – muškarac o tome govorio, jeste predložak komunikacije i interakcije na relaciji autoritet – sljedbenik/ca.

Preispitivanje autoriteta u religiji

Moja vjerska staza započela je kao intiman kontakt s Bogom, a nastavljala se ispreplitanjem duhovnih iskustava sa refleksivnim procesima, sazrijevanjem, dubokim promišljanjem i čitanjem Kur'ana. No, kako sam žena, ovaj put nije išao brzo u pravcu spokojstva, već pun prepreka i zamki otvorio je čitavo kritičko i dijalektičko polje, sudar moga ženskog doživljaja vjere sa islamskim praksama, teološkim konceptima i društvenim normama koje sam svjedočila, iskusila i koje su mi se nametale da bih se mogla identificirati kao vjernica među vjerujućima. Sve izvanjsko je sadržavalo patrijarhalnost, mušku dominaciju i zahtjev pokoravanja muškosti što je neminovno proizvodilo unutrašnji sukob, džihad u meni i oko mene i moju potrebu za razriješenjem. Ali, prihvatila sam to kao izazov, ne želeći se letargično prepustiti slučaju, biti apatična žrtva i trpiti, želeći postići istinsko smirenje – što je cilj svakoga vjernika/ce.  

Desio se sudar ženskog iskustva vjere sa androcentričnim, odnosno muškocentričnim slikama Boga, stvaranja i svih odnosa u društvu koji iz toga proizilaze. Prvo što se javlja kod svakog sukoba jeste strah, jer bojno polje je opasno mjesto. S jedne strane svijest i vjera u kojoj nema mjesta za nepravdu, a sa druge njeno svjedočenje u ličnom i iskustvu drugih žena, što proizvodi sumnju kojoj je potrebno utvrditi pravac – da li da vjerujem sebi i Bogu u sebi, kako i koliko ili društvu i Bogu kako ga predstavlja to patrijarhatom modelirano društvo, konkretno religijska zajednica, njeni autoriteti – muškarci i njeni sljedbenici. Najlakši način da se dođe do odgovora je postavljanjem pitanja. I zato je važna priča o nebeskom saboru. Pitala sam sebe brojna pitanja i dobijala odgovore u vidu ličnog tumačenja Kur'ana, ali bila mi je potrebna i izvanjska potvrda pa sam odlučila da pitam religijske autoritete – muškarce. Od njih nisam dobila odgovor, jer su svi, mahom, kako osobe tako i religijski autoriteti u vidu knjiga i koncepata koje su oblikovali muškarci kroz istoriju imali odnos nedodirljivosti, strogu zabranu propitivanja i zahtjev za slijepom poslušnošću. Nije bilo prostora za dijalog. To je bilo sasvim dovoljno da počnem vjerovati sebi, jer sam imala sliku Božijeg odnosa prema melekima u Kur'anskoj priči. Apsolut – nije nedodirljiv, ne zahtijeva slijepu pokornost, nema problem što je pozvan na odgovornost, drage volje daje argumente, dokaze i objašnjenja i to je bio znak na koji način treba da se odnosi stvarni duhovni autoritet te da ne postoji saznanje i smirenje bez iskrene zapitanosti, odnosno konstruktivne sumnje i kritičkog mišljenja. Bog mi je Dao umirujući odgovor, muški autoriteti nisu.   

Od momenta te spoznaje, učinila sam naklon božanstvenosti u ljudskosti i iz pasivnog objekta što smo najčešće mi žene ali i primordijalni Adem iz priče, transformisala se u aktivnu nadahnutu kreatoricu ideja, koja nema straha da iskaže vlastiti doživljaj, tumačenje, perspektivu i da aktivno istražuje Kur'an. Žene u religiji su drugotne, drugorazredne i dodjeljena nam je uloga dežurnog krivca sa polovičnom pameću, muškog sredstva smirenja ili uzbuđenja, uzroka moralnog poskliznuća, pasivnog objekta i submisivne sljedbenice koja nema pravo da bude aktivna sudionica u kreiranju vjerskog znanja. Čak i kada se žene odluče na studij teologije, to je puka recepcija već uspostavljenih muških koncepata. Činjenica je da, budući da su kreirani u patrijarhalnim društvima, kroz svete tekstove provejava androcentričnost, ali ne samo ona. Sveti tekstovi pored onih dijelova koji su usko vezani za kontekst njihove pojave pa samim tim odražavaju patrijarhalne društvene odnose, sadrže poruke koje transcendiraju rodne, klasne, statusne, kulturne, etničke i druge pozicije i uloge, ali upravo zbog muške dominacije u njihovom čitanju i hermeneutici, egalitarne ideje su potisnute.

Poziv vjernicama

Osnovni problem danas kada smo dohvatili određeni stepen humaniteta, ljudskih prava i komformistički ga živimo zaboravljajući koliko je u tom procesu bilo žrtve, jeste religijski konzervativizam i odbojnost ka promjeni, rastu, novom saznanju i razvoju, što religiju postepeno stavlja u red prevaziđenih ideoloških konstrukata. To može da bude izuzetno bolno za vjernike/ce koje u duhu vjere razumijevaju i potrebu za spoznajom i napretkom. Čini se da su upravo žene te koje prepoznaju i žive taj duh, pa se paralelno sa etabliranim androcentričnim religijskim i teološkim diskursom razvija i feministička teologija kojoj nije cilj da se po modelu hijerarhije i dominacije nametne kao superiorna, nego joj je namjera saradnja i solidarnost, egalitarost i postizanje konsenzusa ili zajedničkog temelja i učenja u kome ženskost neće biti podređena muškosti ili obratno . Svijetli primjer jedne takve prakse je i FER škola koju su kreirale žene – prostor u kome se slobodno propituje, nude i razumiju drugačiji pogledi i u kome se uči ono što nismo znale/i. S druge strane, vijekovna indoktrinacija sabotira žene u traganju, uključivanju u ovakve projekte i razvijanju vlastitih ideja jer kada dođu u ono opasno polje kognitivne disonance uplaše se vlastite sumnje. Umjesto da se dožive kao meleki, žene se u tom ključnom trenutku vide u ulozi Iblisa i ostaju pasivne primateljice uticaja patrijarhalnih religijskih struktura. To je rezultat transgeneracijski življenih i na sve strane oživljenih teoloških koncepata koji ženu i ženskost predstavljaju kao slab, loš i negativan aspekt ljudskosti te je zato vrlo lako povjerovati im, a sumnju pokloniti isključivo svome biću i drugim ženama koje su u procesu prevazilaženja straha ili su ga potpuno odstranile. 

Moguće je biti vjernica, duhovna učiteljica i kreatorica religijskog znanja bez obzira na društvene pritiske. Epistemološka pitanja o tome šta je znanje, šta je mjerilo i meritum znanja, ko ga kreira i utvrđuje, pitanja su koja će nam otkriti da smo potpuno isključene i da je nužno da se aktiviramo i damo svoj doprinos. Suština je da žene počnu vjerovati sebi i vjerovati Bogu koji transcendira rodne podjele. Muškim autoritetima vjerujmo onda kada su spremni da odgovore, to jest da budu odgovorni i dadnu drage volje valjane argumente, uspostave dijalog i uvaže žensku perspektivu. Inače, Bog iz moje priče više podsjeća na ženu na poziciji autoriteta, nego na naše uvažene religijske i duhovne velikane . 

[1] Adamah (hebr.- zemlja, ilovača) gramatički ženski rod

[2] Prevod Kur’ana Mustafe Mlive, sura Al-Hidžr (15:29)

[3] Sura Al-Bekara (2:30) Mlivo; Halifa (arap. namjesnik/ca) imenica u ženskom rodu

[4] Vidjeti 3 (sura Al- Bekara 2:30)

[5] Vidjeti 4

[6] Sura Al-Bekara (2:31)

[7] Sura Al-Bekara (2:32)

[8] Sura Al-Bekara (2:33)

[9] Sura Al- Bekara (2:34); Sedžda (arap. prostracija, padanje ničice, naklon)

Ajša Tunović, novinarka

Tekst je nastao u okviru FER konferencije “A ti sestro govori” održane u Sarajevu, u periodu od 16-19. novembra 2023. godine. Konferenciju su realizovale TPO Fondacija i Ekumenska inicijativa žena Omiš.

The post Sudar ženskog doživljaja vjere s androcentričnim slikama Boga appeared first on FER ŠKOLA.