Stoljećima su žene bile te koje su brinule o trudnoći i porodu, pružale njegu i podršku, a ipak rijetko su imale pristup ginekološkom obrazovanju. U starom Egiptu spominje se Pesešet,  koja je navodno živjela oko 2500. pr. Kr. i skrbila za kraljičinu majku. U antičkoj Grčkoj ističe se Agnodika, atenska primalja iz 4. stoljeća pr. Kr., čija je priča dokumentirana kod rimskog autora Higinusa (Hyginus, 2017). Za kontekst ženske ginekologije važna je i Metrodora i njezin navodni traktat On the Diseases and Cures of Women (Flemming, 2007). Međutim, nijedna od ovih predaja nije u potpunosti dokazana. Stoga ovi primjeri otvaraju pitanja: koliko antički izvori doista otkrivaju iskustva žena kao pacijentica, i kao primalja i ginekologinja? Kako su se njihova iskustva razlikovala od iskustava muškaraca i što to govori o diskriminaciji žena u ginekologiji? Povijest nas podsjeća da briga o reproduktivnom zdravlju uvijek nadilazi samu ginekologiju. Riječ je o ženskim tijelima, životima, izborima i dostojanstvu, Stoga je cilj ovog teksta ukazati na doprinose spomenutih žena koje ujedinjuju njihovu želju za obrazovanjem i pružanju pomoći te podsjetiti na tragove i izvore koji ostavljaju prostor za dodatno proučavanje.

Primalje

Primaljstvo je profesija koja traje stoljećima i obuhvaća skrb za trudnice i novorođenčad. Primalje nadziru porod, pomažu pri komplikacijama i pružaju savjete o trudnoći te njezi poslije porođaja. Njihova uloga je veoma kompleksna i odgovorna. Uključuje  prijenos znanja o kontracepciji, pobačaju i reproduktivnom zdravlju žena, što pokazuje da njihova stručnost nadilazi samu tehniku poroda. Zbog povjerenja koje trudnice osjećaju prema drugim ženama, primaljstvo se gotovo uvijek razvijalo kao ženska profesija (Lay, 2000). Primalje su prisutne u najosjetljivijim trenucima, kada novi život dolazi na svijet (Fuhrmann, 2010). Žensko društvo pružalo je siguran i slobodan prostor za dijeljenje intimnih iskustava.[1]

Kroz kontinuiranu prisutnost, primaljstvo se razvilo ne samo kao profesija, nego i kao životni poziv, čija je vrijednost bila prepoznata i poštovana u mnogim civilizacijama. Mnogo antičkih autora ističe važnost primalja. Primjerice, Sokrat ponosno navodi da je sin primalje (Athanasekou, 2020: 1), što potvrđuje prestiž i važnost ove profesije. Uključivanje ove teme u znanosti započinje tek u drugoj polovici 20. stoljeća, osobito u radovima Sarah Pomeroy. Njezin doprinos je važan zbog reinterpretacije antičkih tekstova kroz prizmu žena, čime  pridonosi feminističkoj teoriji u okviru klasične filologije. U članku „Plato and the Female Physician“ (1978) autorica analizira odlomak iz djela Republic (454d). Platon smatra da žene u idealnoj državi mogu obavljati iste poslove kao muškarci, jer su razlike između njih samo u izdržljivosti, a ne u sposobnostima (Pomeroy, 1978). 

Pesešet na čelu egipatske medicine

U antičkom Egiptu briga o ženskom zdravlju bila je usmjerena na trudnoću, porod i reproduktivne funkcije, pri čemu su žene same često sudjelovale u procesu skrbi i dijagnostike. Tekstovi poput Kahunovog papirusа pokazuju da su imale određenu autonomiju u opisivanju simptoma i sudjelovanju u vlastitom liječenju (Griffith, 1897–1898). Iako fragmentiran, taj zapis sadrži određene upute za liječenje bolesti reproduktivnih organa, dijagnozu i pripremu lijekova (Nunn 2002: 35).

Jedna od važnih figura u ranoj povijesti ginekologije antičkog Egipta jest Pesešet (Peseshet), žena koja je živjela u razdoblju Četvrte dinastije, otprilike oko 2500. godine pr. Kr. U izvorima se spominje s titulom (imy‑r swnwt). Termin imy‑r u staroegipatskom jeziku označava „onoga/onu koji nadzire, upravlja ili upravitelj/ica“, dok swnwt znači „ženska liječnica ili primalja“. Kombinirani izraz imy‑r swnwt ukazuje na formalni autoritet nad ženama u ginekološkoj praksi, što pokazuje da Pesešet nije bila samo praktičarka, već i učiteljica i voditeljica, odgovorna za nadzor drugih žena u pružanju ginekološke skrbi i osiguravanju kvalitetne njege. Takav položaj bio je rijedak u drevnim društvima, što dodatno potvrđuje stručnost ove žene (Pahor, 1992: 1249).

Pretpostavlja se da je Pesešet imala sina Akhethetepa, u čijoj je mastabi u Gizi pronađen njezin osobni „lažni ulaz“ (false door). Lažni ulazi u grobnicama simbolički su elementi koji često sadrže imena i titule članova/ica obitelji, no prisutnost imena ne dokazuje uvijek krvnu povezanost. Nije potvrđeno da je ona stvarno njegova majka, niti je jasno je li prikazan njezin lik (Hassan,1932:73-86).

Što se tiče njezine profesionalne prakse, pretpostavlja se da je podučavala primalje u staroegipatskoj medicinskoj školi u Saisu. Iako izravni arheološki dokazi o školi nisu sačuvani, njezina titula i aktivnosti sugeriraju postojanje formalnog ženskog ginekološkog obrazovanja te organizirane prakse prijenosa znanja (Tosi,1997:79). Jedna od njezinih dužnosti bila je briga za kraljičinu majku. Njezin rad odvijao se u razdoblju izgradnje velikih piramida, što njezinu karijeru smješta u kontekst visoko organiziranog egipatskog društva, u kojem je medicina bila ključna za očuvanje zdravlja aristokracije (Eugenía-Zuskin et al., 2008).

Pesešet je bila inspiracija za brojne književne i kulturološke likove. Jedna od njih je kultna Merit Ptah. Izvor ove interpretacije je knjiga Women in Medicine: A Bibliography of the Literature on Women Physicians and Nurses (1938). Autorica knjige, Kate Campbell Hurd‑Mead dokumentirala je doprinos žena u medicini. Međutim, detaljna istraživanja, osobito Jakuba Kwiecinskog, pokazuju da ne postoje arheološki dokazi koji potvrđuju postojanje Merit Ptah. Kwiecinski (2014) smatra da je Hurd‑Mead pogrešno povezala dostupne podatke o Pesešet s narativom o Merit Ptah. Na taj je način nastao simbolički lik koji se proširio knjigama i internetom te je u popularnoj kulturi postao arhetip prve žene-liječnice.

Prerušena Agnodika spašava žene

Žene u ginekologiji pojavljuju se u grčkoj i rimskoj tradiciji kao složene figure. Zanimljivo je da se one često nalaze na granici između povijesnih činjenica i narativnih prikaza. Jedna od njih je i Agnodika, koja je, prema predaji, živjela oko 4. stoljeća pr. Kr. Opisana je kao prva žena‑primalja, babica ili ginekologinja u antičkoj Ateni. Njezina priča zabilježena je u Fabulae, kolekciji priča pripisanoj rimskom autoru Gaju Juliju Higinusu. Higinus opisuje Agnodiku kao obstetrix, pojam koji se teško precizno prevodi na suvremeni jezik.  Pomeroy ovaj termin prevodi kao „porodna liječnica“, naglašavajući da su primalje u Ateni postojale u Agnodikino vrijeme, ali da je Agnodika bila specifična zbog formalnog ginekološkog obrazovanja (Pomeroy, 2013:51-68). No Helen King (2013:59) upozorava da u antičkom svijetu nije postojalo „formalno licenciranje“ medicinara/ki te stoga nije pouzdano dijeliti praktičarke u odvojene kategorije poput „primalje“ i „porodne liječnice/ginekologinje“. King objašnjava da je latinski pojam obstetrix etimološki usporediv s anglosaksonskim terminom za primalju, što upućuje na to da su sve žene koje su pomagale pri porodu kombinirale praktično znanje, iskustvo i vještinu, bez formalnog razdvajanja po suvremenim standardima (King, 2013:184).

Iako Agnodika nije povijesno potvrđena osoba, njezina je priča stoljećima služila kao simbol hrabrosti i inspiracije žena te njihove borbe na pravo na ginekološko obrazovanje. Priča o Agnodiki najduža je u Higinusovoj kolekciji, što ističe njezinu posebnost. Naime, u njegovim pričama pojavljuju se dvije izumiteljice. Jedna od njih je Agnodika, a druga boginja Demetra, koju Higinus navodi kao onu koja je otkrila žito. Za razliku od mnogih priča koje slave božanstva ova pripovijest stavlja u središte smrtnicu, čime Agnodikin lik postaje simbol hrabrosti, inovativnosti i predanosti u društvu gdje su žene često bile marginalizirane (King, 2013:135). Prema Higinusu, Agnodika je živjela u antičkoj Ateni, gradu u kojem ženama formalno proučavanje ginekologije i medicine nije bilo dopušteno. No njezina odlučnost da stekne znanje i pomaže ženama pri porodu bila je toliko snažna da se prerušila u muškarca, skratila kosu i otišla studirati kod Herofila u Aleksandriji. Taj čin otkriva njezinu suosjećajnost i predanost životima žena koje su se često morale suočavati s opasnim i traumatičnim porođajima bez stručne pomoći. Nakon školovanja, Agnodika je pokušavala pomagati ženama pri porodu, koje zbog srama nisu željele konzultirati muške ginekologe. U jednom slučaju, dok je pokušavala pomoći jednoj ženi, pacijentica ju je, uvjerena da je muškarac, odbila. Agnodika je diskretno otkrila svoj spol i tako zadobila povjerenje pacijentice. Istina joj je omogućila da pruži pomoć te osigura siguran porod i za majku i za dijete (King, 1986; Parker,2016:252). Iako se radi o predaji, ovaj trenutak simbolizira početak Agnodikinog utjecaja u Ateni i ukazuje na snagu povjerenja u odnosu između primalje i pacijentice. Vijesti o njezinoj stručnosti brzo su se proširile, te su mnoge trudnice i bolesne žene tražile njezine usluge (Davidson, 2022; Nikana, 2025).

Predaja o Agnodiki ističe kako povjerenje oblikuje kvalitetu ginekološke skrbi. Žene su sklonije otvoreno dijeliti svoja iskustva i tegobe s drugom ženom jer vjeruju da će biti shvaćene, saslušane i adekvatno zbrinute. Takav odnos stvara prostor za iskren razgovor o trudnoći, porodu, dojenju i reproduktivnom zdravlju, što potvrđuju suvremene studije: pacijentice češće traže i bolje komuniciraju s pružateljicama zdravstvene skrbi ženskog spola (WHO, 2021; Sarker et al., 2020). Ova predaja odražava spoznaju da empatija, razumijevanje i povjerenje trebaju biti temelj svake učinkovite skrbi, osobito kada se radi o iskustvima koja su duboko osobna i često ostaju u domeni ženskih diskursa.

Agnodikin uspjeh nije ostao bez otpora. Prema jednoj verziji predaje, atenski ginekolozi, nastojeći zaštititi vlastite profesionalne interese, postali su ljubomorni te su je optužili da „kvari žene“. Tijekom suđenja otkrila je svoj spol kako bi opovrgnula optužbe, no time je istodobno priznala kršenje zakona koji je ženama zabranjivao bavljenje medicinom. Na taj se način našla u teškoj situaciji u kojoj je obrana vlastite časti značila i rizik. Ključni preokret uslijedio je intervencijom atenskih žena koje su stale u njezinu obranu, ističući važnost njezina djelovanja za zdravlje i dobrobit žena. Zahvaljujući njihovoj podršci, Agnodika je oslobođena (Alic, 2005).

U tom kontekstu, motiv njenog prerušavanja nadilazi razinu anegdote i poprima snažno simboličko značenje. Prerušavanje u muškarca nije bilo izraz osobnog izbora, nego nužna strategija za pristup profesiji koja je bila strogo kontrolirana muškim autoritetom. Vizualna i društvena imitacija muškog identiteta omogućila je Agnodiki da privremeno premosti institucionalne i kulturne prepreke, ali je istodobno razotkrila krhkost takvog položaja. Njezino razotkrivanje, premda ključno za stjecanje povjerenja pacijentica, ujedno pokazuje da društvo nije bilo spremno priznati stručnost žene bez formalnog „muškog“ legitimiteta.

Majka ginekologije Metrodora

Metrodora (starogrčki: Μητροδώρα) pojavljuje se u povijesti ginekologije kroz jedinstveni bizantski rukopis koji se danas čuva u Laurentijskoj biblioteci u Firenci. Pretpostavlja se da je Metrodora rođena između 200. i 400. godine po. Kr. Iako je svoj rad uglavnom obavljala u Grčkoj, porijeklom je bila iz Egipta, iz imućne obitelji. Njezino ime na grčkom uključuje riječi metro, što znači „maternica“, i dora, što znači „dar“. Pojavljivale su se glasine da je njezino ime pseudonim za Kleopatru, poznatu egipatsku kraljicu, zbog čega je postala poznata kao Kleopatra Metrodora. Međutim, ne postoji nijedan dokaz koji bi potvrdio ovu teoriju. (Dawkins, 2025;Touwaide, 2006).

Identitet Metrodore, ako je zaista postojala, ostaje jedna od intrigantnih zagonetki povijesti ginekologije. Zbog fragmentarnosti izvora, povjesničari/ke su pružili različite interpretacije koje nastoje objasniti njezinu ulogu i značenje njezina imena u ginekološkoj literaturi, a svaka od njih otvara drugačiju perspektivu o doprinosu žena u antičkoj ginekologiji. Gemma Strti, znanstvenica specijalizirana za područje bizantije i povijesti medicine iznosi tri perspektive koje se nadopunjuju i zajedno kompletiraju složenost Metrodorinog naslijeđa.

Prema prvoj interpretaciji, Metrodora je bila stvarna autorica, čiji su tekstovi ili odlomci sačuvani u Codex Pluteus 75.3 iz Biblioteca Medicea-Laurenziana. U vremenu kada su ženske autorice rijetko izlazile iz sjene anonimnosti, rukopisi poput njezinih mogli su preživjeti zahvaljujući prepisivačima koji su prepoznali njihovu znanstvenu i praktičnu vrijednost. S ovog pogleda proizlazi i druga interpretacija, koja Metrodoru prikazuje i kao antologistkinju i urednicu. Ona je sustavno prikupljala, organizirala i sintezirala ginekološko znanje drugih autora, omogućujući njegov prijenos i korištenje u sljedećim generacijama. Navedena perspektiva naglašava marljivost njezine uloge u ginekološkoj literaturi i sugerira da su čak i u ograničenim društvenim okolnostima, žene pazile na arhivistiku i očuvanje vrijednih materijala. Treća interpretacija pak donosi potpuno drugačiji uvid. Moguće je da ime Metrodora, što doslovno znači „dar maternice”, u izvornom kontekstu označava naziv ili pojam u tekstu, a ne stvarnu osobu. Ova lingvistička i konceptualna interpretacija podsjeća na složenost jezika i terminologije u antičkim zapisima te naglašava kako je interpretacija povijesnih izvora uvijek podložna kulturnim i prijevodnim varijacijama. Pogrešna identifikacija autora/ica može ukazivati na višeznačnost pojmova i izazove prepisivanja kroz stoljeća (Storti, 2018).

Metrodorino djelo ponovno je otkrio i obradio  autor Kouzis 1945. godine tijekom boravka u Firenci, gdje je konzultirao rukopis u kodeksu te ga fotografirao radi daljnjeg proučavanja. Ubrzo potom, Del Guerra je u Biblioteca Medicea Laurenziana dodatno proučio isti kodeks te 1953. godine objavio kritičko izdanje teksta popraćeno talijanskim prijevodom i komentarom. Kasnije je, 1993. godine, Marie-Hélène Congourdeau priredila francuski prijevod s bilješkama, čime je tekst postao dostupniji širem znanstvenom krugu (Storti, 2018). Na tom tragu, suvremena filološka i povijesno-medicinska istraživanja dodatno su produbila razumijevanje ovoga rukopisnog korpusa. Knjiga Metrodora: The Gynecology from Codex Laurentianus Pluteus 75.3 Together with Other Works from the Same Florentine Manuscript, pod uredništvom Holt N. Parker, predstavlja značajan doprinos istraživanjima antike i povijesti medicine, s posebnim naglaskom na ginekologiju.

Metrodora se u suvremenim interpretacijama opisuje kao ginekologinja značajno ispred svojih suvremenika. Raspolagala je raznolikim kirurškim instrumentarijem. To su sonde, spekulume, hvataljke, strugala i skalpele, koji podsjećaju na instrumente koji su u uporabi i danas. Doktorica Emmaline Ashley ističe da je njezino djelovanje obuhvaćalo ginekološke i opstetričke probleme, a sustavan i iskustveno utemeljen pristup liječničkim metodama omogućio joj je razvoj terapija za stanja poput menoragije, metroragije, tumorskih oboljenja dojke i maternice te neplodnosti (Creekside Centre for Women, 2021). Metrodora je primjenjivala biljne pripravke i intravaginalne umetke, savjetovala o dojenju i poticanju proizvodnje mlijeka te prepoznavala znakove seksualnog nasilja.  No to nije sve. U kirurškoj praksi izvodila je zahvate, uključujući uklanjanje mrtvog embrija radi spašavanja života trudnice te rekonstruktivne i estetske operacije (Adiva, 2025). Iako pojedini navodi zahtijevaju kritičku provjeru, rukopis pripisan Metrodori pruža vrijedan uvid u ginekološku praksu usmjerenu na žensko zdravlje i naglašava njezinu stručnost i brigu za pacijentice.

Nepravda koja nastoji sakriti žensko znanje

Iako su živjele u različitim stoljećima, prostorima i okolnostima, Pesešet, Agnodika i Metrodora, dijele zajedničku sudbinu obilježenu sumnjom i nepravdom. Njihova znanja i doprinosi često su podložni detaljnom preispitivanju, dok se muškarcima znanstvenicima lako pripisuju zasluge i autorstvo. Njihove priče, djelomično obavijene legendom i mitovima, svjedoče o ženskoj upornosti i hrabrosti. Njihov život nije bio lagan, ali su bile ustrajne unatoč brojnim patrijarhalnim ograničenjima. Možemo zamisliti Agnodiku kako prolazi atenskim ulicama prerušena u muškarca, ili Metrodoru kako noću zapisuje svoja opažanja o ženskom tijelu. U svakom trenutku morala je biti svjesna da bi joj svaka pogreška mogla ugroziti karijeru.

Njihovo znanje često je bilo poput svjetiljke skrivene u sjeni: iskra koja je mogla osvijetliti ginekološku praksu, ali je rijetko bila priznata. Iza tih sumnji krije se činjenica da su žene morale dokazivati svoju stručnost više nego njihovi muški kolege, a njihova djela često su svodili na uloge primalja ili babica, umjesto da im priznaju ravnopravni doprinos ginekologiji. Ova povijesna refleksija odjekuje i u današnjem društvu: dok se rad babica i primalja rado prihvaća, skepsa prema ginekologinjama i dalje postoji, a njihove sposobnosti često zahtijevaju dodatno dokazivanje. Koliko žena je kroz povijest moralo skrivati svoje talente? Koliko su njihova djela mogla promijeniti medicinu i ginekologiju da su dobile isti prostor i priznanje kao njihovi muški kolege? Priče Pesešet, Agnodike i Metrodore ne samo da ukazuju na nepravde prošlih stoljeća, već i potiču na kritičko promišljanje o suvremenom shvaćanju stručnosti i ravnopravnosti žena. Njihove priče tvore neprekinutu nit ženske znanstvene hrabrosti koja povezuje prošlost i sadašnjost, nadahnjujući današnje generacije žena u  ginekologiji da traže priznanje i prostor koji im pripada.

LITERATURA

Adiva (2025). Metrodora: majka ginekologije obavijena velom tajne. ADIVA. dostupno na https://www.adiva.hr/zdravlje/zanimljivosti-i-savjeti/metrodora-majka-ginekologije-obavijena-velom-tajne/ stranici pristupljeno 19. 3. 2026.

Alic, M. (2005). Hypatia’s heritage: A history of women in science from antiquity through the nineteenth century. Boston: Beacon Press.

Athanasekou, M. (2020). The image and role of the midwife in the ancient Greek and Byzantine art. International Journal of Prenatal Life Sciences. 20(18). 1- 20. dostupno na https://doi.org/10.24946/IJPLS.20.18.00.00.211201 stranici pristupljeno 7. 3. 2026.

Creekside Center. (2021). Metrodora, a pioneer in women’s health. Creekside Center for Women. dostupno na https://creeksideobgyn.com/metrodora-a-pioneer-in-womens-health/ stranici pristupljeno 20. 3. 2026.

Davidson, L. (2022). Agnodice of Athens: History’s first female midwife? History Hit. dostupno na https://www.historyhit.com/facts-about-agnodice-of-athens/ stranici pristupljeno 9. 3. 2026.

Dawkins, K. A. (2025). Metrodora: The true mother of gynecology. Lilas Wellness Blog. dostupno na https://lilaswellness.com/blogs/news/metrodora-the-true-mother-of-gynecology stranici pristupljeno 19. 3. 2026.

Eugenía‑Zuskin, J., Pucařin‑Cvetković, J., Schachter, E. N., Mustajbegović, J., Vitale, K., Decković‑Vukres, V., Milosević, M., & Dokojelinić, J. (2008). Women in medicine through the ages. Medicina del Lavoro. 99(6). 407–414. dostupno na https://www.mattioli1885journals.com/index.php/lamedicinadellavoro/article/view/1593/1161 stranici pristupljeno 11. 3. 2026.

Flemming, R. (2007). Women, writing and medicine in the classical world. Classical Quarterly. 57 (1). 257-280.

Fuhrmann, S. (2010). Saved by Childbirth: Struggling Ideologies, the Female Body and a Placing of 1 Tim 2:15a. Neotestamentica. 44(1). 31-46.

Griffith, F. Ll. (1897–1898). The Petrie papyri: Hieratic papyri from Kahun and Gurob (principally of the Middle Kingdom). London: Bernard.

Hassan, S. (1932). Excavations at Giza, 1929-1930. Oxford University Press.

Hyginus. (2017). Fabula 274.10-13: The story of Agnodice. A. Keaveney & A. Bartley, (ur.) Giornale Italiano di Filologia. 69(1). 171–197. dostupno na  https://doi.org/10.1484/J.GIF.5.114578 stranici pristupljeno 1. 3. 2026.

Hurd‑Mead, K. C. (1938). Women in medicine: A bibliography of the literature on women physicians and nurses. The Scarecrow Press.

King, H. (2013). The one-sex body on trial: The classical and early modern evidence. Farnham: Ashgate.

Kwiecinski, J. (2014). Merit Ptah, The First Woman Physician: Crafting of a feminist history with an ancient Egyptian setting. Journal of the History of Medicine and Allied Sciences, 69(2). 257–280. dostupno na https://doi.org/10.1093/jhmas/jrt066 stranici pristupljeno 19. 3. 2026.

Lay M. (2000). The Rhetoric of Midwifery: Gender, Knowledge, & Power. New Jersey: Rutgers University Press.

Maubray, J. (1964). Description of the qualifications of the female midwife. L. Cutter & V. Viets (ur.), The Female Physician. (Originalno djelo prvi put objavljeno 1724).

Nikana.gr. (2024). Agnodika: prva žena lekar iz antičke Grčke čiji doprinos ženama odzvanja vekovima. Nikana.gr. dostupno na https://nikana.gr/sr/blog/6913/agnodika-prva-zena-lekar-iz-anticke-grcke-ciji-doprinos-zenama-odzvanja-vekovima stranici pristupljeno 14. 3. 2026.

Nunn, J. (2002). Ancient Egyptian Medicine. London: Red River Books.

Pahor, A. L. (1992). First among women. BMJ. British Medical Journal, 304(6836), 1249.

Pomeroy, S. B. (1978). Plato and the female physician (Republic 454d2). The Classical Journal. 74(1), 1–10.

Sarker, M., Rahman, M., & Hossain, S. (2020). Women's preferences for female healthcare providers in reproductive health: A cross-sectional study. BMC Health Services Research, 20(1), 521. dostupno na https://bmchealthservres.biomedcentral.com/articles/10.1186/s12913-020-05251-0 stranici pristupljeno 4. 3. 2026.

Storti, G. (2018). Metrodora’s work on the diseases of women and their cures. Revista de la Sociedad Española de Bizantinística, 6. 89–110. dostupno na https://erevistas.publicaciones.uah.es/ojs/index.php/ebizantinos/article/download/1781/1010? stranici pristupljeno 14. 3. 2026.

Tosi, M. (1997). La donna nell'antico Egitto (p. 79). Giunti.urce stranici pristupljeno 18. 3. 2026.

Touwaide, A. (2006). Metrodora. Brill's New Pauly. dostupno na https://doi.org/10.1163/1574-9347_bnp_e803280 stranici pristupljeno 20. 3. 2026.

World Health Organization. (2021). Global report on obstetric violence and respectful maternity care. WHO. dostupno na https://bmcwomenshealth.biomedcentral.com/articles/10.1186/s12905-025-03768-2 stranici pristupljeno 19. 2. 2026.

[1] Prema Johnu Maubrayu u djelu The Female Physician, primalja nije mogla biti bilo koja žena, već ona koja objedinjuje niz precizno definiranih fizičkih, moralnih i stručnih kvaliteta potrebnih za sigurno vođenje poroda. Posebna se pažnja pridaje fizičkim karakteristikama, osobito spretnosti i nježnosti ruku, kako bi se izbjegla dodatna bol rodilje, ali i psihološkim i etičkim osobinama, poput ozbiljnosti, razboritosti i prisebnosti u kriznim situacijama. Nadalje, naglašava se važnost iskustva i profesionalne odgovornosti, pri čemu primalja ne djeluje izolirano, nego u složenijim slučajevima traži savjet i pomoć iskusnijih praktičara/ki. Uz stručnost, ističu se i  vrline kao što su strpljenje, blagost i empatija. Te vrline pružaju ohrabrivanje i utjehu trudnicama tijekom poroda, kao i sposobnost da se s razumijevanjem pristupi njezinim slabostima. Istovremeno primalja mora odlučno reagirati u situacijama koje to zahtijevaju (usp. Maubray, 1964).

The post Siguran porod u rukama žena: Predaje o prvim primaljama i ginekologinjama u antici appeared first on FER ŠKOLA.

U sufijskoj hermeneutici, međutim, Mi‘radž nije historijski spektakl, nego arhetip našeg unutrašnjeg putovanja, obrazac kroz koji svako ljudsko biće može razumjeti vlastito sazrijevanje i približavanje prema Bogu. Tri velika sufijska mislioca: Ibn ‘Arabi, Fariduddin Attar i Dželaluddin Rumiji  Mi‘radž  razumijevaju, prije svega ontološki i etički događaj u kojem se odvija susret ograničenog ljudskog bića s beskonačnom Ljubavlju Svjetla nad Svjetlima. 

Ibn ‘Arabi tumači Mi‘radž kroz svoju metafiziku vahdet al-vudžuda (jedinstva bitka). Za njega, Mi‘radž nije izlazak iz svijeta, nego kretanje kroz različite razine Božijeg samootkrivanja. U svom poznatom Futuhat al-Makkiyya (Mekanska otkrovenja), on piše da je Poslanikov Mi‘radž bio jedinstven jer je uključivao i tijelo i duh, ali da svaki vjernik ima svoj unutrašnji Mi‘radž, odnosno  putovanje svijesti iz zarobljenosti formom u prepoznavanje božanske prisutnosti u svim stvarima. 

Sidretu-l-Munteha, granica do koje dolazi Poslanik, za Ibn ‘Arabija je granica diskurzivnog znanja. Tu prestaje razum, a počinje direktna spoznaja (ma‘rifa). Bog se ne susreće kroz pojmove, nego kroz transformaciju percepcije. U tom smislu, Mi‘radž je proces u kojem se naš ego (nafs) ne uništava, nego prosvjetljuje i postaje ogledalo božanske stvarnosti. 

Fariduddin Attar koji je napisao djelo Govora ptica (Mantiq al-Tayr), vidi Mi‘radž kroz dinamiku nestajanja (fana) i povratka (baqa). U njegovoj simbolici, ptice koje traže Simurgha prolaze sedam dolina,  što odgovara sedam nebesa Mi‘radža. Svaka dolina je gubitak jedne iluzije o sebi: dolina potrage, dolina ljubavi, dlina spoznaje, dlina odvojenosti, dolina jedinstva, dloina zaprepaštenja i na kraju dolina poništenja sebe (fena). 

Kao i Poslanik Muhammed a.s. na Mi‘radžu, putnik/ca mora izgubiti sve identitete kako bi stigao do istine o sebi. Attar nam tako poručuje sljedeće: 

“Ne dolaziš do Boga tako što se uzdižeš”, nego tako što prestaješ biti ona/j koji misli da se uzdiže.” Mi‘radž je zato noć u kojoj se moć rastvara u poniznosti. 

Dželaluddin Mi‘radž razumijeva kroz kozmičku ljubav. Poslanik ne ide Bogu da bi nešto dobio, već zato što ljubav sama po sebi pokret. U Mesneviji Rumi piše: 

“Tvoje tijelo je magarac, tvoja duša je jahač. Ako ne znaš kuda ideš, ni Mi‘radž ti ne pomaže.” 

Rumi  nas upozorava da je vanjsko uzdizanje bez unutarnje transformacije  iluzija. Pravi Mi‘radž događa se kada se srce proširi dovoljno da u njega stanu i Bog i ljudi. Zato se Poslanik vraća iz Mi‘radža,  jer Ljubav ne ostaje u ekstazi, nego se vraća u svijet da liječi, poučava i približava ljude jedne drugima i Bogu. 

 Mi‘radž dakle nije bijeg iz svijeta, nego povratak u svijet s drugačijim pogledom. Mi‘radž nas ne uči kako da se odvojimo od ljudi, nego kako da budemo s njima bez nasilja, bez dominacije, bez iluzije o sebi, a to je vrlo teško. 

Isra noć počinje u Mekki i vodi prema Jerusalemu. Za sufije, to je simbol od centra identiteta prema mjestu ranjene svetosti. Jerusalim je mjesto gdje su se surele objave, carstva, vojske i molitve. Kao što je i ljudsko srce mjesto gdje se sudaraju strah i nada, moć i ranjivost, ego i ljubav. Isra je stoga putovanje kroz naše unutrašnje Jerusaleme, one dijelove nas koji su okupirani strahom. 

Kad je ptica Burak došla da ponese Poslanika u nebeske sfere krzo sedam nebesa, za sufije su stanja svijesti: 

Prvo nebo, nebo tijela 

Drugo nebo, nebo strasti 

Treće nebo, nebo straha 

Četvrto nebo, nebo razuma 

Peto nebo, nebo intuicije 

Šesto nebo, nebo ljubavi 

Sedmo nebo, nebo predanosti 

Na svakom nebu, Poslanik susreće poslanike,  ali u sufijskoj interpretaciji, to su njegovi vlastiti aspekti duhovnosti koji su sazreli. Kada konačno stigne do Sidretu-l-Munteha, tamo gdje ni meleki ne mogu dalje, to znači ni znanje, ni moć, ni forma ne mogu dalje, ali Ljubav može. 

Najradikalnija poruka Mi‘radža kako nam sufije kazujue je povratak. Poslanik se nije zadržao u božanskoj blizini, on se vratio, pa tako istinski sufija nije onaj koji ode Bogu, nego onaj koji se vrati ljudima s drugačijim srcem. Zato prva zapovijed koja dolazi s Mi‘radža nije ezoterična tajna, nego molitva, namaz, ali ne kao puki ritual, nego kao dnevni Mi‘radž tijela i svijesti. Svaki namaz/molitva je tako mali pokušaj da se čovjek izvuče iz tiranije vremena i vrati u prisutnost. 

Poema (Zilka Spahić Šiljak) 15.01.2026. 

Noć u kojoj se srce uzdiže 

Bože, 
ako su nebesa predaleka za naša umorna stopala, 
uzdigni nam pogled 
da barem nebo u očima započne Mi‘radž. 

Ako je svijet pretežak 
za naša krhka ramena, 
skini s nas mržnju 
kao prašinu sa duše, 
da ponovo osjetimo 
kako je lijepo voljeti. 

Ne tražimo krila Buraka, 
nego tišinu 
u kojoj Tvoja Lijepa imena 

Mogu da se oslikavaju. 

Učini naša srca 
ne hramom od kamena, 
nego gnijezdom 
gdje se Tvoja milost 
ne boji sletjeti. 

Dođi, 
ne kao sudija, 
nego kao san 
koji odagnava strah. 

Ušuškaj se u našu molitvu 
kao svjetlo u svijeću, 
kao dah u prsima, 
kao ljubav koja ne pita 
da li je zaslužena. 

Jer samo srce 
koje se usudi biti mehko i ranjivo 
zna kako izgleda 
pravi Mi‘radž. 

The post Lejle i Mi‘radž 2026/1447 – Noć u kojoj se srca uzdižu  appeared first on FER ŠKOLA.

Nakon užasa Holokausta, kada su jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini ponovo počele sa radom, pojavila se potreba za osnivanjem jevrejske ženske organizacije. Prva jevrejska ženska organizacija u Bosni i Hercegovini osnovana je 1946. godine, uspostavljanjem Ženske sekcije Jevrejske opštine Sarajevo. Ovaj težak period zahtijevao je maksimalno angažovanje svake jevrejske žene i muškarca u procesu reorganizacije opustošenih zajednica. Prvi osnovni zadatak bio je pružanje pomoći preživjelim muškarcima i ženama koji su se vraćali iz koncentracionih logora i izbjeglištva, kao i obnova infrastrukture zajednica. U skladu s tradicijama tog perioda, žene su uglavnom bile angažovane na programima socijalne zaštite – pružajući pomoć bolesnima i starima, posebno ratnoj siročadi. Ženska sekcija je organizovala prihvat ratne siročadi i njihovo smještanje u nove porodice i domove. Organizovani su i ljetni kampovi u kojima su žene volontirale kao instruktorke, učiteljice, kuharice, ljekari i medicinske sestre.

Nakon što je opala potreba za posebnim angažmanom u zbrinjavanju ugroženih članova zajednice, žene su se okrenule drugim aktivnostima, a njihov novi zadatak bio je organizovanje zajedničkih proslava tokom jevrejskih praznika, kao i drugih događaja značajnih za jevrejske zajednice u svijetu i u Bosni i Hercegovini. Doprinos Ženske sekcije bio je značajan, posebno u pogledu organizacije i rada sa djecom i omladinom u njegovanju jačeg jevrejskog identiteta i posvećenosti jevrejskim vrijednostima. Kroz organizaciju brojnih predavanja, književnih manifestacija, umjetničkih izložbi i sličnih događaja, Ženska sekcija je aktivno učestvovala u promociji jevrejske kulture i umjetnosti, kako među jevrejskom populacijom, tako i u bosanskom društvu općenito.

Godine 1992. započinje stravičan rat u Bosni i Hercegovini koji je trajao skoro četiri godine. Sarajevo je bilo pod opsadom 1335 dana, ili 44 mjeseca. Kada spominjemo opsadu Sarajeva, moramo imati na umu da je grad sa 400.000 stanovnika bio potpuno odsječen od ostatka svijeta – bez tekuće vode, električne energije, plina i telefonskih veza, bez cestovne ili željezničke komunikacije, i pod svakodnevnim artiljerijskim napadima i snajperskom vatrom. Jevrejska opština Sarajevo morala je potpuno reorganizovati svoj program i prilagoditi se novonastaloj situaciji kako bi svojim članovima pomogla u ublažavanju užasnih uslova pod kojima je grad pokušavao preživjeti. Ženska sekcija pod vodstvom gospođe Sonje Elazar pružila je nemjerljiv doprinos dobroj i efikasnoj organizaciji različitih aktivnosti Jevrejske opštine Sarajevo. U tom periodu Ženska sekcija Jevrejske opštine Sarajevo dobija ime i postaje Ženska sekcija „Bohorete“. Ime je dobila po Lauri Papo Bohoreta, spisateljici i edukatorki koja je pisala na judeo-espanolu – jeziku sefardskih Jevreja Bosne i Hercegovine, i koja je ostavila izuzetno vrijednu zbirku kratkih priča, pjesama i dramskih djela, zajedno s važnim istraživanjem „Sefardska žena u Bosni“.

„Bohorete“ su bile angažovane na organizovanju konvoja, kojeg je organizovala Jevrejska opština Sarajevo, s kojim su djeca i stariji napustili opkoljeni grad. Za one bolesne i starije članove koji nisu željeli napustiti svoje domove, žene su formirale tim koji je tim ljudima pružao potrebnu pomoć i njegu. Organizovale su svakodnevne posjete, donosile hranu iz kuhinje Jevrejskog kulturno-obrazovnog i humanitarnog društva „La Benevolencija“, osiguravale vodu i prijeko potrebne lijekove, pobrinule se da stariji dobiju medicinsku njegu i liječenje od ljekara i medicinskih sestara koje su radile u klinici „La Benevolencija“, te im dostavljale poštu i poruke koje su različitim kanalima stizale u grad.

Na ovako organizovan način socijalna služba postala je osnova za kasnije uspostavljanje opsežnog programa pomoći starijima i potrebitima – „La Benevolencija Program kućne njege“, koji djeluje i danas. Zanimljivo je napomenuti da su korisnici programa vrlo brzo postali i različiti građani Sarajeva koji nisu nužno jevrejskog porijekla. „Bohorete“ su se brinule o raspodjeli raznih donacija poput odjeće i drugih potrepština koje su stizale u Jevrejsku opštinu Sarajevo zahvaljujući naporima „La Benevolencije“.

Djeca koja su ostala u opkoljenom Sarajevu bila su među najugroženijim grupama građana u gradu. Među raznim aktivnostima Ženske sekcije „Bohorete“, gospođa Elazar se pobrinula da organizuje „Nedjeljnu školu“, a prvi učitelji i instruktori bili su članice „Bohorete“. Djeca su se okupljala u prostorijama Jevrejske opštine Sarajevo, gdje su učila o jevrejskoj historiji i tradiciji, družila se i igrala. Za ovu djecu boravak u Jevrejskoj opštini bio je jedina mogućnost da izađu iz stanova i skloništa u podrumima, u kojima su, zbog konstantnog granatiranja i neprekidne snajperske vatre, provodila većinu svog vremena. „Nedjeljna škola“ okuplja djecu i danas, a 2012. godine obilježila je 25 godina postojanja.

„Bohorete“ su imale podružnice u Makarskoj i Splitu, u Hrvatskoj, gdje je značajan broj jevrejskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine pronašao utočište. Aktivnosti Ženske sekcije bile su koordinirane od strane Jevrejske opštine Split, zajedno s logističkim centrom „La Benevolencije“, koji se također nalazio u Splitu. „Bohorete“ u Makarskoj i Splitu, uz pomoć lokalnih jevrejskih žena, nastavile su brinuti o starijima, organizujući okupljanja, posjete i jevrejske aktivnosti. Pod vodstvom gospođe Lenke Bilalagić, žene iz Sarajeva i Splita okupile su se pod imenom „Menora“ i izrađivale heklane kipot, koje je JDC distribuirao širom svijeta. Ovo je bio način da jevrejske žene izbjeglice iz Bosne i Hercegovine zarade džeparac. Uz kipu, koja je bila ukrašena znakom „Menora“, u svijet je odlazila i priča o ratu u Bosni i Hercegovini, opsadi Sarajeva, te o aktivnostima Jevrejske opštine Sarajevo, Jevrejskog kulturno-obrazovnog i humanitarnog društva „La Benevolencija“, kao i o „Bohoretama“. „Bohorete“ su postale članica ICJW-a 1994. godine.

Nakon rata, Jevrejska opština Sarajevo, Jevrejsko kulturno-obrazovno i humanitarno društvo „La Benevolencija“ i Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine nastavili su sa svojim naporima još intenzivnije. Iako je oružani sukob prestao, a prijetnja smrti pod granatiranjem više nije postojala, normalan život u ratom pogođenoj zemlji i devastiranom društvu nije bio uspostavljen u punom kapacitetu dugo vremena. Shodno tome, tokom određenog perioda, neke od aktivnosti koje su „Bohorete“ započele tokom rata bile su i dalje operativne. Ipak, kako je vrijeme prolazilo i opšta situacija se normalizovala, „Bohorete“ su usmjerile svoj fokus. Uz trenutnu predsjednicu, gospođu Nelu Levi, „Bohorete“ su većinu svojih aktivnosti preusmjerile sa humanitarnih i socijalnih programa na organizaciju života zajednice u mirnodopskim uslovima. Osim svojih tradicionalnih zadataka organizovanja jevrejskih proslava i obilježavanja raznih značajnih datuma u jevrejskoj historiji, učestvuju i u organizaciji raznih kulturnih manifestacija koje imaju šire društveno značenje.

U tom kontekstu važno je istaći redovno učešće u organizaciji Evropskog dana jevrejske kulture, obilježavanju 27. januara – Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust, učešće u organizaciji „Večeri sefardske kuhinje“, koje se tradicionalno održavaju tokom ljetnih svečanosti u Sarajevu, kao i organizaciju brojnih koncerata, izložbi, pjesničkih večeri, predavanja, filmskih projekcija koje organizuje „La Benevolencija“ i drugih sličnih događaja. Članice „Bohorete“, kao predstavnice Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine, članice su Ženske grupe Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine. Važno je naglasiti da „Bohorete“ intenzivno djeluju na jačanju i razvoju međunarodnih odnosa i u skladu s tim organizuju dva puta godišnje susrete sa predstavnicama ženskih grupa raznih nacionalnih i vjerskih organizacija.

Žene su punopravni i ravnopravni članovi rukovodstva Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, a kao predsjednice i članice nekoliko zajednica imaju utjecaj na politike Jevrejske zajednice BiH i njenu promociju u društvu.

Osnovan je i Savez jevrejskih žena u Bosni i Hercegovini, čije članice čine jevrejske žene iz šest jevrejskih zajednica Bosne i Hercegovine. Predsjednica Saveza jevrejskih žena u Bosni i Hercegovini, gospođa Rahela Džidić, osmislila je edukativni program seminara za jevrejske žene. U saradnji sa „Bohoretama“ organizovan je niz seminara, konkretno od 2006. do danas organizovano je 11 seminara koji su obrađivali teme poput uloge žene u jevrejskoj zajednici i položaja žena u društvu općenito. Važno je napomenuti da je JDC omogućio organizaciju ovih seminara svojom finansijskom pomoći. Jevrejske žene u Bosni i Hercegovini aktivno učestvuju u svim jevrejskim društvenim okupljanjima koja se održavaju u regiji jugoistočne Evrope, ali i u radu konferencija ICJW-a u skladu s finansijskim mogućnostima svojih zajednica.

The post Savez jevrejskih žena u Bosni i Hercegovini i Ženska sekcija Jevrejske opštine Sarajevo – “Bohorete” (2024) appeared first on FER ŠKOLA.

Mnogi će tradicionalni vjernici abrahamskih religija reagovati na ovo kao na blasfemiju koja, u najmanju ruku, povlači za sobom ostracizam a vrlo vjerovatno i potpunu ekskomunikaciju. Da ne bi došlo do takvog nečega, postavimo sebi najprije jedno osnovno i najlogičnije pitanje: Ako je Bog-Bog, JHVH prema starozavjetnom pisanju ili Allah prema Kur'anu, dakle – ono što je uzrok postojanja svemu – da li taj Neko uopšte ima spol i rod i da li tome Nekome ko je uzrok postojanja svemu, ko je sam sebi dovoljan i sam o sebi opstoji, uopšte treba da ima spol i rod? 

Ako je Bog biće koje samo o sebi opstoji, koje ne treba ni hranu ni piće ni bračnog partnera, biće koje je uzrok postojanja svemu što postoji a čovjeka je stvorio „na svoju sliku i priliku“ i „muško i žensko stvori ih“, kako u Bibliji stoji, zatim „sve na ovom svijetu stvorio je u paru“,kako nas Kur'an poučava – zar nije izlišno pričati o Božijem spolu?                                                                                                                                          

Ako je već i muško i žensko Bog stvorio „na svoju sliku i priliku“, zar nam to ne govori dovoljno o Božijem spolu? Zar je potrebno još nešto objasniti?

Ako nekome jeste, reći ću da je Bog oboje i više od toga a nas je podijelio na spolove da bismo jasno osjećali svoju nedovoljnost i ovisnost, da ne možemo ništa postići jedni bez drugih, kako u privatnom tako i u društvenom životu, da nismo sami sebi dovoljni i da u svemu zavisimo od Boga koji je jedino cjelovito i potpuno biće te da bismo se približili Bogu kao jedinom potpunom i cjelovitom biću i izvoru našeg postojanja – moramo živjeti u međusobnoj slozi i saradnji. Apsolutno u svemu stvoreni smo nedovoljni sami sebi i ovisni jedni o drugima. Uvijek, osim u prokreaciji, naša međusobna ovisnost nema nikakve veze sa našim spolom ili rodom. Počevši od jutarnje rutine pranja zuba, potpuno smo ovisni o osobi koja je proizvela tu pastu za zube, o osobi koja ih je prevezla do obližnje prodvnice, o osobi koja nas je u toj prodavnici uslužila… Bez obzira kojeg spola i roda te osobe bile. Na potpuno jednak način smo ovisni od osoba koje su nam proizvele hranu koju to jutro jedemo za doručak, od osoba koje su proizvele automobil kojim ćemo se nakon doručka odvesti na posao kao i od osoba koje će izvršiti hiruršku i svu drugu medicinsku proceduru na nama, ukoliko na putu doživimo saobraćajnu nesreću.

Priznajte sada sami sebi da vam, niti u jednom od tih aspekata u životu, apsolutno nije bitno kojeg je spola i roda niti kojeg je seksualnog opredjeljenja ta osoba te da vam je jedino bitno da je maksimalno dobro uradila svoj posao tako da je vaše zdravlje neugroženo i vaš život siguran!

Stoga, daleko preče pitanje od toga „kojeg spola i roda je Bog“ te „da li Bog uopšte ima spol i rod“, je ono:

„Kakav je po Svojoj suštini Bog i šta da učinim da se Božijem zadovoljstvu približim?“

Mislim da naša međusobna upućenost jednih na druge i naša međuovisnost mnogo glasnije govori o tome šta Bog od nas hoće i čime ga činimo zadovoljnim. Mislim da vrišti porukom.

Ko je čuje?

The post Kojeg je spola Bog? appeared first on FER ŠKOLA.

Drugi dan „A ti sestro, govori!“ konferencije je započeo panelom „Ženska lica mučeništva“, na kom su govorile prof.dr. Ajla Demiragić i prof.dr. Jasmina Husanović – njihova izlaganja i razgovor s učesnicama moderirala je dr. Amra Pandžo.

Već na samom početku izlaganja, postalo je jasno: koncept mučeništva i „svetog“ života, bez obzira na religijsku tradiciju u kojoj se pojavljuje, ima slične značajke, a praktički i istu definiciju.

U kršćanskoj tradiciji, pojam mučenik (lat. martyr, grč. μάρτυς) znači svjedok ili svjedokinja, a u islamskoj tradiciji šehid ili šehida znače isto – svjedok ili svjedokinja vjere, osoba koja je dala život za svjedočenje i širenje Božje riječi. S obzirom na to da obje religijske tradicije kojih su se profesorice dotakle za svog izlaganja imaju veliki broj mučenika i mučenica, jasno je kako su životni putevi i pouke ovih figura dolazile u raznolikim oblicima – ali ono ključno što čini osobu mučenikom ili mučenicom jeste to što su svoj život i svoju smrt, kakvi god oni bili, posvetili Bogu i vjeri. Ali kakvi god životi i duhovni putevi mučenika i mučenica bili, a sistemi koji ih prisvajaju i čuvaju strogi i nedodirljivi, u hermeneutičkoj analizi mučeničkih života i učenja – neizbježno je pitanje intersekcionalnosti.

Shodno ovome, govoriti o licima mučeništva zasigurno je značajno i zanimljivo, ali govoriti o ženskim licima mučeništva –  nužno je i neizbježno za opšti religijski i filozofski diskurs. Kako su kanon, tradicija i utemeljeni sistemi hijerarhije uslov za sociološki i historijski opstanak jedne religije, tako su pomoćni aspekti religijskog, poput legendi, alegorija, pouka i interpretacija – uslov za opstanak gnoze u surovom točku vremena. Govoriti i pisati o ženama duhovnjakinjama u vremenu u kom živimo je prestalo biti pitanje opšte uključivosti religijskog diskursa, a postalo pitanje preživljavanja društvenog kapitala religije u modernom dobu.

Ulozi žene u religijskim tradicijama kršćanstva i islama se kroz historiju primarno prilazilo preskriptivno – žene su iznova i iznova tematizirane od strane religijskih autoriteta, ali im se pristupa kroz infantilizirajuću prizmu. Uprkos naporima pojedinih teologinja i teologa da putem alternativnih interpretacija religijskog teksta i predaja ženu autoriziraju kao religijskog i duhovnog subjekta, uloga i dužnosti žene su u tradicijama monoteističkih religija ostale na nivou osnovnoškolskih pravila ponašanja i poopštene teleologije femininog o kojoj skoro niko, a ponajmanje žene, imaju pravo raspravljati. Upravo zbog ovakve pozicije u povijesti religijskih struktura, žene duhovnjakinje su svoja posebna učenja i otkrovenja održavale u sferi mističnog – u prostoru neposrednog odnosa s Bogom i duhom.

Autentična ženska duhovnost je povijesno pronalazila utočište u misticizmu i ezoteričnom pristupu vjerovanju i bogosluženju – žene duhovnjakinje su svoj put pronalazile u alternativnijim praksama, slobodnijim formama obraćanja Bogu, pritom težeći ka što manjem uzurpiranju postojećih struktura i hijerarhijskih postavki koje je patrijarhalni religijski sistem nalagao.

Jedna od ovakvih duhovnjakinja koje su svoj put ka Bogu pronašle u mističnom je i Rabia el Adevijja, o kojoj je govorila prof. Husanović tijekom svog izlaganja. Sufijka, duhovna učiteljica i povijesna ličnost iz grada Basre, Rabia el Adevijja, ostavila je značajan trag u svijetu islamskog misticizma.

Govoreći o metanarativu života i učenja Rabije el Adevijje, prof. Husanović se dotakla tropova (grč. τρόπος: način, okret: govornička figura koja se definira kao promjena značenja pojedinačnih pojmova), svojevrsnih oblika karakterizacije lika, koji su korišteni u predstavljanju lika ove duhovnjakinje. O Rabiji el Adevijji je zapisano mnogo više no što je ona sama zapisala o svom učenju i duhovnom putu za vrijeme vlastitog vijeka, a njena uloga u povijesti sufizma prikazivana je kroz tropove duhovne učiteljice, zaljubljenice u Boga, asketkinje i sufijke.

Prof. Demiragić je, s druge strane, ispričala priču o Sv. Kumernisi  – portugalskoj mučenici kojoj je, prema legendi, Bog dao bradu kako bi je spasio od neželjenog braka. Kako nije povijesno utvrđeno je li Sv. Kumernisa zaista živjela, njezin lik je putem narativa u usmenoj i pisanoj književnosti osnaživao i inspirisao generacije kršćana i drugih vjernika koji su se nalazili u naizgled bezizlaznim situacijama. Iako su Sv. Kumernisa spisateljice Olge Tokarczuk, ona braće Grim ili pak ona čija ikona stoji u Velikoj Mlaki – različite svetice, Sv. Kumernisa kao figura je ujedinjenje svih njezinih prikaza, svih legendi i priča koje su o njoj ispričane.

Dva primjera iz različitih konfesija i duhovnih formi – Sv. Kumernisa i Rabia el Adevijja, bez obzira na pojedinosti njihovih života i (ne)tačnost historiografskih podataka o njima, dijele sličnu sudbinu unutar patrijarhalne strukture moći u monoteističkim religijama. Njihove biografije, kao i one nebrojeno mnogo žena duhovnjakinja, nisu samo izgubile na svom narativnom i hagiografskom integritetu kroz vrijeme (kao što to često biva i sa muškim duhovnim figurama), već se i sam prvobitni cilj očuvanja njihove priče može promatrati kao akt glorificirane marginalizacije. 

Proces sanktifikacije ljudskog bića, bilo ono muško ili žensko, skoro uvijek podrazumijeva mistifikaciju, mitologizaciju i konceptualizaciju života i čuda onog ko biva na određeni način posvećen ili uzdignut kao Dobri. Ovo poetiziranje u interpretaciji jedne biografije, bila ona stvarna ili ne, osobito utiče na ženske duhovne figure.

Sakralizacija nečega ili nekoga, iako naizgled čin sa pozitivnom namjerom, nosi izvjesne rizike kada je u pitanju autentičnost i vjerodostojnost, te najčešće dolazi uz imperativ objektifikacije onog što biva sakralizirano. Sveta osoba, posebito sveta žena, postaje simbol i ikona, predmet štovanja i divljenja, ali prije svega, predmet. Kroz proces povijesne mistifikacije duhovnjakinje, po automatizmu dolazi do izmještanja osobe ili lika iz sfere individue sa integritetom i autoritetom u prostor transcendentnog, pa i fiktivnog. Od početka bilježenja ili pak kreiranja narativa života žene duhovnjakinje, onaj koji pamti, bilježi ili stvara ni ne pomišlja na kanonizaciju prakse ili učenja duhovnjakinje – ona je od početka osuđena na alternativni topos u diskursu i tradiciji.

Iako je ženska duhovnost unutar monoteističkih religija ponajviše autonomije pronašla u misticizmu, čini se kako, baš poput formalnih religijskih struktura, i sam misticizam povijesno iznevjerava ženu. Misticizam kao religijska i duhovna kategorija sam je po sebi zarobljen unutar surovog patrijarhalnog panoptikona – svi mistični događaji, duhovne figure i učenja od trenutka svog pojavljivanja u kontekstu religijske tradicije bivaju osmotreni, ocijenjeni i kategorizirani. Povijesno gledano, negacija mistične prakse ili duhovnog puta neke osobe od patrijarhalnog religijskog autoriteta, uvijek rezultira odbacivanjem i proglasom hereze. Kada, nekim slučajem, duhovnjakinja ili mističarka ne bi prošla kroz filter zadanih postulata i kriterija – ona bi, zajedno sa svojim učenicima i učenicama, te svim onima koji se asociraju s njom, bila nasilno marginalizirana i ušutkana. Ako ovako izgleda neuspjeh u legitimizaciji duhovne prakse, šta onda znači uspjeh u takvom sistemu? Afirmacija duhovnjakinje kao svetice ili duhovne figure unutar tradicije doprinosi sveopštem pozicioniranju žena u povijesti religije, ali i dalje je rezultat patrijarhalnog vrednovanja.

„Žene sufijke nisu ni poželjne ni odbačene, već nejasne. Ali osnovni cilj je učiniti ih bezopasnim,“ navela je prof. Husanović, pojašnjavajući na primjeru Rabije el Adevijje kako su duhovnjakinje koje su ostale zabilježene, zapamćene i čija se učenja i danas slijede – u ulozi „konstruirane svetice“, te nose „počasni muški status“.

Panel „Ženska lica mučeništva“ poslužio je kao značajan podsjetnik na žene koje su se svojim životom i bogoslužjem uzdigle na mjesto svetica, mučenica i asketkinja. Ali u susret mnogobrojnim svetim i prosvijetljenim ženama afirmiranim od strane patrijarhalnog religijskog suda, otvara se pitanje onih koje su odbačene. Onda kada ženska religioznost i duhovnost ne potpadaju pod vrijednosni sistem koji je patrijarhalni sud za njih odredio i ne ispunjavaju „žensku duhovnu ulogu“, ali istovremeno ne prakticiraju i ne žive vjeru koja će im donijeti „počasnu mušku ulogu“ – gdje takva duhovnjakinja biva smještena?

Nakon panela kao što je ovaj, jasno je da je za feminizam, teologiju i feminističku teologiju nužno govoriti o ženama duhovnjakinjama, ali ne samo kao mitskim bićima iz čijih se priča hranimo inspiracijom i duhom – već istraživati i uključivati u diskurs tačne historiografske podatke i učenja ovih žena. Ali ponajviše, čini se, neophodno je iznova i iznova propitivati patrijarhalne strukture monoteističke religioznosti, te kriterije i vrijednosti prema kojima žene koje se upute na duhovni put bivaju prosuđivane, osuđivane i obilježene.

Uma Đurić

Tekst je nastao u okviru FER konferencije “A ti sestro govori” održane u Sarajevu, u periodu od 16-19. novembra 2023. godine. Konferenciju su realizovale TPO Fondacija i Ekumenska inicijativa žena Omiš.

The post Mučenice, svetice i ostale žene appeared first on FER ŠKOLA.

Ispričat ću vam moju interpretaciju i imaginaciju jedne kur'anske naracije. Kada je Bog stvorio dunjaluk i kao krunsko biće stvarao Adema[1] – iz kojeg će kasnije izvesti muškarca i ženu, sazvao je sabor nebeskog svijeta na kojem su se okupili brojni nebeski stanovnici – meleki i jedan među njima, po imenu Iblis. Na tom saboru, Bog je, naravno, za katedrom ili mimberom, kako hoćete, stajao nasuprot okupljenih, koji su željno isčekivali s kakvim novim projektom će ih ovaj put Milostivi počastiti i oduševiti. Bog je započeo govor o tome kako je tih dana bio zaokupljen stvaranjem svijeta, a onda im je rekao da je u procesu kreiranja Adema. Tada je, svojim svetim dlanom pokazao na melekima nepoznat objekt od ilovače – o, da, objekt, jer u kur'anskim ajetima, Adem je pasivni objekt sve do kulminacije naracije, a aktivni, subjekti, su Bog i stanovnici neba. Ono što će uslijediti bilo je veliko iznenađenje jer Bog reče  – „… kad ga sredim i udahnem u njega od Duha Svog, tad padnite njemu ničice“.[2] Na ove riječi svi su prvo ustuknuli pa su potom Adema, sa velikim interesovanjem ali i skepsom osmotrili, a Bog nastavi odlučno – “Uistinu! Ja sam Taj koji će načiniti na Zemlji halifu!”[3], misleći baš na Adema. Uskomešaše se nebeska stvorenja, zabrujaše im glasovi, svi su bili šokirani čudnim zahtjevom i Božijom odlukom. Jedan od meleka se sabra pa u ime svih upita – „Zar ćeš načiniti na njoj onog ko će nered praviti na njoj i prolivati krv, a mi (Te) slavimo sa hvalom Tvojom i svetost Ti kličemo?”[4]– skeptično i uzbuđeno će melek, ubjeđen da Adem ni po čemu ne zaslužuje naklon niti poziciju namjesnika/ce, a Bog im razložno odgovori – „Uistinu! Ja znam ono šta ne znate“,[5] pa se okrenu ka Ademu, „i pouči Adema imenima – svakim od njih – zatim ih izloži melekima, pa reče: “Obavijestite Me o imenima ovih, ako ste iskreni”.[6] Meleki se zbuniše pa u glas rekoše – “Slava neka je Tebi! Nemamo mi znanja, izuzev šta si nas naučio. Uistinu! Ti, Ti si Znalac, Mudri.”[7] Bog je želio da im pokaže i objasni, argumentira zašto je odabrao Adema pa ih pozva bliže. Sjatiše se svi oko Adema, a Bog mu se obrati  – “…O Ademe! Obavijesti ih o imenima njihovim.”[8] Adem koji je do tog momenta bio poput zemljanog kipa, poče govoriti i objašnjavati svaku stvar, imenujući, dajući definicije, stvarajući svojim riječima i iskazujući znanje. Ovo je bilo čudo, o, kakvo stvorenje, uzviknuli su meleki i spontano, sada sa mirom u srcu “padoše na sedždu, izuzev Iblisa. Odbi i uzoholi se i bi od nevjernika.“.[9]

Zašto je bitna ova priča? Bitna je iz više razloga, a ovdje ću izložiti neke. Prije svega, zato što je ženska, ženski prikaz koji će mi poslužiti da  dotaknem i osvjetlim temu koja je, čini mi se, promakla muškarcima – teolozima. Na prvi pogled, to je samo jedna kur'anska sekvenca, uglavnom poznata svim muslimanima i muslimankama, koja opisuje genezu ljudskog stvaranja, kako je ono predstavljeno u tekstu Kur'ana, u ajetima koji su raštrkani i koji se ponavljaju u različitim kur'anskim poglavljima. Čitala sam različite interpretacije, ali ono što je za mene u pogledu ove priče bitno i na što želim da skrenem pažnju ovom prilikom, a ne znam da je ijedan religijski autoritet – muškarac o tome govorio, jeste predložak komunikacije i interakcije na relaciji autoritet – sljedbenik/ca.

Preispitivanje autoriteta u religiji

Moja vjerska staza započela je kao intiman kontakt s Bogom, a nastavljala se ispreplitanjem duhovnih iskustava sa refleksivnim procesima, sazrijevanjem, dubokim promišljanjem i čitanjem Kur'ana. No, kako sam žena, ovaj put nije išao brzo u pravcu spokojstva, već pun prepreka i zamki otvorio je čitavo kritičko i dijalektičko polje, sudar moga ženskog doživljaja vjere sa islamskim praksama, teološkim konceptima i društvenim normama koje sam svjedočila, iskusila i koje su mi se nametale da bih se mogla identificirati kao vjernica među vjerujućima. Sve izvanjsko je sadržavalo patrijarhalnost, mušku dominaciju i zahtjev pokoravanja muškosti što je neminovno proizvodilo unutrašnji sukob, džihad u meni i oko mene i moju potrebu za razriješenjem. Ali, prihvatila sam to kao izazov, ne želeći se letargično prepustiti slučaju, biti apatična žrtva i trpiti, želeći postići istinsko smirenje – što je cilj svakoga vjernika/ce.  

Desio se sudar ženskog iskustva vjere sa androcentričnim, odnosno muškocentričnim slikama Boga, stvaranja i svih odnosa u društvu koji iz toga proizilaze. Prvo što se javlja kod svakog sukoba jeste strah, jer bojno polje je opasno mjesto. S jedne strane svijest i vjera u kojoj nema mjesta za nepravdu, a sa druge njeno svjedočenje u ličnom i iskustvu drugih žena, što proizvodi sumnju kojoj je potrebno utvrditi pravac – da li da vjerujem sebi i Bogu u sebi, kako i koliko ili društvu i Bogu kako ga predstavlja to patrijarhatom modelirano društvo, konkretno religijska zajednica, njeni autoriteti – muškarci i njeni sljedbenici. Najlakši način da se dođe do odgovora je postavljanjem pitanja. I zato je važna priča o nebeskom saboru. Pitala sam sebe brojna pitanja i dobijala odgovore u vidu ličnog tumačenja Kur'ana, ali bila mi je potrebna i izvanjska potvrda pa sam odlučila da pitam religijske autoritete – muškarce. Od njih nisam dobila odgovor, jer su svi, mahom, kako osobe tako i religijski autoriteti u vidu knjiga i koncepata koje su oblikovali muškarci kroz istoriju imali odnos nedodirljivosti, strogu zabranu propitivanja i zahtjev za slijepom poslušnošću. Nije bilo prostora za dijalog. To je bilo sasvim dovoljno da počnem vjerovati sebi, jer sam imala sliku Božijeg odnosa prema melekima u Kur'anskoj priči. Apsolut – nije nedodirljiv, ne zahtijeva slijepu pokornost, nema problem što je pozvan na odgovornost, drage volje daje argumente, dokaze i objašnjenja i to je bio znak na koji način treba da se odnosi stvarni duhovni autoritet te da ne postoji saznanje i smirenje bez iskrene zapitanosti, odnosno konstruktivne sumnje i kritičkog mišljenja. Bog mi je Dao umirujući odgovor, muški autoriteti nisu.   

Od momenta te spoznaje, učinila sam naklon božanstvenosti u ljudskosti i iz pasivnog objekta što smo najčešće mi žene ali i primordijalni Adem iz priče, transformisala se u aktivnu nadahnutu kreatoricu ideja, koja nema straha da iskaže vlastiti doživljaj, tumačenje, perspektivu i da aktivno istražuje Kur'an. Žene u religiji su drugotne, drugorazredne i dodjeljena nam je uloga dežurnog krivca sa polovičnom pameću, muškog sredstva smirenja ili uzbuđenja, uzroka moralnog poskliznuća, pasivnog objekta i submisivne sljedbenice koja nema pravo da bude aktivna sudionica u kreiranju vjerskog znanja. Čak i kada se žene odluče na studij teologije, to je puka recepcija već uspostavljenih muških koncepata. Činjenica je da, budući da su kreirani u patrijarhalnim društvima, kroz svete tekstove provejava androcentričnost, ali ne samo ona. Sveti tekstovi pored onih dijelova koji su usko vezani za kontekst njihove pojave pa samim tim odražavaju patrijarhalne društvene odnose, sadrže poruke koje transcendiraju rodne, klasne, statusne, kulturne, etničke i druge pozicije i uloge, ali upravo zbog muške dominacije u njihovom čitanju i hermeneutici, egalitarne ideje su potisnute.

Poziv vjernicama

Osnovni problem danas kada smo dohvatili određeni stepen humaniteta, ljudskih prava i komformistički ga živimo zaboravljajući koliko je u tom procesu bilo žrtve, jeste religijski konzervativizam i odbojnost ka promjeni, rastu, novom saznanju i razvoju, što religiju postepeno stavlja u red prevaziđenih ideoloških konstrukata. To može da bude izuzetno bolno za vjernike/ce koje u duhu vjere razumijevaju i potrebu za spoznajom i napretkom. Čini se da su upravo žene te koje prepoznaju i žive taj duh, pa se paralelno sa etabliranim androcentričnim religijskim i teološkim diskursom razvija i feministička teologija kojoj nije cilj da se po modelu hijerarhije i dominacije nametne kao superiorna, nego joj je namjera saradnja i solidarnost, egalitarost i postizanje konsenzusa ili zajedničkog temelja i učenja u kome ženskost neće biti podređena muškosti ili obratno . Svijetli primjer jedne takve prakse je i FER škola koju su kreirale žene – prostor u kome se slobodno propituje, nude i razumiju drugačiji pogledi i u kome se uči ono što nismo znale/i. S druge strane, vijekovna indoktrinacija sabotira žene u traganju, uključivanju u ovakve projekte i razvijanju vlastitih ideja jer kada dođu u ono opasno polje kognitivne disonance uplaše se vlastite sumnje. Umjesto da se dožive kao meleki, žene se u tom ključnom trenutku vide u ulozi Iblisa i ostaju pasivne primateljice uticaja patrijarhalnih religijskih struktura. To je rezultat transgeneracijski življenih i na sve strane oživljenih teoloških koncepata koji ženu i ženskost predstavljaju kao slab, loš i negativan aspekt ljudskosti te je zato vrlo lako povjerovati im, a sumnju pokloniti isključivo svome biću i drugim ženama koje su u procesu prevazilaženja straha ili su ga potpuno odstranile. 

Moguće je biti vjernica, duhovna učiteljica i kreatorica religijskog znanja bez obzira na društvene pritiske. Epistemološka pitanja o tome šta je znanje, šta je mjerilo i meritum znanja, ko ga kreira i utvrđuje, pitanja su koja će nam otkriti da smo potpuno isključene i da je nužno da se aktiviramo i damo svoj doprinos. Suština je da žene počnu vjerovati sebi i vjerovati Bogu koji transcendira rodne podjele. Muškim autoritetima vjerujmo onda kada su spremni da odgovore, to jest da budu odgovorni i dadnu drage volje valjane argumente, uspostave dijalog i uvaže žensku perspektivu. Inače, Bog iz moje priče više podsjeća na ženu na poziciji autoriteta, nego na naše uvažene religijske i duhovne velikane . 

[1] Adamah (hebr.- zemlja, ilovača) gramatički ženski rod

[2] Prevod Kur’ana Mustafe Mlive, sura Al-Hidžr (15:29)

[3] Sura Al-Bekara (2:30) Mlivo; Halifa (arap. namjesnik/ca) imenica u ženskom rodu

[4] Vidjeti 3 (sura Al- Bekara 2:30)

[5] Vidjeti 4

[6] Sura Al-Bekara (2:31)

[7] Sura Al-Bekara (2:32)

[8] Sura Al-Bekara (2:33)

[9] Sura Al- Bekara (2:34); Sedžda (arap. prostracija, padanje ničice, naklon)

Ajša Tunović, novinarka

Tekst je nastao u okviru FER konferencije “A ti sestro govori” održane u Sarajevu, u periodu od 16-19. novembra 2023. godine. Konferenciju su realizovale TPO Fondacija i Ekumenska inicijativa žena Omiš.

The post Sudar ženskog doživljaja vjere s androcentričnim slikama Boga appeared first on FER ŠKOLA.