Ružica Ljubičić
Povijest drevne Kine obilježena je složenim strukturama i moćnim ličnostima, no rijetke su žene, poput Fu Hao, uspjele nadmašiti nametnuta ograničenja i ispisati vlastitu ostavštinu. Kao supruga kralja Wu Dinga, istaknula se ne samo u obiteljskom krugu, već i na bojištu, u hramu i na kraljevskom dvoru. Bila je generalica, svećenica i politička figura (Child, Johnson, 2003; Ebrey, 2006: 26-27). Drevne proročanske kosti, dragocjen artefakt kineske povijesti, čuvaju zapise o vojnoj i duhovnoj ulozi Fu Hao u dinastičkim obredima. Njezina grobnica, otkrivena 1976. u Yinxuu, sa više od 1900 artefakata – uključujući brončano oružje i ritualne posude – svjedoči o njezinu statusu, strategijama vladavine i genijalnim pobjedama na vojnom frontu. Istraživanje njezina života otvara i pitanje poligamije kao zadanog, nametnutog okvira koji je ženama često stvarao teret u emotivnom životu.[1] No, Fu Hao je unutar tog patrijarhalnog sustava pronašla prostor za vlastiti uspon, što dovodi do šireg promišljanja o odnosu žena i moći u povijesti.
Kokoš (ne) smije najavljivati zoru
Uloga žena u drevnoj Kini bila je oblikovana strogo strukturiranim patrijarhalnim mrežama koje su određivale njihove dužnosti, potrebe ali i ograničenja. Političke i društvena pravila smještala su ih unutar sfere života u domaćinstvu, dok im je sudjelovanje u javnim i upravnim poslovima bilo gotovo potpuno uskraćeno. Ipak, iza ove krute ljušture krije se kompleksan odnos između slušanja postulata i stvarnih primjera ženskog djelovanja, što otkriva napetost između idealiziranih koncepata i konkretnih povijesnih okolnosti. Kineska politička misao s oprezom je promatrala mogućnost ženskog vodstva, smatrajući ga latentnom prijetnjom stabilnosti poretka. Taj se stav jasno očituje u brojnim drevnim kineskim izrekama koje su služile kao upozorenja protiv žena. Među njima se posebno ističe poslovica zabilježena u Shangshu (Knjiga dokumenata) (2018) koja bi se mogla prevesti kao „Kokoši ne bi smjele najavljivati zoru“ (牝雞無晨, pìn jī wú chén), U prenesenom značenju izreka poručuje da ženama nije prirodno vladati. Navedena misao dodatno se produbljuje kroz ostale maksime, poput: „Ako ne postoji jasna razlika između muškarca i žene, dolazi do sukoba dviju vlasti. Kada se pojave dva gospodara, poredak se urušava.“ (Yin & Soulliere, 2023). Još oštrije upozorenje glasi da sudjelovanje žena u vlasti unosi sjeme razdora i kaosa, dodatno učvršćujući percepciju da je politički angažman žena nepoželjan i destabilizirajući, čak i veoma opasan za opstanak društva (Yin & Soulliere, 2023).
Klasični kineski tekstovi ne samo da su učvršćivali hijerarhijski odnos među spolovima, već su i pojačali percepciju ženskog identiteta kroz prizmu tišine, poslušnosti i brige o kućanstvu (Cartwright, 2017). Navedene doktrine nisu bile samo kulturološke, već se vrijednost toga temeljila na dubljoj filozofiji prirodnog poretka. Posebno značajnu ulogu u ideološkom učvršćivanju patrijarhalne hijerarhije imao je koncept yin i yang energija.[2] Yin, simbolički povezan sa ženama, predstavljao je pasivnost, nježnost i introvertiranost, dok je yang, pripisan muškarcima, označavao dominaciju, snagu, racionalnost i vodstvo (Yin, Soulliere, 2023). Međutim, ova filozofska uvjerenja nisu bila samo apstraktne ideje – ona su imala dalekosežne posljedice na društvenu organizaciju i privatni život muškarca i žena. U konfucijanskoj viziji društva, muškarci su bili povezani s vanjskim, dinamičnim svijetom politike i upravljanja, dok su žene trebale brinuti za odgoj djece, ugađanju mužu i redu kuće. Takva podjela bila je moralni imperativ. Svako odstupanje od ovog modela smatralo se narušavanjem ne samo društvene hijerarhije već i same kozmičke ravnoteže. U tom kontekstu, rijetke žene koje su dosegle vlast nisu bile prepoznate kao legitimne vladarice, već kao rijetke anomalije koje su odstupale od zadanoga. Njihova se vladavina često objašnjavala kao znak slabosti muških vladara, duboke političke krize ili privremene nestabilnosti, a ne kao dokaz sposobnosti žena za upravljanjem. Time se implicitno potvrđivala ideja da je samo patrijarhalni poredak garancija sigurnosti i prosperiteta (Hinsch, 2002).
Danielle Elisseeff bila je francuska povjesničarka i stručnjakinja za kinesku povijest, a njezino najpoznatije djelo, La Femme au Temps des Empereurs de Chine (1988.), jedno je od najvažnijih radova koji se bave tematikom žena u kineskoj povijesti. U knjizi, Elisseeff istražuje život žena kroz različite kineske kraljevske i carske dinastije, od najranijih vremena do kraja dinastije Qing. Autorica detaljno razmatra društvene, političke i obiteljske izazove s kojima su se žene suočavale u patrijarhalnom društvu, ali i njihove uloge u političkim, vojnim i kulturnim sferama. La Femme au Temps des Empereurs de Chine postalo je jedno od najistaknutijih djela na temu žena u Kini, zahvaljujući svom opsežnom istraživanju i dubinskoj analizi života žena kroz povijest. Ova knjiga važan je izvor za svakoga tko proučava kinesku povijest i kulturu, te je od velike koristi u razumijevanju uloge žena u kineskom društvu s obzirom da je literatura o povijesti žena veoma oskudna.
Dinastija Shang: Povijesni i kulturni značaj
Dinastija Shang (oko 1600. – 1046. pr. Kr.) prva je povijesno potvrđena kineska dinastija, naslijedivši Xia dinastiju, čiji status ostaje predmet znanstvenih rasprava (Keightley, 1978). Ovo razdoblje obilježeno je velikim inovacijama, uključujući razvoj pisanog sustava, usavršavanje metalurgije bronce, sakralne obrede i precizno bilježenje vremenskih ciklusa (Thorp, 2006). Vladari Shang dinastije oslanjali su se na strogo hijerarhijski sustav moći i religijsku legitimaciju vlasti, čime su učvrstili dominaciju kraljevske i svećeničke elite. Najstariji pisani tragovi potječu iz Anyanga, nekadašnjeg političkog i ritualnog središta, gdje su pronađeni proročanski natpisi urezani u kosti i kornjačine oklope (Keightley, 1978). Ovi su zapisi služili proricanju sudbine i obuhvaćali širok raspon tema, od vojnih pohoda do ritualnih obreda i odnosa sa susjednim zajednicama. Kinesko pismo razvilo se upravo iz ovih znakova, a do danas je identificirano oko 3000 simbola, od kojih 1500 ima jasno značenje u suvremenom kineskom jeziku. Njegova neovisnost o fonetskom izgovoru omogućila je pisanu komunikaciju među govornicima različitih dijalekata i jezika te je stoljećima služilo kao zajednički pisani jezik učenjaka u Koreji i Japanu (Keightley, 2000).
Osim kulturnih dostignuća, dinastija Shang bila je i vojna sila. Korištenje brončanog oružja i sofisticiranih ratnih strategija omogućilo je širenje teritorija i učvršćivanje vlasti (Allan, 2007). Prijestolnica Yin razvila se u moćno urbano središte s monumentalnim palačama, hramovima i raskošnim grobnicama, što svjedoči o visokoj razini društvene i političke organizacije (Thorp, 2006). Iako je dinastija Shang s vremenom ustupila mjesto dinastiji Zhou, njezin je utjecaj ostao trajan. Inovacije u državnoj organizaciji, religijskim praksama i pisanju oblikovale su temelje kineske civilizacije i nastavile se razvijati kroz kasnija stoljeća (Allan, 2007).
Generalica i politička savjetnica dinastije Shang
Fu Hao bila je više od supruge u bračnoj zajednici kralja Wu Dinga, vladara dinastije Shang. Iako je bila samo jedna od 64 žene na dvoru, njezina snaga i sposobnosti brzo su je izdvojile kao važnu osobu u političkom i vojnom životu tog vremena. U mladosti je Fu Hao prošla rigoroznu vojnu obuku, a tijekom trogodišnjeg putovanja sa suprugom kroz ruralne krajeve stekla je edukaciju o zemljopisnim i društvenim strukturama kraljevstva. Kao vladarica, uspješno je integrirala napredne vojne strategije s praktičnim iskustvom, što je oblikovalo njezinu vojnu karijeru. Wu Ding je prepoznao njezine sposobnosti i, nakon savjetovanja s visokim dužnosnikom Fu Yueom, dodijelio joj brončani jue – simbol ovlasti za vođenje vojnih ekspedicija (Elisseeff, 1988). U skladu s tadašnjom ritualnom praksom, prorok je na kornjačinim oklopima zapisao pitanja o povoljnim znamenjima, a pozitivni odgovori omogućili su Fu Hao službeno odobrenje za ratni pohod (Neill, 1980). Fu Hao je zapovijedala velikim vojskama, uključujući 13 000 vojnika i brojne podređene generale, te istovremeno osigurala poziciju političke savjetnice, što je za ženu toga vremena bilo iznimno rijetko postignuće (Elisseeff, 1988).
Jedna od najistaknutijih bitaka Fu Hao bila je ona protiv plemena Tu Fang, poznatog po svojoj vojnoj snazi i nepredvidivim napadima na teritorije dinastije Shang. Fu Hao je predvodila vojsku, a njezino vojno umijeće dovelo je do odlučujuće pobjede. Pleme Tu Fang nije se uspjelo oporaviti od poraza, što im je trajno onemogućilo daljnje prijetnje dinastiji Shang. Nedugo nakon toga, nova prijetnja pojavila se sa sjeverozapada u obliku plemena Qiang Fang. Fu Hao je ponovno preuzela zapovjedništvo i briljantnim vojničkim umijećem ostvarila pobjedu protiv neprijateljske konjice. Njezina adaptacija različitim vojnim strategijama omogućila je dinastiji još jednu pobjedu. Najkompleksnija vojna operacija bila je ona protiv plemena Ba Fang, kada je po prvi put zapovijedala zajedno sa suprugom Wu Dinga. Kralj je rasporedio svoje snage kako bi neprijatelja privukao u zasjedu koju je osmislila Fu Hao. Koordinacija i taktička preciznost koju je pokazala u ovom ratu ostala je zapamćena kao primjer briljantnog strateškog uspjeha, koji je učvrstio dominaciju dinastije Shang u regiji (Neill, 1980).
Što poručuju proročanske kosti?
Proročanske kosti bile su ne samo sredstvo proricanja sudbine u dinastiji Shang (1600.–1046. pr. Kr.), već i snažan instrument političkog odlučivanja i legitimiranja vlasti. Izrađene od lopatica goveda ili plastrona kornjača, ove drevne relikvije služile su kao most komunikacije između smrtnika i njihovih umrlih predaka, dok su kraljevski svećenici tumačili pukotine nastale izlaganjem vrućini kako bi otkrili što božanstva i preci poručuju narodu (Chang, 1980: 32–33). Njihova dimenzija nadilazila je okvire religije – bile su veoma pouzdani izvor informacija o političkim strategijama, ratnim pohodima ali i obiteljskim i bračnim odnosima. Među brojnim pronađenim zapisima na proročanskim kostima, oni koji se odnose na Fu Hao nude rijedak uvid u život žene koja je pomicala granice moći u dinastiji Shang. Kao visoka svećenica, Fu Hao je predvodila rituale štovanja predaka, središnje za komunikaciju s božanstvima i za molbu božanskog blagoslova koji će štititi kraljevsku vlast. Njezina grobnica, otkrivena u Anyangu, sadrži bogatstvo brončanih posuda za rituale, što svjedoči o njezinoj posredničkoj ulozi u vjerskim obredima (History and Mythology, 2024). Kao što je spomenuto u prethodnom poglavlju, istaknula se u bitkama protiv plemena Tufang, a jedno od proricanja potvrđuje njezin doprinos: „Ako vladar u ovo doba godine podigne vojsku i pošalje Fu Hao protiv Tufanga, osigurat ćemo značajnu pobjedu“ (Wong, 2003: 3). Proročanstvo svjedoči ne samo o njezinoj vojnoj sposobnosti, već i o povjerenju koje je stekla unutar kraljevskog dvora. Zapisi o njezinoj trudnoći svjedoče o ključnom značaju muškog nasljednika za dinastijsku stabilnost. Jedan zapis izražava nadu: „Ako porod bude na dan ding, bit će povoljan; ako porod bude na dan geng, donijet će dugotrajnu sreću“ (Wong, 2003, str. 3). Nasuprot tome, drugi zapis odražava stroga patrijarhalna očekivanja: „Nakon trideset i jednog dana, na dan jiayin, rodila je. Ishod nije bio povoljan; bila je djevojčica“ (Wong, 2003, str. 3). Njezino ime učestalo se pojavljuje u zapisima o vojnim pohodima, a čak su i njezini zdravstveni problemi bili predmet proricanja. Jedan zapis, primjerice, bilježi njezinu zubobolju, što upućuje na brižno praćenje njezina zdravstvenog stanja na dvoru (Keightley, 1978: 85).
Dokumentirani ostaci o Fu Hao govore o njezinoj svestranosti – bila je putnica, ratnica, strateginja, svećenica, savjetnica i supruga kralja Wu Dinga. Poslije smrti, nije bila zaboravljena – kasniji zapisi pokazuju da je štovana kao „Pramajka Xin“: „Proricali smo: ‘Kraljevi domaćini štuju Wu Dingovu suprugu, Pramajku Xin, i izvode zai ritual; neće biti greške’“ (Wong, 2003: 3). Time je postala trajni dio duhovne i političke baštine dinastije Shang. Kombinacija religijske moći, vojnog umijeća i političkog utjecaja čini Fu Hao jednom od najvažnijih osoba povijesti drevne Kine. Proročanske kosti ne samo da otkrivaju njezinu priču, već i omogućuju dublje razumijevanje uloge žena u dinastiji Shang – svijeta u kojem su pojedinke poput nje uspjele prijeći granice društvenih normi i ostaviti neizbrisiv trag u povijesti.
Tragovi moći iz grobnice
Grobnica Fu Hao, otkrivena 1976. godine u Anyangu (provincija Henan), jedno je od najznačajnijih arheoloških otkrića povezanih s dinastijom Shang. Kao jedina kraljevska grobnica iz tog razdoblja pronađena u netaknutom stanju, pruža dragocjen uvid u društvenu strukturu, ritualne prakse i političku dinamiku drevne Kine (Buckley Ebrey, 2007a). Impresivan asortiman grobnih priloga ne samo da potvrđuje njezin izniman status, već i ilustrira kompleksnu hijerarhiju i sofisticiranost civilizacije dinastije Shang. Sam grob, dimenzija 5,6 × 4 metra, sadržavao je drvenu komoru unutar koje je pokojničino tijelo bilo položeno među vrijednim artefaktima. U nižim slojevima grobnice otkriveni su ostaci šest pasa, dok su uz rubove jame pronađeni kosturi šesnaest ljudi, vjerojatno prenesenih kao ljudske žrtve u sklopu pogrebnih obreda (Buckley Ebrey, 2007a).
Njezina grobnica odlikuje se iznimnim bogatstvom priloga koji svjedoče o njezinu vojnom, političkom, vjerskom i ekonomskom značaju. Među 468 brončanih predmeta posebno se ističe 130 komada oružja, uključujući sjekire i koplja. (Buckley Ebrey, 2007b). Koštani zapisi dodatno upućuju na njezinu vojnu sposobnost, navodeći da je osobno predvodila pohode protiv plemena Qiang. Osim vojne moći, grobnica odražava i njezin vjerski autoritet. Pronađeni ritualni brončani predmeti, uključujući 23 zvona i 27 žrtvenih noževa, sugeriraju da je Fu Hao sudjelovala u obredima prinošenja žrtava i održavanju komunikacije s božanstvima, što je u dinastiji Shang bila obvezna funkcija vladarskog sloja (Rawson, 2007). Ekonomska moć Fu Hao očituje se u nalazu 6.900 školjaka kauri, koje su u to doba služile kao valuta, svjedočeći o njezinu bogatstvu i ali i utjecaju na trgovinu. Dodatno, u grobnici je otkriveno čak 755 artefakata od žada – materijala koji je u kineskoj kulturi simbolizirao moć, vrlinu i besmrtnost (Rawson, 2007). Posebno intrigantan nalaz predstavlja rijedak artefakt u obliku ručke, izrađen tijekom razdoblja Tri dinastije. Analize provedene Ramanovom spektroskopijom, skenirajućim elektronskim mikroskopom i optičkim mikroskopom otkrivaju složene tehnike izrade: dok je gornji dio precizno rezbaren, donji je obrađen grubljom tehnikom, sugerirajući primjenu metode utora i čepa. Istraživači/ce smatraju da su ovakvi predmeti služili u ritualnim ceremonijama te da su se s vremenom razvili u nove oblike tijekom zapadne dinastije Zhou, čime dodatno govore o visokoj tehničkoj vještini zanatlija tog razdoblja i važnosti Fu Hao u širem kulturno-političkom kontekstu (Buckley Ebrey, 2007b).
U društvu koje je kasnije, pod konfucijanskim utjecajem, znatno ograničilo političku i vojnu ulogu žena, grobnica Fu Hao ostaje dokaz da su žene u dinastiji Shang mogle imati ključne upravljačke i vjerske funkcije. Kao rijedak arheološki svjedok njezine moći, ona osporava tradicionalni prikaz žena kao pasivnih sudionica povijesti i bilježe da su pojedine žene u drevnoj Kini imale stvarnu vlast.
Kako je živjeti u sjeni poligamije?
Dok povijesni i arheološki izvori imaju korisne informacije o Fu Haoinim vojnim i religijskim postignućima, njezin privatni i intimni život ostaje gotovo u potpunosti nepoznat. Povijest ju bilježi kao jednu od brojnih supruga kralja Wu Dinga, koji je prema izvorima imao više od 60 žena. No, kako se ona nosila s takvim oblikom bračnog života i kakav je bio njezin položaj unutar kraljevskog dvora, pitanja su na koja nema izravnih odgovora. Poligamija je u dinastiji Shang bila društveno prihvaćena praksa, osobito među vladarima, gdje je imala političku i dinastičku funkciju – osiguravala je savezništva među plemenima i omogućavala kralju da ima brojne muške nasljednike. No, iz feminističke perspektive za analizu ostaju brojna pitanja kako su se same žene odnosile prema toj instituciji. Jesu li osjećale rivalstvo? Je li postojala hijerarhija među suprugama i, ako jest, što je Fu Hao činilo jednom od omiljenih? Kralj Wu Ding oslanjao se upravo na nju u izvođenju rituala, koji su u Shang društvu predstavljali apsolutnu moć. Pojam „supruge“ nije se odnosio samo na bračni status, već i na političku i religijsku funkciju (Rawson, 2015). Može se pretpostaviti da su njezini vojni i politički uspjesi pridonijeli njezinoj favorizaciji. No, neodgovoreno pitanje ostaje: koliko su žene poput nje uspjele uskladiti osobne ambicije s društvenim očekivanjima koje su ih svodile na supruge i majke?
Žene su kroz povijest često ostajale u sjeni. Da bi stekle reputaciju, morale su se dokazati i izboriti za priznanje svojih talenata. Mnoge su bile zakinute – njihova su imena izbrisana, a njihova perspektiva rijetko promatrana. Slični obrasci vidljivi su i u drugim kulturama. Biblijski vladari poput Jakova i Davida također su imali više žena, ali su sudbine njihovih supruga, osim rijetkih iznimki, ostale tek fusnote povijesti. Zato je ključno iznova propitivati izvore i dati glas onima koje su stoljećima bile nevidljive.
Ostavština kao inspiracija ženama
Za kraj se može zaključiti da nasljeđe iz proročanskih kostiju i grobnice Fu Hao nije samo priča iz daleke prošlosti – ono je svjetionik ženske snage i odlučnosti koji i danas osvjetljava put ka ravnopravnosti. Kao vladarica, dokazala je da žene mogu oblikovati povijest jednako hrabro i mudro kao i muškarci. Njezina priča o rušenju granica nadahnjuje suvremene žene da kroče putem koji im društvo možda nije namijenilo, ali na koji su uvijek imale pravo. Njezina snaga i vizija nisu samo osobna ostvarenja – one su dokaz da osobno osnaživanje može imati dalekosežan povijesni utjecaj. Kao inspiracija za obrazovna istraživanja, njezina priča potiče žene da dublje zaronimo u prošlost i vratimo glas onima koje su nepravedno izbrisane iz povijesti. Naposljetku, njezino ime zaslužuje kulturno priznanje, jer svaka žena koja se usudi zakoračiti izvan nametnutih okvira stoji na ramenima onih koje su to učinile prije nje.
LITERATURA
Allan, S. (1991), The Shape of the Turtle: Myth, Art, and Cosmos in Early China. State University of New York Press.
Buckley Ebrey, P. (2007a), Jade from Fu Hao's tomb, A Visual Sourcebook of Chinese Civilization, Washington: University of Washington.
Buckley Ebrey, P. (2007b), Bronzes from Fu Hao's tomb. A Visual Sourcebook of Chinese Civilization, Washington: University of Washington.
Cartwright, M. (2017), Women in Ancient China, Ancient History Encyclopedia https://www.worldcat.org/title/women-in-ancient-china/ (posjećeno 10. 3. 2025).
Chen, M.-J. (2008), Reconceptualizing the competition-cooperation relationship: Atransparadox perspective, Journal of Management Inquiry, 17(4), 288-304
Childs-Johnson, E. (2003), Fu Zi: The Shang woman warrior, The Fourth International Conference on Chinese Paleography (ICCP) Proceedings, 619–651, Hong Kong: Chinese University of Hong Kong.
Ebrey, P. B. (2006), The Cambridge illustrated history of China, Cambrigde: Cambridge University Press.
Elisseeff, D. (1988), La Femme au Temps des Empereurs de Chine, Paris: Éditions Stock.
Fung, Y.-L. (1948), A short history of Chinese philosophy, New York: Mac-Millan.
History and Mythology (2024), Lady Fu Hao: China’s pioneering female archer. The Enigmatic Legacy of Lady Fu Hao, https://avid-archer.com/lady-fu-hao/ (posjećeno 17. 3. 2025).
Hinsch, B. (2002), Women in Early Imperial China, Boston: Harvard University.
Keightley, D. N. (1978), Sources of Shang history: The oracle-bone inscriptions of Bronze Age China, University of California Press.
Neill, P. (1980), New Light on Old China's Oldest Civilizations. Asia, May–June.
Rawson, J. (2007), The British Museum book of Chinese art (2nd ed.). London: British Museum Press.
Thobejane, T. D., Flora, T. (2014), An exploration of polygamous marriages: A worldview. Mediterranean, Journal of Social Sciences, 5(27), 1058–1066.
https://doi.org/10.5901/mjss.2014.v5n27p1058 (posjećeno 13. 3. 2025).
United Publishing House. (2018). Shangshu: Knjiga dokumenata (Klasično izdanje),London: United Publishing House.
Wong, R. (2003). Images of Women in Chinese Thought and Culture: Writings from the PreQin period through the Song Dynasty, Indianapolis: Hackett Publishing Compant, Inc
Xinyan Xinyan (2013), Chinese dialectical thinking – the Yin Yang model, Philosophy Compass, 8(5), 438-446.
Xu, Y. (2002), The annotation and explication ofdiscussions of the states (rev. ed.).(Compilation), Beijing: Zhonghua Book Company.
Yin, S., Soulliere, E. (2023), Historical Transition of Gender Roles in China, Sociology Study, 10(4), 2159-5526. https://doi.org/10.17265/2159-5526/2023.04.003 (posjećeno 18. 3. 2025).
Yo, V. D. (2020), The theory of yin and yangand its significance for modern medicine, Beijing: Hue University Publisher.
[1]Poligamija je u drevnim civilizacijama služila političkim, ekonomskim i društvenim interesima, osobito među elitama. Stoga je treba promatrati i iz povijesnog, ali i šireg društvenog konteksta, osobito iz perspektive kome je donosila korist, a kome je uzrokovala probleme. Iako je omogućavala dinastičke saveze i služila kao jamstvo muških nasljednika, unutar obitelji često je izazivala rivalstvo među suprugama i zanemarivanje djece i njihovih emotivnih potreba. Povijesni pravni sustavi, poput Hamurabijevog zakonika, nastojali su regulirati prava supruga, ali emocionalno i fizičko zlostavljanje bilo je itekako prisutno. Danas je poligamija u mnogim društvima zakonski ograničena ili zabranjena, no ondje gdje se prakticira i dalje može uzrokovati društvenu marginalizaciju žena i obiteljske sukobe. Djeca iz takvih brakova često pate zbog nedostatka roditeljske pažnje i napetosti među suprugama. Poligamija dugoročno pridonosi rodnoj neravnopravnosti i narušavanju obiteljskih odnosa (Thobejane, Flora, 2014).
[2] Podrijetlo teorije jina i janga tumači se na različite načine (Chen, 2002, 2008). Izvorno je jin označavao tamu, a jang svjetlost. S vremenom su postali dva temeljna principa koji objašnjavaju odnose među svim stvarima u svemiru. „Jang predstavlja muževnost, aktivnost, toplinu, svjetlost, suhoću i čvrstoću, dok jin simbolizira ženstvenost, pasivnost, hladnoću, tamu, vlažnost i nježnost” (Fung, 1948: 138). Stari Kinezi koristili su ovu teoriju za tumačenje prirodnih pojava, društvenih odnosa i misaonih sustava, vjerujući da jin i jang neprestano djeluju, mijenjaju se i stvaraju svijet, pri čemu je njihova ravnoteža nužna za harmoničan poredak. Kako je zapisano: „Kada Sunce dosegne zenit, počinje opadati; kada Mjesec postane pun, počinje nestajati” (Xinyan, 2013). Povijesni izvori navode da se teorija jina i janga prvi put spominje u drevnim spisima (Vo, 2020) te se dovodi u vezu s prirodnim katastrofama, poput potresa iz 780. pr. Kr.: „Kada je jang skriven i ne može se pojaviti, a jin potisnut i ne može se osloboditi, tada dolazi do potresa” (Xu, 2002: 26). Knjiga promjena (I Ching), izvorno priručnik za proricanje sudbine, utemeljena je na filozofskim načelima teorije jina i janga.
