Ružica Ljubičić
Žene koje su u različitim kulturama označavane kao „vještice“ istodobno su izazivale kontroverzu, fascinaciju i strah. Smatrane su opasnima jer su odstupale od normi i dovodile u pitanje postojeći poredak. Oblici ženskoga znanja bili su povod višestoljetnim progonima i represiji (Levack, 2006). Jedan od najranijih zabilježenih primjera nalazimo u antičkoj Grčkoj, točnije u Ateni. Među njima se ističe slučaj Teoris (Theoris) s otoka Lemnosa koji je tada pod atenskom vlašću. Ona je osuđena na smrt zbog pripravljanja napitaka i izvođenja ritualnih praksi, a njezina je presuda zabilježena u više izvora, uključujući govor pripisan Demostenu, uglednom govorniku i političaru (Collins, 2008: 136–138). Uz nju se spominje i Frina (Phryne), kojoj se također sudilo, no u konačnici je oslobođena. Prema sačuvanim zapisima, tijekom suđenja naglašena je njezina ljepota, za koju se navodi da je utjecala na povoljnu odluku sudaca. Takav diskurs upućuje na predrasude o izgledu, osobnosti i sklonostima vještica koje nisu nestale. Naprotiv, kasnije su se nastavile kanalizirati u dugotrajne procese usmjerene protiv vještica. Time se otvara pitanje kako su ženski životi i iskustva oblikovani kroz sudske i povijesne zapise te u kojoj je mjeri njihov glas bio potisnut i iskrivljen. Naposljetku, postavlja se pitanje može li se danas, kroz kritičku analizu i kulturnu reinterpretaciju, vratiti glas ženama čiji su životi sačuvani isključivo kroz optužbe i presude.
Kako je počela strepnja od vještica?
Značenje pojma „vještica“ kroz povijest bilo je veoma kompleksno i uvelike je ovisilo o društvenom ambijentu, etnološkim obilježjima, kulturi i običajima pojedinih zajednica. Pritom je ključno uzeti u obzir ne samo društvene norme, već i zakonodavne institucije koje su određivale tko se smatra vješticom te odlučivale o prihvaćanju ili osudi takvih žena (Gordinier, 2024).
Riječ „vještica“ u starogrčkom jeziku povezuje se s terminima φαρμακός (pharmakós) i φαρμακεύς (pharmakeús), koji označavaju osobu koja koristi pripravke, biljne napitke ili otrove, pri čemu se naglašava njihova magijsko-ljekovita, ali i potencijalno štetna moć. U latinskom jeziku pojavljuju se ekvivalenti maga i venefica, pri čemu venefica doslovno znači „ona koja pripravlja otrove“ (venenum – otrov + facere – činiti), dok maga označava ženu posvećenu magijskim ili proročkim vještinama (Collins, 2008). U staroengleskom jeziku termin wicce odnosio se na ženu koja se bavila magijskim praksama, dok je muški oblik bio wicca (Vukelić, 2009). Oba su pojma povezana s glagolom wiccian, što znači „prakticirati magiju“ (Collins, 2000).
Magijske prakse, koje će se kasnije objediniti pod pojmom vještičarenja, prisutne su već u najranijim povijesnim zapisima. U civilizacijama Starog Istoka bile su povezane s kultovima boginja plodnosti i obnove života, poput sumerske Inanne i semitske Ištar. U antičkoj Grčkoj magija nije bila isključivo marginalna pojava, već je postojala na granici između religije, medicine i privatnih rituala, osobito u području ženskoga znanja. Likovi poput Kirke i Medeje svjedoče o ambivalentnom odnosu prema ženskoj magijskoj moći, koja je istodobno fascinirala i izazivala duboku nelagodu. U grčkoj i rimskoj mitologiji potreba za manifestacijom „nadnaravnoga“ dodatno se artikulirala kroz kultove Afrodite/Venere i Artemide/Dijane, boginja povezanih s tijelom, prirodom i liminalnim prostorima (Watte, 2003; Vukelić, 2009: 5).
Rimljani su razlikovali više oblika magijskih i divinatornih praksi, od kojih su neke imale službeno priznanje i važnu ulogu u državnom životu. Primjerice, auguri i haruspici tumačili su volju bogova promatranjem prirodnih znakova i žrtvenih obreda, a njihove su prakse bile sastavni dio političkog i vojnog odlučivanja. S teritorijalnim širenjem Rima i intenziviranjem kontakata s Orijentom pojavljuju se novi oblici magije, poput astrologije, sastavljanja horoskopa i individualnih praksi predviđanja budućnosti. Iako su njihovi nositelji i nositeljice u početku djelovali zakonito, prakse divinacije povezane s političkom sudbinom postupno su se počele percipirati kao prijetnja javnom poretku. Posljedično, rimske vlasti pojačavaju nadzor nad takvim praksama. Konačna zabrana divinacije i magijskih praksi u Justinijanovu Codexu iz 534. godine predstavlja formalnu kodifikaciju ranijih zakonskih odredbi iz 3. i 4. stoljeća, kojima su ove aktivnosti proglašavane prijetnjom društvenoj stabilnosti. Time su iz okvira dopuštenih religijskih praksi prešle u sferu strogo kažnjivih djela (Bayer, 1982: 23–25).
Pojam „vještice“ kroz povijest sve se više povezuje sa ženama, iako su magijske i divinatorne prakse obuhvaćale oba spola. Praksa vještičarenja bila je široka i kompleksna: obuhvaćala je pripremu napitaka, pomoć prilikom poroda ili začeća, različite ceremonije, rituale, molitve, prizivanje duhova mrtvih i komunikaciju s njima. Zbog toga je folkloristika povezana s vješticama veoma bogata.[1] Percepcija vještica značajno se razlikovala među kulturama: negdje su imale reputaciju iscjeliteljica i nositeljica mudrosti, dok su u drugim doživljavane kao opasnost koja donosi nevolju, bolest i smrt (Shrestha, 2019;Vukelić, 2009).
Tko je bila Teoris?
Među stvarnim ženama koje su bile optužene za magijske prakse posebno se ističu Teoris, Ninos i Frina, sve iz 4. stoljeća pr. Kr. Martina Hukanec Vlašić u tekstu iz serijala o drevnim ženama navodi kako su se u antičko doba takvim praksama pripisivale unutarnje nadnaravne moći. Vješticama se pripisivala i prisutnost entiteta koji su se, prema tadašnjim vjerovanjima, oslobađali čarobnim riječima s ciljem nanošenja štete (Hukanec Vlašić, 2024).
Teoris je živjela u 4. stoljeću pr. Kr. te je potjecala, dok je njezino javno djelovanje zabilježeno u Ateni. U tom su razdoblju društvene norme strogo određivale granice ženskoga javnog djelovanja (Collins, 2008: 137; Eidinow, 2016: 13). Demosten ju opisuje kao φαρμακίς (pharmakis), proizvođačicu lijekova i napitaka, dok je Filokhor naziva μάντις (mantis), odnosno „proročica“ ili „vidovnjakinja“. Ti se pojmovi međusobno ne isključuju, budući da su se u antičkoj Grčkoj prakse često ispreplitale. Tako je jedna osoba mogla istodobno predviđati budućnost, sastavljati horoskope i pripremati napitke (Eidinow, 2016: 12–17). Najdetaljniji zapis o njezinu suđenju nalazi se u govoru Against Aristogeiton (Protiv Aristogeitona I.), pripisanom Demostenu.
„Bio je to ovaj čovjek [Eunom], brat Aristogeitona, koji je uzeo napitke i inkantacije od sluškinje Teoris s Lemnosa, one prljave čarobnice koju ste zbog tih stvari pogubili, zajedno s cijelom njezinom obitelji. Sluškinja je prijavila svoju gospodaricu, a ovaj zlikovac dobio je djecu s njom, a uz njezinu pomoć izvodi svoje trikove i prijevare. On tvrdi da liječi one koji su pogođeni napadima, iako je sam uhvaćen u djelima zla svakoga oblika“ (Eidinow, 2016:11-12).
U navedenom zapisu Teoris se pojavljuje u kontekstu optužbi protiv atenskoga građanina, koji je prikazan kao njezin navodni suradnik i ljubavnik. Suvremene analize ističu da govor sadrži igru riječi između pojmova pharmakis (pripravci) i pharmakos (žrtveni jarac), čime se stvara dvosmislenost između tradicionalne medicine i magije. Takva je strategija dodatno pojačala optužbe protiv Teoris i Aristogeitona: ona je portretirana kao prijetnja društvenom poretku, dok je on simbolički oblikovan kao žrtveni jarac. Budući da su različiti pripravci bili sastavni dio atenske narodne medicine, pojedini autori i autorice smatraju da ove optužbe odražavaju ponajprije društvene predrasude i političke manipulacije, a ne čvrstu pravnu osnovu (Collins, 2008: 138; Hukanec Vlašić, 2024).
Dodatni uvid u pravni i društveni kontekst Teorisina suđenja pruža Harpokration, koji bilježi da je helenistički povjesničar Filokhor u šestoj knjizi svojega djela Teoris opisao kao μάντις (mantis), odnosno proročicu ili vidovnjakinju. Prema njegovu tumačenju, pogubljena je zbog optužbe za ἀσέβεια (asebeia). U antičkoj Grčkoj asebeja nije predstavljala običan prekršaj, već strogo definirano kršenje religijskih i društvenih normi. Obuhvaćala je oskvrnuće svetih predmeta, zanemarivanje pobožnosti prema državnim božanstvima, prakticiranje rituala izvan službenih kultova, ali i iskazivanje nepoštovanja prema roditeljima i mrtvim precima i pretkinjama. Optužba za asebeju nosila je snažnu društvenu stigmu jer je pojedinca ili skupinu označavala kao prijetnju moralu i odgovornosti. U tom je kontekstu Teorisin slučaj služio kao dokaz da njezine magijske aktivnosti i priprava napitaka proizvode štetu i unose razdor unutar polisa (Hukanec Vlašić, 2024).
Plutarh (1919) također iznosi vlastito viđenje Teorisine optužbe. Međutim, kasniji istraživači i istraživačice upozoravaju na mogućnost da je došlo do zamjene identiteta dviju optuženih žena, Teoris i Ninos. Ninos je bila svećenica koja je sredinom 4. stoljeća pr. Kr. u Ateni pogubljena zbog sudjelovanja u bakhičkim obredima i inicijacijama u misterije stranih božanstava. Uz to, bila je optužena i za izradu te davanje ljubavnih napitaka mladim muškarcima, premda su podaci o tim praksama oskudni. Zbog toga se smatra da je njezin stvarni „zločin” bio prakticiranje rituala povezanih sa stranim kultovima, dok su optužbe za napitke vjerojatno naknadno pridodane radi dodatne diskreditacije njezina ugleda (Collins, 2001: 491–492; Dickie, 2001: 52–53; Sheldon, 2018).
Teoris nije bila izoliran slučaj. Uz nju, slične su optužbe bile usmjerene i protiv Ninos te Frinu, što upućuje na sustavni obrazac progona žena pod sumnjom za magijske prakse. Sve tri djelovale su u Ateni, gradu koji nije bio samo političko i pravno središte, nego i kulturni te društveni epicentar polisa. Zanimljivo je da izvan Atene ne postoje sačuvani izvori o usporedivim procesima, što sugerira da je pravna i društvena kontrola nad ženama bila izrazito lokalizirana i ciljano usmjerena upravo na atensko društvo. Pritom je ključno istaknuti da protiv optuženih žena nisu postojali materijalni dokazi o tzv. „crnoj magiji“, što ukazuje na nepostojanje jasno definiranih zakonskih procedura. Suđenja stoga nisu funkcionirala primarno kao pravni mehanizam, već kao sredstvo discipliniranja ženskog ponašanja. Drugim riječima, riječ je o načinu na koji je patrijarhalni poredak održavao nadzor nad ženama čije su djelovanje i znanje izlazili izvan okvira prihvatljivom ostatku zajednice (Kapparis, 2021; Hukanec Vlašić, 2024).
Ljepota koja oslobađa (Frina)
Frina (Phryne) poznata atenska hetaira (kurtizana), bila je aktivna je u 4. stoljeću pr. Kr. Njezino orginalno ime bilo je Mnesarete, a prema sačuvanim izvorima rođena je u Tespiji u Boetiji. Preseljenjem u Atenu postala je jedna od najbogatijih žena svog vremena. Informacije o njezinu suđenju nalazimo kod Plutarha, Atenaja, Hipereida i Harpokracija, dok neki detalji dolaze iz različitih komentara. Frina je organizirala komos, tj. religijski festival ili ritualnu procesiju u čast stranog boga, te okupljala ljude na svečanostima (Kennedy, 2014). Najpoznatiji zapisi o njezinu slučaju potječu od Plutarha i Atenaja, koji navode da je njezin tužitelj bio Eutije, a odvjetnik Hiperidije. Tijek suđenja išao je u korist tužitelja te je Frina trebala biti osuđena na smrt. Međutim, dogodila se presudna scena koju je promijenila tijek suđenja:
„Kada je bilo izgledno da će biti proglašena krivom, odvjetnik je doveo Frinu na sredinu suda, strgao joj odjeću i izložio njezine grudi. Kada su suci vidjeli raskoš njezine ljepote, oslobođena je optužbi.“ (Plutarh, 1919).
Helenistički biograf Hermip iz Smirne navodi da je Eutijas, nakon presude, bio toliko bijesan da više nikada nije javno govorio (Kennedy, 2014). Kapparis pak navodi da je zapravo izgubio građanska prava jer nije uspio osvojiti petinu glasova porote i nije mogao platiti naknadnu kaznu. Frinina oslobađajuća presuda navodno je dovela i do uspostave dva nova zakona koji su regulirali ponašanje u sudnici. Jedan zakon je zabranjivao prisutnost optužene dok porota razmatra presudu, a drugi izražavanje žalbi u sudnici (Kapparis, 2018).
Kontroverza oko njezina suđenja traje i danas. Pojedini autori/ce smatraju da priča o eksponiranju tijela nije točna, već je to umjetnička ili kulturološka interpretacija rijetke mogućnosti da se žena obrani pred atenskim građanstvom. Drugi naglašavaju da ta priča odražava kasnije stavove o ženskom tijelu, ljepoti i korištenju izgleda kao društvenog probitka. Naime, smatralo se da lijepe žene mogu dobiti što požele jer upotrebljavaju svoj šarm kako bi postigle određene rezultate. U ovom slučaju, bilo je potrebno oslobođenje (Kapparis, 2018; Funke, 2024).
Frinin slučaj ilustrira da su na meti progona često bile žene koje su bile ne samo sumnjive zbog ritualnih praksi, nego i privlačne, karizmatične i s magnetičnom energijom koju je patrijarhalno društvo nastojalo pokoriti ili ukrotiti (Eidinow, 2016). Kao što je ranije spomenuto, optužbe za magiju i bezbožnost često nisu odražavale stvarno djelovanje, već su služile kao sredstvo kontrole žena čiji su izgled, stav ili utjecaj predstavljali veliki problem. Patrijarhalni ideal ženu zamišlja kao tihu, poslušnu i pasivnu, ali stvarnost je drugačija. Žena koja prekrši te norme, koja je neovisna, slobodna i sama odlučuje o sebi, postaje opasnost. U stavovima mnogih mizoginih retoričara takva žena je nezasitna, grešna i uvijek moralno slabija od muškaraca. Ona istovremeno plaši i izaziva kontroverze (Hester, 1992). Društvo je često reducira na figuru prostitutke, vještice te ubojice. Ona je simbol nereda i kaosa jer odbija poštivati zapovijedi (Lerner, 1984:87).
Takve žene percipirane su kao opasne jer su privlačile pažnju, okupljale ljude i uspostavljale vlastitu komunikaciju s njima. U polisima, gdje su u središtu društvene i političke pažnje uvijek bili muškarci, takvo ponašanje izazivalo je alarm i prijetilo etabliranim autoritetima. Ako dopuste ženama da komuniciraju i zauzimaju središnju ulogu u javnom životu, što će se dogoditi s njihovom vlašću? Hoće li muškarci biti svrgnuti s trona?
Nastavak progona žena
Važno je sačuvati tron. I to pod svaku cijenu. Povijest je pokazala kako se eliminiraju oni/one koji remete ustaljena pravila. Strah od gubitka trona potaknuo je i kasnije procese protiv vještica. Iako se progon Teoris, Ninos i Frine odvijao u pretkršćanskom razdoblju, obrasci njihove kriminalizacije najavljuju praksu koja će se u znatno brutalnijem obliku razviti u kršćanskoj Europi od kasne antike nadalje. Već u prvim stoljećima nakon Krista dolazi do duboke transformacije odnosa prema magiji, tijelu i ženskoj religijskoj praksi. Dok antički svijet nije poznavao jedinstven „zločin vještičarenja“, kršćanska teologija postupno povezuje magijske prakse s demonskim djelovanjem, herezom i izravnim otpadništvom od Boga[2] (Cameron,1991; Clark, 1997).
Povijesni zapisi inkvizicije pokazuju da su neke žene bile spaljene, dok su druge bile osuđene na doživotno zatočenje, uključujući praksu „zazidavanja.“ Navedene procese detaljno opisuje Silvia Federici, sociologinja i feministička teoretičarka. Njena knjiga Kaliban i veštica donosi povijesni pregled i kritičnu refleksiju na procese nasilnih pokrštavanja, mučenja žena, progone i ubojstva. Svoje teze povezuje s kompleksnim procesima patrijarhata, kolonizacije i kapitalizma koji tretiraju ženo kao robu. Nakon što je roba iskorištena, ona je bačena ili pak pogubljena (Federici. 2013). Federici smatra da je progon vještica bio sustavni „rat protiv žena“, usmjeren na slamanje njihove kontrole nad tijelom, seksualnošću i reprodukcijom. Optužbe za spolne odnose s demonima, žrtvovanje djece ili štetnu magiju nisu bile samo plod praznovjerja. Bile su mnogo više jer su iskorištene kao ideološki alati kojima se osporavalo žensko znanje, osobito u području liječenja, poroda i skrbi za zajednicu (Federici, 2013). Anne Llewellyn Barstow, dodatno naglašava da sudski zapisi svjedoče o strahu od „mudre žene.“ Mudra žena nekada je bila poštovana i cijenjena. No došlo je do njenog pada. Sada je ona opasna vještica koja surađuje s mračnim silama (Barstow, 1994).
Obrasci progona i nasilja nad ženama šalju poruku kako su strah i ideološka instrumentalizacija ženskog tijela oblikovali kasnija pravila. Naime, ti narativi konstruirali su žensku seksualnost kao razornu, dok su mučenja i javna pogubljenja služila za discipliniranje žena i demonstraciju muške moći. Carolyn Merchant ističe da su metode inkvizicije poslužile kao epistemološki model prikaza kazne, prikazujući ženu na mukama čije se tajne moraju iznuditi mehaničkim sredstvima (Merchant, 1980: 168). Pogubljenja (vješanja ili spaljivanja na lomači) su pritom bila javni spektakl, uključujući prisutnost djece optuženica (Federici, 2013: 238).
Identitet posuđen od Drugog
U brojnim slučajevima suđenja ženama uključujući Theoris i Frinu, upadljivo je jedno: njihov se glas ne čuje. Njihovo djelovanje, motivi i identitet rekonstruirani su isključivo iz zapisa muškaraca, govornika, tužitelja, filozofa i povjesničara. Oni su ujedno poništili njihovu stvarnu ostavštinu. Žene koje su tijekom stoljeća bile optuživane izložene su snažnom pritisku, a kasnije i fizičkoj torturi koja ih je često prisiljavala da izgovore ono što su drugi željeli čuti. To je bilo priznanje. Nataša Polgar u knjizi Vještice na kauču: Psihoanalitički ogledi o suđenjima vješticama u Hrvatskoj (2021) ističe da su žene optužene za vještičarstvo, unatoč svom otporu i negiranju, često djelomično internalizirale identitet koji im je nametnut. Taj identitet bio je posuđen od Drugog, od društva i kulture, te su žene obilježene kao „zle, čudovišne, transgresivne ne-žene i ne-majke“ (Polgar, 2021: 250). Autorica napominje da ove naracije nadilaze okvire pravnog diskursa i zapisničkog žanra, predstavljajući poseban oblik pripovijedanja koji je nastao na sjecištu životnih priča, osobnih iskustava i ispovijedi. Takav diskurs izražava ono „što je onkraj jezika: o teškim i bolnim, ružnim emocijama, događajima, gubicima, žalovanju, mogućim traumama, pa i nedopuštenom užitku“ (Polgar, 2021: 251).
Vraćanje izgubljenih glasova
Kroz literaturu, film i druge kulturne forme moguće je mijenjati percepciju vještica, prikazujući ih kao žene koje su igrale ključnu ulogu u zajednici kroz iscjeljivanje, biljne pripravke, rituale i prenošenje znanja unutar ženskih krugova. Povijesni narativ o „zlim vješticama” rezultat je straha i društvene stigmatizacije žena koje su bile intelektualno i društveno slobodne, što je ugrožavalo patrijarhalne strukture. Stoga je važno afirmirati njihovu stručnost, mudrost i sposobnosti te ukazati da su mnoge od njih stradale upravo zbog svoje nezavisnosti, obrazovanja i drugačijeg pogleda na svijet, a ne zbog inherentnog zla
Promjena predrasuda i društvenih stereotipa prema ženama počinje priznanjem nepravdi koje su im nanesene. Kada danas ponovno pričamo njihove priče, ne samo da im vraćamo glas, već otvaramo prostor za razumijevanje otpornosti, kreativnosti i hrabrosti koju su pokazivale. Pričati njihove priče znači pretvoriti povijesnu nepravdu u naslijeđe borbe i snage, osnažujući današnje i buduće generacije da ne dopuštaju ponavljanje slične marginalizacije.
LITERATURA
Bayer, V. (1982). Ugovor s Đavlom – procesi protiv čarobnjaka u Evropi, a napose u Hrvatskoj (3. neizmijenjeno izdanje). Zagreb: Informator.
Collins, D. (2000). The trial of Theoris of Lemnos: A 4th century witch or folk-healer? Western Folklore, 59(3), 251–278. dostupno na https://doi.org/10.2307/1500236 (posjećeno 29. 12. 2025).
Collins, D. (2001). Theoris of Lemnos and the criminalization of magic in fourth-century Athens, The Classical Quarterly, 51(1), 477–493. dostupno na https://doi.org/10.1093/cq/51.2.477. (posjećeno 25. 3. 2025).
Collins, D. (2008). Magic in the ancient Greek world. Malden. MA: Blackwell.
Cameron. A. (1991). The Mediterranean world in late antiquity: AD 395–600. London: Routledge.
Clark. S. (1997). Magic and demonology in early Christianity. Oxford: Oxford University Press.
Demosten. (1926). Against Aristogeiton (R. Usher, pr.). Harvard University Press. (Originalno djelo napisano u 4. st. pr. Kr.).
Eidinow, E. (2016). Envy, Poison, and Death: Women on Trial in Classical Athens. Oxford: Oxford University Press.
Federici, S. (2013). Kaliban i veštica: Žene, telo i prvobitna akumulacija. (A. Golijanin, prev. i prired.). New York, NY: Autonomedia. (Izvorno djelo Caliban and the witch: Women, the body and primitive accumulation prvi put objavljeno 2004.).
Funke, M. (2024). Phryne: a life in fragments. London: Bloomsbury Academic.
Gordinier, M. J. (2024). Ritualizing language: Ancient Greek women’s gossip and magic as intertwining, subversive paths to justice (Završni rad). Vassar College Digital Library.
Hester, M. (1992) Lewd Women and Wicked Witches. A Study in the Dynamics of Male Domination. London i New York: Routledge.
Hukavec Vlašić, M. (2024). Vještice u doba antike – 2. dio. Čuvarice vremena. dostupno na https://cuvaricevremena.eu/index.php/2024/07/23/vjestice-u-doba-antike-2-dio/ (posjećeno 3. 1. 2025.).
Kapparis, K. (2018), Prostitution in the Ancient Greek World .Berlin: De Gruyter,
Kapparis, K. (2021), Women in the Law Courts of Classical Athens. Edinburgh University Press.
Kennedy, R. (2014). Immigrant Women in Athens: Gender, Ethnicity and Citizenship in the Classical City. New York: Routledge.
Koch, G. (1964). Die Frau im mittelalterlichen Katharismus und Waldensertum. Studi Medievali, ser. 3. 741–774. (Tal. prijevod: La donna nel catarismo e nel valdismo medioevali, u O. Capitani (ur.), Medioevo ereticale, Il Mulino, 1977/1984).
Levack, B. P. (2006). The witch-hunt in early modern Europe. Harlow: Pearson Education.
Larner, C. (1984). Witchcraft and Religion. The Politics of Popular Belief. Oxford: Blackwell.
Merchant, C. (1980). The Death of Nature: Women, Ecology and the Scientific Revolution. New York: Harper and Row.
O’Sullivan, R. A. (2006). The school of love: Marguerite Porete’s Mirror of Simple Souls. Journal of Medieval History, 32(2), 143–162. dostupno na https://doi.org/10.1016/j.jmedhist.2006.04.003. (posjećeno 12. 1. 2026-).
Plutarh. (1919). Moralia (F. C. Babbitt, pr.). Loeb Classical Library. (Originalno djelo napisano oko 46–120 pr. Kr.).
Polgar. N. (2021). Vještice na kauču: Psihoanalitički ogledi o suđenjima vješticama u Hrvatskoj. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku.
Porete, M. (1993). The Mirror of Simple Souls (E. L. Babinsky, pr). Paulist Press.. (Originalno djelo prvi put objavljeno oko 1300.).
Purkiss, D. (1996). The Witch in History: Early Modern and Twentieth-Century Representations. London: Routledge.
Sheldon, N. (2018). 10 Greek and Roman trials for magic and witchcraft you probably haven’t heard of. History Collection. dostupno na https://historycollection.com/10-greek-and-roman-trials-for-magic-and-witchcraft-you-probably-havent-heard-of/3/? (posjećeno 6. 1. 2026.).
Shrestha, R. (2019). Witch-hunting: A study of cultural violence against women with reference to Nepal and India (Erasmus University Thesis Repository). dostupno na: https://thesis.eur.nl/pub/8400/. (posjećeno 1.3.2026).
Tomić D. (2004). Inkvizicija. Zagreb: Naklada.
Waite, G. K. (2003). Heresy, magic and witchcraft in early modern Europe. New York, NY: Palgrave Macmillan.
Vukelić, D. (2009). Svjetovna suđenja i progoni zbog čarobnjaštva i hereze te progoni vještica u Zagrebu i okolici tijekom ranog novog vijeka (Diplomski rad). Zagreb:Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu.
[1] Kultura vještica snažno je povezana s njihovom simbolikom, osobito s načinom na koji su vizualno prikazivane. Pojedini elementi odijevanja i fizičkog izgleda ostali su duboko urezani u kolektivno pamćenje. Neki od simbole su metla, veliki šeširi, plaštevi, dugi nokti, kao i uvjerenje da vještice često imaju crvenu kosu. Riječ je o simbolima koji nisu proizlazili iz stvarnih praksi žena optuženih za vještičarstvo, već iz društvenih projekcija straha, drugosti i moralne devijacije. Prikaz vještica prisutan je u književnosti, pučkoj tradiciji i kasnije umjetničkim prikazima. S vremenom je prenesen i u bajke, animirane filmove te popularnu kulturu. Na taj je način stereotipna slika vještice opstala i manifestirala se kroz različite medije, često lišena povijesnog konteksta i stvarnih ženskih iskustava koja su stajala u pozadini progona (usp. Purkiss,1996).
[2] Žene su u povijesti hereze bile znatno zastupljene, ističe povjesničarka Lucetta Volpe (usp. Volpe, 1971), dok Gottfried Koch, profesor povijesti, naglašava da su već u 5. stoljeću činile značajan dio bogumilskog pokreta te imale ključnu ulogu u razvoju heretičkih zajednica u Francuskoj i Italiji tijekom 11. stoljeća (usp. Koch, 1983). Pojam hereze pritom je iznimno kompleksan te ga je važno razlikovati od krivovjerja. Dok su se pod krivovjerjem ponajprije podrazumijevale religije i učenja koja nisu bila povezana s kršćanstvom, hereza (grč. airesis – mišljenje, sljedba) odnosila se na pogrešne ili neprihvatljive interpretacije rimokatoličkih doktrina i crkvenog nauka (usp. Tomić, 2004). U tom kontekstu posebno se ističe primjer Marguerite Porete, francuske mističarke s početka 14. stoljeća, autorice djela Le Miroir des simples âmes (Ogledalo jednostavnih duša). Ona je izazvala bijes tezom da duša koja se potpuno predala Božjoj ljubavi više ne može sagriješiti. Tijekom inkvizicijskog procesa odbila je povući svoje djelo te se branila vlastitim argumentima (usp. O’Sullivan, 2006). Na kraju je 1. lipnja 1310. godine spaljena na lomači u Parizu. Njezin primjer pokazuje da su žene u srednjem vijeku bile progonjene ne samo zbog formalnih optužbi za herezu, nego i zbog samostalnog mišljenja, intelektualne autonomije i posjedovanja znanja, čime se potvrđuje da represija nad ženama nije bila iznimka, već strukturna i sustavna pojava koja je obuhvaćala mnoge oblike ženskog djelovanja.
