Ružica Ljubičić
Priča o Telesili jedno je od najstarijih izvještaja iz prošlosti o ženskoj inicijativi u obrani grada. U vremenu opasnosti i ugroze, ona preuzima odgovornost i predvodi vojsku protiv moćnog neprijatelja, Sparte. Kao pjesnikinja i vojna strateginja, Telesila je ujedinila naizgled suprotstavljene aspekte: umjetničku nadarenost i vojnu odlučnost. Svoj je prvi poziv pronašla u poeziji, izražavajući se kroz istančane stihove. Tek kasnije, suočena s prijetnjom vlastitomu gradu, preuzela je ulogu braniteljice grada Arga. Kada je spartanski kralj Kleomen napao Arg, Telesila nije ostala pasivna – hrabro je okupila žene i organizirala vojsku u obrani grada, pokazujući pritom političku angažiranost i iznimne liderske sposobnosti. Antički izvori, osobito Plutarh i Pausanija, bilježe njezin život i stvaralaštvo, omogućujući rekonstrukciju njezine povijesne važnosti te uvid u kulturni i društveni kontekst u kojem je djelovala (Keravica, 2021: 49). U tekstu nastojimo istražiti položaj žena u grčkim polisima kroz prizmu Telesilina primjera, koji nadilazi tadašnje okvire ženskog djelovanja. Pritom se analizira isprepletenost njezine pjesničke i vojne funkcije kao i mogućnost da njezina priča doprinese dubljem razumijevanju položaja žena u starogrčkom društvu i njihovih odjeka u suvremenom vremenu. Također je zanimljivo promatrati Telesilu kroz arhetip ratnice koji se kasnije ponavljao u povijesnim razdobljima, a jedan od reprezentativnih primjera je heroina Ivana Orleanska.
Položaj žena u grčkim polisima: društveni okvir za razumijevanje Telesiline uloge
U antičkoj Grčkoj žene su bile isključene iz političkog i javnog života te su zauzimale podređen položaj unutar patrijarhalno ustrojenog društva. Najizraženiji primjer takvog statusa uočen je u Ateni, gdje su žene bile lišene građanskih prava, a njihov se život svodio na rađanje djece, brigu o njima i održavanje kućanstva (Erent-Sunko, 2007). Njihovo kretanje bilo je strogo ograničeno, a u javnosti su se pojavljivale tek u posebnim prigodama, kao što su svečanosti, vjerske ceremonije ili pogrebne procesije (Kaulić, 2009). O aktivnom učenju i čitanju mogle su samo sanjati, a mogućnost za javni angažman bila je za mnoge od njih nedostižni prostor (Kale, 1990). Nasuprot tome, u Sparti je ženska pozicija bila bitno drugačija. Kao militarizirana država, Sparta je poticala žene da održavaju fizičku formu i da djevojčice steknu osnovno obrazovanje dok je odraslim ženama omogućeno posjedovanje imovine i slobodnije kretanje u javnom prostoru (Goldstein, 2007; Lisičar, 1971). Premda i dalje politički obespravljene, spartanske su žene imale određene povlastice, a veći društveni ugled je bio osiguran zbog rađanja i odgoja budućih ratnika Sparte. Poseban društveni status imale su hetere – obrazovane žene koje su imale pristup kulturnom i intelektualnom životu Atene. Iako društveno marginalizirane i izvan institucionalnih okvira, sudjelovanjem u muškim društvenim krugovima predstavljale su iznimku u pravilu (Durando, 1999).
Važan doprinos razumijevanju položaja žena u ratnom kontekstu pruža sociologinja Jennifer Martinez Morales u svojoj doktorskoj disertaciji Women and War in Classical Greece (2015), u kojoj se bavi temom nasilja nad ženama u vrijeme ratnih sukoba u antičkoj Grčkoj, uspoređujući ga s položajem žena u suvremenim ratnim okolnostima. Morales analizira kako su ideološki obrasci časti i srama utemeljeni na normama grčkog oikosa utjecali na žene u kriznim vremenima. Grčki oikos označavao je osnovnu društvenu i ekonomsku jedinicu koja je uključivala obitelj, robove, imovinu i prostor stanovanja. Predstavljao je temelj privatnog života u kojem je središnju ulogu imao muškarac – kyrios, glava kuće i nositelj autoriteta. Uloga žene bila je strogo definirana na rađanje muških zakonitih nasljednika i očuvanje unutarnjeg reda. Oikos je tako stajao u jasnoj opoziciji prema javnom prostoru polisa. (Pomeroy, 1995). Iako je žena unutar oikosa imala zadaću vezanu uz privatnu sferu, ratne okolnosti često su narušavale tu strukturu i izlagale žene nasilju, poniženju i gubitku zaštite koju je patrijarhalni okvir nominalno jamčio. Ključno pitanje koje Morales postavlja jest može li se žena poniziti činom nasilja ili se sram aktivira tek narušavanjem časti njezinih muških srodnika. Ujedno razmatra seksualno nasilje kao instrument produljenja normativne strukture časti i srama unutar ratnog konteksta. Njen rad je značajan jer otvara prostor za istraživanje ženske perspektive u ratovima starog vijeka – teme koja je dugo bila zanemarena. Autorica posebno naglašava potrebu razlikovanja između različitih ženskih statusa – supruge, zarobljenice, robinje ili slobodne žene – te ulogu koju su igrali konkretni oblici ratnih sukoba, bilo da je riječ o građanskim ratovima, osvajačkim pohodima ili boravku u vojnim logorima (Morales, 2015).
Rani život Telesile: Poezija, muze i kulturni okviri
Podaci o Telesili temelje se na različitim izvorima koji se međusobno razlikuju, što otežava točno datiranje njezina života i djelovanja. Prema Euzebiju, Telesila se spominje u kontekstu druge godine 82. Olimpijade (451./450. pr. Kr.), što implicira da je živjela sredinom 5. stoljeća pr. Kr. Međutim, ova vremenska odrednica nije u potpunosti usklađena s drugim izvještajima, poput onih od Plutarha i Pauzanije, koji navode da je Telesila sudjelovala u obrani Arga nakon bitke kod Sepeje 494. pr. Kr., u kontekstu ratova protiv Sparte. Na temelju tih izvora, može se pretpostaviti da je njezina aktivnost, uključujući pjesničko stvaralaštvo, bila prisutna tijekom druge polovice 5. stoljeća pr. Kr. Razdoblje njezina stvaralačkog vrhunca, prema Plutarhu i Pauzaniji, datira oko 450. godine pr. Kr., što upućuje na mogućnost da je Telesila živjela relativno dug život, barem do polovice stoljeća (Plant, 2004). Talijanska filologinja Maria Elisabetta Colonna navodi da je Telesila rođena oko 490. pr. Kr., što bi značilo da je djelovala nešto kasnije (Scott, 2005). Telesilina društvena pozadina ključna je za razumijevanje njezina kulturnog utjecaja. Prema Plutarhu, potekla je iz aristokratske obitelji, što joj je omogućilo pristup obrazovanju i kulturnom stvaralaštvu. Britanski klasični filolog i helenist Martin Litchfield West, u studiji The Greek Poetess: Her Role and Image (2011), iznosi hipotezu da je Telesila mogla pripadati svećeničkom rodu, budući da su obitelji čija imena počinju s korijenom „Telesi” često bile povezane s obavljanjem svećeničkih funkcija. Prema njegovim uvidima pretpostavlja se da je Telesila bila uključena u obredne i ritualne ceremonije i molitve antičkog Arga, čime se dodatno proširuje njezin utjecaj (Litchfield West, 2011).
Lijek je našla u pisanoj riječi
Prema predaji koju prenosi Plutarh (1931) Telesila je u mladosti bila krhka zdravlja te je, u trenutku povjerenja i nade, uputila molitvu bogovima tražeći ozdravljenje. Odgovor koji je primila bio je poziv da utočište, snagu i nadahnuće potraži u stvaralaštvu – u pjesništvu, glazbi i službi Muzama. Poslušavši božansku uputu, posvetila se pisanju i lirskoj poeziji, nakon čega je, prema predaji, njezina bolest iščezla (Keravica, 2021). Iako je moguće da ova priča ima mitološka obilježja ili proizlazi iz interpretacije njezine vlastite poezije, što je česta praksa u antičkim biografijama pjesnika, ona istovremeno otkriva koliko je snažno u antičkoj svijesti bila prisutna ideja iscjeljenja u umjetnosti.
Sačuvano je devet fragmenata Telesiline poezije; najdulji se sastoji od svega dva stiha, dok su ostali fragmenti ograničeni na pojedine riječi ili neizravne navode. Jedan od fragmenata (F1) obraća se mladim ženama i pretpostavlja se da je bio namijenjen zborskoj izvedbi djevojaka, vjerojatno u sklopu vjerskog festivala. U antičko je doba Telesila bila visoko cijenjena zbog svoje poezije. Kao pjesnikinja, Telesila je ostala zapamćena i po inovacijama u metričkoj strukturi lirske poezije. Poseban oblik dvonogog glikonskog stiha – tehnički nazvan acefalični glikonej (——◡ ◡ — ◡ —) – prozvan je „telesilejski” u njezinu čast. Taj se metar pojavljuje u sačuvanom fragmentu njezina djela (F1). Osim metričkih inovacija, bila je prepoznata i po svojoj jezičnoj kreativnosti. U njezinim se fragmentima nalaze neologizmi poput philēlias („ona koja voli sunce”) i oulokikinnos („djevojka kovrčave kose”) (F2, F8), što svjedoči o njezinoj domišljatosti i stilskoj individualnosti (Page, Denys. 1962; Lefkowitz, 1981; Plant, 2004). Antipater iz Soluna, grčki pjesnik i epigramatičar iz 1. stoljeća pr. Kr., svrstao je Telesilu među devet „zemaljskih Muza” – skupinu žena s „božanskim glasovima koje su donijele vječnu radost smrtnicima svojim lirsko-poetskim stvaralaštvom“ (Antipater, 1917). U epigramu u Grčkoj antologiji (1917), Antipater navodi Telesilu zajedno s drugim istaknutim pjesnikinjama poput Sapfe, Erine, Korine, Nosis, Mirtis, Praksile, Anite i Moer ističući njihovu važnost u književnom kanonu. Maximus iz Tira, filozof iz 2. stoljeća n. e., u svojim Filozofskim govorima (Oracije 37.5) spominje Telesilu kao pjesnikinju Arga, uspoređujući je s Pindarom u Beotiji i Tirtejem u Sparti, čime potvrđuje njezinu reputaciju kao jedne od najvažnijih umjetnica svog vremena (Plant, 2004).
Proročanstvo koje je protreslo Spartu
Iako je u povijesti pamćena kao umjetnica pisane riječi, Telesilino djelovanje ne završava unutar estetskih granica književnog izraza. Ta se preobrazba od riječi prema djelu osobito očituje u povijesnom kontekstu napada spartanskog kralja Kleomena na Arg koji omogućuje dublje razumijevanje Telesiline povijesne uloge. Spartanski kralj Kleomen I. bio je istaknut, ali kontroverzni vođa ranog 5. stoljeća pr. Kr., poznat po strateškoj domišljatosti i nemilosrdnom postupanju prema neprijateljima. Prema Plutarhovu izvještaju, Kleomen je prekršio sedmodnevno primirje s Argivcima već treće noći, napavši ih iz zasjede dok su se, pouzdajući se u mirovni sporazum, nalazili u stanju pripravnosti (Plutarch, 1931; Keravica, 2021: 50). Herodot iznosi alternativnu verziju u kojoj je Kleomen svojim vojnicima naredio da večer uoči sukoba objeduju, što je poslužilo kao znak za iznenadni napad koji je rezultirao masakrom i spaljivanjem preživjelih u svetom gaju, unatoč lažnim obećanjima sigurnosti (Herodot, 1988: 76–83). Dodatnu težinu cijelom događaju daje proročanstvo Pitije koje je, prema Herodotu, Kleomen interpretirao kao već ispunjeno, unatoč tome što sam grad Arg nije pao: „Vjerujem da se proročanstvo već ispunilo“ (Herodot, 1988). S obzirom na prijetnju koja se nadvila nad grad, stanovnici Arga povukli su se prema Sepiji — ne zbog straha od izravnog sukoba, već zbog opasnosti da budu poraženi Kleomenovim lukavstvom (Herodot, 76–83). Tu je bojazan dodatno osnažilo proročanstvo Pitije iz Delfa[1], koje je prema Herodotu glasilo:
„Ako žena ikada odnese pobjedu nad muškarcem i protjera ga, pa se time proslavi u samom Argu, mnoge će se žene ondje od boli izgrebati. A možda će jednom netko od ljudi u budućnosti reći: ‘U klupko koplja pala je i poginula strašna zmija“ (Herodot, 1988:82).
Pitijino proročanstvo, iako neodređeno i nadasve tajanstveno, najavljuje kršenje uobičajenih pravila ratovanja. Sama pomisao da žena može pobijediti muškarca suprotstavlja se temeljnim vrijednostima patrijarhalnog poretka, zbog čega se takva ideja izražava kroz sliku „strašne zmije“ – simbola moći, ali i prijetnje. U arheološkim i ikonografskim izvorima zmija se često pojavljuje kao atribut boginja i svećenica, simbolizirajući ne samo zaštitu nego i životnu snagu. Suvremena istraživanja ističu da je u grčkoj predodžbi zmija predstavljala iskonsku silu, istovremeno povezujući stvaranje i uništenje. Primjerice figurice iz minojske kulture, osobito „Zmijina božica“ s Krete iz oko 1650. pr. Kr., prikazuju svećenicu sa zmijama, što simbolizira plodnost tla ali i moćnu ulogu zaštitnice zajednice. (Parra, 2023). Sve ove osobine utjelovila je hrabra Telesila.
Veličanstvena obrana grada
U obrani grada Arga, pjesnikinja Telesila pokazala je stratešku domišljatost u trenutku kada je prijetilo potpuno uništenje grada. Svjesna ozbiljnosti situacije, organizirala je obranu mobilizirajući sve dostupne snage. Na gradske zidine postavila je oružane robove, kao i starije i mlađe muškarce koji zbog dobi ili zdravstvenog stanja nisu mogli sudjelovati u redovnoj vojsci. Istodobno je prikupila preostalo oružje, pretražujući privatne kuće i svetišta, gdje je ono bilo pohranjeno kao zavjet bogovima, kako bi njime naoružala žene i djevojke. Te su žene potom raspoređene na strateški važne točke na kojima se očekivao glavni napad neprijatelja (Keravica, 2021:50). Iako nisu bile pripremljene i uvježbane za ratovanje, žiteljice Arga pokazale su ustrajnost na borbu i rizik vlastitog života. Njihova je neustrašivost proizlazila iz osjećaja dužnosti, snažnog domoljublja i želje za očuvanjem svetih prostora, vlastitih domova i potomstva. Ovakav čin oružanog otpora predstavljao je izniman iskorak izvan područja pripreme hrane za muža i djecu, posluživanja gostiju i povlačenja u osamu dok muškarci razgovaraju o važnim temama. Motivacija žena bila je dodatno pojačana prijetnjom spartanske represije i mogućnošću potpunog razaranja grada. Psihološka priprema braniteljica nije se temeljila na klasičnoj vojnoj disciplini, već na snažnoj emocionalnoj reakciji, osjećaju zajedništva te inspirativnom vodstvu Telesile. Njezine pjesme, koje su se s gradskih zidina prenosile među braniteljima/cama, imale su snažan motivacijski učinak i podizale moral, dodatno učvršćujući odluku da brane svoj grad. Naoružavanje žena, iako neuobičajena ratna taktika u antičkom kontekstu, u tim je izvanrednim okolnostima predstavljalo jedino održivo rješenje. Improvizirana ženska vojska uspjela je odbiti prvi val napada Lakedemonaca. Ipak, dijelovi spartanske vojske uspjeli su se probiti u unutrašnjost grada, do četvrti Pamfilije, gdje su naišli na najžešći otpor. Upravo ondje borbu je predvodila sama Telesila, obučena u ratničku opremu. Stajala je na zidinama i pjevala stihove koji su slavili junaštvo heroja Arga, čime je dodatno podizala borbeni duh branitelja. Zahvaljujući njezinu zanosu i snazi kolektivnog otpora, napad je odbijen, a neprijatelj potisnut izvan gradskih zidina (Keravica, 2021: 51–52). Kleomen, spartanski vođa, slomljen porazom i dubokim unutarnjim nemirom, u činu očaja izvršio je samoubojstvo rasparavši si utrobu, istovremeno proklinjući samoga sebe (Plutarh, 1931: 160).
Spomen na žene koje su poginule u obrani grada ostao je memoriran u kolektivnoj uspomeni grada Arga. Pauzanija bilježi da su njihove grobnice smještene uz glavni gradski put, a u njihovu je čast ustanovljen festival u kojem su žene nosile mušku, a muškarci žensku odjeću, simbolično zamjenjujući tradicionalne muške i ženske uloge. U svečanom plesu pred kipom boginje Afrodite slavila se njihova hrabrost i žrtva, čime su žene ratnice trajno upisane u povijest Arga kao junakinje koje su, u trenutku najveće opasnosti preoblikovale značenje ženskog identiteta u zajednici (Keravica,2021:51).
Arhetip ratnice u povijesnim primjerima
Unutar grčke kulturne i mitološke literature arhetip ratnice duboko je usidren kao simbol hrabrosti i otpora spram društvenih normi koje su ženama sistematski uskraćivale pravo na aktivno sudjelovanje u političkom i ratnom životu. Mitološke i povijesne figure poput Telesile iz Arga ne prikazuju žene kao nemoćne promatračice povijesti, već kao žene koje preuzimaju inicijativu u presudnim trenucima. Njihova uloga nadilazi puko preživljavanje ratnih sukoba – one se pozicioniraju kao one koje predvode krucijalne akcije. Kroz narative koji ističu njihovu odvažnost i sposobnost mobilizacije zajednice, arhetip ratnice uspostavlja se kao opozicija dominantnoj figuri muškog junaka. Filozofkinja Rosi Braidotti ratnice opisuje kao „strašne i prekrasne, predmet odbojnosti i obožavanja“, naglašavajući njihovu ambivalentnu poziciju unutar kulturnih diskursa koji ih istodobno marginaliziraju i veličaju (Braidotti, 2011). U tim figurama utjelovljene su dimenzije neizvjesnosti, nasilja, moći i slobode – aspekti koji su ženama kroz povijest često bili limitirani ili u potpunosti uskraćeni (Leone, 2016).
Sličnosti između Telesile i žena koje su djelovale u kasnijim povijesnim razdobljima ukazuju na kontinuitet tog arhetipskog modela. Posebno je zanimljiv slučaj Ivane Orleanske, francuske heroine i rimokatoličke svetice iz 15. stoljeća, čija hrabra misija ima sličnosti s Telesilom. Poput nje, i Ivana se pojavljuje u trenutku krize, kada gradovi Francuske padaju pod neprijateljsku vlast Engleza, a moral vojske je na niskim granama. Telesila je podignula narod i obranila grad Arg pomoću pjesništva i nadahnuća koje je unosila u borce i borkinje, dok je Ivana, prema svjedočanstvima i povijesnim izvorima, crpila snagu iz vizija i molitve, nadahnjujući vojsku domoljubljem i duhovnom snagom. Ivana Orleanska je zaslužna za oslobođenje grada Orleana. Prema predaji, ukazale su joj se sv. Katarina Aleksandrijska i sv. Margarita koje su je pozvale da, po Božjem nadahnuću, spasi Francusku od engleske okupacije. U trenucima sumnje i tjeskobe Ivana je nalazila utjehu u molitvi, iz koje je crpila unutarnju sigurnost i odlučnost. Nosila je bijeli barjak s likom Krista i arkanđela Mihaela, s kojim je predvodila vojsku i budila u vojnicima nadu i borbeni duh. Njezin način motivacije nije bio temeljen na sili, već na vjeri i moralnoj jasnoći cilja koji je predstavljala. Mark Twain ju je u svom djelu Personal Recollections of Joan of Arc (1896) opisao kao oličenje čestitosti i uzvišene vizije dok Regine Pernoud u knjizi Joan of Arc: By Herself and Her Witnesses (1981) ističe autentičnost njezine pobožnosti i lucidnost u taktičkom djelovanju.
Poruka za sadašnji trenutak
Iako živimo u 21. stoljeću, svijet je više nego ikada opterećen prijetnjama velikih sukoba, nasilja i razaranja. U sjeni diplomatskih pregovora, koji su često bezuspješni i pod vodstvom muškaraca, ostaje nevidljiv rad brojnih žena — pjesnikinja, umjetnica, novinarki, aktivistica i svakodnevnih heroina — koje u tišini oblikuju otpor, brane dostojanstvo i bilježe istinu. Poput Telesile, koja je u doba ratne opasnosti uzela oružje i branila svoj grad, istodobno ostavivši trag u poeziji, i mnoge suvremene žene djeluju na raskrižju umjetnosti, hrabrosti i borbe za zajednicu. Rat i opresijski uvjeti, koji zaustavljaju tijek svakodnevice, često su ih potaknuli da vlastitu bol, gubitak, ali i snagu pretoče u umjetnost, obrazovni i akademski rad, novinarstvo i aktivizam. Jedna od njih je palestinska pjesnikinja Dareen Tatour, koja je 2018. godine osuđena na pet mjeseci zatvora zbog svoje pjesme „Oduprite se, moj narode, oduprite se“, koju su izraelske vlasti protumačile kao poticanje na nasilje (Abu Sneineh, 2018). Tatour je tvrdila da je njezina pjesma pogrešno prevedena i da nije pozivala na nasilje. Slično tome, Fadwa Tuqan, poznata kao „Pjesnikinja Palestine“, kroz svoju poeziju dokumentirala je svakodnevne životne sitnice, navike, kulturu i međusobnu potporu Palestinaca/ku pod izraelskom okupacijom, ističući teme palestinskog identiteta (Al Jadid, 2025). Rafeef Ziadah, palestinsko-kanadska pjesnikinja, svojim javnim nastupima, poput izvedbe We Teach Life, Sir, zagovara borbu protiv cenzure (Ziadah, 2011). U Siriji, pjesnikinja Maram al-Masri, koja živi u Parizu, u svojim djelima, poput zbirke Elle va nue la liberté, izražava bol i otpor sirijskog naroda, koristeći jednostavan, ali britak jezik. Razan Zaitouneh, sirijska odvjetnica i aktivistkinja za ljudska prava, poznata po dokumentiranju kršenja ljudskih prava tijekom sirijskog ustanka, oteta je 2013. godine, a njezina sudbina nažalost i dalje ostaje nepoznata (Associated Press, 2025). Pjesnikinja Lyuba Yakimchuk, rođena u Donbasu, u svojoj zbirci poezije Apricots of Donbas opisuje razaranja i gubitke uzrokovane ratom, koristeći snažne metafore i slike (Jones, 2023). Njena sunarodnjakinja Iya Kiva, također iz Donjecka, nakon izbijanja sukoba 2014. godine preselila se u Kijev. Piše na ukrajinskom i ruskom jeziku, a njezina djela odražavaju iskustva rata, raseljenosti i traženja identiteta (Poetry Foundation, 2024).
Svaka žena, bez obzira na svoje karakteristike, ulogu u društvu ili životne okolnosti, posjeduje potencijal i unutarnju snagu kojom može doprinijeti promjenama u kriznim vremenima. Telesila, koja simbolizira odlučnost, suosjećanje i djelovanje u trenutku kada je zajednica najranjivija, utjelovljuje paradigmatski primjer osnažene žene koja ne ostaje nijema promatračica, već bira asertivne poteze, djelovanje i umjetnički izraz kao sredstva otpora, solidarnosti i iscjeljenja. Danas, kada svijet prolazi kroz brojne političke, ekološke i društvene krize, žene se mogu osnažiti upravo kroz afirmaciju vlastitog glasa i autentičnog izraza – bilo kroz umjetnost, obrazovanje, aktivizam ili svakodnevne, često nevidljive geste brige. Takvi činovi predstavljaju tihi, ali moćni otpor diktaturi patrijarhata koje žene još uvijek svode na podređenost. Nisu sva ženska djela prepoznata u javnosti – mnoga ostaju nevidljiva, osobito ona koji se događaju u obiteljskom, prijateljskom ili obrazovnom okruženju. No, njihova vrijednost ne umanjuje se time što nisu spektakularni; upravo u svakodnevnim djelima empatije, podrške i moralne hrabrosti počiva snaga koja pokreće zajednicu prema dobru. Zato je važno osvještavati da svaka žena – bilo da njeguje dijete, educira studente, njeguje bolesnog člana obitelji, piše pjesmu ili diže glas transparentom na ulici protiv nepravde – ima kapacitet djelovati kao katalizatorica promjene. U vremenu kada sustavi zakazuju, žene često postaju one koje svojim djelima, vizijama i solidarnošću grade mostove, otvaraju prostore nade i čine svijet boljim mjestom. Telesila nas podsjeća da je takva snaga već u nama – samo ju treba prepoznati, potaknuti i usmjeriti prema stvaranju pravednijeg i suosjećajnijeg društva.
LITERATURA
Abu Sneineh, M. (2018), Israel sentences Palestinian writer Dareen Tatour to jail for ‘inciteful’ poem, Middle East Eye, https://www.middleeasteye.net/news/israel-sentences-palestinian-writer-dareen-tatour-jail-inciteful-poem (posjećeno 7. 5. 2025).
Al Jadid. (2025), Fadwa Tuqan: A Romantic Feminist Poet and Reluctant Political Witness. https://aljadid.com/node/2317:contentReference[oaicite:14]{index=14} (posjećeno 3. 5. 2025).
Antipater (1917), Greek Anthology, Volume III: Book 9 (W. R. Paton, Pr.). Loeb Classical Library No. 84. Cambridge, MA: Harvard University Press.
Associated Press (2025), Protesters in Syria demand justice for disappeared activists and accountability from all factions. https://apnews.com/article/e75b4c4967b5d241831f271a19f0696a (posjećeno 2. 5. 2025).
Braidotti, R. (2011), Nomadic subjects: Embodiment and sexual difference in contemporary feminist theory, New York: Columbia University Press.
Burkert, W. (1985), Greek religion (J. Raffan, Pr.), Cambridge, MA: Harvard University Press.
Durando, F. (1999), Drevna Grčka – zora zapada, Zagreb: Mozaik knjiga.
Erent-Sunko, Z. (2007), Obitelj u demokratskoj Ateni – institucija i polis u malom, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 57(3), 603-627.
Fontenrose, J. (1978), The Delphic oracle: Its responses and operations, Berkeley: University of California Press.
Goldstein, I. (ur.). (2007), Povijest, knjiga 2. – Egipat i Antička Grčka, Zagreb: Biblioteka Jutarnjeg lista, Europapress holding.
Herodot. (1988), Istorija I (M. Arsenijević, Pr.), Novi Sad: Matica srpska. (Originalno djelo napisano oko 440. pr. Kr.).
Jones, E. B. (2023), Apricots of Donbas by Lyuba Yakimchuk (Oksana Maksymchuk, Max Rosochinsky, and Svetlana Lavochkina). EuropeNow, https://www.europenowjournal.org/2023/02/21/apricots-of-donbas-by-lyuba-yakimchuk-translated-by-oksana-maksymchuk-max-rosochinsky-and-svetlana-lavochkina/ (posjećeno 2. 5. 2025.).
Kale, E. (1990), Povijest civilizacije (6. izdanje), Zagreb: Školska knjiga.
Kaulić, P. (2009), Institucija braka i ceremonije povezane s time u grčko-rimskom svijetu. Rostra: časopis studenta povijesti Sveučilišta u Zadru, 2(2), 57-69.
Keravica, N. (2021), Ratnice, kraljice, pobjednice: Žene i rat u antici, Beograd: Evoluta.
Lefkowitz, M. R. (1981), The lives of the Greek poets Baltimore: Johns Hopkins University Press.
Leone, A. C. (2016), Women, war and wisdom, G. Corbett & H. Webb (ur.), Vertical readings in Dante's comedy:2 (str. 151–172), Open Book Publishers.
Lisičar, P. (1971), Grci i Rimljani, Zagreb: Školska knjiga.
Maksimus (1997), The Philosophical Orations (M. B. Trapp, Pr.). Oxford: Oxford University Press.
Morales, J. (2015), Women and war in Classical Greece (Doktorska disertacija), Liverpool: University of Liverpool.
Page, D. L. (1962), Poetae melici Graeci, Oxford: Oxford University Press.
Parra, R. (2023), The Minoan Snake Goddess, ArtRKL, https://artrkl.com/blogs/news/the-minoan-snake-goddess (posjećeno 23. 4. 2025).
Pernoud, R. (1981), Joan of Arc: By herself and her witnesses (E. Bridge, Pr.), Scarborough House.
Plant, I. (2004), Women Writers of Ancient Greece and Rome, London: Brill.
Pomeroy, S. B. (1995), Goddesses, whores, wives, and slaves: Women in classical antiquity. New York: Schocken Books.
Poetry Foundation. (2024), Apricots of Donbas. https://www.poetryfoundation.org/books/reviews/156621/apricots-of-donbas (posjećeno 1. 5. 2025).
Plutarch. (1931), Moralia (Vol. III, F. C. Babbitt, Pr.). Loeb Classical Library No. 245. Cambridge, MA: Harvard University Press
Scott, L. (2005), Historical commentary on Herodotus Book 6, Leiden: Brill. https://doi.org/10.1163/9789047407980 (posjećeno 30. 4. 2025).
Twain, M. (1896), Personal recollections of Joan of Arc, New York: Harper & Brothers
West, M. L. (2011), The Greek poetess: Her role and image, Hellenica: Selected papers on Greek literature and thought, 3, Oxford University Press.
Ziadah, R. (2011), We Teach Life, Sir [Video], YouTube. https://www.youtube.com/watch?v=aKucPh9xHtM:contentReference[oaicite:17]{index=17} (posjećeno 4. 5. 2025).
[1] Pitija iz Delfa bila je glavna svećenica Apolonova proročišta u Delfima i jedno od najvažnijih duhovnih i religijskih autoriteta antičke Grčke. Njezina su proročanstva, izrečena u stanju transa, bila smatrana božanskim objavama i imala su presudan utjecaj na važne odluke – od ratova i kolonizacije do zakonodavnih i političkih pitanja. Delfsko proročište bilo je posvećeno bogu Apolonu, koji je, prema mitu, ubio zmiju Pitona kako bi preuzeo kontrolu nad svetim mjestom. Upravo po toj zmiji svećenica je dobila ime Pitija. Pitija je svoja proročanstva izricala u svetom prostoru adytumu, duboko unutar Apolonova hrama, najčešće sjedeći na tronošcu iznad pukotine u zemlji iz koje su navodno izlazili opojni plinovi (vjerojatno etilen), koji su je dovodili u stanje ekstaze. U takvom stanju izgovarala bi nerazumljive, često zagonetne riječi koje su potom tumačili svećenici proročišta. Iako među suvremenim znanstvenicima postoje različita mišljenja o stvarnim učincima njenih proročanstava, ostaje činjenica da je institucija Pitije bila višestoljetni fenomen – proročište je djelovalo više od tisuću godina. Pitijom je mogla postati bilo koja žena delfskog podrijetla, najčešće ona koja je starija, čedna i pobožna (Fontenrose, 1978; Burkert, 1985).
