U klasičnoj islamskoj predaji, Mi‘radž je izuzetni događaj: Poslanik, a.s., uzdiže se kroz nebesa i dolazi do neposredne Božanske blizine.
U sufijskoj hermeneutici, međutim, Mi‘radž nije historijski spektakl, nego arhetip našeg unutrašnjeg putovanja, obrazac kroz koji svako ljudsko biće može razumjeti vlastito sazrijevanje i približavanje prema Bogu. Tri velika sufijska mislioca: Ibn ‘Arabi, Fariduddin Attar i Dželaluddin Rumiji Mi‘radž razumijevaju, prije svega ontološki i etički događaj u kojem se odvija susret ograničenog ljudskog bića s beskonačnom Ljubavlju Svjetla nad Svjetlima.
Ibn ‘Arabi tumači Mi‘radž kroz svoju metafiziku vahdet al-vudžuda (jedinstva bitka). Za njega, Mi‘radž nije izlazak iz svijeta, nego kretanje kroz različite razine Božijeg samootkrivanja. U svom poznatom Futuhat al-Makkiyya (Mekanska otkrovenja), on piše da je Poslanikov Mi‘radž bio jedinstven jer je uključivao i tijelo i duh, ali da svaki vjernik ima svoj unutrašnji Mi‘radž, odnosno putovanje svijesti iz zarobljenosti formom u prepoznavanje božanske prisutnosti u svim stvarima.
Sidretu-l-Munteha, granica do koje dolazi Poslanik, za Ibn ‘Arabija je granica diskurzivnog znanja. Tu prestaje razum, a počinje direktna spoznaja (ma‘rifa). Bog se ne susreće kroz pojmove, nego kroz transformaciju percepcije. U tom smislu, Mi‘radž je proces u kojem se naš ego (nafs) ne uništava, nego prosvjetljuje i postaje ogledalo božanske stvarnosti.
Fariduddin Attar koji je napisao djelo Govora ptica (Mantiq al-Tayr), vidi Mi‘radž kroz dinamiku nestajanja (fana) i povratka (baqa). U njegovoj simbolici, ptice koje traže Simurgha prolaze sedam dolina, što odgovara sedam nebesa Mi‘radža. Svaka dolina je gubitak jedne iluzije o sebi: dolina potrage, dolina ljubavi, dlina spoznaje, dlina odvojenosti, dolina jedinstva, dloina zaprepaštenja i na kraju dolina poništenja sebe (fena).
Kao i Poslanik Muhammed a.s. na Mi‘radžu, putnik/ca mora izgubiti sve identitete kako bi stigao do istine o sebi. Attar nam tako poručuje sljedeće:
“Ne dolaziš do Boga tako što se uzdižeš”, nego tako što prestaješ biti ona/j koji misli da se uzdiže.” Mi‘radž je zato noć u kojoj se moć rastvara u poniznosti.
Dželaluddin Mi‘radž razumijeva kroz kozmičku ljubav. Poslanik ne ide Bogu da bi nešto dobio, već zato što ljubav sama po sebi pokret. U Mesneviji Rumi piše:
“Tvoje tijelo je magarac, tvoja duša je jahač. Ako ne znaš kuda ideš, ni Mi‘radž ti ne pomaže.”
Rumi nas upozorava da je vanjsko uzdizanje bez unutarnje transformacije iluzija. Pravi Mi‘radž događa se kada se srce proširi dovoljno da u njega stanu i Bog i ljudi. Zato se Poslanik vraća iz Mi‘radža, jer Ljubav ne ostaje u ekstazi, nego se vraća u svijet da liječi, poučava i približava ljude jedne drugima i Bogu.
Mi‘radž dakle nije bijeg iz svijeta, nego povratak u svijet s drugačijim pogledom. Mi‘radž nas ne uči kako da se odvojimo od ljudi, nego kako da budemo s njima bez nasilja, bez dominacije, bez iluzije o sebi, a to je vrlo teško.
Isra noć počinje u Mekki i vodi prema Jerusalemu. Za sufije, to je simbol od centra identiteta prema mjestu ranjene svetosti. Jerusalim je mjesto gdje su se surele objave, carstva, vojske i molitve. Kao što je i ljudsko srce mjesto gdje se sudaraju strah i nada, moć i ranjivost, ego i ljubav. Isra je stoga putovanje kroz naše unutrašnje Jerusaleme, one dijelove nas koji su okupirani strahom.
Kad je ptica Burak došla da ponese Poslanika u nebeske sfere krzo sedam nebesa, za sufije su stanja svijesti:
Prvo nebo, nebo tijela
Drugo nebo, nebo strasti
Treće nebo, nebo straha
Četvrto nebo, nebo razuma
Peto nebo, nebo intuicije
Šesto nebo, nebo ljubavi
Sedmo nebo, nebo predanosti
Na svakom nebu, Poslanik susreće poslanike, ali u sufijskoj interpretaciji, to su njegovi vlastiti aspekti duhovnosti koji su sazreli. Kada konačno stigne do Sidretu-l-Munteha, tamo gdje ni meleki ne mogu dalje, to znači ni znanje, ni moć, ni forma ne mogu dalje, ali Ljubav može.
Najradikalnija poruka Mi‘radža kako nam sufije kazujue je povratak. Poslanik se nije zadržao u božanskoj blizini, on se vratio, pa tako istinski sufija nije onaj koji ode Bogu, nego onaj koji se vrati ljudima s drugačijim srcem. Zato prva zapovijed koja dolazi s Mi‘radža nije ezoterična tajna, nego molitva, namaz, ali ne kao puki ritual, nego kao dnevni Mi‘radž tijela i svijesti. Svaki namaz/molitva je tako mali pokušaj da se čovjek izvuče iz tiranije vremena i vrati u prisutnost.
Poema (Zilka Spahić Šiljak) 15.01.2026.
Noć u kojoj se srce uzdiže
Bože,
ako su nebesa predaleka za naša umorna stopala,
uzdigni nam pogled
da barem nebo u očima započne Mi‘radž.
Ako je svijet pretežak
za naša krhka ramena,
skini s nas mržnju
kao prašinu sa duše,
da ponovo osjetimo
kako je lijepo voljeti.
Ne tražimo krila Buraka,
nego tišinu
u kojoj Tvoja Lijepa imena
Mogu da se oslikavaju.
Učini naša srca
ne hramom od kamena,
nego gnijezdom
gdje se Tvoja milost
ne boji sletjeti.
Dođi,
ne kao sudija,
nego kao san
koji odagnava strah.
Ušuškaj se u našu molitvu
kao svjetlo u svijeću,
kao dah u prsima,
kao ljubav koja ne pita
da li je zaslužena.
Jer samo srce
koje se usudi biti mehko i ranjivo
zna kako izgleda
pravi Mi‘radž.
