Zavjet šutnje nad rodno zasnovanim nasiljem, koje u najvećoj mjeri pogađa žene i djevojčice, i dalje lebdi nad našim društvom. Iako svaka nova vijest o zlostavljanju, prostituciji ili femicidu izazove trenutni val ogorčenja, većina i dalje šuti iz straha, srama ili navike da „ne diramo ono što se nas ne tiče“. Posebno je porazno kada se iza te šutnje kriju institucije koje bi trebale biti utočište i zaštita. Kada se policija, centri za socijalni rad i pravosuđe zaklanjaju iza procedura, prebacujući odgovornost jedni na druge, oni ne samo da gube svoj smisao nego postaju saučesnicima u društvenom grijehu.

Šutimo jer mislimo da nas se ne tiče.
Šutimo jer nas je strah  da ne izgubimo posao, reputaciju, mir u komšiluku.

Šutimo jer se bojimo onih koji imaju moć.
Šutimo jer smo naučeni da se „ne miješamo“.
Šutimo jer nam je lakše povjerovati da su „one same krive“.
Šutimo jer smo umorni od nepravdi koje se nikada ne isprave.
Šutimo jer vjerujemo da će neko drugi progovoriti umjesto nas.
Šutimo jer su nas generacije učile da je sramota govoriti o nasilju.
Šutimo jer nam institucije vraćaju tišinu umjesto zaštite.

Šutimo jer nas je sistem naučio da svaka istina ima cijenu.
Šutimo jer su nas ubijedili da je šutnja oblik pristojnosti, a ne saučesništva.
Šutimo jer se stidimo tuđe patnje kao da je naša.
Šutimo jer smo otupjeli na bol, i jer nam je postala normalna.
Šutimo jer ne znamo više kome da vjerujemo.
Šutimo jer smo zaboravili da govor spašava i nas i one koje želimo zaštititi.

Američka filozofkinja Audre Lorde podsjeća nas da nas naša šutnja neće zaštititi. Ona postaje sredstvo održavanja nepravde, način da se nasilje normalizira, a patnja prešuti. Nasilje nad ženama i djevojčicama nije privatna stvar, nego moralni test društva, i upravo na tom ispitu godinama padamo  jer dopuštamo da bol drugih ostane nečujna.

Postoji trenutak u kojem nijedna riječ više ne može prikriti sramotu sistema. Vijest da su među osumnjičenima za trgovinu ljudima i seksualno iskorištavanje dviju maloljetnih djevojčica iz Tuzlanskog kantona i četiri policijska službenika, oni koji bi trebali štititi djecu, razotkriva ne samo pojedinačni zločin nego i moralni slom institucija i kulturu šutnje koja održava nasilje u životu. Ovaj slučaj nije samo krivično djelo, već je ogledalo našeg društva, sistema koji zatvara oči pred nasiljem, i zajednice koja šuti jer misli da je se ne tiče. Kada policajac ili socijalni radnik/radnica opravdava svoje nečinjenje „propisima“ ili „nedostatkom nadležnosti“, on/ona prestaje biti čovjek i postaje dio mašinerije zla, kako je to objasnila Hannah Arendth pišući o banalnosti zla, odnosno o načinima na koji se užas normalizira kad institucije prestanu misliti moralno.

Nasilje nad ženama nije anomalija

Feministkinja i pravnica Catharine MacKinnon davno je upozorila da nasilje nad ženama nije anomalija, već struktura. Ono je način na koji društvo održava nejednakosti. U ovom slučaju, struktura je jasno vidljiva, to su institucije koje bi trebale štititi postaju saučesnici ili nijemi posmatrači. Njihovom šutnjom i nečinjenjem nasilje postaje sistemska norma.

Ovo nije prvi put da institucije zakazuju i da odgovorni na mjestima odlučivanja zanemaruju svoje zakonske i moralne obaveze.  U posljednjih deset godina Bosna i Hercegovina bilježi niz sličnih slučajeva, od zlostavljanja štićenica u domovima za djecu, preko seksualnog uznemiravanja na univerzitetima, do zloupotreba položaja u državnim institucijama. Obrazac je uvijek isti: dva-tri dana buke, vijesti, malo protesta, relativizacija, oblak šutnje, a žrtvama ostaje bol i trauma s kojima trebaju živjeti.

Živimo kontinuitet seksualnog nasilja nad ženama koji se proteže kroz generacije, institucije i granice. O njemu godinama izvještavaju međunarodne organizacije poput UN Women, Amnesty Internationala i OSCE-a, ali i domaće organizacije koje svakodnevno dokumentiraju zlostavljanja, femicide, trgovinu ljudima i sve sofisticiranije oblike digitalnog nasilja. Nasilje nije incident, nego strukturalni obrazac moći. Iza svake pojedinačne priče krije se ista logika, a to je društveno odobravanje muške kontrole nad ženskim tijelom. To je logika koja opravdava nejednake plate, tolerira seksističke šale, sumnja u izjave žrtava i romantizira nasilje kroz jezik i kulturu. Nasilje nad ženama postoji u kontinuumu, od uličnog uznemiravanja do institucionalne eksploatacije. Svaki oblik prešućenog nasilja podržava onaj teži koji slijedi, a mi ovih dana svjedočimo teškom obliku nasilja – organiziranoj prostituciji nezaštićenih djevojčica.

Moralna odgovornost između boli i mogućnosti

Filozofkinja Simone de Beauvoir nas je davno upozorila da zlo koje ne pogađa nas ne znači da ne postoji, već samo čeka da dođemo na red. Stoga je suština moralne odgovornosti sposobnost da prepoznamo nepravdu prije nego što nas lično dotakne. Ako danas šutimo o zlostavljanju djevojčica iz Tuzle, sutra će drugi šutjeti kada budemo izložene nasilju, jer društvo koje se navikne na tišinu gubi sposobnost suosjećanja, a s njom i svoju ljudskost.

Moralna odgovornost u feminističkom ali i religijskom smislu nije samo pitanje savjesti pojedinca i pojedinke, nego zajednički etički zadatak. Ona nas obavezuje da vidimo bol drugih kao dio vlastitog moralnog pejzaža. Kako je napisala njemačka teologinja Dorothee Sölle, „patnja nije samo privatna drama, nego poziv na djelovanje“. U tom smislu, svaka vijest o nasilju zahtijeva naš odgovor, ne zato što nas zakon na to tjera, već zato što nas na to obavezuje naša ljudskost.

Feministička teologinja s Harvarda Elisabeth Schüssler Fiorenza  podsjeća nas da se nada ne rađa iz pobožnih riječi, već iz konkretne prakse pravednosti. Ta mogućnost postoji i danas, u svakoj školi, centru, sudnici, crkvi ili džamiji u kojoj neko odluči da ne okreće glavu i govori protiv nasilja nad ženama i djevojčicama.

Naša moralna obnova počinje onda kada prepoznamo bol kao zajedničku,  a ne tuđu. Tek tada  otvaramo prostor za promjenu. U tom smislu svaka riječ izgovorena protiv nasilja postaje čin ozdravljenja i za žrtve i za društvo koje ih je iznevjerilo. Ako želimo društvo koje ne proizvodi nasilje, moramo raskinuti zavjet šutnje, a to znači da budemo opredijeljeni i da radimo na:

– obaveznoj rodno-senzitivnoj edukaciji u policiji, pravosuđu, školama, univerzitetima i drugim institucijama sistema

– uspostavi nezavisnih nadzornih mehanizama za slučajeve trgovine ljudima, prostitucije i drugih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama

– provedbi transparentnih postupaka i javnog objavljivanja disciplinskih mjera

– podršci žrtvama, a ne njihovoj stigmatizaciji

– promociji javne etike empatije, odnosno sposobnosti da nas tuđa patnja pokrene, a ne ostavi ravnodušnim.

Slučaj iz Tuzlanskog kantona nije samo tragedija dviju djevojčica.  To je test društvene savjesti. Ako se i ovaj put sve zataška i institucije ne pokažu zakonsku i moralnu odgovornost, to znači da smo svi pali na ispitu humanosti. Jer, kako kaže indijska autorica Arundhati Roy u svom djelu Bog malih stvari: „Tišina je saučesnik tiranije.“ Stoga razbijanje tišine nije samo čin hrabrosti, već čin početka obnove društva. Naša je zadaća govoriti u ime onih koji ne mogu i kojima je oduzet glas. Ako to ne učinimo, onda nijedan budžet i nijedna reforma institucija neće imati smisla. Ostat će mrtvo slovo na papiru i normativna iluzija.