Ružica Ljubičić
Gladijatorice su bile jedne od rijetkih žena u drevnom Rimu koje su ulazile u arene kako bi se borile na život i smrt. Njihove borbe, uprizorene pred publikom željnom nasilja i uzbuđenja, odražavale su atmosferu Juvenalova slogana panem et circenses (kruha i igara). Najvažniji materijalni dokaz njihova postojanja sačuvan je u mramornom reljefu iz Halikarnasa iz 2. stoljeća pr. Kr., koji se danas nalazi u Britanskom muzeju i prikazuje Amazonu i Achilliju u dvoboju (McCullough, 2008; Mañas, 2011).
U kontekstu istraživanja gladijatorica osobitu važnost ima simbolička vrijednost njihovih portreta, kao i njihov društveni položaj. Podjednako relevantna jest i njihova suvremena reinterpretacija. Primjerice, u Pepsi kampanji iz 2004. glavne protagonistice, pjevačice Beyoncé, Britney Spears i Pink utjelovile su arhetip seksipilnih i snažnih gladijatorica. Popularne reprezentacije nameću pitanje predstavljaju li gladijatorice simbol emancipacije ili pak primjer eksploatacije. Nadalje, važno je razmotriti kako portreti gladijatorica utječu na narativ senzacionalističke seksualizacije te u kojoj mjeri time zamagljuju njihov stvarni život i povijesnu ulogu.
Tko su bili gladijatori?
Gladijatorske borbe u antičkom Rimu valja promatrati ne samo kao oblik zabave, nego i kao kompleksan društveni i kulturni fenomen koji je nosio težinu političkih, religijskih te moralnih implikacija. Naime, arena nije bila tek prostor fizičkog sukoba, nego simboličko mjesto na kojem se oblikovala kolektivna svijest o hijerarhiji, vrlinama i ljudskim instinktima za preživljavanje. Podrijetlo gladijatora potječe još od vremena starih Etruščana. Oni su izvodili rituale prinošenja žrtava duhovima umrlih, a etruščanski bog podzemlja, Februs smatran je zaštitnikom tih obreda. Važno je pritom istaknuti da gladijatorske borbe nisu bile produžetak ritualnog nasilja, nego vjerovanje u prijenos vrlina pokojnika/ca koje su potomci/kije trebali/e nasljedovati (Meijer, 2014: 21–23; Carcopino, 205–206). Na poveznicu između religijskog obreda i javnog spektakla ukazuje i grčki povjesničar, filozof i političar Nikola iz Damaska, ističući da su Rimljani ovaj običaj preuzeli od Etruščana (Keravica, 2021).
Prvi dokumentirani primjer gladijatorskih borbi potječe iz 264. godine pr. Kr. Povezan je s pogrebom konzula Junija Bruta Perea, kada su njegovi sinovi organizirali borbu tri para gladijatora na Forumu Boarium. Naziv bustuarii – izveden iz riječi bustum (lomača, grob) – upućuje na pogrebe i na funkciju borbi kao odavanja počasti. Sličnu je ulogu imalo i natjecanje 216. godine pr. Kr. u čast konzula Emilija Lepida, koje je okupilo dvadeset i dva para gladijatora na Rimskom forumu. Tek se izgradnjom prvih amfiteatara dogodio prijelaz prema institucionalizaciji i profesionalizaciji gladijatorskih borbi, čime su one postale neizostavni dio rimskog političkog i društvenog života (Wiedemann, 1982: 2–6).
Unutar gladijatorskih škola i amfiteatara oblikovao se specifičan način života obilježen disciplinom, pravilima i ritualizacijom borbe. Iako su većinu gladijatora činili robovi, zarobljenici i osuđenici, neki pojedinci su uspjeli steći status slavnih figura, čime su nadilazili vlastito društveno podrijetlo. Na ovu dimenziju upozorava i arheolog Marin Buovac u članku Duhovni svijet i božanstva gladijatora u sklopu rimskih amfiteatara (2014:136), naglašavajući da je religijski i duhovni aspekt gladijatorskog života još uvijek nedovoljno istražen u hrvatskoj znanstvenoj literaturi. Upravo nedostatak akademskih podataka otvara prostor za daljnje analize koje bi gladijatore smjestile u širi kontekst rimskog društva, gdje se spajaju religija, politika, ali i spektakl za publiku.
Žene u areni slavlja i smrti
Premda su arene rimskih gladijatorskih borbi prvenstveno bile namijenjene muškarcima, povremeno uključivanje žena svjedoči o širini i raznolikosti ovih natjecanja te dodatno naglašava njihovu dinamiku. Pretpostavlja se da je borba žena posebno privlačila publiku željnu različitih inovacija, opcija, zaokreta i kombinacija. U areni su, kako bi začinile napetost, bile prisutne i zvijeri poput lavova, tigrova i drugih divljih životinja (Buovac, 2014:137).
Za razliku od muških gladijatora, u latinskom jeziku nije postojala riječ za žensku gladijatoricu, odnosno ženski rod riječi gladiator (gladiatrix). Najbliža terminologija bila je ludia, ženska forma riječi ludio ili ludius („scenski izvođač“), koja, prema Oxford Latin Dictionary, označava „žensku robinju pridruženu gladijatorskom ludusu“ (Vesley, 1998). Iako se riječ ludia rijetko koristila, postojale su iznimke. Primjer uporabe navedenog termina nalazi se kod rimskog satiričara Decimusa Juniusa Juvenala, koji ga koristi dvaput: prvi put u Satirama 6.104, u kontekstu Eppije, plemkinje koja je napustila uglednog supruga i obitelj kako bi postala ljubavnica gladijatora. Drugi put ga spominje u 6.266, u odlomku o elitnim ženama gladijatoricama: dicite vos, neptes Lepidi caecive Metelli I Gurgitis aut Fabii, quae ludia sumpserit umquam I hos habitus? quando ad palum gemat uxor Asyli. To se može prevesti kao: „Recite nam vi, unuke Lepida, slijepog Metela i Fabija Gurgita: koja je žena gladijatora ikada preuzela ovu opremu? Kada to žena Asila uzdiše pred vježbališnim stupom?“ (McCullough, 2008:198). Vježbališni stup (palus) označavao je drveni stup na kojem su gladijatori uvježbavali udarce, što upućuje na to da se Juvenal zgražao nad idejom da žene, osobito iz uglednih obitelji, sudjeluju u tako degradirajućoj i nasilnoj aktivnosti. Navođenjem znamenitih rimskih obitelji (Lepidi, Metelli, Fabii) autor dodatno naglašava kontrast između visokog društvenog položaja i „nedostojne“ uloge u areni. Time se očituje stav rimskog društva o ženskoj prisutnosti u gladijatorskim igrama – one su doživljavane kao prijetnja tradicionalnim vrijednostima ali i rimskom društvenom poretku (Mccullogh, 2008:198).
Točno vrijeme pojave ženskih gladijatorica nije moguće precizno utvrditi, no njihova se prisutnost vjerojatno preklapa s porastom popularnosti gladijatorskih igara u augustovskom razdoblju, preciznije za vrijeme pozne Republike i na početku Principata. Tada je interes za gladijatorske borbe značajno porastao (Keravica, 2021:140). Povjesničarka Barbara Levick (1983) tvrdi da su žene prvi put formalno isključene iz arene 22. godine pr. Kr., u okviru senatus consultuma kojim je car August istodobno zabranio nastupe konjanicima i potomcima senatora (Levick, 1983:107).
O gladijatoricama i njihovoj ulozi postoji nekoliko važnih zapisa. Rimski književnik i dvorski „arbitar elegancije“ na dvoru cara Nerona, Petronije Arbitar u djelu Satirik prenosi riječi Ehiona, bogatog oslobođenika i sudionika Trimalhionove gozbe: „Nešto drugo da ti ja kažem: kroz tri dana, za praznik, Dinamo će ovdje prirediti predstavu; gladijatora će biti bezbroj, a svi će biti oslobođenici.“ U završnoj rečenici dodaje: „Već je priređivač igara nabavio nekoliko snagatora i jednu ženu – Amazonku – koja će se boriti na kolima“ (Petronius Arbiter, 1969 :117). Njegova izjava predstavlja važan podatak o sudjelovanju žena u gladijatorskim borbama. Isticanje termina „Amazonka“ upućuje na simboliku neustrašivih ratnica koje su narušavale uobičajene uloge žena, dok je njezina uloga essedariusa (borca na kolima) dodatno naglašavala akcijsku dinamiku takvih prizora (Vesley, 1998). Time se potvrđuje da su žene mogle sudjelovati i u zahtjevnijim oblicima gladijatorskih igara, što je kod publike izazvalo zanimanje zbog prelaska granica „dozvoljenog“ i „nedozvoljenog“ ženskog nastupa.
Dvostruki standardi
Prema različitim izvorima, gladijatorice su prije nastupa morale proći iznimno zahtjevne fizičke obuke u rukovanju različitim vrstama oružja. U areni su se borile ne samo protiv drugih žena, nego i protiv muškaraca, o čemu svjedoči i Petronije (Vesley, 1998). Iako su većinu gladijatorica činile robinje ili pripadnice najnižih društvenih slojeva, postoje i zapisi o sudjelovanju žena iz visokih društvenih krugova (Keravica, 2021: 141). Upravo zbog toga rimski senat je 19. godine nove ere donio posebnu uredbu kojom je članovima plemićkih obitelji zabranjeno pohađati gladijatorske škole i nastupati u areni. U njoj piše:
„Zbog toga su senatori odlučili da nijedan sin ili kći, unuk ili unuka, praunuk ili praunuka senatorskog staleža ne smije nastupati na pozornici, potpisati gladijatorski ugovor, sudjelovati u ubijanju životinja u areni ili u cirkusu, niti činiti nešto što je bilo uobičajeno za izvođače“ (Keravica, 2021:141).
Odluka senata ilustrira nastojanje očuvanja privilegiranog statusa elite, podcrtavajući granice između „dopuštenog“ ponašanja aristokratskih žena i javnih nastupa pripadnica nižih slojeva. Zabrana stječe ne samo pravni, nego i simbolički značaj, potvrđujući hijerarhiju rimskog društva i naglašavajući kontroverze vezane uz sudjelovanje žena u gladijatorskim igrama. Istodobno, žene iz viših društvenih slojeva koje su težile sudjelovanju u borbama morale su se nositi s društvenim pritiskom i osudama (Lovén, Strömberg, 1998). Jedan od najglasnijih kritičara bio je već spomenuti satiričar Juvenal, koji se narugao gladijatoricama:
„Planira ona nešto novo, vježbajući za otvorenu arenu. Kakvu li čednost možeš očekivati od žene koja nosi kacigu i odriče se svog spola? Ona voli borbu, ali ne želi postati muško; naša uživanja su daleko manja, uostalom“ (Juvenal, 1996: 251-254).
Njegove mizogine uvrede, iako umotane u ambalažu sarkazma i humora, odražavaju duboko ukorijenjene pritiske koji su ograničavali žensku autonomiju i prisutnost u javnim, tradicionalno muškim prostorima. Osim toga, ističe se nekoliko stereotipnih obrazaca koji su i danas prisutni u suvremenom mizoginom diskursu. Prostori izvan kuće (u ovom slučaju arena) smatrani su „neprikladnima“ za žene, dok se istovremeno naglašavala ženska čednost i uvjerenje da se ona može očuvati jedino u tišini i povučenosti. Sve aktivnosti u javnosti doživljavale su se kao potencijalne kušnje koje bi mogle ugroziti uzoritost žena. Nastojanje žene da se bavi istim aktivnostima kao muškarci često se smatralo kršenjem „zakona prirode“ u kojem dominiraju isključivo muškarci.
Unatoč zabranama, žene su i dalje sudjelovale u borbama. Međutim, njihovo sudjelovanje nije bilo motivirano brigom vlasti za ostvarenje ženskih prava ili emancipacijom, nego zahtjevima spektakla. Primjerice, car Neron dovodio je pripadnice najviših slojeva u arenu kako bi udovoljio svojoj majci, što pokazuje da je ženska prisutnost u gladijatorskim igrama imala prvenstveno senzacionalnu ali i političku funkciju (Keravica, 2021: 141–142). Navedeni fenomen ilustrira dvosmislenu prirodu ženskog sudjelovanja u borbama: s jedne strane, arena je pružila ženama mogućnost demonstracije snage i vještine, dok je s druge strane njihova aktivnost bila podložna moralnim, društvenim i političkim granicama, što odražava složeni odnos između roda, društvene klase i moći u rimskom društvu.
Reljef kao trajni dokaz
Iako postoje pisani izvori koji upućuju na postojanje žena gladijatorica, mnogi povjesničari/ke i arheolozi/iginje ostaju skeptični prema toj temi. Naime, smatraju da su tvrdnje o ženama u arenama rijetke, upitne ili preuveličane zbog simboličkog i dekorativnog karaktera različitih prikaza u umjetnosti. S druge strane, poljska znanstvenica Anna Beata Miączewska, povjesničarka i arheologinja s Katoličkog sveučilišta Ivana Pavla II. u Lublinu, zastupa tezu o postojanju žena gladijatorica. Kao ključni dokaz ističe mramorni reljef iz Halikarnasa, na kojemu je prikazana scena dvije žena u gladijatorskim odorama, postavljenih jedna nasuprot drugoj u borbenom stavu (Miączewska, 2012; 11–12). Reljef, pronađen u Halikarnasu i trenutno izložen u Britanskom muzeju, predstavlja jedan od dokaza postojanja ženskih gladijatorica. Njegova važnost dodatno se potvrđuje time što prikazuje dvije žene u borbi odjevene i opremljene slično muškim gladijatorima, konkretno kao provocatores—pri čemu svaka nosi tkaninu oko struka (subligaculum), štitnike za potkoljenicu (greaves) i štitnik za ruku (manica) koji se proteže od zapešća do ramena ruke koja drži mač. Obje su naoružane štitom i mačem, dok nijedna ne nosi kacigu niti košulju. Ispod prikaza ugravirana su njihova imena, Amazóna i Achillia (Coleman, 2000; Ewigleber, 2000).
Dok su brojne žene u povijesti ostale anonimne, ove gladijatorice dobivaju prepoznatljiv identitet, što potvrđuje njihov doprinos u gladijatorskim borbama. Imena, iako ratni nadimci, bila su prikladna za gladijatorice (Coleman, 2000: 487), naglašavajući simboličku težinu njihove borbe i potvrđujući da njihov identitet i hrabrost nisu bili izgubljeni u anonimnosti. Nadalje, iznad njih ugraviran je natpis Aπελΰθησαν, što se prevodi kao missae sunt, što znači da su gladijatorice primile časni otpust (missio) iz arene (Zoll, 2002: 36). Iako ovo tumačenje nailazi na osporavanja, Miączewska odbacuje kritike, prema kojima bi izvorni oblik imena Achillia zapravo bio Άχιλλίας, a izostanak završnoga znaka ς posljedica nedostatka prostora. Ona naglašava da je spomenik javno postavljen u čast važnog događaja. Dodaje da nije izgledno da bi reljef oblikovao neiskusan klesar koji ne može procijeniti raspoloživi prostor (Miączewska, 2012: 18–19).
Povijesna važnost reljefa je u tome što pokazuje da žene nisu bile pasivne promatračice, već su aktivno sudjelovale u javnim i opasnim arenama, boreći se pod jednakim uvjetima kao i muškarci. Reljef potvrđuje da je ženska gladijatorska borba bila ozbiljno shvaćena da zaslužuje dokumentiranje, čime se dodatno naglašava njegova vrijednost kao povijesnog ali i kulturnog svjedočanstva.
Među ostalim važnim spomenicima ističe se londonski grob iz 1. stoljeća pr. Kr., otkriven 2000. godine. Raskošni grobni prilozi upućuju na visok društveni status gladijatorice, dok svjetiljke s prikazima gladijatora i božanstava povezanih s igrama impliciraju njezinu povezanost s arenom. Forenzička analiza pokazala je da se radilo o ženi u dvadesetim godinama života. Ovaj se nalaz smatra jednim od potencijalnih dokaza o postojanju gladijatorica te je potaknuo daljnja istraživanja. Dodatni argument o borbama gladijatorica predstavlja brončana statua iz 1. stoljeća pr. Kr. iz Hamburga, koju španjolski istraživač, autor i stručnjak za povijest sporta, posebno gladijatorstvo, Alfonso Mañas interpretira kao portret gladijatorice (Manas, 2011). Položaj tijela, gesta pobjede, pogled usmjeren prema zamišljenom poraženom protivniku te zaštitne trake na udovima upućuju na to da se ne radi o sportašici, nego o gladijatorici (Coleman, 2000; Ewigleber, 2000; Zoll, 2002). Navedeni materijalni dokazi ne samo da bilježe rijedak povijesni fenomen, nego i služe kao trajni podsjetnik na važnost vidljivosti žena u povijesti.
Gladijatorice u reklami Pepsi
Prikaz gladijatorica u antičkoj rimskoj umjetnosti posljednjih je godina postao predmet intenzivnog znanstvenog istraživanja, osobito u kontekstu identiteta, društvenog statusa, ali i nametanja standarda ljepote. Jedan od najupečatljivijih primjera predstavlja mozaik iz Sala delle Palestrite u Villi Romani del Casale u Piazza Armerini na Siciliji. Često popularno nazivan „žene u bikiniju“, mozaik pruža jedinstvenu vizualnu naraciju koja potiče preispitivanje suvremenih interpretacija ženskog portreta u kasnoj antici. Žene na mozaiku ne nose kupaće kostime, nego strophium i subligaculum – odjevne predmete povezane s atletikom i intimnim kontekstima rimske kulture. Upravo dvoznačnost između tjelesne snage i suptilne erotičnosti otkriva kompleksnost percepcije ženskog tijela. Tijelo gladijatorice istodobno je snažno, izdrživo i sposobno, ali i seksualizirano kroz odjeću ili pak njen nedostatak, koji naglašava obnaženost i izloženost tuđim pogledima. Analizom stilizacije, kompozicije i povijesnog konteksta mozaika može se uočiti kako vizualna kultura istodobno učvršćuje i preispituje patrijarhalne norme (Lucantonio, 2025: 2- 4).
Pored znanosti, umjetnosti i popularna kultura posljednjih desetljeća pokazuje interes za ekranizaciju žena u borbama. Motiv gladijatorica posebno je intrigirao maštu holivudskih redatelja, producenata ali i marketinških stručnjaka. Često se prikazuju u seksualiziranom izdanju koje naglašava tjelesnost i privlačnost žena-ratnica (Lubina & Brkić Klimpak, 2014). Jedan od takvih primjera je televizijska serija Xena: Princeza ratnica (1997), gdje glavna junakinja spaja hrabrost, fizičku snagu ali i seksualnu privlačnost, dok publiku privlači vizualnom energijom i zahtjevnim akcijskim scenama (Sever Globan & Pavić, 2016:141).
Multinacionalna kompanija Pepsi često koristi marketinške usluge najvećih zvijezda iz svijeta glazbe, filma i sporta kako bi povećala vidljivost i atraktivnost kampanja. U tom kontekstu, reklama Pepsi Gladiator (2004) pokazuje kako motivi antičkog Rima imaju sličnu funkciju u suvremenoj popularnoj kulturi, gdje prioritet ostaje zabava. Tri popularne pjevačice – Britney Spears, Beyoncé Knowles i Pink – prikazane su kao seksipilne gladijatorice koje ulaze u rimski amfiteatar, dok ulogu rimskog cara ima španjolski pjevač Enrique Iglesias. Scena reklame počinje napetim vizualnim prikazom: publika zauzima tribine, a gladijatorice čekaju svoj red i ulazak u arenu, stvarajući atmosferu napetog iščekivanja nasilnog dvoboja. Pjevačice izlaze kroz masivna vrata, držeći oružje i noseći stilizirane gladijatorske kostime. Kostimi i rekviziti (mačevi, koplja i oklopi) aludiraju na klasični spektakl nasilja, dok publika reagira povicima.
Međutim, gladijatorice (pjevačice) iznenada bacaju oružje i pretvaraju arenu u pozornicu za glazbeni nastup pjesme We Will Rock You.[1] Svaka pjevačica zauzima središnje mjesto, demonstrirajući kontrolu nad prostorom i narativom scene. Reklama koristi prepoznatljive vizualne kodove: arena simbolizira moć i kontrolu, imperator autoritet, a oružje borbu. Minimalni kostimi i uljem premazana tijela naglašavaju seksualizaciju gladijatorica, reproducirajući fenomen „muškog pogleda“ (Mulvey, 1975: 6-8). Istovremeno, glazbeni nastup omogućuje izvođačicama izraz pobune protiv međusobne borbe i nasilja: spustile su oružje i počele pjevati zajedno s publikom, dok je car ostao zbunjen i uskraćen za spektakl ženske borbe.
Borba protiv hedonističkih arena
Reklame, filmovi i videoigre pa i dizajn umjetne inteligencije pokazuju kako se motivi antičkih gladijatorica prenose u suvremenu industriju zabave, gdje je žensko tijelo reducirano na objekt užitka. Ono je seksualizirano i servirano poput pladnja raznovrsne hrane, spajajući privid moći s hedonističkim i nasilnim elementima. Čak i žene koje su u antičkim arenama težile izražavanju snage ili izlasku iz patrijarhalne „zone komfora“ danas se u medijskim prikazima koriste isključivo kao vizualni mamac za privlačenje pažnje publike. Ova dinamika potvrđuje da izreka „sex sells“ ostaje okrutna i trajna činjenica industrije zabave.[2] Žensko tijelo pretvara se u instrument manipulacije publikom, dok istinski potencijal snage i autonomije ostaje ignoriran.
Seksualizacija i stereotipni prikazi gladijatorica ne samo da banaliziraju prošla iskustva, već odvlače pažnju sa stvarnih društvenih problema s kojima su se te žene suočavale. Stoga je ključno kritički propitivati suvremene reprezentacije žena i ne dopustiti da površne, estetski atraktivne slike zamijene povijesnu stvarnost. Istinsko razumijevanje položaja žena u prošlosti zahtijeva istraživanje pouzdanih izvora, analizu arheoloških, povijesnih i literarnih dokumenata te rekonstrukciju. Sve dok društvo ostaje zadivljeno seksualiziranim prikazima žena iz drevne povijesti, postoji rizik trajnog zaborava njihovih stvarnih iskustava, čime se perpetuira objektivizacija i komercijalizacija ženskog tijela u kulturi.
LITERATURA
Buovac, M. (2013) Duhovni svijet i božanstva gladijatora u sklopu rimskih amfiteatara na tlu današnje Hrvatske. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 46(3), 135–157. dostupno na https://hrcak.srce.hr/file/174135 stranici pristupljeno 17. 9. 2025.
Carcopino, J. (1981) Rim u razdoblju najvišeg uspona carstva, Zagreb: Naprijed.
Coleman, K. (2000) Missio at Halicarnassus, Harvard Studies in Classical Philology, 100, 487-500.
Ewigleben, C. (2000) ‘What these women love is the sword’: The performers and their audiences, E. Kohne & C. Ewigleben (ur.), The power of spectacle in ancient Rome: Gladiators and Caesars (str. 125-139), Berkeley: University of California Press.
Juvenal. (1996) Satires: Book I (S. M. Braund, ur.), Cambridge: Cambridge University Press. (Cambridge Greek and Latin Classics).
Keravica, N. (2021) Ratnice, kraljice, pobednice: Žene i rat u antici, dopunjeno izdanje, Beograd: Evoluta.
Kiefer, B. (2020) Sex sells… or does it? The changing rules of sex in advertising, Campaign dostupno na https://www.campaignlive.co.uk/article/sex-sells-does-it-changing-rules-sex-advertising/1682588 stranici pristupljeno 1. 10. 2025.
Levick, B. (1983) The Senatus Consultum from Larinum, The Journal of Roman Studies, 73, 97–115. dostupno na https://doi.org/10.2307/299120 stranici pristupljeno 19. 9. 2025.
Lovén, L. L., & Strömberg, A. (ur). (1998) Aspects of women in antiquity: Proceedings of the first Nordic symposium on women’s lives in antiquity, Göteborg, 12–15 June 1997 Jonsered: Paul Aströms Förlag.
Lucantonio, S. (2025) Roman bikini-girls: Female representation and identity in mosaics during Late Antiquity. Volym, 2(1), 1-12 dostupno na https://nyavalor.se/wp-content/uploads/Roman_Bikini_girls_Silvia_Lucantonio.pdf stranici pristupljeno 1. 10. 2025.
Lubina, T., i Brkić Klimpak, I. (2014) Rodni stereotipi: Objektivizacija ženskog lika u medijima, Pravni vjesnik, 30(2), 47–62. dostupno na https://hrcak.srce.hr/130938 stranici pristupljeno 24. 9. 2025.
Manas, A. (2011) New evidence of female gladiators: The bronze statuette at the Museum für Kunst und Gewerbe of Hamburg, The International Journal of the History of Sport, 28(18), 2726–2752. dostupno na https://doi.org/10.1080/09523367.2011.618267 stranici pristupljeno 16. 9. 2025.
McCullough, A. (2008) Female gladiators in imperial Rome: Literary context and historical fact, Classical World, 101(2), 197–209. dostupno na https://doi.org/10.1353/clw.2008.0000 stranici pristupljeno 16. 9. 2025.
Meijer, F. (2014) Gladijatori: Zabava za puk u Koloseju, Zagreb: TIM press.
Miączewska, A. B. (2012) Female Gladiators at the Roman Munera: A Fact or a Fantasy? Res Historica, 34, 9–28.
Mulvey, L. (1975) Visual pleasure and narrative cinema, Screen, 16(3), 6-18.
Petronius Arbiter (1969) Satyricon (M. Heseltine, pr.), Cambridge, MA: Harvard University Press.
Sever Globan, I., & Pavić, A. (2016) Zgodne i opasne: nova slika junakinja u sjevernoameričkim televizijskim dramskim serijama, Medijske studije, 7(13), 136–150. dostupno na https://doi.org/10.20901/ms.7.13.8 stranici pristupljeno 1. 10. 2025.
Vesley, M. (1998) Gladiatorial training for girls in the collegia iuvenum of the Roman Empire, Eranos: Miscellanea Classica (EMC), 42, 125–138.
Wiedemann, T. (1992) Emperors and gladiators, London: Routledge.
Zoll, A. (2002) Gladiatrix: The true story of history’s unknown woman warrior, New York: Berkley Publishing Group.
Linkovi
Spears, B., Beyoncé, & Pink. (2004) We Will Rock You (HD Remastered) ft. Enrique Iglesias [Video]. YouTube. https://www.youtube.com/watch?v=oD3wHHXTsOQ stranici pristupljeno 29. 9. 2025.
Xena: Warrior Princess. (2001) Xena Fights Her Daughter at the Colosseum. YouTube. https://www.youtube.com/watch?v=IBgAMp_7uX8 stranici pristupljeno 29. 9. 2025.
[1] Originalnu pjesmu We will rock you izvodi jedna od najpopularnijih grupa svih vremena, britanski sastav The Queen. Objavljena je 1977. godine na albumu News of the World.
[2] Fraza „sex sells” funkcionira kao marketinški princip koji se postupno oblikovao tijekom 20. stoljeća, a u tiskanim je izvorima zabilježena od 1926. godine. Iako se ne može odrediti točan kreator ovog termina, kao stručnjakinja koja je prvi put upotrijebila koncept u praksi često se navodi Helen Lansdowne Resor, jedna od prvih žena u profesiji copywritera (autorice reklamnog sadržaja). Ona je početkom 20. stoljeća osmislila kampanju za Woodbury’s sapun koristeći sugestivne motive i „sex appeal“ kao profitabilnu marketinšku strategiju (Kiefer, 2020).
