Ružica Ljubičić
Hortenzija, pripadnica rimske aristokracije, istaknula se kao jedna od rijetkih žena zabilježenih u povijesti antičkog govorništva. Godine 42. pr. Kr., u razdoblju političke nestabilnosti kasne Republike, Hortenzija je održala govor pred Drugim trijumviratom. Suprotstavila se uvođenju poreza imućnim Rimljankama (Webb, 2022:148). Suočena s moćnom muškom elitom, govorila je argumentirano i odlučno, zastupajući prava žena u trenucima kada je javni prostor bio gotovo zatvoren za njihove stavove. O njezinoj inicijativi svjedoče antički autori poput Appijana i Valerija Maksima, potvrđujući njegov značaj u rimskoj političkoj i retoričkoj kulturi. Suvremeni povjesničari/ke, među kojima se ističe Mary Beard u knjizi Women & Power: A Manifesto (2017), tumače Hortenzijin nastup kao vjerodostojan dokaz da su žene, unatoč sustavnoj marginalizaciji, mogle oblikovati javni diskurs. Hortenzijina hrabrost otvara raspravu o nedovoljnoj zastupljenosti ženskih govora u akademskoj literaturi. U završnom dijelu teksta podsjećamo i na znamenite govornice i intelektualke, poput Hipatije Aleksandrijske i Olympe de Gouges, ali i studentice u Srbiji čime se podcrtava kako ženski govori, i u najtežim okolnostima, mogu potaknuti promjene.
Lajavi ženski jezik u Rimu
Za razumijevanje položaja žena u drevnom Rimu važno je podsjetiti na najranije razdoblje, osobito na Zakon dvanaest tablica (451.–450. pr. Kr.). Njegove odredbe propisuju da je žena tijekom cijelog života podložna pravnoj i privatnoj vlasti muškarca. Na početku je to otac, potom ostali muški srodnici, a na kraju suprug, koji postaje konačni „gospodar“ njezina života (Ewans, 1991: 7). Od samog rođenja žena je bila podvrgnuta pravilu patria potestas (apsolutne očinske vlasti), koji je obuhvaćao i ius vitae et necis (pravo odlučivanja o životu i smrti potomaka), U praksi se to pravo uglavnom primjenjivalo pri selekciji novorođenčadi, dok se u teoriji protezalo na cijeli život djece (Mosier-Dubinsky, 2013; Sawyer & Sawyer, 2022: 28–29). Sustav starateljstva temeljen je na zacementiranom uvjerenju da žene nisu sposobne samostalno donositi racionalne odluke, budući da ih patrijarhalni svjetonazor definira prvenstveno kroz uloge supruge i majke (Ewans, 1991: 21–22).
U atičkom vremenu drevnog Rima, kako ističe Beard (2017:12-13), javni govor žena bio je gotovo potpuno zabranjen. Ipak, postojale su pojedine iznimke. Prva se odnosila na govor mučenica, najčešće neposredno prije pogubljenja. Primjerice, prve kršćanke prikazivane su na crtežima i slikama kako javno ispovijedaju vjeru dok odlaze u arenu, pokazujući odanost vjeri i duhovnoj snazi u mučeničkoj smrti. Motiv nasilnog ušutkavanja žena pojavljuje se u književnoj literaturi od antičkog do novovjekovnog razdoblja. Primjerice, u Ovidijevim Metamorfozama (2011) liku Filomeli nasilnim postupkom je uklonjen jezik kako bi bila spriječena u svjedočenju o silovanju i osudi počinitelja, dok William Shakespeare u Titusu Andronicusu (2008) opisuje isti postupak na primjeru Lavinije (Beard, 2017: 14).
Druga iznimka odnosila se na situacije u kojima su žene mogle legitimno nastupiti kao braniteljice vlastitih partikularnih interesa (svojih domova, obitelji, djece ili interesa drugih žena). U studiji Female Attorneys in Ancient Roman Courts (2021) povjesničarka Leyla Aydemir analizira rijetke primjere Rimljanki, poput Amaesije Sentie i Afranije, koje su unatoč strogoj pravnoj regulativi sudjelovale u sudskim parnicama. Naime, rimski pravni sustav razlikovao je dvije ključne forme zastupanja. To uključuje samostalno zastupanje, pri kojem pojedinac/ka brani vlastite interese, te zastupanje drugih osoba i zaštite njihovih prava. Ženama je bilo dopušteno, u određenim okolnostima, samo samostalno zastupanje, dok je službena uloga zastupanja drugih bila zakonski rezervirana za muškarce (Bauman, 1992: 14).
U tom kontekstu Valerije Maksim (2000) osuđivao je prisutnost žena u javnim pravnim funkcijama, smatrajući to neprimjerenim čak i vulgarnim. Amaesia Sentia branila je vlastiti slučaj pred pretorom i bila je etiketirana kao „androgina“, odnosno žena s „muškom dušom u ženskom tijelu“. Njezina oslobađajuća presuda rezultat je promišljene samostalne obrane, koja joj je donijela određenu razinu priznanja. Afranija je također samostalno zastupala svoje interese, no bila je izložena oštrim mizoginim osudama. Valerije Maksim (2000) opisao ju je kao „čudovište“ i „loš primjer ženskog prepiranja.“ Pojedini antički izvori navode da je Afranija, osim samostalnog zastupanja, navodno djelovala i kao zastupnica drugih, što je bilo u suprotnosti s važećim pravnim poretkom. Unatoč ovim neutemeljenim kritikama, postoje indicije da je posjedovala visok stupanj poznavanja zakona i retoričkih vještina, što potvrđuje njezinu sposobnost aktivnog djelovanja unutar rimskog pravnog okvira (Aydemir, 2021: 3–4).
Hortenzijin život obogaćen obrazovanjem
Hortenzija, pripadnica visokog staleža iz prvog stoljeća prije Krista i kći Kvinta Hortenzija te njegove prve supruge Lutacije (Salisbury, 2001: 161), odrasla je u obiteljskom okruženju koje je poticalo njezin intelektualni razvoj i napredak. Naime, njezin otac bio je rimski konzul i ugledni orator slavan po govorima koji su povezivali povijesni kontekst s rimskim pravnim pitanjima (Hallett, 2014). Djelovanje njezinog oca imao je značajan utjecaj na njezin životni put. Još od najranijeg djetinjstva Hortenzija je imala pristup detaljnom proučavanju grčke i latinske književnosti te usavršavanju vlastitih govornih vještina.
Rimski povjesničari pak bilježe primjere žena koje su bile uključene u formalne i neformalne oblike učenja, premda su se ti oblici razlikovali prema društvenom statusu. Primjerice, autor Edward Best (1970) navodi da Livijeva priča o Marku i Virginiji pokazuje kako su i plebejske žene dosegle određenu razinu pismenosti.[1] Judith Hallett, profesorica emeritus klasičnih jezika posvećena proučavanju položaja žena u antici tvrdi da je u rimskom patrijarhalnom društvu upravo očinska figura bila presudna za vidljivost žena, ali i za razvoj samopouzdanja kćeri iz aristokratskih obitelji (Hallett, 1984: 3; 35-37). Zahvaljujući tim resursima, žene poput Hortenzije mogle su razviti visoke kompetencije koje su im omogućile postupno zauzimanje mjesta u javnoj sferi djelovanja. Hallett sažima ovu logiku tvrdnjom da je „učenje retoričkog zanata“ elitnih pripadnica rimskog društva kroz rane obiteljske uloge poticalo njihovu odlučnost i sposobnost (Hallett, 1984:76:78).
U tom svjetlu, srednjovjekovna francuska filozofkinja i spisateljica Cristine de Pizan u knjizi Le Livre de la Cité des Dames (Grad žena) [1405](2003) naglašava važnost obrazovanja žena. Autorica se protivi mizoginim mišljenjima muškaraca koji bi ženama rado zabranili pristup učenju zbog bezrazložnog straha da će čitanje knjiga „pokvariti“ njihovo ponašanje. Naprotiv, kako Pizan tvrdi, poznavanje nauke oplemenjuje čovjeka te jača njegovu ili njezinu intelektualnu moralnu i duhovnu snagu (Pizan, 2003: 129). Hortenzija je upravo taj ideal pretočila u praksu. Stečeno znanje omogućilo joj je da njeguje i usavrši svoje potencijale. Bila je nalik ocu po oštroumnosti, brzini pamćenja informacija i sposobnosti povezivanja činjenica u argumentaciju. Upravo ta kombinacija bila je ključ koja je Hortenziji otvorila željezna vrata rimskog patrijarhata. Postala je jedna od rijetkih žena koje su uspjele intervenirati u politički prostor kasne rimske Republike.
Značaj Hortenzijine retoričke inicijative
Hortenzijin govor potaknuli su međusobno povezani osobni, pravni i politički motivi. Njezina je glavna zadaća bila zaštita imovine koja je po pravu pripadala suprugama poginulih ili politički uklonjenih protivnika trijumvirata Marka Antonija, Lepida i Oktavijana (Levin, 2012). Trijumviri su, kako bi financirali ratne napore, najprije pribjegli prodaji imovine bogatih građana stradalih u proskripcijama, no taj prihod pokazao se nedovoljnim. Kao krajnje rješenje odlučili su uvesti porez na 1.400 najbogatijih rimskih žena.[2] Žene, zabrinute zbog poreza nametnutog za rat, odabrale su Hortenziju kao svoju zastupnicu da iznese njihove pritužbe pred trijumvirima. U pratnji velikog broja građanki, izišla je na Rimski forum i ondje održala svoj slavni govor. Grčki povjesničar Appian, u drugom stoljeću, dokumentirao je njezin karizmatični javni nastup. Premda riječi koje bilježi nisu doslovno njezine, Appianov zapis prenosi temeljne ideje Hortenzije (Hallett, 1984; Sawyer & Sawyer, 2022: 32).
(…) Već ste nas lišili naših očeva, naših sinova, naših muževa i naših braće, koje ste optužili da su vam naudili; ako nam sada oduzmete i imovinu, svodite nas na položaj neprikladan našem rodu, našim običajima i našem spolu. Zašto bismo plaćale poreze kada nemamo udjela u počastima, zapovijedima ni državničkim poslovima zbog kojih se međusobno borite s tako štetnim posljedicama? Zato što je vrijeme rata, kažete vi? Kad nije bilo ratova i kada su porezi ikada bili nametnuti ženama, koje su po spolu među svim ljudima izuzete? (…) Naše su majke davno, u posebnim prilikama, bile iznad svog spola i plaćale poreze, kada je cijela vaša vlast bila ugrožena i grad sam, dok su vas pritiskali Kartažani. One su davale voljno, ne iz svoje zemlje, svojih polja, miraza ili kućanstva – bez čega život slobodnih žena ne bi bio moguć – već isključivo iz vlastitog nakita, i to ne po fiksnoj cijeni niti pod prijetnjom doušnika i tužitelja ili silom, nego onoliko koliko su same htjele dati. Zašto ste sada toliko zabrinuti za državu i vlast? (Appian, 2000: 32–34).
Iako je Hortenzijin govor u antici bio poznat, izvorni zapis u cjelovitosti nije sačuvan. Apijan ga prenosi u djelu Bellum Civile (4.32–33), pružajući rekonstrukciju koja kombinira povijesnu tradiciju, antičke izvore i vlastitu literarnu interpretaciju. Prema Kvintilijanu, govor se čitao barem do 1. stoljeća poslije Krista, što potvrđuje njegov kontinuitet, ali istodobno pokazuje da se Apijanov tekst ne može smatrati autentičnim transkriptom Hortenzijina govora. Ipak, upravo njegova verzija omogućuje uvrštavanje njezina djelovanja u širi povijesni i društveni kontekst te dokumentira način na koji antički autori bilježe i interpretiraju ženske govore. S obzirom na nedostatak izvornih zapisa, analiza Apijanove verzije zahtijeva ozbiljan kritički pristup i razumijevanje mogućih promjena u tekstu (Gowing, 1992).
Hortenzijin govor je važan jer kritizira nepravdu političkog sustava koji žene stavlja u nepovoljan položaj. Njezina argumentacija ističe paradoks poreznog opterećenja jer je smatrala da bogate žene ne bi trebale plaćati poreze za dugove koje nisu stvorile (Morris, 2013; Chatelard & Stevens, 2016: 32). U kontekstu starog Rima, žene su bile pravno smatrane minores (bez prava glasa) što ukazuje na neutemeljenost pravila koji nameće porezne obveze ženama bez njihove političke participacije. Nakon što je Hortenzija održala svoj govor, trijumviri su reagirali bijesno zbog toga što su se žene usudile sazvati javni skup te zahtijevati račun od trijumvira i odbiti isplatiti novac dok su muškarci služili u vojsci. Naložili su lictorima da žene odstrane s tribunala, no njihova naredba naišla je na neposredni otpor. Naime, povici okupljenog mnoštva izvana prisilili su trijumvire da odgode raspravu za sljedeći dan, demonstrirajući da javna podrška ženama može ograničiti apsolutnu moć vlasti i prisiliti autoritete na određene kompromise (Sumi, 2004; Sawyer & Sawyer, 2022: 32;Webb, 2022:156).
Njezin je govor je bio pažljivo strukturiran, jasan i razumljiv, što je pridobilo široku potporu građanki i dovelo do pritiska. Trijumviri su ograničili broj žena podložnih porezu. Porez koji je ostao na snazi prebačen je na muške vlasnike imovine, dok je smanjenje poreznog opterećenja ženama imalo praktičan učinak i simbolički naglasilo važnost njihove inicijative (Webb, 2022: 154-158). Važnost Hortenzijinog govora očituje se i u njegovoj kasnijoj recepciji unutar europske humanističke literature (Plant, 2004). Talijanski pisac i filolog Giovanni Boccaccio u djelu De mulieribus claris (1361–1362) uključuje Hortenziju među najvažnije žene antičke prošlosti, ističući njezinu retoričku argumentaciju i persuaziju. Na taj način njezin primjer nadilazi drevni rimski kontekst i postaje sastavni dio šireg humanističkog kanona, u kojem se afirmiraju žene kao nositeljice vrlina poput mudrosti, razboritosti i upotrebe logičkog promišljanja u praktičnoj primjeni (Boccacio, 2011). Uvrštavanjem Hortenzije u prvi biografski zbornik posvećen isključivo ženama, Boccaccio potvrđuje njezinu trajnu ostavštinu. Naime, Hortenzija je važna kao zastupnica jer ne kritizira samo konkretni porez, nego propituje cjelokupni politički sustav, ističući kako nejednakost u pravima i obvezama stvara neodrživ teret (Vulić, 2025). Njezin nastup spaja racionalnu argumentaciju, moralnu pravednost i kritiku sustava, istodobno pokazujući odvažnost i dosljednost, te služi kao primjer ranog ženskog aktivizma i svijesti o ljudskim pravima, međusobnoj solidarnosti i građanskoj odgovornosti. Iako Hortenzija formalno nije imala političku funkciju niti pravo sudjelovanja u donošenju odluka, njezina intervencija predstavlja političku akciju: stala je u obranu više od 1.400 žena koje su joj udijelile puno povjerenje, učinkovito zastupajući njihove žalbe pred rimskim vlastima. U tom kontekstu obrazovanje i artikulacija argumenata postaju njeni ključni alati. Zahvaljujući njima Hortenzija je mogla nastupati s autoritetom usporedivim s onim koji je imao njezin otac, pridobivši poštovanje koji je omogućio učinkovitu zaštitu prava 1400 žena (Pizan, 2003: 130).
Obrana stavova – ženske govornice nakon Hortenzije
Hortenzijin govor na Rimskom forumu nije samo povijesna činjenica, nego i prijelomni trenutak koji pokazuje koliku moć promjene može imati ženski govor. Unatoč zabranama, preprekama i kulturološki zadanim navikama, žene u antici su pronalazile načine da se pismeno i verbalno izraze. Bavile su se filozofijom (Aspazija, 5. stoljeće pr. Kr., oko 470. – 410. pr. Kr.), književnošću (Enheduana, oko 2285. – 2250. pr. Kr.; Sapfa, oko 630. – 570. pr. Kr.), religijskim pitanjima te, u rijetkim slučajevima, i javnim raspravama.
Jedna od najistaknutijih antičkih filozofkinja i javnih govornica bila je Hipatija Aleksandrijska (Dzielska, 1995: 26). Živjela je od sredine 4. stoljeća do početka 5. stoljeća po. Kr. (oko 355. – 415. po. Kr.). Hipatija je stekla obrazovanje i govorne vještine zahvaljujući podršci svoga oca, Teona Aleksandrijskog, učitelja matematike na Aleksandrijskoj akademiji i priređivača izdanja Euklidovih Elemenata. Slijedeći očev put, 390. godine postala je profesorica i predavala filozofiju, matematiku i astronomiju (MacLennan, 1984: 34–38). Njezina hrabrost i uvjerljivost u javnom nastupu unutar muškog akademskog okruženja vizualno je prikazana u filmu Agora (2006), koji rekonstruira scene njezinih predavanja i intelektualnih rasprava s učenicima. Hipatijin akademski uspjeh i intelektualni autoritet učinili su je metom kršćanskog progona, no do kraja života ustrajala je u svojim akademskim nastojanjima i podučavanju neoplatonizma. Unatoč brojnim udvaračima i zavisti suvremenika, ostala je neudata, posvećena akademskom radu i poučavanju, sve dok 415. godine, prema predaji, nije mučena i ubijena po nalogu Oresta, u suradnji s kršćanskom ruljom (Dzielska, 1995: 38). Hortenzija i Hipatija su imale ključnu podršku svojih očeva i mentora, što im je omogućilo da djeluju u patrijarhalnom okruženju. Hortenzija je svojom javnom obranom utjecala na rimske zakone, dok je Hipatija intelektualnim radom oblikovala akademski život Aleksandrije i utjecala na svoje studente prenoseći im ljubav prema učenju ali i skepticizmu prije prihvaćanja određenih ideja. Njihova hrabrost i autoritet čine ih važnim primjerima za feministički diskurs, jer pokazuju kreativnost, mudrost i promišljenost ženskog djelovanja i intelektualne autonomije.
U srednjem vijeku odnos prema ženskom govoru bio je ambivalentan: žene su u zapisima o sveticama, književnosti, priručnicima za ponašanje često ismijavane ili proglašavane krivima zbog „neukrotivog jezika“, što je vjerojatno pridonijelo nastanku stereotipa da žene previše pričaju (brbljavice, lajavice) i da njihov govor nema vrijednost (Plant, 2004; Pizan, 2003; Easton, 2022).
U bakljama francuske revolucije istaknula se jedna od najpoznatijih zagovornica ženskih prava, Olympe de Gouges. Rođena kao Marie Gouze, udala se sa sedamnaest godina, a ubrzo ostala udovica. Odlučila je da se više neće udavati te je zajedno sa sinom otišla u Pariz u potrazi za boljom egzistencijom ali i intelektualnim ispunjenjem. Tamo je stvorila novi identitet i postala „femme de lettres“, učena žena u vrijeme revolucije (Mousset, 2007: 9–11). Do svoje smrti objavila je oko 140 spisa, uglavnom diktiranih, čime se etablirala kao istaknuta intelektualka 18. stoljeća. U svojoj Deklaraciji o pravima žena (Scott, 1996: 20) postavlja muškarcima pitanje:
„Muškarče, jesi li sposoban biti pravedan? Žena te pita. Barem to pravo joj ne možeš uzeti. Reci mi, tko ti je dao tu samovoljnu moć da ugnjetavaš moj spol?“ te poziva žene: „Žene, probudite se! … prepoznajte svoja prava“ (Bock, 2005: 86).
Sličnu kritiku iznosila je i Hortenzija, koja je pred Rimskim senatom propitivala poreze: „Naše su majke davno, u posebnim prilikama, bile iznad svog spola i plaćale poreze“ (Chatelard & Stevens, 2016). Obje su koristile javni govor kako bi zahtijevale priznanje ženskih prava i aktivnu ulogu u društvu. Pogubljena na giljotini 1793. godine, de Gouges simbolizira borbu za prava žena u revoluciji, dok Hortenzijina borba pokazuje dugotrajnu nepravdu i isključenost žena u starorimskom kontekstu.
Hortenzijine lekcije za suvremene žene
Navedeni primjeri otvaraju važna pitanja: je li nasilno ušutkavanje žena i smrt bio jedini način patrijarhata da potisne ženske govore i rigorozno spriječi njihovo djelovanje u društvu? Povijest bilježi da su mnoge žene skupo platile izražavanje svojih argumenata (izopćenjem iz zajednice, mučenjem ili smrću) što pokazuje kontinuiranu napetost između odjeka ženskog govora i pokušaja njegovog suzbijanja. Ako povijest pamti tek nekoliko ženskih govornica, Hortenzija zauzima posebno mjesto jer je njezin govor prenošen kao referenca u mnogim izvorima. Njezina intervencija, usmjerena na kritiku ekonomskog iskorištavanja bez političke reprezentacije žena je preteča ranog feminističkog diskursa. Hortenzijin primjer pokazuje da borba za ravnopravnost uvijek uključuje raskrinkavanje nepravednih struktura političke moći, pri čemu uvjerljivost govora postaje sredstvo emancipacije.
U suvremenom kontekstu njezino iskustvo ostaje poučno. Inteligencija i obrazovanje nisu uvijek dovoljni za postizanje rezultata. Potrebni su hrabrost i samopouzdanje da se iziđe pred javnost, iznese mišljenje ili kritički stav protiv nepravde. Rizici i pritisci su i danas opasni, pogotovo za žene zbog stigmatizacije i prijetnji do „sofisticiranih“ strategija sramoćenja i manipulacije, poput ucjena i osvetničke pornografije. Primjeri iz suvremenog svijeta, uključujući situaciju u Srbiji, pokazuju da žene koje sudjeluju u studentskim protestima često bivaju izložene ozbiljnim prijetnjama i psihičkom zastrašivanju (Narandžić, 2025). Kao što je Hortenzija u starom Rimu, u ime rimskih žena, javno osporila odluke koje su ih marginalizirale, tako i suvremene žene u Srbiji, hrabre studentice i građanke polako ali sigurno preuzimaju riječ u javnom prostoru kroz prosvjede. Potaknute padom nastrešnice u Novom Sadu 1.11. 2024., ali i rastom političke korupcije u Srbiji artikulirale su zahtjeve za transparentnošću, pravdom i promjenom zahtjeve koji nadilaze studentske potrebe i dotiču se šire institucionalne odgovornosti i demokratskih vrijednosti.
Dok su se u prošlosti muškarci služili mučenjima i javnim pogubljenjima, danas patrijarhat koristi nove strategije kojima se želi obeshrabriti i utišati žene. Svaka žena koja javno progovori mora biti svjesna rizika, ali i utjecaja na javno mnijenje koju njezin istup može imati u prevladavanju šutnje. Hortenzija je ušla u povijest kao simbol otpora ekonomskih pritisaka nametnutih ženama. Njezina intervencija nije donijela samo boljitak za bogate Rimljanke, nego i otvorila prostor za reinterpretaciju antičke povijesti iz ženske perspektive, ostavljajući trajnu inspiraciju i podsjetnik na važnost govora u borbi protiv opresije.
LITERATURA
Aydemir, L. (2021) Roma mahkemelerinde savunma yapan avukat kadınlar (Female attorneys in ancient Roman courts), Tarih Dergisi – Turkish Journal of History, 75(3), 1–15, dostupno na https://doi.org/10.26650/iutd.961376 stranici pristupljeno 4. 8. 2025.
Appian. (1899) The Civil Wars (H. White, pr.), London: Macmillan & Co. (Originalno djelo se zove Bellum Civile).
Bauman, R. A. (1992) Women and politics in ancient Rome, New York: Routledge. (EBeard, M. (2017) Women & power: A manifesto, London: Profile Books.
Best, E. (1970) Cicero, Livy and educated Roman women. The Classical Journal, 65(5), 199–204, dostupno na JSTOR: https://www.jstor.org/stable/3296048 stranici pristupljeno 6. 8. 2025.
Boccaccio, G. (2011) On famous women (G. A. Guarino, pr.). Italica Press. (Originalno djelo prvi put objavljeno 1361–1362).
Bock, G. (2005) Žena u istoriji Evrope: Od srednjeg veka do danas: Beograd: Clio.
Chatelard, A., & Stevens, A. (2016) Women as legal minors and their citizenship in Republican Rome. Clio. Women, Gender, History, 43, 24–47, dostupno na https://www.jstor.org/stable/26242541 stranici pristupljeno 16. 8. 2025.
Dzielska, M. (1995) Hypatia of Alexandria (F. Lyra, pr.). Cambridge: Harvard University Press.
Easton, M. (2022) Saint Lucy, the Silent Woman, and subversive female speech in the Middle Ages. Different Visions: New Perspectives on Medieval Art, 8, dostupno na https://doi.org/10.61302/RSKE4409 stranici pristupljeno 20. 8. 2025.
Evans, J. K. (1991) War, women and children in ancient Rome, London: Routledge.
Gowing, A. (1992) The Triumviral Narratives of Appian and Cassius Dio, MI: University of Michigan Press.
Hallett, J. P. (2014) Fathers and daughters in Roman society: Women and the elite family. Princeton, NJ: Princeton University Press.
Levin, R. (2012) Notable women of the Roman Republic: Hortensia, The Death of Carthage ,dostupno na https://thedeathofcarthage.com/739/notable-women-of-the-roman-republic-hortensia-2/ stranici pristupljeno 8. 8. 2025.
MacLennan, B. J. (2013) The wisdom of Hypatia. Woodbury, MN: Llewellyn Publications.
Morris, C. (2013) Figures in History: Hortensia the Orator, Cass Morris Writes. dostupno na https://cassmorriswrites.com/2013/11/26/figures-in-history-hortensia-the-orator stranici pristupljeno 16. 8. 2025.
Mousset, S. (2007) Women's rights and the French Revolution: A biography of Olympe de Gouges, New Yersey: Transaction Publishers.
Mosier-Dubinsky, J. (2013) Women in Ancient Rome, Women in Ancient Rome, 4(2), 1–13 .dostupno na https://scholarspace.jccc.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1040&context=honors_journal stranici pristupljeno 7. 8. 2025.
Narandžić, M. (2025). Mesto žene je u otporu: Nemamo više simbole, imamo stvarnost i žene koje žive u stvarnosti. I uvek ćemo imati. Velike Priče, dostupno na https://velikeprice.com/drustvo/mesto-zene-je-u-otporu stranici pristupljeno 20. 8. 2025.
Ovidije. (2011) Metamorfoze (T. Maretić, Pr.). Zagreb: Bulaja naklada.
Plant, I. M. (2004) Women writers of ancient Greece and Rome: An anthology, Oklahoma: University of Oklahoma Press, dostupno na https://annas-archive.org/md5/4fa21cfc7eddb9d09d39d3c8b63e6f82 stranici pristupljeno 14. 8. 2025.
Pizan, C. de. (2003) Grad žena (S. Pavlov, pr.). Beograd: Feministička 94. (Originalno djelo objavljeno 1405. kao La Cité des Dames).
Salisbury, J. (2001) Encyclopedia of women in the ancient world, Santa Barbara, CA: ABC-CLIO.
Sawyer, D. F., & Sawyer, J. (Ur.). (2022) Žene i religija u prvim stoljećima kršćanstva (L. Efendić, Pr.). Sarajevo: TPO Fondacija.
Shakespeare, W. (2008) Titus Andronicus (J. Doe, pr.), New York, NY: Penguin Classics. (Originalno djelo prvi put objavljeno 1594.).
Scott, J. W. (1996) Only paradoxes to offer: French feminists and the rights of man, Cambridge: Harvard University Press.
Sumi, G. S. (2004) Civil war, women and spectacle in the Triumviral period, Ancient World, 35, 196–206.
Valerius Maximus (2000) Memorable deeds and sayings ( D. R. Shackleton Bailey. pr.), Cambridge: Harvard University Press.
Vulic, V. (2025) Hortensia Orator: The First Female Jurist, Women Who Shaped Rome. The Roman Empire, dostupno na https://roman-empire.net/people/women-who-shaped-rome-people/hortensia#more-10342 stranici pristupljeno 10. 8. 2025.
Webb, L. (2022) Female interventions in politics in the libera res publica: Structures and practices, F. Frolov & C. Burden-Strevens (ur.), Leadership and initiative in late Republican and early Imperial Rome, (str.147–185), Brill, dostupno na https://doi.org/10.1163/9789004511392_007 stranici pristupljeno 10. 8. 2025.
Zakon dvanaest tablica. (451.–450. pr. Kr.), Rimski pravni tekst, dostupno na https://droitromain.univ-grenoble-alpes.fr/Anglica/twelve_Johnson.html stranici pristupljeno 12. 8. 2025.
[1] Priča o Verginiji, koju bilježi rimski povjesničar Livije u djelu Ab urbe condita (3.44–58), ilustrira društvene napetosti u ranom Rimskom Carstvu. Verginia, kći uglednog časnika Lucija Verginija, postala je predmet požude decemvira Appija Klaudija, što je izazvalo javni skandal i sukob između patricija i plebejaca, a završilo je smrću djevojke, koju je ubio vlastiti otac kako bi očuvao njezinu čast. Iako Livije ne navodi detalje o njezinu obrazovanju, njezino razumijevanje pravnih i društvenih implikacija pokazuje da je bila obrazovana, a ugled obitelji vjerojatno joj je omogućio pristup kvalitetnijem obrazovanju (Best,1970).
[2] Prikazi pripadnica elite u antičkom Rimu često su bili oblikovani i etiketirani muškim predrasudama. Autori su, ovisno o žanru, koristili različite ženske stereotipe – od poslušnih i obiteljskih do opasnih i manipulativnih – kako bi ilustrirali moralne, političke ili društvene poruke. Čak i kada su žene djelovale u političkom ili društvenom prostoru, muški autori često su njihove postupke omalovažavali koristeći zloupotrebu ženske seksualnosti kao sredstvo srama za njihovu diskreditaciju. Posljedica je bila da su žene morale balansirati između stvarnog utjecaja koji su mogle ostvariti i načina na koji su njihovi postupci interpretirani i predstavljeni javnosti. Taj jaz između stvarnih iskustava i književnih prikaza stvorio je složene napetosti u percepciji uloge elitnih žena u političkom, društvenom i obiteljskom kontekstu (usp. Sawyer, Sawyer, 2022; Webb, 2022:153).
