Drugi dan „A ti sestro, govori!“ konferencije je započeo panelom „Ženska lica mučeništva“, na kom su govorile prof.dr. Ajla Demiragić i prof.dr. Jasmina Husanović – njihova izlaganja i razgovor s učesnicama moderirala je dr. Amra Pandžo.

Već na samom početku izlaganja, postalo je jasno: koncept mučeništva i „svetog“ života, bez obzira na religijsku tradiciju u kojoj se pojavljuje, ima slične značajke, a praktički i istu definiciju.

U kršćanskoj tradiciji, pojam mučenik (lat. martyr, grč. μάρτυς) znači svjedok ili svjedokinja, a u islamskoj tradiciji šehid ili šehida znače isto – svjedok ili svjedokinja vjere, osoba koja je dala život za svjedočenje i širenje Božje riječi. S obzirom na to da obje religijske tradicije kojih su se profesorice dotakle za svog izlaganja imaju veliki broj mučenika i mučenica, jasno je kako su životni putevi i pouke ovih figura dolazile u raznolikim oblicima – ali ono ključno što čini osobu mučenikom ili mučenicom jeste to što su svoj život i svoju smrt, kakvi god oni bili, posvetili Bogu i vjeri. Ali kakvi god životi i duhovni putevi mučenika i mučenica bili, a sistemi koji ih prisvajaju i čuvaju strogi i nedodirljivi, u hermeneutičkoj analizi mučeničkih života i učenja – neizbježno je pitanje intersekcionalnosti.

Shodno ovome, govoriti o licima mučeništva zasigurno je značajno i zanimljivo, ali govoriti o ženskim licima mučeništva –  nužno je i neizbježno za opšti religijski i filozofski diskurs. Kako su kanon, tradicija i utemeljeni sistemi hijerarhije uslov za sociološki i historijski opstanak jedne religije, tako su pomoćni aspekti religijskog, poput legendi, alegorija, pouka i interpretacija – uslov za opstanak gnoze u surovom točku vremena. Govoriti i pisati o ženama duhovnjakinjama u vremenu u kom živimo je prestalo biti pitanje opšte uključivosti religijskog diskursa, a postalo pitanje preživljavanja društvenog kapitala religije u modernom dobu.

Ulozi žene u religijskim tradicijama kršćanstva i islama se kroz historiju primarno prilazilo preskriptivno – žene su iznova i iznova tematizirane od strane religijskih autoriteta, ali im se pristupa kroz infantilizirajuću prizmu. Uprkos naporima pojedinih teologinja i teologa da putem alternativnih interpretacija religijskog teksta i predaja ženu autoriziraju kao religijskog i duhovnog subjekta, uloga i dužnosti žene su u tradicijama monoteističkih religija ostale na nivou osnovnoškolskih pravila ponašanja i poopštene teleologije femininog o kojoj skoro niko, a ponajmanje žene, imaju pravo raspravljati. Upravo zbog ovakve pozicije u povijesti religijskih struktura, žene duhovnjakinje su svoja posebna učenja i otkrovenja održavale u sferi mističnog – u prostoru neposrednog odnosa s Bogom i duhom.

Autentična ženska duhovnost je povijesno pronalazila utočište u misticizmu i ezoteričnom pristupu vjerovanju i bogosluženju – žene duhovnjakinje su svoj put pronalazile u alternativnijim praksama, slobodnijim formama obraćanja Bogu, pritom težeći ka što manjem uzurpiranju postojećih struktura i hijerarhijskih postavki koje je patrijarhalni religijski sistem nalagao.

Jedna od ovakvih duhovnjakinja koje su svoj put ka Bogu pronašle u mističnom je i Rabia el Adevijja, o kojoj je govorila prof. Husanović tijekom svog izlaganja. Sufijka, duhovna učiteljica i povijesna ličnost iz grada Basre, Rabia el Adevijja, ostavila je značajan trag u svijetu islamskog misticizma.

Govoreći o metanarativu života i učenja Rabije el Adevijje, prof. Husanović se dotakla tropova (grč. τρόπος: način, okret: govornička figura koja se definira kao promjena značenja pojedinačnih pojmova), svojevrsnih oblika karakterizacije lika, koji su korišteni u predstavljanju lika ove duhovnjakinje. O Rabiji el Adevijji je zapisano mnogo više no što je ona sama zapisala o svom učenju i duhovnom putu za vrijeme vlastitog vijeka, a njena uloga u povijesti sufizma prikazivana je kroz tropove duhovne učiteljice, zaljubljenice u Boga, asketkinje i sufijke.

Prof. Demiragić je, s druge strane, ispričala priču o Sv. Kumernisi  – portugalskoj mučenici kojoj je, prema legendi, Bog dao bradu kako bi je spasio od neželjenog braka. Kako nije povijesno utvrđeno je li Sv. Kumernisa zaista živjela, njezin lik je putem narativa u usmenoj i pisanoj književnosti osnaživao i inspirisao generacije kršćana i drugih vjernika koji su se nalazili u naizgled bezizlaznim situacijama. Iako su Sv. Kumernisa spisateljice Olge Tokarczuk, ona braće Grim ili pak ona čija ikona stoji u Velikoj Mlaki – različite svetice, Sv. Kumernisa kao figura je ujedinjenje svih njezinih prikaza, svih legendi i priča koje su o njoj ispričane.

Dva primjera iz različitih konfesija i duhovnih formi – Sv. Kumernisa i Rabia el Adevijja, bez obzira na pojedinosti njihovih života i (ne)tačnost historiografskih podataka o njima, dijele sličnu sudbinu unutar patrijarhalne strukture moći u monoteističkim religijama. Njihove biografije, kao i one nebrojeno mnogo žena duhovnjakinja, nisu samo izgubile na svom narativnom i hagiografskom integritetu kroz vrijeme (kao što to često biva i sa muškim duhovnim figurama), već se i sam prvobitni cilj očuvanja njihove priče može promatrati kao akt glorificirane marginalizacije. 

Proces sanktifikacije ljudskog bića, bilo ono muško ili žensko, skoro uvijek podrazumijeva mistifikaciju, mitologizaciju i konceptualizaciju života i čuda onog ko biva na određeni način posvećen ili uzdignut kao Dobri. Ovo poetiziranje u interpretaciji jedne biografije, bila ona stvarna ili ne, osobito utiče na ženske duhovne figure.

Sakralizacija nečega ili nekoga, iako naizgled čin sa pozitivnom namjerom, nosi izvjesne rizike kada je u pitanju autentičnost i vjerodostojnost, te najčešće dolazi uz imperativ objektifikacije onog što biva sakralizirano. Sveta osoba, posebito sveta žena, postaje simbol i ikona, predmet štovanja i divljenja, ali prije svega, predmet. Kroz proces povijesne mistifikacije duhovnjakinje, po automatizmu dolazi do izmještanja osobe ili lika iz sfere individue sa integritetom i autoritetom u prostor transcendentnog, pa i fiktivnog. Od početka bilježenja ili pak kreiranja narativa života žene duhovnjakinje, onaj koji pamti, bilježi ili stvara ni ne pomišlja na kanonizaciju prakse ili učenja duhovnjakinje – ona je od početka osuđena na alternativni topos u diskursu i tradiciji.

Iako je ženska duhovnost unutar monoteističkih religija ponajviše autonomije pronašla u misticizmu, čini se kako, baš poput formalnih religijskih struktura, i sam misticizam povijesno iznevjerava ženu. Misticizam kao religijska i duhovna kategorija sam je po sebi zarobljen unutar surovog patrijarhalnog panoptikona – svi mistični događaji, duhovne figure i učenja od trenutka svog pojavljivanja u kontekstu religijske tradicije bivaju osmotreni, ocijenjeni i kategorizirani. Povijesno gledano, negacija mistične prakse ili duhovnog puta neke osobe od patrijarhalnog religijskog autoriteta, uvijek rezultira odbacivanjem i proglasom hereze. Kada, nekim slučajem, duhovnjakinja ili mističarka ne bi prošla kroz filter zadanih postulata i kriterija – ona bi, zajedno sa svojim učenicima i učenicama, te svim onima koji se asociraju s njom, bila nasilno marginalizirana i ušutkana. Ako ovako izgleda neuspjeh u legitimizaciji duhovne prakse, šta onda znači uspjeh u takvom sistemu? Afirmacija duhovnjakinje kao svetice ili duhovne figure unutar tradicije doprinosi sveopštem pozicioniranju žena u povijesti religije, ali i dalje je rezultat patrijarhalnog vrednovanja.

„Žene sufijke nisu ni poželjne ni odbačene, već nejasne. Ali osnovni cilj je učiniti ih bezopasnim,“ navela je prof. Husanović, pojašnjavajući na primjeru Rabije el Adevijje kako su duhovnjakinje koje su ostale zabilježene, zapamćene i čija se učenja i danas slijede – u ulozi „konstruirane svetice“, te nose „počasni muški status“.

Panel „Ženska lica mučeništva“ poslužio je kao značajan podsjetnik na žene koje su se svojim životom i bogoslužjem uzdigle na mjesto svetica, mučenica i asketkinja. Ali u susret mnogobrojnim svetim i prosvijetljenim ženama afirmiranim od strane patrijarhalnog religijskog suda, otvara se pitanje onih koje su odbačene. Onda kada ženska religioznost i duhovnost ne potpadaju pod vrijednosni sistem koji je patrijarhalni sud za njih odredio i ne ispunjavaju „žensku duhovnu ulogu“, ali istovremeno ne prakticiraju i ne žive vjeru koja će im donijeti „počasnu mušku ulogu“ – gdje takva duhovnjakinja biva smještena?

Nakon panela kao što je ovaj, jasno je da je za feminizam, teologiju i feminističku teologiju nužno govoriti o ženama duhovnjakinjama, ali ne samo kao mitskim bićima iz čijih se priča hranimo inspiracijom i duhom – već istraživati i uključivati u diskurs tačne historiografske podatke i učenja ovih žena. Ali ponajviše, čini se, neophodno je iznova i iznova propitivati patrijarhalne strukture monoteističke religioznosti, te kriterije i vrijednosti prema kojima žene koje se upute na duhovni put bivaju prosuđivane, osuđivane i obilježene.

Uma Đurić

Tekst je nastao u okviru FER konferencije “A ti sestro govori” održane u Sarajevu, u periodu od 16-19. novembra 2023. godine. Konferenciju su realizovale TPO Fondacija i Ekumenska inicijativa žena Omiš.

The post Mučenice, svetice i ostale žene appeared first on FER ŠKOLA.

Jednog sivog, sumornog četvrtka, sjedila sam na kauču i slušala dvojicu muškaraca, mojih poznanika, kako govore o ženama. Njihovi su monolozi trajali dugo, tako dugo da ni sama ne znam koliko je vremena prošlo od početka do kraja razgovora. Jedino u šta sam bila sigurna je da je sve počelo u mraku, a završilo izlaskom sunca. Slušala sam sve, a čula manje od pola. Ipak, vjerujem da sam izvukla najbitnije.

„Ona je tu da vjeruje u njegovu viziju,“ rekao je jedan od njih. „Ona je tu svim srcem podržava svijet koji on gradi, da ga osnažuje i živi u njemu.“ Objasnili su kako svaki muškarac ima vlastitu viziju svijeta, svakodnevnice i ideološkog konstrukta koji želi da stvori. Kada se okupe, muškarci jedni druge mogu podržati ili unazaditi u izgradnji tih pojedinačnih svjetova, a muška saradnja – to je spoj svih muških svjetova u jedan opšti, globalni, u kom svi živimo. Kako su dugim izlaganjem dočarali ulogu muškarca u svijetu i obrazac po kom, kako oni tvrde, većina muškaraca misli i živi, upitala sam ih šta misle o ženama. Kakav je to ženski obrazac? Kakve su žene kao skupina, šta su to značajke žena kao rodne kategorije?

„Tu leži problem,“ odvratio je jedan. „U pokušaju da se žene posmatraju kao skupina, kao vrsta.“

„Kakav problem?“ upitala sam naivno, ne naslućujući šta bi mogao biti odgovor.

„Svaka žena je stvorenje za sebe. Žene samo izgledaju slično i prolaze slična iskustva, ali ništa ih ne veže. Nemaju svoj način. To je problem modernog feminizma – pokušava okupiti žene u zajednicu utemeljenu na dijeljenim principima mišljenja i djelovanja. Ali žene, kad nema muškaraca, pričaju o muškarcima, takmiče se ili međusobno porede.“

Nisam vjerovala u ono što čujem. Moje iskustvo ženskog svijeta, socijalizacije, komunikacije i okupljanja dokazivalo je upravo suprotno. Odakle im takva perspektiva? Je li moguće da muškarci znaju tako malo o sestrinstvu?

Nakon susreta s ovim muškarcima, razmišljala sam o ženskim zajednicama. O ljubavi, podršci, razumijevanju i snazi koju crpim iz zatvorenih ženskih krugova. Želim li im otkriti šta žene zapravo rade kada nema muškaraca? Želim li ih razuvjeriti i pokazati im nevjerovatna duhovna, intelektualna i emocionalna putovanja na koja žene polaze kada muškarci napuste sobu?

Za tačno sedam dana, u četvrtak, 16. 11. 2023. godine, uputila sam se u hotel Hollywood, na konferenciju „A ti sestro, govori!“. Obukla sam svoje „najbolje odijelo“, sjela u tramvaj i krenula u ženski svijet, tamo gdje ćemo, na četiri dana, biti daleko od muških vizija i svjetova. Konferenciju su otpočele organizatorice Zilka Spahić – Šiljak i Jadranka Rebeka Anić, pričom o vlastitom prijateljstvu i saradnji. Već na samom početku mi je bilo jasno da sam ušla u čvrstu, sigurnu i snažnu mrežu. Konferencija je okupila žene feministkinje, feminističke teologinje, intelektualke, aktivistkinje i umjetnice iz regiona povodom finalizacije FER škole feminizma i teologije. Sa svog mjesta u ćošku prostorije posmatrala sam šarolika lica učesnica.

Nakon uvodnog predavanja, pred nas je izašla Carolyn Boyd Tomasović, akademska slikarica i direktorica Ekumenske inicijative žena. Njenim predavanjem o umjetnosti i ženskom aktivizmu zvanično je započeo program konferencije.

Od uranjanja u svijet žena mučenica i svetica s profesoricama Ajlom Demiragić i Jasminom Husanović, do oslikavanja vlastite duše sa slikaricom Alisom Teletović. Od slušanja Amre Pandžo i Ane Raffai kako govore o miru i Bogu koji voli mir, do plesa i pokreta s Irmom Alimanović i još toliko toga – autentičnih ženskih glasova, stavova, ekspresija, osmijeha i suza – žene koje su realizirale program su svojim likom i djelom oživotvorile smisao i svrhu sestrinstva.

Nekoliko puta tijekom programa sam se zapitala: kako bi sve izgledalo da su organizatori i predavači većinski muškarci? Zasigurno bi to bio jedan uspješan i kvalitetan događaj: predavači bi predavali, izgovorili mnogo riječi od kojih bi neke bile vrijedne zapisivanja, čak i pamćenja. Učesnici bi postavili po koje pitanje, svi bi naučili nešto novo, ponovili ono staro i izašli bogati za još jednu konferenciju čija će agende zaspati zimskim snom na dnu ruksaka i tašni.

Sve ovo promišljanje je potvrdilo tezu koju sam nekada davno oformila u nekom drugom hotelu, slušajući o nekim drugim temama: konferencija kao intelektualni, edukativni i misliteljski događaj svojom formom ne implicira spoznaju i transformaciju. Informativni, edukativni i socijalni aspekti klasične konferencije kao događaja su korisni i motivirajući za učesnice, ali ni u kom kontekstu dovoljni za ispunjenje transcendentalne svrhe koju dijalog i diskurs zajednice imaju. Kako poznati nije isto što i spoznati, tako govoriti i slušati nije isto što i susresti se.

Susret žena nikada nije trenutak komunikacije pojedinačnih elemenata – žensko zajedništvo je diskursni, emocionalni i interpersonalni centar ogromnog Venovog dijagrama.

„A ti sestro, govori!“ konferencija me uvjerila: jedini preduslov za sestrinstvo je želja za sestrinstvom. Bez obzira na kontekst, porijeklo, lični ili profesionalni background onih koje se susreću, žene koje u prostor komunikacije ulaze s predumišljajem sestrinstva će ga i pronaći. Očekivala sam, možda naivno i umorno, još jedan od mnogobrojnih akademsko – aktivističkih događaja koji će trajati duže no što bi to iko od prisutnih poželio. Dobila sam nešto sasvim drugo. Tijekom ta četiri novembarska dana, krcati hotel na Ilidži postao je hram – duhom osvijetljeno mjesto susreta i transformacije, hram sestrinstva i vjere u žensku viziju svijeta.

Još nisam sigurna želim li tajnu ovakvog susreta podijeliti s muškarcima. Zaslužuju li da znaju šta žene rade skupa u toaletu? Jesu li vrijedni istine o ženskim kafama, ručkovima, sjedeljkama, radionicama i konferencijama? Kada bi saznali tajnu, zasigurno ne bi vjerovali. Ili bi pak sve otpisali kao ženske priče. Možda je tako i bolje, jer sve te ženske priče pričane iza zatvorenih vrata – sve su one temelji za našu viziju svijeta – svijeta koji gradimo i koji ćemo izgraditi. Nekada sam sumnjala u to. Sada sam sigurna.

Uma Đurić

Tekst je nastao u okviru FER konferencije “A ti sestro govori” održane u Sarajevu, u periodu od 16-19. novembra 2023. godine. Konferenciju su realizovale TPO Fondacija i Ekumenska inicijativa žena Omiš.

The post Ženske priče appeared first on FER ŠKOLA.