Mnogi će tradicionalni vjernici abrahamskih religija reagovati na ovo kao na blasfemiju koja, u najmanju ruku, povlači za sobom ostracizam a vrlo vjerovatno i potpunu ekskomunikaciju. Da ne bi došlo do takvog nečega, postavimo sebi najprije jedno osnovno i najlogičnije pitanje: Ako je Bog-Bog, JHVH prema starozavjetnom pisanju ili Allah prema Kur'anu, dakle – ono što je uzrok postojanja svemu – da li taj Neko uopšte ima spol i rod i da li tome Nekome ko je uzrok postojanja svemu, ko je sam sebi dovoljan i sam o sebi opstoji, uopšte treba da ima spol i rod? 

Ako je Bog biće koje samo o sebi opstoji, koje ne treba ni hranu ni piće ni bračnog partnera, biće koje je uzrok postojanja svemu što postoji a čovjeka je stvorio „na svoju sliku i priliku“ i „muško i žensko stvori ih“, kako u Bibliji stoji, zatim „sve na ovom svijetu stvorio je u paru“,kako nas Kur'an poučava – zar nije izlišno pričati o Božijem spolu?                                                                                                                                          

Ako je već i muško i žensko Bog stvorio „na svoju sliku i priliku“, zar nam to ne govori dovoljno o Božijem spolu? Zar je potrebno još nešto objasniti?

Ako nekome jeste, reći ću da je Bog oboje i više od toga a nas je podijelio na spolove da bismo jasno osjećali svoju nedovoljnost i ovisnost, da ne možemo ništa postići jedni bez drugih, kako u privatnom tako i u društvenom životu, da nismo sami sebi dovoljni i da u svemu zavisimo od Boga koji je jedino cjelovito i potpuno biće te da bismo se približili Bogu kao jedinom potpunom i cjelovitom biću i izvoru našeg postojanja – moramo živjeti u međusobnoj slozi i saradnji. Apsolutno u svemu stvoreni smo nedovoljni sami sebi i ovisni jedni o drugima. Uvijek, osim u prokreaciji, naša međusobna ovisnost nema nikakve veze sa našim spolom ili rodom. Počevši od jutarnje rutine pranja zuba, potpuno smo ovisni o osobi koja je proizvela tu pastu za zube, o osobi koja ih je prevezla do obližnje prodvnice, o osobi koja nas je u toj prodavnici uslužila… Bez obzira kojeg spola i roda te osobe bile. Na potpuno jednak način smo ovisni od osoba koje su nam proizvele hranu koju to jutro jedemo za doručak, od osoba koje su proizvele automobil kojim ćemo se nakon doručka odvesti na posao kao i od osoba koje će izvršiti hiruršku i svu drugu medicinsku proceduru na nama, ukoliko na putu doživimo saobraćajnu nesreću.

Priznajte sada sami sebi da vam, niti u jednom od tih aspekata u životu, apsolutno nije bitno kojeg je spola i roda niti kojeg je seksualnog opredjeljenja ta osoba te da vam je jedino bitno da je maksimalno dobro uradila svoj posao tako da je vaše zdravlje neugroženo i vaš život siguran!

Stoga, daleko preče pitanje od toga „kojeg spola i roda je Bog“ te „da li Bog uopšte ima spol i rod“, je ono:

„Kakav je po Svojoj suštini Bog i šta da učinim da se Božijem zadovoljstvu približim?“

Mislim da naša međusobna upućenost jednih na druge i naša međuovisnost mnogo glasnije govori o tome šta Bog od nas hoće i čime ga činimo zadovoljnim. Mislim da vrišti porukom.

Ko je čuje?

The post Kojeg je spola Bog? appeared first on FER ŠKOLA.

Bilo je to vrijeme kada su žene mislile da su postigle mnogo toga ali da ima još podosta toga na čemu treba raditi. I bile su upravu. Zaista jesu postigle mnogo toga, pogotovo u poređenju sa tadašnjim položajem žene u Sjedinjenim Američkim Državama, Švajcarskoj ili Saudijskoj Arabiji.

A meni je trebalo vremena da u potpunosti odrastem, odem iz roditeljskog doma i u procesu sazrijevanja uvidim da to što je moj otac sam prao svoje čarape (doslovno), ne znači da su i ostali očevi širom naše „slobodarske domovine“ činili to isto.

Ubrzo se ta naša domovina raspala krvavim praskom i ostadosmo i bez te krnjave slobode koju smo imali. Krnjava je bila jer u njoj nije bilo dozvoljeno potpuno i slobodno ispoljavanje vjerskog identiteta niti posjedovanje privatne imovine u visini koja bi pojedinca mogla učiniti moćnim kapitalistom koji zapošljava druge. Nije bilo dozvoljeno imati više od četri zaposene osobe.

Pod krinkom tih novih sloboda, izgubismo sve prijašnje slobode i tako oslobođeni svih sloboda krenusmo za „zapadnim vrijednostima“ koje nam neoliberalni kapitalizam i globalizacija donesoše. E, ne sjedi vraže, što bi naš narod rekao, tu je priča tek počela. Oslobođeni od slobode radničkog samoupravljanja svojim preduzećima, pođosmo raditi za crkavicu globalizacijskog kapitaliste i prije nego smo i shvatili šta nam se dešava, pretvorismo se u ribe koje dahću na suhom. A kako davno reče jedan, u kapitalizmu ozloglašeni društveni mislilac, društvena baza formira društvenu nadgradnju pa tako bi i nama. Dok je društvena baza „dahtala na suhom“ i kod nas i širom globalizacijskog svijeta – od Zapada do Istoka – dahtala je i izdisala sa njom i društvena nadgradnja te opstajala samo u onom dijelu nauke, kulture, sporta i umjetnosti u koje je iz bilo kojih razloga, ruka kapitalističkog moćnika odlučila uložiti novac. I onoliko koliko je odlučila uložiti.

Do one granice koja joj služi i treba. Nikako preko!

I tako dođosmo do teme sa početka ovog teksta – psiholozi i psiholigija. Izađoše tako, od 1980.-e do danas DSM III, DSM IV i najnoviji, kontraverzni DSM V, dijagnostički priručnici mentalnih bolesti i poremećaja izdavani od strane Američke Asocijacije Psihijatara, sufinansirani od strane Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje. Ko drugi nego i vojno i ekonomski najmoćnija zemlja na svijetu da preuzme ta skupa i obimna istraživanja a onda dobivene rezultate i napisane priručnike plasira po ostatku svijeta, kao vrhunac medicinskih dostignuća, za rad u zdravstvenim ustanovama.

I opet ne sjedi vraže, ostade jedan test, čuven i značajan (čiji naziv ovdje nećemo spominjati), test ličnosti koji je napravio izvjesni doktor nauka, daleke 1950., u SAD-u. Pitanja malo čudna, osobi emancipovanog uma djeluju anahrono ali pomisliš: “Pa dobro, nauka je nauka, znaju ljudi valjda što postavljaju ta pitanja… A ko zna, možda hoće i da ispitaju koliko je nečiji um emancipovan…“. I tako, nižu se pitanja, nižu se odgovori i pored onih možda i očekivanih „da li muškarac treba da bude glava kuće“ (zaboga ne!!) ili onog da li ste pokušali samoubistvo (još ne), naiđem tako na neka pitanja koja sama sebi ne bih nikad postavila. Prosto mi ne bi palo na pamet. Ali bi mi zanimljivo da upoznam sebe kroz to i vidim kako bih ja u kojoj situaciji reagovala i šta ja to o čemu mislim. Iskreno da vam kažem, dopadoh se sebi, kad vidjeh šta odgovorih!

Ali i po treći put, ne sjedi vraže. Sačekah ja rezultate testa, dođoh u ordinaciju, kad tamo ni manje ni više, za mene kao ženu, društvenu aktivistkinju, borkinju za ljudska prava, višedecenijsku mirovnjakinju i izrazito religioznu osobu neki od rezultata testa bijahu da sam „hostilna“ i „histerična“. Najprije se naglas nasmijah, kao dobroj šali ali mi terapeut, sav ozbiljan, pokaza na temelju koje knjige su testovi analizirani i ja se uozbiljih. Nastade neugodna situacija. Izgleda mi kao da on za relevantne uzima rezultate testa iako je sa mnom već ko zna koliko puta razgovarao i uporno mi ponavlja da ti testovi nisu nikakvo „sveto slovo“ te da ih se ne trebamo držati „kao pijan plota“.  „A zašto ih onda radimo?“,upitah ja. „Pa da bismo bolje razumjeli osobu“, reče.  Meni se sve te izjave učiniše kao razrooke oči – jedno gleda u klin a drugo u ploču. A onda mu rekoh upravo ono što sada želim reći vama:

“Ako sam ja ili bilo koja žena, danas u 2024. godini, prema psiho-testu nastalom u SAD 1950. godine, kada bijela žena nije imala pravo otvoriti bankovni račun bez saglasnosti supruga a crna žena nije imala pravo ni da bude žena već je tretirana kao životinja, ako je bilo koja od nas ocijenjena kao „hostilna“ ili „histerična“ –  to je kompliment za svaku od nas!“

Sljedeći put radim još dva testa, kod mlađe emancipovane ženske osobe a rezultate ću da odnesem njemu na uvid. Moj prvi zadatak je bio da nacrtam ljudsku osobu pa to i učinih. Tada je uslijedilo pitanje: “Kojeg je spola ova osoba?“ „Šta znam“, kažem ja „može biti i muško i žensko, čovjek je“. Veoma odlučno, mlada psihologinja mi kaže da okrenem list i sa druge strane nacrtam osobu drugog spola. Ja, još odlučnije, okrenem list i nacrtam opet isti crtež. Kao što sad već možete predpostaviti, rezultat tog testa je bio da ja nisam svijesna uloge svog spola!!!

Zaista?

Ili možda uloge moga spola nisu bili svjesni oni koji su, nekada u prošlosti formirali i te testove i stav o tome ko je žena i  gdje joj je mjesto u društvu? Ako ga uopšte ima.

Moram priznati da se, tokom našeg daljeg razgovora, moj terapeut složio sa stavom da trebamo propitivati stvari i da se nauka treba razvijati.

U tu svrhu i napisah ovaj tekst jer, pored toga što želim da potaknem svaku pojedinu osobu na kritičko mišljenje, želim i nadam se da će neko iz akademske zajednice da revidira te stare šablone iz ondašnjih društvenih vrijednosti i utiče na to da nauka evolvira u korist građana planete a ne u korist vlasnika farmaceutskih firmi, čiji su članovi bili u većini odbora kada je donošen DSM V. Podržavam liječenje farmakoterapijom, kada je potrebno. Ali bez ikakve i ičije zloupotrebe.

Na kraju imam potrebu da postavim samo jedno pitanje: Zaboga, kakvi bi rezultati tih testova bili da sam ih radila kao lezbejka ili transrodna osoba?           

The post Uh! appeared first on FER ŠKOLA.

Ženska!?

Sjećam se,davno nekad,kad sam još bila jako mlada,jedna starija prijateljica mi je uputila kompliment,rekavši da sam najljepša i najženstvenija djevojka koju je ikada srela. Stajale smo tada na obali rijeke i kada nju u tom trenutku nisam bacila u vodu,sasvim sigurno nikada nikog neću. Tinejdžerske godine i ja sva onako frajerski obučena..na meni farmerke,navijačka jakna „fajerka“ i to naravno naopako okrenuta,puštena duga kosa..Sva ufurana,mislim: „ Nema niko veći frajer od mene!“. A ona meni:“ženstvena“!

Šta!?

Davno to bijaše ali ostade pitanje šta je problem u toj „ženstvenosti“. I na kraju krajeva,šta ona uopšte podrazumjeva? Šta znači to biti žena ? Šta znači to biti ženstvena? Šta je značilo onda,krajem dvadesetog vijeka a šta danas kada smo već podobro zagazili u dvadestiprvi?

Da li sam „djevojčica sa umom dječaka“,“dječak u tijelu djevojčice“ ili nešto treće…

Bilo kako bilo,na svu sreću,iako su mi oduzeta mnoga druga, još uvijek imam bar jedno od ljudskih prava a to je da se osjećam i identifikujem kako želim pa tako slobodno mogu reći – ja sam žena.   Lično vjerujem da postoje različiti oblici ženskosti,baš kao i različiti oblici muškosti te da niti možemo niti smo ikada mogli svi biti „zakovani“ u onaj jedan tradicionalno-stereotipni prikaz ženskosti i muškosti,iako su nas obaveze teškog fizičkog rada u svrhu golog preživljavanja u prirodi ,stoljećima vezale za to. Vjerujem da ni tada ,kao ni sada,nisu svi muškarci bili jednako „muževni“ ni sve žene jednako „ženstvene“. Stereotipan i jednoobrazan način života ne ostavlja prostora za razvijanje šarolikih idntiteta i velikih društvenih razlika unutar jednog spola. Pa ipak,priroda neda (ili Bog ,za one koji vjeruju u Njega) da svi pojedinci i sve pojedinke budu ukalupljeno isti.  Mislili smo da smo shvatili to onog trena kada je otkriveno da niko od nas nema isti otisak prsta niti šarenice u oku. Povjerovali smo u jedinstvenost svakog ljudskog bića.  Pa ipak…da li smo zaista?

U moderno vrijeme dobili smo priliku stjecati hranu obavljanjem različitih poslova i time i priliku za slobodniji razvoj širokog spektra ličnosti. Dobivši mašine koje obavljaju većinu poslova za nas,dobili smo više nego dovoljno slobodnog vremena za otkrivanje gdje se u tom širokom spektru nalazimo.

Prirodno je razvoj društva činio svoje a čovjek je ovaj put učinio sve što je u njegovoj moći da taj razvoj zaustavi.                                                                        Nije uspjelo. Dobili smo milione dječaka i djevojčica koji su odrasli u milione žena i muškaraca,različitim školama i različitim profesijama,sasvim različito oblikovane. Dobili smo predivno šarenilo ličnosti.                                                          I baš kao da sam Bog to nije htjeo,kao da se sve to desilo protiv Njegove volje i providnosti,mnogi ljudi nastoje čak i danas sve nas ukalupiti.  

Dobar pokušaj!

Jednom kad otkriješ ko si,nema povratka sa tog puta,ne možeš više živjeti kao nešto što nisi. „Ne možeš vratiti duha u bocu“,što bi rekli.                  Stoga nametanje stereotipnih identiteta ljudima smatram nasiljem prvog reda.

Ali kako živimo u vrijeme raznih oblika nasilja,šta nam je još jedno dodatno na listi? Navikli smo. Jesmo,navikli smo,istina je. Pitanje je sada trebamo li se odviknuti. Trebamo li pozvati na pobunu i odvikavanje svih,i onih koji čuju i onih gluhih? Jer,na kraju krajeva,to se tiče i njih. To se tiče svih nas. Ono jedno obično,ljudsko ,samom sebi postavljeno „ko sam ja?“.

Meni je moje „ko sam ja“ donijelo čitavu lepezu odgovora jer,istini za volju,niko od nas nema samo jedan identitet.                                                          Moj primarni identitet je vezan za moj odnos spram Boga jer sam izrazito religiozna vjernica. Ali za potrebe ovog teksta ,krenuću od onoga „ja sam žena“.  Kakva vrsta žene i da li će se to nekome dopasti…e,to je sad već druga stvar.  Ono što sa sigurnošću mogu reći je da sam Svojsuz Mimosvijet. I to velikim početnim slovima.                                         

Biti „svojsuz mimosvijet“ moj je identitet od djetinjstva a u odrasloj dobi te dvije riječi su dobile velika početna slova. Ne zato jer je to fikcijski alter-ego iza kojeg se skrivam već upravo iz razloga što su te riječi sinonim onog imena i prezimena koje mi dadoše po rođenju. Dadoše mi ga bez mog savjeta,bez mog mišljenja,bez mog pristanka. I obilježiše me time. E,sad ćete svi reći :“Pa dobro,zaboga ,svima nam bude tako i šta je ovoj ženi i šta ona sad tu filozofira?“. Upravu ste,svima nam bude tako. Čak sam i ja svojoj djeci (ma koliko nevjerovatno bilo da ih jedan Svojsuz Mimosvijet ima) dala imena bez njihovih konsultacija i pristanka. Naravno,kako bi drukčije i moglo biti jer bili su bebe. Kao i svi mi kada su nam dodjeljivani identiteti putem imena i svega onog što slijedi nakon davanja imena. Ali to što nam neko da ime kad se rodimo,ne znači da moramo u njemu da se „zakujemo“. Ne znači da ne treba dalje da se tražimo i svoje unutarnje odaje i tunele istražujemo pa se,shodno tome,možda prepoznamo a možda do-imenujemo ili preimenujemo.

Pitanje „ko sam ja“,većinom nakon kasnog djetinjstva i puberteta više niko sebi ne postavlja. Postanu preča pitanja „kako platiti račune“, „kako platiti kiriju”, „kako otplatiti ratu kredita“, „kako kupiti pelene“ a za izrazito veliki broj ljudi postane daleko najvažnije pitanje „ko sam ja u očima drugih ljudi“ ,“kako me drugi vide“ jer to znači „kakav mi je status u društvu“.

Valjda je upravo nedostatak tog pitanja mene uvijek činio i „svojsuzom“ i „mimosvijetom“. Nekako mi je uvijek bilo daleko važnije kako sebe vidim ja i kako mogu da živim sama sa sobom u četri zida. Jer,na kraju krajeva, svako veče spustim glavu na jastuk samo sa svojim mislima i samo sa svojom savješću,bez obzira da li taj jastuk dijelim sa nekom drugom osobom ili ne.

I tako,iako sam Svojsuz Mimosvijet,ipak sam žena a kako prije nekog vremena pročitah izvještaj u kojem stoji da su većina kolumnista u BiH muškarci te da je tek 16% kolumnistica,žena, to me je natjeralo da se ozbiljno i pod hitno „latim olovke i papira“. Istina je da sam od ranije imala poziv i prijedloge da pišem ali nailazak na ovaj podatak je bio presudan i prijelomna tačka. Tako da,evo od sada imate priliku da se družite sa još jednom ženom,za koju neki kažu da je „žena sa umom muškarca“, drugi da je „ekstremno ženstvena“..šta god da vi ,dragi čitaoci/ke,prepoznate između mojih redova,vaše je slobodno pravo i slobodan izbor . Važno je jedino da mislite kritički,slobodnog uma i isključivo samo svojom glavom.

Nadam se da ćete mi se pridružiti u ovoj revoluciji misli i,makar se i ne slagali sa mnom,uvijek pročitati i prokomentarisati pa makar tek mrmljajući sebi u bradu,neki samo vaš,vama svojstven i autentičan komentar i stav.

Nadam se jer važno je za lični napredak svakog od nas i za napredak ljudskog društva razvijati kritički um i slobodnu svijest o sebi samima i o svijetu oko nas.

Započnite dan pitanjem:Ko sam ja?“!

I…Sretno!

The post Ko sam ja? appeared first on FER ŠKOLA.