Ružica Ljubičić
Hatšepsut je jedna od najpoznatijih vladarica u povijesti staroga Egipta, a njezin život i vladavina bude interes kako znanstvene tako i šire javnosti. Rođena kao kći faraona Tutmozisa I. i Ahmoze, postala je supruga faraona Tutmozisa II. Nakon njegove smrti preuzela je vlast kao regentica maloljetnog nasljednika. Oko 1479. pr. Kr. proglasila se faraonkom i započela samostalnu vladavinu (Novak, 1967; Uranić, 2002). Njezino razdoblje vlasti, koje je trajalo više od dva desetljeća, obilježeno je političkom stabilnošću, gospodarskom ekspanzijom i impresivnim graditeljskim pothvatima. Iako su kasniji egipatski faraoni nastojali izbrisati njezin lik i djelo iz službene povijesti, očuvani ostaci monumentalnih građevina, natpisa i reljefa svjedoče o njezinu iznimnom utjecaju. U tekstu tragamo za odgovorima što danas znamo o Hatšepsutinoj ostavštini, koji su njezini tragovi izgubljeni, a koji sačuvani. Posebna je pozornost posvećena motivima njezine muške prezentacije u javnosti, kao i doprinosu bosanskohercegovačke autorice Amine Šehović, čija knjiga Hatšepsut Žena faraon (2024) donosi svježa ali relevantna saznanja u suvremenom proučavanju ove vladarice.[1]
Kako su živjele žene u starom Egiptu?
U staroegipatskom pravnom sustavu nije postojalo posebno zakonodavno tijelo – vrhovnu vlast imao je faraon. Ipak, žene su, jednako kao i muškarci, imale pravnu sposobnost: mogle su samostalno raspolagati imovinom, sklapati ugovore, pokretati i biti predmetom sudskih postupaka, svjedočiti pred sudom te sudjelovati u porotama. Takav pravni položaj žena bio je znatno povoljniji u usporedbi s položajem žena u drugim starim civilizacijama, poput antičke Grčke, gdje žene nisu imale osobni pravni status i smjele su djelovati isključivo putem muških skrbnika – oca, brata ili muža (Robins, 1993). U tekstu Upute viziru Ptahhotepu naglašava se kako muškarac treba voljeti, uzdržavati i smirivati svoju ženu, izbjegavajući njezino izlaganje sudskom postupku – što implicira priznavanje njezinih prava i pravnih interesa.[2] Rani ugovori poznati kao imyt-pr odnosili su se na prijenos imovine izvan nasljednoga prava, a arheološki podaci pokazuju da je oko 10 % poljoprivrednih posjeda bilo u vlasništvu žena (Bunson, 1999). Brak se smatrao privatnim ugovorom između dviju obitelji, bez službene državne potvrde, no žene su bile zaštićene tzv. anuitetnim ugovorima koji su im jamčili ekonomsku sigurnost. U slučaju razvoda, muškarac je bio zakonski obvezan vratiti miraz ili isplatiti ugovorenu odštetu, dok je žena često zadržavala materijalnu stabilnost uz podršku svoje obitelji (Shawn, 2016).
Egipćanke su bile uključene u širok spektar aktivnosti. Sudjelovale su u poljoprivredi, preradi hrane, tkanju za kućanstvo i prodaji te trgovini na lokalnim tržnicama. Nerijetko su preuzimale odgovornosti svojih muževa, a isticale su se i kao glazbenice, plesačice i profesionalne oplakivačice u ritualnim i pogrebnim svečanostima (Matić, 2011). U određenim razdobljima, osobito u višim društvenim slojevima, žene su obnašale i važne religijske uloge. Tako su u Starom kraljevstvu (oko 2686.–2160. pr. Kr.) imale priliku biti svećenice boginje Hathor, dok su u Novom kraljevstvu (oko 1550.–1069. pr. Kr.) često nastupale kao hramske glazbenice. S druge strane, pristup najvišim političkim funkcijama bio im je uglavnom onemogućen (Matić, 2011).
Pojam „faraon“ (egipatski per-a'a) koristi se za vladare Starog Egipta od Prve dinastije (oko 3150. pr. Kr.) do kraja rimskog razdoblja (30. pr. Kr.). Međutim, u egipatskom izvornom jeziku vladare se do sredine Osamnaeste dinastije nazivalo „kraljevima“ bez obzira na spol. Faraon je u egipatskom društvu predstavljao vrhovnog vladara ali i božanskog predstavnika na zemlji (Clayton, 2012). Titula i prateći atributi vlasti bili su gotovo isključivo rezervirani za muškarce. Međutim u povijesti drevnog Egipta bilo je nekoliko iznimki koje valja napomenuti. Egiptologinja Ann Macy Roth (2005) iznosi hipotezu prema kojoj je Izezi, supruga faraona Djedkarea iz Pete dinastije privremeno vladala Egiptom. Svoju tezu temelji na njezinoj tituli „Kraljeva majka” te monumentalnim građevinskim zahvatima koji joj se pripisuju. Ipak, izravni arheološki dokazi o toj ulozi ne postoje, a kasnije sustavno uništavanje njezinih spomenika dodatno otežava potvrdu ove pretpostavke. Sličan je slučaj i s Nitokris koja navodno potječe iz Šeste dinastije, poznatoj isključivo iz kasnijih izvora poput Herodotove Historije i spisa egipatskog svećenika Maneta. Međutim, zbog nedostatka suvremenih egipatskih izvora i zapisa, njezino se postojanje danas smatra upitnim (Macy Roth, 2005). U tom kontekstu, važno je naglasiti da Hatšepsut nije bila prva žena na egipatskom prijestolju, no predstavlja prvu ženu faraona čija je vlast dokumentirana u pisanim, arheološkim i ikonografskim izvorima (Šehović, 2024). Premda se u ranijim razdobljima spominju žene s ovlastima, dostupni podaci o njima ostaju fragmentarni i ograničeni. Za razliku od njih, Hatšepsut je ostavila iza sebe bogat korpus spomenika, reljefa i natpisa. U znanstvenoj literaturi se smatra prvom egipatskom vladaricom čija je vlast rekonstruirana što ćemo pojasniti u nastavku teksta.
Detalji iz Hatšepsutinog djetinjstva
Istraživanje ranog života i vladavine Hatšepsut otežano je zbog nedostatka primarnih izvora, što kao ključni problem ističe i autorica Šehović u svojim istraživanima. Većina dostupnih podataka temelji se na kasnijim natpisima i spomenicima, među kojima je najznačajniji hram u Deir el-Bahriju. Njezino ime znači „Najuzvišenija među plemenitim ženama“ ili „Prva među plemenitim ženama“, a nosila je i kraljevsko ime Ma'at-ka-re, što se može prevesti kao „Duh skladnosti i istine“ (Mark, 2012). Ipak, mnogi aspekti njezina djetinjstva i ranog života ostaju nepoznati, a posebno je teško utvrditi sve detalje i okolnosti njezina dolaska na vlast.
Prema dostupnim izvorima, Hatšepsut je rođena oko 1500. pr. Kr. kao kći faraona Tutmozisa I. i njegove glavne supruge Ahmose, koja je nosila titulu „Kraljeva sestra“ – što se, prema nekim tumačenjima, može smatrati oblikom legitimizacije faraonske moći putem ženske loze. Hatšepsut je imala nekoliko braće, među kojima Wadjemosa i Amenmosea, koji su umrli u djetinjstvu, čime je ona postala najizglednija nasljednica prijestolja (Bunson, 2002: 272). Što se tiče njezina obrazovanja, podaci su ograničeni, no pretpostavlja se da je kao članica faraonske dinastije imala pristup najvišim i najkvalitetnijim obrazovnim sadržajima dostupnima u njezino vrijeme. Pretpostavlja se da je već u dobi od osam do devet godina započela pripreme za preuzimanje uloge Božje supruge Amona, titule koja je u egipatskom društvu imala snažnu političku dimenziju. Naime, ova je titula bila vezana uz mit o božanskom začeću faraona, a žene koje su je nosile upravljale su značajnim hramskim posjedima, što im je donosilo znatan utjecaj na društveno-gospodarske procese (Cooney, 2014; Alm, 2019). Iako se točan trenutak preuzimanja navedene titule ne može precizno odrediti, smatra se da se to dogodilo u njezinoj ranijoj mladosti, čime je postavila temelje za svoj kasniji uspon na prijestolje (Alm, 2019: 25).
Posebno je zanimljiva bliska veza Hatšepsut s njezinom dadiljom Satre, koja je, prema egiptologinji Kari Cooney (2014: 57), imala važnu ulogu u oblikovanju njezine emocionalne stabilnosti i društvenog identiteta. Naime, u staroegipatskoj kulturi dadilje nisu bile samo skrbnice i odgajateljice, već i ključne figure u edukaciji i emotivnom životu faraonove djece, s kojima su se stvarale trajne veze. Takvi su odnosi često imali važnu ulogu u jačanju unutarnje sigurnosti faraona, što se odražavalo i na njihovu političku čvrstinu (Šehović, 2024).
Očuvanje vlasti pomoću božanske titule
Hatšepsut se, u dobi od oko dvadeset godina, udala za svog polubrata, faraona Tutmozisa II., s kojim je dobila dvije kćeri. Nakon rane smrti Tutmozisa II., prijestolje je naslijedio njegov sin Tutmozis III., rođen u paralelnom braku. Kako je nasljednik tada imao samo tri do četiri godine, Hatšepsut je preuzela vlast kao regentica u njegovo ime. Nakon dvogodišnjeg razdoblja regentstva, oko 1477. pr. Kr., Hatšepsut je službeno okrunjena te je usvojila punu titulu kralja Gornjeg i Donjeg Egipta (Bunson, 1991; Ashton, 2003). Hatšepsut je svoju vladavinu započela strateškim savezom s Tutmozisom III., šestim faraonom Osamnaeste dinastije, poznatim po vojnim osvajanjima i jačanju egipatske moći. Udala je svoju kćer Neferu-Ru za njega i dodijelila joj prestižni položaj Božje supruge Amona. Time je osigurala svoj utjecaj na dvoru i stvorila čvrstu političku povezanost koja joj je mogla pomoći u očuvanju vlasti. Čak i ako bi bila prisiljena prepustiti tron Tutmozisu III., ostala bi utjecajna kao njegova maćeha i punica, dok je položaj njezine kćeri dodatno jamčio njezin status u društvenoj hijerarhiji. Ipak, ovakve političke mjere same po sebi nisu bile dovoljne za potpunu legitimaciju u hijerarhijskom egipatskom društvu (Šehović, 2024). Stoga je Hatšepsut posegnula za još jačim sredstvom potvrde vlasti – predstavljanjem sebe ne samo kao ritualne supruge boga Amona, već i kao njegove kćeri. Tvrdila je da je začeta od samog boga Amona, koji se pojavio u snu njezinoj majci u liku faraona Tutmozisa I. Time je sebe prikazala kao poluboginju, što je njezinu vladavinu uzdiglo na božansku razinu (Ashton, 2003; Mark, 2012).
Hatšepsut je dodatno ojačala svoju faraonsku poziciju tako što je na reljefima javnih zgrada prikazivala Tutmozisa I. kako je proglašava suvladaricom. Time je tvrdila da je njezina vladavina odobrena božanskim proročanstvom, odnosno da joj je bog Amon ranije najavio uspon na vlast. Nadalje, povezivala se s protjerivanjem naroda Hiksosa, što je u egipatskoj povijesti predstavljalo simbol obnove moći i čistoće faraonske vlasti (Šehović, 2024). Hiksosi su bili semitski narod koji se nastanio u Avarisu, Donjem Egiptu, i postupno su stekli vlast nad tim područjem. Egipatski faraon Ahmozis iz Tebe (vladao oko 1570.–1544. pr. Kr.) porazio ih je i protjerao, čime je započeo period Novog kraljevstva. Kasniji egipatski povjesničari/ke često su Hiksose nazivali Azijatima i prikazivali ih kao tirane koji su napali Egipat, pljačkali hramove i skrnavili svetišta. Iako su te tvrdnje uglavnom bile pretjerane ili neistinite, njihova je memorija u egipatskoj kolektivnoj svijesti bila snažna. Hatšepsut je to iskoristila u svoju korist (Mark, 2012). Jedan od njezinih natpisa glasi:
„Ja sam obnovila ono što je bilo uništeno. Podigla sam ono što je bilo razrušeno, otkako su Azijati bili u Delti u Avarisu, dok su nomadi među njima rušili što je bilo sagrađeno. Vladali su bez boga Ra i nisu djelovali po božanskoj naredbi sve do vremena moje Veličine.“ (Van de Mieroop, 2010:145).
Kao faraonka, Hatšepsut je pokrenula brojne graditeljske projekte koji su znatno nadmašili one njezinih prethodnika. Proširila je popis mjesta koje su ranije obuhvaćali Tutmozis I. i II. u Gornjem Egiptu. Uključila je i lokacije koje su posebno cijenili faraoni dinastije Ahmosida, poput Koma Omba, Nekhena (Hierakonopolisa), Elkaba, Armanta i Elephantine. Ipak, nijedno mjesto nije dobilo veću pažnju od Tebe. Hram u Karnaku ponovno je rastao pod njezinim nadzorom, a radove su vodili visoki dužnosnici. Tijekom većeg dijela njezine dvadesetogodišnje vladavine zemlja je bila u miru, što joj je omogućilo da iskoristi prirodne resurse Egipta i Nubije (Roehrig, Dreyfus, & Keller, 2005). Zlato je eksploatirano iz istočnih pustinja i juga. Hatšepsut je bila zadovoljna količinom i raznovrsnošću luksuznih dobara koje je mogla pribaviti i pokloniti u čast boga Amona. Spomen tome jest da je na Deir el-Bahariju dala izrezbariti scenu koja prikazuje količinu egzotičnih proizvoda donesenu iz Punta (Shaw, 2016: 229–231).
Jedan od njezinih najvažnijih pothvata bila je ekspedicija u zemlju Punt. Iz Punta je donijela tamjan, skupocjeno drvo, ebanovinu, nove životinjske vrste i razne predmete. Zabilježen je samo jedan ratni pohod krajem njezine vladavine, koji je zapravo vodio Tutmozis III. prilikom osvajanja Gaze. Dovršila je Hram mrtvih u Deir el-Bahariju i podigla brojne građevine u Karnaku, uključujući poznatu Crvenu kapelu i obelisk koji i danas stoji ispred hrama. Pretpostavlja se da je preminula negdje oko 1457. pr. Kr., nakon 21 godine vladavine, najvjerojatnije od raka i dijabetesa. Iako postoje datumi njezina rođenja i smrti, nije precizno utvrđeno koliko je imala godina pri smrti. Mumiju je otkrio britanski arheolog i egiptolog Howard Carter 1903., a njezina je identifikacija uslijedila tek 2007. godine (Mark, 2012).
Brada i muško držanje
Vladavina faraonke Hatšepsut predstavlja izniman povijesni primjer ženske vlasti u drevnom Egiptu, no njezin lik i uloga često su bili interpretirani kroz mušku prizmu, što se osobito očituje u spekulacijama o njezinom imidžu u obliku tradicionalnih faraonskih simbola muškosti. Naime, nakon što je preuzela sve titule, Hatšepsut se istovremeno prikazivala odjevena u muškarca, noseći odjeću, držanje i simbole moći koji su tradicionalno pripadali muškim faraonima, poput lažne brade, žezla, biča, ureusa i šendita. Ovom vizualnom, ali i ritualnom semantikom liderstva nastojala je garantirati svoj autoritet i osigurati vjerodostojnost svog integriteta i moći u društvu starog Egipta. Egiptolog Van de Mieroop pritom ističe da je, iako je u ranijim prikazima bila predstavljena kao žena, nakon krunidbe Hatšepsut postupno preuzimala muški izgled. Naime, njezina prsa, kako autor navodi, nisu bila naglašena, zauzimala je muški stav u držanju i neverbalnoj komunikaciji, a neki njezini reljefi prepravljani su kako bi njezin izgled bio što muževniji (Van de Mieroop, 2010: 172–173).
Njena praksa izražavanja vizualnog identiteta otvara niz važnih pitanja iz feminističke perspektive: Je li Hatšepsut vjerovala da samo usvajanjem muških atributa moći može biti ozbiljno shvaćena kao faraonka i zadržati vlast? Postoji li mogućnost da se pritom bojala da bi očuvanje njezina autoriteta bilo ugroženo ako se u potpunosti identificira kao žena? Takve sumnje ukazuju na širi obrazac u kojemu je ženskoj moći često bio potreban „muški okvir“ da bi bila funkcionalna. No postavlja se i dodatno pitanje: ako je Hatšepsut bila pod pritiskom performativno preuzeti muške znakove autoriteta kako bi vladala, znači li to da su sustavi vlasti implicitno isključivali mogućnost da žena bude subjekt moći bez maskiranja? Postoji nekoliko interpretacija na ovu temu. Britanski egiptolog i arheolog, Edward L. Margetts iznio je kontroverznu interpretaciju prema kojoj se Hatšepsut poistovjećivala s ocem, gajila netrpeljivost prema suprugu i posinku te nije bila „sposobna“ za heteroseksualni brak. Na temelju toga autor otvara mogućnost njezina transvestizma (Margetts, 1951). Međutim, takve tvrdnje počivaju na spekulacijama i psihologiziranju bez čvrstih dokaza. Nema vjerodostojnih izvora koji bi potvrdili prirodu njezina braka s Tutmozisom II., niti osobne motive iza njezina načina vladanja. Margetts je jednostrano promatrao odnose između Hatšepsut i trojice Tutmozisa te na temelju toga izvlačio zaključke. Takve interpretacije zanemaruju kompleksan politički i ideološki kontekst staroegipatske vlasti, u kojemu je Hatšepsut korištenjem muške ikonografije prvenstveno tražila legitimitet u patrijarhalnom sustavu, a ne nužno izražavala osobni identitetski stav (Šehović, 2022: 154).
Postoje i druga objašnjenja na ovu temu. Primjerice, u članku objavljenom na portalu Povijest.hr., autorica Gordana Holjevac tumači da Hatšepsut nije nosila lažnu bradu s namjerom da zavara svoje podanike i prikaže se kao muškarac. Naime, u službenim zapisima staroegipatskih faraona spol se rijetko eksplicitno navodio, dok je duga ceremonijalna brada predstavljala univerzalni simbol faraonske vlasti, neovisno o spolu vladara. Slijedom toga, kako autorica smatra, Hatšepsutino nošenje brade valja prije svega razumjeti kao čin simboličkog učvršćivanja njezina političkog autoriteta kroz preuzimanje vizualnih obilježja tradicionalno povezanih s egipatskom faraonskom ikonografijom, a ne kao pokušaj prikrivanja vlastitog ženskog identiteta. Njenu interpretaciju dodatno potvrđuje analiza njezinih kipova, od kojih neki prikazuju Hatšepsut odjevenu u žensku odjeću karakterističnu za tadašnje Egipćanke. Na većini skulptura vidljivo je da drži ruke prekrižene preko prsa, što se ne mora tumačiti kao pokušaj skrivanja grudi, već kao rezultat ikonografskih konvencija egipatske umjetnosti (Holjevac, 2016). Šehović (2022: 156) pak ističe da Hatšepsut nije dobila zasluženu pozornost u historiografiji i javnosti, djelomično zbog nedostatka vjerodostojnih izvora o njezinu životu. Naime, većina informacija o njezinom djetinjstvu, braku i majčinstvu temelji se na službenim prikazima i slikama njenog lika u hramovima, koji su često mitologizirani i uljepšavani. Zbog toga o njoj znamo samo ono što je predstavljala javnosti, bez osobnih i ljudskih detalja.
Damnatio memoriae i redefinicija ženske moći
Tijekom svoje vladavine, Hatšepsut je ostvarila niz postignuća koja svjedoče o njezinoj političkoj viziji i državničkim sposobnostima. Uspješno je stabilizirala političke prilike nakon dinastičkog prijelaza, unaprijedila trgovačke odnose, osobito s zemljom, Punt provela kompleksan građevinski program uključujući izgradnju veličanstvenog pogrebnog hrama u Deir el-Bahariju, te ojačala vjerske institucije i kult boga Amona. Unatoč njenom bogatom doprinosu, dogodio se pokušaj brisanja određenih tragova o njoj u povijesti. Damnatio memoriae u egipatskom kontekstu označava praksu sustavnog brisanja imena i likova s natpisa i spomenika, uništavanja statua te uklanjanja svakog traga koji bi podsjećao na postojanje određene osobe. Ovaj čin nije imao isključivo historiografsku funkciju – u egipatskom vjerovanju značio je i uskraćivanje zagrobnog života, budući da je opstanak duše poslije smrti bila neraskidivo vezana uz očuvanje imena i sjećanja na osobu u materijalnom svijetu. Nakon Hatšepsutine smrti, ova praksa provedena je na njezinim prikazima: njezino ime brisano je ili zamijenjeno na većini spomenika, a kipovi su uništeni, prenamijenjeni ili preoblikovani. Navedenu praksu proveo je Tutmozis III, čime je pokušao izbrisati njezinu vladavinu iz kolektivnog pamćenja prema vjerovanju starih Egipćana i onemogućiti joj vječni život (Laporta, 2012: 108; Bunson, 1999, 161), Međutim, novija egiptološka istraživanja – osobito radovi egiptologa Elaine Sullivan, Kare Cooney i Petera Dormana – otvaraju mogućnost drugačijeg tumačenja. Primjerice, Peter F. Dorman ističe da brisanje Hatšepsutinog lika ne odgovara u potpunosti konceptu damnatio memoriae, budući da njezina reprezentacija kao faraonke nije u potpunosti uklonjena, a mumificacija tijela i pripadajući pogrebni rituali potvrđuju da joj nije uskraćen zagrobni život. Tutmozis III. njezino ime nije zamijenio vlastitim, već imenima svoga oca ili djeda, čime se naglašavala muška dinastička linija faraona, a ne osobna osveta (Dorman, 2005: 267). Metodički su uništavani prvenstveno prikazi Hatšepsut kao faraonke, dok su brojni reljefi ostali netaknuti ili su samo djelomično izmijenjeni. Time se potvrđuje da je riječ o proračunatoj i ideološki vođenoj kampanji redefiniranja njenog narativa, ali ne o potpunom brisanju njezina identiteta (Šehović, 2021: 77).
U ranijim historiografskim prikazima, Hatšepsut je često nailazila na negativne ocjene. Grga Novak, jedan od vodećih hrvatskih povjesničara, opisivao ju je kao „slavohlepnu i taštu“ (Novak, 1967), epitetima koji rijetko prate muške faraone s jednakim ambicijama. Takve ocjene reflektiraju pristranost unutar znanstvenog diskursa, gdje su žene na položaju moći često prikazivane kroz prizmu osobnih nedostataka, umjesto kao politički subjekti. Nedostatak izravnih ali i osobnih izvora poput Hatšepsutinog dnevnika dodatno otežava objektivnu rekonstrukciju njezina lika, jer se oslanjamo na propagandne zapise i monumentalne opise koje stvaraju idealiziranu sliku, ne nužno i realan portret. Značajan doprinos suvremeni interpretacijama donose znanstvenice poput spomenute Šehović, koja u svom radu objavljenom 2022. u časopisu AnaLize koristi teorijski okvir „kraljevske queer pozicije“ kako bi analizirala Hatšepsutin rodni identitet. Šehović argumentira da Hatšepsut nije težila da postane muškarac, nego je radikalno preoblikovala ustaljene norme koje su definirale moć faraona narušavajući poredak i pružajući temelje za promišljanje o ženskoj političkoj autonomiji u patrijarhalnim sustavima.
Ujedinjene u pisanju protiv brisanja iz prošlosti
Povijest je nastojala izbrisati žene iz političke, simboličke i kulturne povijesti kada one naruše zadane obrasce moći. Hatšepsutin slučaj nije samo priča o ženi faraonu koja se uspjela nametnuti u muškoj hijerarhiji, već i o načinima na koje se žensko vodstvo pokušava ukloniti kada ono postane prijetnja ustaljenom poretku. Danas, kada žene diljem svijeta još uvijek vode borbe za pravo na vidljivost, priznanje i autoritet u javnoj sferi, Hatšepsut postaje simbol strukturalnog otpora tim naporima. Njezino iskustvo upozorava da uspjeh žena često ne završava trenutkom postignuća, već se proteže i na bitku za očuvanje sjećanja na njihovu ulogu (Jackson, 1999). Taj primjer je vidljiv iz povijesnih udžbenika, što odražava širi narativ nedostatka žena u obrazovnim sadržajima. Danas, mnogi školski kurikulumi diljem svijeta i dalje zanemaruju žene poput Hatšepsut – u povijesnim pregledima često se ne spominju vladarice, znanstvenice, filozofkinje i umjetnice. Rezultati brojnih istraživanja pokazuju da manje od 20 % ličnosti navedenih u školskim udžbenicima povijesti čine žene, a još je manji postotak onih koje su predstavljene kao političke vođe ili donositeljice odluka (Horvat, 2020). Takva sustavna nevidljivost stvara dojam da žene nisu sudjelovale u povijesti, što utječe na samopercepciju i ambicije žena.
Svjedočenje žena – osobito kroz pisanje dnevnika, memoara i osobnih zapisa – postaje ključni način da se sačuva istina o njihovim životima i postignućima. Žene koje pišu o svome životu štite se od uklanjanja vlastite prošlosti i prepuštanja interpretacije svojih identiteta i vrijednosti drugima. Stoga je pisanje dnevnika jedan od najsnažnijih oblika suprotstavljanja patrijarhalnom autoritetu; kroz vlastite riječi žene preuzimaju kontrolu nad svojom pričom. Žene ne smiju dopustiti da netko drugi u njihovo ime govori tko su bile, što su postigle i kako su živjele. Svaka ženska priča, osobito ona iskazana autentičnim glasom, ima moć dovesti do dubljeg razumijevanja i trajnog poštovanja prema doprinosima žena kroz povijest i u suvremenom društvu.
LITERATURA
Alm, B. (2019) Women of power and influence in ancient Egypt. Nile Magazine, (21). dostupno na https://www.nilemagazine.com.au/issue-21-pdf stranici pristupljeno 14. 6. 2025.
Ashton, S. (2003) The last queens of Egypt, Harlow: Longman.
Bunson, M. R. (1999) The encyclopedia of ancient Egypt, New York, NY: Gramercy Books.
Clayton, P. A. (2012) Chronicle of the Pharaohs: The reign-by-reign record of the rulers and dynasties of ancient Egypt, London:Thames & Hudson.
Cooney, K. (2014) The woman who would be king: Hatshepsut’s rise to power in ancient Egypt, New York: Crown.
Dorman, P. F. (2005) Hatshepsut: Princess to Queen to Co-Ruler, D. O'Connor & D. P. Silverman (ur.), Hatshepsut: From Queen to Pharaoh (str. 87–91). New York:The Metropolitan Museum of Art.
Holjevac, G. (2016) Hatšepsut – kraljica koja je postala kralj, Povijest.hr. dostupno na https://povijest.hr/vazneosobe/hatsepsut-kraljica-koja-je-postala-kralj/ stranici pristupljeno 18. 6. 2025.
Horvat, I. (2020) Prikaz lika žene u osnovnoškolskim udžbenicima iz povijesti, magistarski rad, Zagreb: Sveučilište u Zagrebu. ODRAZ – otvoreni repozitorij Sveučilišta u Zagrebu
Jackson, G. M. (1999) Women rulers throughout the ages: An illustrated guide. Santa Barbara, CA: ABC-CLIO.
Laporta, M. (2012) La figura regia de Hatshepsut: una propuesta de análisis a partir de tres cambios ontológicos, Antiguo Oriente: Cuadernos del Centro de Estudios de Historia del Antiguo Oriente, 10, 83–115.
Macy Roth, A. (2005) Models of authority: Hatshepsut’s predecessors in power, B. M. Bryan (ur.), Hatshepsut: From queen to pharaoh (str. 9–15). New York: The Metropolitan Museum of Art.
Margetts, E. L. (1951) The masculine character of Hatshepsut, queen of Egypt, Bulletin of the History of Medicine, 25(6), 559–562.
Mark, J. (2012) Hatshepsut, World History Encyclopedia. dostupno na https://www.worldhistory.org/hatshepsut/ stranici pristupljeno 16. 6. 2025.
Matić, M. (2011) Položaj žene u starom Egiptu, Strani pravni život, 55(3), 311–319. dostupno na https://www.stranipravnizivot.rs/index.php/SPZ/article/view/454/ stranici pristupljeno 20. 6. 2025.
Novak, G. (1967) Egipat: prethistorija, faraoni, osvajači, kultura, Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Ptahhotep. (1998) The teaching of Ptahhotep: With a hieroglyphic transcription of the original hieratic text of Papyrus Prisse, Ft. Lauderdale, FL: Enchiridion Publication.
Robins, G. (1993) Women in ancient Egypt, Cambridge, MA: Harvard University Press.
Roehrig, C. H., Dreyfus, R., & Keller, C. A. (2005) Hatshepsut: From Queen to Pharaoh, New York:The Metropolitan Museum of Art.
Shaw, I. (2016) The Oxford history of ancient Egypt, Oxford: Oxford University Press.
Šehović, A. (2021) Hatšepsut, žena faraon, magistarski rad, Sarajevo: Filozofski fakultet, Univerzitet u Sarajevu.
Šehović, A. (2022) Ancient Egyptian female Pharaoh Hatshepsut as a model of female power in antiquity and her visual representation: The gender issue of the “royal queer”. AnaLize: Revista de studii feministe/The Journal for Feminist Studies, (17), 149-159.
Šehović, A. (2024) Hatšepsut, žena faraon, Sarajevo: Dobra knjiga.
Van de Mieroop, M. (2010) A history of ancient Egypt, Chichester: Wiley-Blackwell.
Uranić, I. (2002) Stari Egipat: Povijest, književnost i umjetnost drevnih Egipćana, Zagreb: Školska knjiga.
[1] Knjiga Hatšepsut, žena faraon autorice Amine Šehović predstavlja vrijedan i rijedak doprinos proučavanju života i vladavine jedne od malobrojnih žena koje su nosile titulu faraona u starom Egiptu. Temeljena na bogatoj svjetskoj literaturi i izvornim materijalima, Šehović u ovom djelu donosi svježe i kritički promišljeno iščitavanje Hatšepsut, razgrađujući mitove i ustaljena tumačenja koja su tijekom povijesti oblikovala imidž ove vladarice. Autorica posebno ističe važnost Hatšepsutine vladavine te upozorava na njezinu sustavno marginaliziranu ulogu u povijesnim narativima, pritom analizirajući utjecaj rodnih predrasuda u historiografiji. Ova knjiga proizašla je iz autoričina magistarskog rada na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a istovremeno predstavlja dragocjen doprinos jer je literatura o starom Egiptu na ovim prostorima još uvijek vrlo oskudna. Šehovićin rad ne samo da obogaćuje znanstvenu raspravu o Hatšepsut, već i otvara prostor za daljnja istraživanja te potiče novu valorizaciju ženskih uloga u povijesti drevnih civilizacija.
[2] Jedan od najstarijih i najreprezentativnijih tekstova drevne egipatske književnosti jest Upute viziru Ptahhotepu, djelo koje je nastalo krajem razdoblja Stare države, za vrijeme vladavine faraona Djedkarea iz Pete dinastije (oko 2375.–2350. pr. Kr.). Tekst se tradicionalno pripisuje viziru Ptahhotepu i predstavlja zbirku moralnih, praktičnih i političkih savjeta namijenjenih obrazovanju mladih pripadnika/ca egipatske elite. Maksime iz teksta svjedoče ne samo o međuljudskim odnosima, već i o društvenim normama koje su definirale poredak temeljen na načelu maat – istine, pravde i ravnoteže (Ptahhotep, 1998).
