Iako su žene u Bibliji često prikazane u sjeni muškaraca, određeni starozavjetni tekstovi svjedoče o njihovoj aktivnoj, odlučnoj i duhovno važnoj ulozi u povijesti izraelskoga naroda. Unutar kanona Staroga zavjeta, Knjiga o Sucima ističe se portretom dviju žena – Debore i Jaele. One, unatoč ograničenjima, postižu veliki utjecaj. Radnja je smještena u prijelazno razdoblje između 1200. i 1020. godine pr. Kr. Taj period je obilježen nestabilnošću, plemenskim razjedinjenostima i konstantnim prijetnjama izvana. U tom turbulentnom vremenu pojavljuje se Debora – proročica i sutkinja – koja rješava sporove pod palmom u Efrajimovoj gori (Suci 4, 4–5). Ključnu ulogu u njenoj borbi imala je i Jaela, supruga Hebera Kenijca. Koje okolnosti i kvalitete omogućuju ovim ženama da ostvare utjecaj u patrijarhalnom okviru starozavjetne zajednice? Na koji način njihova prisutnost destabilizira konvencionalne obrasce moći i duhovnog autoriteta u biblijskom tekstu? Tekst se fokusira na Deboru i Jaelu kao žene koje prenose vrijednosti vjere, hrabrosti i pravednosti te u presudnim trenutcima djeluju kao pokretačice obnove.
Tko su bili suci?
Knjiga o Sucima, sedma knjiga Staroga zavjeta, smještena je u kršćanskom kanonu između Knjige o Jošui i Prve knjige o Samuelu. U katoličkom kanonu ubraja se među povijesne knjige. Obuhvaća razdoblje prošlosti izraelskog naroda nakon Jošuine smrti, tijekom kojeg Izraelci, bez centralizirane vlasti, žive pod vodstvom sudaca – vođa koje, prema biblijskoj predaji Bog nadahnjuje kako bi izbavili izraelski narod iz ruku neprijatelja (Way, 2018). Knjiga sadrži djelovanje dvanaest sudaca, a to su: Otniel, Ehud, Šamgar, Debora, Gideon, Tola, Jair, Jefta, Ibzan, Elon, Abdon i Samson. Vladavina sudaca traje približno od 1225. do 1030. godine pr. Kr., sve do uspostave monarhije. Izraelski narod postupno se naseljavao na područje današnjeg Izraela i Jordana, poznato kao Kanaan. Ova regija protezala se od pustinje Negeb na jugu do Galilejskog mora na sjeveru, te od rijeke Jordan na istoku do Sredozemnog mora na zapadu (Popović, 2015; Tomić, 2024: 2).
Položaj židovskih žena u kontekstu religijske isključenosti
Iako je židovstvo veoma kompleksna religija, istraživanje praktične uključenosti žena u vjerskom životu suočava se s limitiranim izvorima koji omogućuju rekonstruiranje njihovih uloga. Jedinstvenost židovstva u grčko-rimskom svijetu simbolizirana je praksom obrezivanja muškaraca, kojom je muškarac iniciran u zajednicu te fizički prepoznat kao pripadnik iste. Ova ritualna praksa uspostavila je patrijarhalnu strukturu religije, s pripadajućim zakonodavstvom i društvenim normama (Hunink, 2014). Ritual poprima veće značenje prema kojem je muškarac povezan s vidljivom, javnom sferom, dok je žena smještena u zatvorenu, privatnu sferu, što je karakteristično za helenističko i rimsko doba (Evans, 1991). Židovski filozof Filon Aleksandrijski opisuje kako „idealne“ privatne odaje kuća sadrže stupnjeve izolacije za žene, sa skrivenim, najintimnijim prostorijama rezerviranim za neudane djevice:
„Ženama najviše priliči da žive u unutrašnjosti doma i da nikada ne izlaze iz kuće, pri čemu su srednja vrata (kuće) granica za djevojke, a vanjska vrata (granica) za one koje su dostigle zrele godine“ (Filon Aleksandrijski, De specialibus legibus, 3.169, prema Sawyer, Sawyer, 2022: 47).
Vjerski život žena povezan je s poštivanjem židovskog folklora te usađivanje moralnih principa djeci od najranije dobi. Iz Levitskog zakona i njegovih kasnijih tumačenja proizlazi da je židovstvo patrijarhalni sustav naslijedio iz drevnog izraelskog društva, koji je dodatno ojačan helenizacijom (Archer, 1989). Komentar nizozemskog bibličara i profesora emeritusa na Univerzitetu u Utrechtu, Pietera van der Horsta naglašava da su zabrane ženskog djelovanja vrijedile u svakodnevnoj praksi. Drugim riječima, ako je ženama izričito bilo zabranjeno da pohađaju školu, da se kreću u javnosti i razgovaraju s muškarcima, onda to svakako implicira da su bile obvezne slijediti i poštovati pravila (Sawyer, Sawyer, 2022: 48).
Biblijski izvještaj o Deborinoj ulozi
Debora, žena Lapidotova, opisana je kao proročica i sutkinja kojoj su se Izraelci obraćali za rješavanje međusobnih sukoba. Prema biblijskom izvještaju, sjedila je pod palmom između Rame i Betela, u Efrajimovoj gori, a narod joj je dolazio po pravednu presudu (Suci 4,4–5). Pozvala je Baraka, sina Abinoamova iz Kadeša u Naftalijevu području, i prenijela mu Božju zapovijed: „Ovako ti zapovijeda Jahve, Bog Izraelov: ‘Idi, kreni na goru Tabor i povedi sa sobom deset tisuća ljudi između sinova Naftalijevih i Zebulunovih. Ja ću k tebi, na potok Kišon dovesti Siseru, vojskovođu Jabinove vojske, s njegovim bojnim kolima i svim ratnicima te ću ga predati u tvoje ruke’“ (Suci 4, 6–7). Barak je izrazio spremnost na poslušnost, ali pod uvjetom da Debora pođe s njim. Rekao je: „Ako ti pođeš sa mnom, i ja ću poći; ako li ti ne pođeš sa mnom, ni ja ne idem“ (Suci 4,8). Debora je pristala i rekla „Idem s tobom. Ali znaj: na putu kojim ideš slava neće pripasti tebi, jer će Jahve Siseru predati u ruke jedne žene“ (Suci 4,9). Zajedno su krenuli u Kadeš, gdje je Barak okupio deset tisuća ljudi iz plemena Naftalijeva i Zebulunova. Kad je Sisera, vojskovođa kanaanskog kralja Jabina, obaviješten da se Barak penje na goru Tabor, okupio je svoje trupe i bojna kola. „Ustani, jer danas je dan kada će Jahve predati Siseru u tvoje ruke. Sam Jahve ide pred tobom!“ (Suci 4,14). Vođena Deborinim poticajem, vojska je krenula u napad. Prema tekstu, Jahve je stvorio metež u redovima Siserine vojske, osiguravši Izraelcima potpunu pobjedu.
Karizma i izvršena misija
Debora se u Knjizi o Sucima (5,7) naziva „majkom u Izraelu“. Termin „majka“ u ovom kontekstu ne znači biološko majčinstvo, već kao simbolički izraz autoritativne i zaštitničke funkcije koju je Debora obnašala u zajednici. Slično titulama poput „otac“, ovaj izraz predstavlja počasni naslov koji označava osobu s pravom sudske i izvršne vlasti (usp. 1 Sam 24,1; Iz 22,21). Osim toga, uporaba majčinskog epiteta može imati funkciju umekšavanja dojma o njezinoj transgresivnoj ulozi ženskog vođe, čineći njezin lik društveno prihvatljivijim (Frymer-Kensky, 2021).
Debora je jedna od rijetkih žena toga vremena koja je imala moć, autoritet, odgovornost, ali i karizmu te ukazano povjerenje od naroda. To je zanimljivo ako se ima na umu da su u patrijarhalnom društvu, uljuljkani u svoje stereotipe, ljudi navikli da žene skrivaju svoje znanje. Debora je bila iznimka unutar dosadnog i zacementiranog starog pravila. Donovan W. Ackley III, teolog i autor rada Old Testament Women in Public Leadership: Deborah, ističe dvije ključne kvalitete Debore kao sutkinje u Izraelu. Prva se odnosi na njezinu praksu donošenja presuda pod palmom (Suci 4,5). Debora nije nametala svoju volju, već su je muškarci i žene tražili zbog njezine energije, sigurnosti, pronicljivosti. Druga kvaliteta ogleda se u njezinoj sposobnosti da zapovijeda u Božje ime jer je pozvala Baraka i prenijela mu Božju zapovijed o pobjedničkoj strategiji (Ackley, 2007). Njezina osobnost je kombinacija prodorne inteligencije i autentične karizme.
Deborina višestruka funkcija proročice, sutkinje i voditeljice vojske potvrđuje njezin trostruki autoritet u izraelskoj zajednici, čime ruši barijere biblijskih priča u kojima su autoriteti bili muškarci.[1] Ova perspektiva proizlazi iz istraživanja Katharine Jarick, profesorice biblijskih studija na Sveučilištu u Cambridgeu, koja u svojoj knjizi Women in Ancient Israel (1994) detaljno analizira ženske biblijske likove i njihovu funkciju u starozavjetnim tekstovima. Osobito je značajan njezin odnos s Barakom, kojemu ona izdaje zapovijed za vojnu akciju, što ilustrira kako aktivno oblikuje tijek događaja, umjesto da samo komentira ili potvrđuje. Deborina interaktivna komunikacija ruši tradicionalni narativ o ženi kao pomoćnici muškarcu i prikazuje je kao samostalnu, sigurnu i čvrstu u vlastitim odlukama (Stökl, 2013). Osim toga, u ranim fazama izraelske povijesti, uloga proročice bila je društveno prihvaćena, a činjenica da se Bog obraćao ženama poput Debore ukazuje na duhovnu i intelektualnu ravnopravnost žena i muškaraca. Ovu je tezu zagovarala profesorica Rachel Elior, stručnjakinja za židovsku mistiku i religijske studije, u svojoj knjizi The Three Temples: On the Emergence of Jewish Mysticism (2000). Međutim, ta je ravnoteža kasnije bila potisnuta djelovanjem rabinskih autoriteta, čiji su tekstovi i praksa sustavno marginalizirali žene i njihove duhovne doprinose, brišući ih iz kanonskog i institucionalnog ali i pamćenja vjernika/ca (Elior, 2000).
Mlijeko, klin i čekić – ostvareno proroštvo
U Knjizi o Sucima opisuje se kako Debora nagovješćuje da će se Bog proslaviti ne kroz muško herojstvo, nego preko djelovanja jedne žene. Ta žena je Jaela. Nakon što su Izraelci, pod Barakovim vodstvom, porazili kanaansku vojsku, Sisera – zapovjednik vojske kralja Jabina – bježi i traži zaklon u Jaelinu šatoru. Ona mu izlazi u susret i govori: „Svrati, gospodaru moj, svrati k meni! Ne boj se!“ (Suci 4,18). On ulazi u šator, a ona ga pokriva pokrivačem. Kada je izrazio žeđ, umjesto vode ponudila mu je mlijeko, a zatim ga ponovno pokrila (Suci 4,19). Sisera joj zapovijeda: „Stani na ulaz šatora: ako tko naiđe i upita ima li ovdje ikoga, reci da nema“ (Suci 4,20). Jaela tada uzima šatorski klin i čekić, tiho mu se približava dok on spava od umora, te mu zabija klin u sljepoočicu i Sisera umire (Suci 4,21). Nedugo zatim dolazi Barak. Jaela mu izlazi u susret i govori: „Dođi, pokazat ću ti čovjeka kojega tražiš!“ On ulazi i nalazi Siseru mrtvog, s klinom zabijenim u sljepoočicu (Suci 4,22).
Moćna ženska sila
Lik Jaele u Knjizi Sudaca (Suci 4–5) pruža bogat materijal za intertekstualnu i komparativnu analizu. U suvremenim biblijskim studijama prisutno je tumačenje koje Jaelu ne promatra isključivo kao povijesno-literarni lik, već i kao simbol ženske sile koja nadilazi granice kulture, tradicije i roda. Interpretacije priče o Jaeli razlikuju se, no najčešće se javljaju dva dominantna pristupa: prikazivanje Jaele kao junakinje Izraela ili kao lukave ubojice. Angela Natel i Luiz José Dietrich (2022) navode da intertekstualno čitanje omogućuje identifikaciju Jaele s boginjom Anat iz kanaanske mitologije poznatoj po nasilju, krvoločnosti i pobjedi nad neprijateljima. Jaela se u biblijskom tekstu pojavljuje kao žena koja preuzima inicijativu, koristi strategiju zavođenja i domaćinske njege i brige kako bi neutralizirala neprijateljskog vojskovođu Sisera. Njezina postupna transformacija – od gostoljubive žene koja poziva neprijatelja u šator, zatim „majke“ koja ga prekriva i hrani, do egzekutorice koja mu zabija kolac u sljepoočicu – predstavlja subverziju uobičajenih ženskih uloga i epskih narativa (Natel, Dietrich, 2022). Bledstein (2001) smatra da pripovjedač u Bibliji nadilazi konvenciju prikazivanja žene kao pasivne saveznice muških junaka. Naime, Jaelin čin prikazan je kao dvostruko sramotna smrt za Siseru – jer je bio bespomoćan i jer ga je ubila žena. Jaela utjelovljuje arhetipski lik žene čiji čin nasilja nosi paradoksalnu dimenziju: njezina destruktivna gesta istodobno je i čin spasenja.
U širem komparativnom okviru, Jaela se može usporediti s božanskim i mitskim ženskim likovima poput boginja Anat te Kali, koje utjelovljuju nasilnu, ali pravednu žensku moć. Takve paralele otkrivaju da Jaela nadilazi biblijski kontekst i postaje dio šireg transkulturalnog diskursa o ženskoj snazi, osveti i svetosti. Primjerice, u slavenskoj mitologiji, boginja Morana simbolizira smrt i kraj životnog ciklusa, ali njezina misija nije konačna propast. Ritualnim spaljivanjem ili bacanjem njezina lika u vodu označava se dolazak proljeća, što potvrđuje da smrt uvjetuje obnovu i novi život (Ivanits, 1989). Nordijska boginja Hel vladarica je podzemnog svijeta. Iako povezana s tamom i smrću, ona pruža harmoniju i mir dušama mrtvih, naglašavajući važnost ravnoteže između života i smrti (Simek, 1993). Najizraženiji primjer paradoksalne ženske moći nalazi se u hinduističkoj boginji Kālī, čija destruktivnost uništava zlo i iluziju, ali u isto vrijeme vodi ka pročišćenju i duhovnoj transformaciji (Kinsley, 1986). Sve ove ženske figure, uključujući i Jaelu, manifestiraju arhetipsku žensku silu koja ne razara bez svrhe, već djeluje na granici između kraja i novog početka, smrti i spasenja. One utjelovljuju ideju da uništenje može biti uvjet obnove, čime se ističe duboka složenost i višedimenzionalnost ženskog božanskog u mitološkoj i religijskoj tradiciji.
Priča o Jaeli bila je inspiracija za niz različitih istraživanja, među kojima ističemo rad June F. Dickie pod nazivom Reading Jael with Women from a Traumatized Community (2022). Jedan suvremeni događaj u Cape Flatsu u Južnoj Africi dodatno osvjetljava način na koji lokalne žene tumače biblijski tekst o Jaeli. U tom je slučaju žena ubila svog sina, no žene iz zajednice nisu je smatrale ubojicom, nego su je doživljavale kao supatnicu. U okviru istraživanja, žene iz zajednice i zatvorenice (neke zbog ubojstva) čitale su tekst o Jaeli, dramatizirale priču i dijelile svoja tumačenja biblijskog događaja. Podaci iz ovog rada pokazuju da suvremene žene koje žive u nasilnim i traumatiziranim zajednicama mogu značajno pridonijeti dubljem razumijevanju priče o Jaeli upravo kroz svoja paralelna iskustva.
Debora odaje počast Jaeli
Zbog svojih jezičnih obilježja, arhaične sintakse i poetske strukture, brojni autori/ce smatraju da bi podrijetlo Deborine pjesme moglo sezati u 12. stoljeće prije Krista, što bi je činilo izuzetno ranim primjerom izraelske književnosti (Niditch, 2008). Njezin stilizirani jezik i formula pjesničkog izraza pružaju pretpostavke da je nastala unutar usmeno književne tradicije rane izraelske zajednice (Miller, 2011). Međutim, u suvremenoj egzegetskoj literaturi postoje i drukčija tumačenja. Neki autori pretpostavljaju da pjesma, iako se temelji na starijoj jezgri, može potjecati iz znatno kasnijeg razdoblja – moguće iz doba babilonskoga sužanjstva ili neposredno nakon njega (Frolov, 2013). U tom se slučaju Pjesma Debore promatra kao literarna rekonstrukcija povijesne epizode, stvorena u svrhu kolektivnog pamćenja i teološke refleksije. Stihovi koji su posvećeni Jaeli glase:
„Blagoslovljena među ženama bila je Jaela, žena Hebera Kenijca! Neka je slavna među ženama pod šatorima! Kad je tražio vodu, dala mu je mlijeka; u zdjelu za odličnike nalila mu je mlijeka. Rukom je posegnula za klinom, desnicom svojom za kovački malj. Udari Siseru, razbi mu glavu, smrvi je i probode sljepoočnice. Pade joj do nogu, sruši se i leže. Do nogu joj pade, sruši se; gdje pade, tamo je ostao mrtav“ (Suci 4,9).
Navedena pjesma je nastala kao hvalospjev pobjedi Izraelaca nad moćnim neprijateljem, vojskovođom Siserom. Pjesma nije samo ratni zapis ona je i molitva zahvalnosti, slavljenje Božje moći i poziv na zajedništvo. Prožeta je dubokim osjećajem vjere i pobjedničkog duha. Deborina pjesma ostaje jedno od najljepših i najdirljivijih djela unutar svetih spisa, inspirirajući čitatelje/ice i stoljećima nakon svog nastanka (Richards, Richards, 2003).
U članku „Deborah and Jael: Thelma and Louise Defeat God's Enemies“, autorica Kelsi Klembara naglašava da u Deborinoj priči imamo Boga koji je govorio kroz usta žene kako bi pokrenuo ljude i djelovao kroz ruke žene kako bi okončao tiraniju. Klembara postavlja pitanja jesu li se Debora, i Jaela ikada susrele te jesu li bile prijateljice? Iako to nije presudno za uspjeh njihove misije, autorica izražava znatiželju o tome kako su se dvije žene iz tako različitih društvenih slojeva uspjele povezati i zajednički ostvariti zajednički cilj u svijetu u kojem se čini da različitosti razdvajaju ljude. Među njima postoji klasna razlika: Debora je ugledna i cijenjena, dok je Jaela domaćica, žena od koje se najmanje očekivalo da će poraziti moćnog Siseru. No, kako autorica smatra, nije čudno što je Bog odlučio djelovati upravo kroz ove dvije, naizgled suprotstavljene, žene. Autorica zaključuje da Bog često bira djelovati kroz čudesa (Klembara, 2021).
Lekcije o ženskoj povezanosti
Snažne žene oduvijek su zauzimale značajno mjesto u Božjem planu. Primjeri iz biblijske povijesti, poput Debore i Jaele, jasno pokazuju da su ove žene bile aktivne upravo zahvaljujući svojim jedinstvenim talentima i odvažnosti da ih koriste za opću dobrobit. Njihova prisutnost nije bila uvjetovana manjkom muškaraca, nego njihovom sposobnošću i odanošću ostvarivanju Božjeg plana. Zilka Spahić Šiljak u knjizi Žene, religija i politika. Analiza utjecaja interpretativnog religijskog naslijeđa judaizma, kršćanstva i islama na angažman žene u javnom životu i politici u Bosni i Hercegovini ističe da je Debora bila žena iznimne svestranosti: proročica, vladarica, ratnica, agitatorica, pjesnikinja, majka i supruga. Kako navodi autorica, u sebi je objedinila sve uloge koje se i danas očekuju od žene angažirane u javnom i političkom životu. To je važno budući da je živjela u vremenu kada ženama takvo djelovanje nije bilo priznato ni dopušteno. Debora je presuđivala u pravnim sporovima javno, pod palminim drvetom, svjesno izbjegavajući zatvoren prostor kako bi očuvala svoj moralni i društveni integritet. U tadašnjem društvu žena nije smjela primati muškarce u kuću niti s njima biti nasamo, pa je Debora promišljeno spriječila svaku mogućnost narušavanja vlastita ugleda (Spahić Šiljak, 2007: 45–46). U tom se kontekstu može smatrati prvom ženom u Bibliji koja se bavila pravosudnim poslovima – tumačenjem zakona, donošenjem presuda i rješavanjem sukoba – čime je otvorila prostor ženskog djelovanja u pravnoj i političkoj sferi.
Od Debore žene mogu naučiti da se usude zauzeti glavne pozicije u društvu i profesijama u kojima su tradicionalno podzastupljene. Njezina funkcija pokazuje da ženska odlučnost i pravednost mogu voditi zajednice kroz najveće izazove. S druge strane, Jaela je primjer nepokolebljivosti u kriznim situacijama. Posebno vrijedan aspekt njihovog odnosa jest način na koji Debora odaje priznanje Jaeli i metaforički joj stavlja krunu, što simbolizira uzajamno poštovanje i snagu ženskog prijateljstva i solidarnosti.
LITERATURA:
Ackley, D. W. (2007), Old Testament women in public leadership: Deborah, Wynkoop Center Resource: Women in Leadership in the Old Testament. dostupno na https://wynkoopcenter.org/resources/ stranici pristupljeno 30. 5. 2025.
Archer, L. (1989), Her Price is Beyond Rubies: The Jewish Woman in Graeco-Roman Palestine, Sheffield: Sheffield Academic Press.
Biblija, (1987), Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
Bledstein, A. J. (2001), Seria Juízes uma sátira feminina dos homens que brincam de Deus? U A. Brenner (Ur.), Juízes a partir de uma leitura de gênero, São Paulo: Paulinas.
Čičković, B. (2008), Žene i matrijarhat u Starom zavjetu, Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 136(6), 564–568.
Dickie, J. F. (2022), Reading Jael with women from a traumatized community, Biblical Theology Bulletin, 52(3), 136–145.
Dugandžić, I. (1995), Žena u Bibliji. U M. Ćavar (ur.), Žena – Majka, čuvarica života i povijesti, Mostar: Crkva na kamenu.
Elior, R. (2000), The Three Temples: On the Emergence of Jewish Mysticism, Jerusalem: Magnes Press, Hebrew University.
Evans, J. K. (1991), War, Women, and Children in Ancient Rome, London: Routledge.
Frymer-Kensky, T. (2021), Deborah: Bible. In The Shalvi/Hyman Encyclopedia of Jewish Women. Jewish Women’s Archive. dostupno na https://jwa.org/encyclopedia/article/deborah-bible stranici pristupljeno 24. 5. 2025.
Frolov, S. (2013), The Deuteronomistic History and the Book of Judges, London: T&T Clark
Hunink, V. (2014), Oh Happy Place! Pompeii in 1000 Graffiti, Sant'Oreste: Apeiron.
Ivanits, L. J. (1989), Russian folk belief, M.E. Sharpe.
Jarick, K. (1994), Women in Ancient Israel, Cambridge, Cambridge University Press.
Kinsley, D. (1986), Hindu goddesses: Visions of the divine feminine in the Hindu religious tradition, University of California Press.
Klembara, K. (2021), Deborah and Jael: Thelma and Louise defeat God's enemies. 1517.org. dostupno na https://www.1517.org/articles/deborah-and-jael-thelma-and-louise-defeat-gods-enemies stranici pristupljeno 30. 5. 2025.
Miller, R. D. (2011), Oral Tradition in Ancient Israel, Grand Rapids: Baker Academic.
Natel, A., Dietrich, L. (2022), Jael: Intertextualidade permite ver a Deusa ‘Anat vencendo a batalha de Yahweh em Jz 4–5, Rever – Revista de Estudos da Religião, 26, 289–306. dostupno na https://doi.org/10.23925/2236-9937.2022v26p289-306 stranici pristupljeno 30. 5. 2025.
Popović, A. (2015), Uvod u knjige Staroga zavjeta 2. Povijesne knjige, Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
Philo of Alexandria (1995), The works of Philo: Complete and unabridged (C. D. Yonge, Trans.). Hendrickson Publishers, (Original work published ca. 1st century CE)
Richards, S., Richards, L. (2003), Women of the Bible: The Life and Times of Every Woman in the Bible, Grand Rapids, MI: Zondervan.
Sawyer, D. F., Sawyer, J. (2022), Žene i religija u prvim stoljećima kršćanstva (L. Efendić, Prijevod), Sarajevo: TPO fondacija.
Spahić Šiljak, Z. (2007), Žene, religija i politika: Analiza utjecaja interpretativnog religijskog naslijeđa judaizma, kršćanstva i islama na angažman žene u javnom životu i politici u Bosni i Hercegovini, Transkulturna psihosocijalna obrazovna fondacija (TPO), Internacionalni multireligijski interkulturalni centar (IMIC), Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije (CIPS).
Stökl, J. (2013), Prophecy in the Ancient Near East: A Philological and Sociological Comparison, Leiden: Brill.
Tomić, Ž. (2024), Ne)milosrdni Bog u Knjizi o Sucima. magistarski rad, Zagreb: Sveučilište u Zagrebu.
Way, K. C. (2018), The meaning of the minor judges, The Good Book Blog. dostupno na https://www.biola.edu/blogs/good-book-blog/2018/the-meaning-of-the-minor-judges stranici pristupljeno 17. 5. 2025.
[1] U Bibliji proročice nisu bile isključivo posrednice budućih događaja, već žene koje su u svakodnevnom životu naviještale Božju volju i djelovale kao duhovne i društvene voditeljice. Među njima se izdvaja Mirjam, sestra Mojsija i Arona, prva žena koja je u biblijskom tekstu izričito nazvana proročicom (Izl 15,20). Njezina pjesma nakon prijelaza preko Crvenog mora („Zapjevajte Jahvi, jer se slavno proslavio“, Izl 15,21) čini je i prvom biblijskom pjesnikinjom. Judita, iako formalno ne nosi naslov proročice, ističe se kao pobožna udovica koja, oslanjajući se na vjeru i mudrost, nadmudruje i ubija asirskog vojskovođu Holoferna, čime oslobađa svoj narod, a potom Bogu upućuje pjesmu zahvale (Jdt 13–16). Kraljica Estera zagovara svoj narod pred perzijskim kraljem nakon što se molitvom obrati Bogu, te time sprečava planirani pokolj Židova (Est 4–7), što se komemorira blagdanom Purim (Est 9,26–28). U tu duhovnu liniju pripada i Ana, majka proroka Samuela, čija zahvalna molitva nakon rođenja djeteta (1 Sam 2,1–10) sadržajno prethodi Marijinu hvalospjevu Magnificat (Lk 1,46–55) (usp. Dugančić, 1995; Čičković 2008).
