Povijest ratova rijetko istražuje ulogu žena, osobito onih na strateškim, zapovjednim i osvajačkim funkcijama (Collier, 2010). Kraljica Tomirida izdvaja se kao jedna od iznimki, što potvrđuju zapisi velikih povjesničara poput Herodota i Diodora Sicilskog (Keravica, 2021: 26). Prema predaji, porazila je Kira Velikog, jednog od najslavnijih vojskovođa staroga svijeta. Osvetila je smrt svog sina i obranila narod Masageta od perzijske dominacije, čime nije samo ostvarila vojnu pobjedu, već poslala i simboličku poruku. Dodatnu inspiraciju za tekst pružila je filmska ekranizacija njezina života, The Legend of Tomiris (2019). Film prikazuje borbe ujedinjenih plemena Savromata i Masageta, a prema njemu, u odnosima tih plemena prepoznaje se koncept ženskog prostora otpora, savezništva i solidarnosti (Davis-Kimball, 1997). Razmatramo njezinu sliku u povijesnim izvorima te paralelno istražujemo način na koji je njezina figura prikazana u umjetnosti i kulturi. Je li Tomirida bila sebična osvetnica ili pravedna vladarica koja je branila svoj narod? Koliko je percepcija njezine moći oblikovana patrijarhalnim pogledima koji teško prihvaćaju mogućnost da žena pobijedi „velikog“ kralja?
Povijesne okolnosti koje su stvorile veliku ratnicu
Masageti su bili nomadski narod iz središnje Azije, poznat po svojoj hrabrosti. Njihov način života i običaje najdetaljnije je opisao antički povjesničar Herodot, koji ih je opisao kao „velik i ratoboran narod” (Herodot, 1988). Bili su iranskog podrijetla i tijekom 6. stoljeća pr. Kr. naseljavali su područje istočno od Kaspijskog mora, uključujući današnji Turkmenistan, Uzbekistan i Kazahstan. Živjeli su od stočarstva i ribolova, a njihovo oružje, izrađeno od bronce, uključivalo je lukove, koplja i bojne sjekire, dok su nosili ukrasne zlatne pojaseve i kacige (Herodot, 1988; Briant, 2002). Masageti su bili vrsni konjanici i pješaci, što im je omogućilo da imaju prednost na bojištima (Rollinger, 2012). Štovali su Sunce, kojem su prinosili konje kao žrtvu, a folklorni običaji uključivali su određeni vid slobode žena, koje su bile aktivne u plemenskim borbama (Herodot, 1988). Na vojnom planu, Masageti su bili veoma vješti, čime su postali ozbiljna vojna sila u regiji. Iako su njihovi susjedi, uključujući Perziju pod vladavinom Kira Velikog, često bili u superiornoj vojnoj poziciji, borbenost i odlučnost Masageta činili su ih opasnima za bilo kojeg protivnika.
Kir Veliki, osnivač Ahemenidskog carstva, bio je vladar prepoznatljiv po svojoj mudrosti i sposobnosti da ujedini različite narode. Osvojio je Lidiju, Babilon i mnoge druge teritorije, a njegov je imidž pravednog vladara oblikovan njegovom politikom tolerancije i poštovanja drugih kultura i religija (Briant, 2002; Kuhrt, 2007). Unatoč njegovim vojnim i političkim uspjesima, Kir je podcijenio moć Masageta i njihovu spremnost, što je dovelo do njegove pogibije u bitci o čemu detaljnije govorimo u nastavku teksta (Herodot, 1988; Rollinger, 2012).
Sinova smrt i konačni obračun s Kirom Velikim
Ime Tomirida (Tomirida) latinizirana je verzija starogrčkog imena Tomiris (Τομυρις), koje je zapravo helenizacija sakaškog imena Taumuriyaʰ. Taj oblik potiče od avestanskog izraza taoxman i staropersijskog taumā, koji označavaju sjeme, klicu i rodbinsku povezanost (Klimczak, 2024). Ipak, pitanje značenja i porijekla imena Tomirida tumači se na više načina. Primjerice, grčka forma Τόμυρίς povezuje se s perzijskim Tahm-Rayiš, izvedenim iz staroiranskog jezika Tahmirih, što znači „hrabra“. Budući da su prvi izvori o Tomiri grčkog porijekla, najčešće se koristi helenistička verzija imena. Neki autori turskog kulturnog prostora smatraju da njezino ime dolazi od riječi „temir“ (željezo), što implicira značenja poput „ona koja lomi željezo“ ili „ona koja savija željezo“. Interpretacija s naglaskom na željezo povezuje ime Tomira s turskim imenom Damira. Postoje i teorije koje povezuju njezino ime s imenima Tamara i Tahmina, od kojih potonje u uzbekistanskom i kazahstanskom jeziku znači „ona koja vlada“ (Rijksbaron, 2002; Izbairov, 2024).
Herodot ne otkriva detalje iz njezinog djetinjstva i ranog života.[1] Prema izvješću World History Education (2024), rani život kraljice Tomiris duboko je ukorijenjen u tradicijama i kulturi naroda Masageta. Rođena je kao pripadnica kraljevske loze, potomkinja dinastije znamenitih vladara. Njezin pradjed, kralj Madiy, kao i njezin otac ili djed – kralj Sypyr – navodno su postavili temelje vladarske moći i vojnog ugleda koji će oblikovati i Tomiridino vodstvo. Odgajana u takvom okruženju, Tomirida je bila izložena surovostima nomadskog života i ratničkim običajima svoga naroda. Međutim, treba naglasiti da su podaci o njezinu ranom životu velikim dijelom spekulativni i povijesno nepotvrđeni. Razlog tomu je u činjenici da povijesna istraživanja nisu dublje ulazila u njezinu biografiju, već su bila usmjerena isključivo na znamenitu bitku s perzijskim kraljem Kirom Velikim. Ovaj povijesni fokus rezultirao je time da se Tomirida najčešće spominje u kontekstu sukoba, a manje kao samostalna politička i kulturna figura unutar masagetskog društva.
U pokušaju širenja svoje moći bez oružanog sukoba, Kir Veliki je ponudio brak kraljici Tomiridi, vjerujući da bi diplomatski savez mogao donijeti političke prednosti i omogućiti mirnu aneksiju njezine zemlje. Kao i mnoge plemkinje tog vremena, Tomirida je postala kraljica nakon smrti svog muža, kralja. Američka klasičarka i stručnjakinja za starogrčku književnost Deborah Gera (1997) u svojoj knjizi Warrior Women: The Anonymous Tractatus de mujjereibus ističe da Tomiridin muž u povijesnim izvorima ostaje anonimna figura, čija je jedina uloga bila da svojoj ženi ostavi kraljevstvo. Autorica smatra da je Kir predložio brak zbog činjenice da je Tomirida udovica, što nije bila uobičajena praksa među Grcima, Babiloncima ili Egipćanima, ali se pojavljivala među Perzijancima kao način širenja moći putem braka (Gera, 1997). Iako je Tomirida odbila Kirov prijedlog, prepoznajući njegove stvarne namjere, on nije odustao. Naredio je izgradnju mosta preko rijeke Araks i pripremu brodova za prelazak vojske. Tomirida je tada poslala poruku Perzijancima, navodeći da je njihova intervencija nepotrebna jer će se njezina vojska povući tri dana hoda od rijeke, omogućujući Perzijancima nesmetano prelaženje granice (Herodot, 1988). Iako je njezin potez bio velikodušan, Kirovi savjetnici smatrali su da bi bilo bolje da odmah prijeđu rijeku i napreduju, dok se Masageti povlače. Krez, bivši kralj Lidije, bio je jedini koji je savjetovao drugačiji pristup – napad na neprijateljski logor. Poručio je: „Bila bi sramota da se povučeš pred jednom ženom i dopustiš joj da prodre u tvoju zemlju“ (Herodot, 1988). Kir je prihvatio njegov savjet i napao logor, nanoseći Masagetima poraz. Međutim, Krezov savjet nije bio dovoljan da spriječi tragičan ishod. Tomirida je, nakon smrti svog sina Spargapisa, odlučila poduzeti osvetu. U poruci je naglasila upozorenje.
„Krvožedni Kire, nemoj misliti da si učinio neko veliko junaštvo što si na prevaru, a ne u poštenoj i junačkoj borbi, zarobio moga sina. Poslužio si se vinom koje vi sami pijete dok ne izgubite razum, pa onda svašta govorite. Čuj sada moj, dobronamjerni savjet: vrati mi moga sina i napusti ovu zemlju dok si još čitav. U protivnom ćeš odgovarati za zločin koji si počinio nad trećinom moje vojske. Ako to ne učiniš, kunem ti se Suncem, velikim bogom, da ću ti ta krvožedna usta napuniti krvlju“ (Herodot, 1988, str. 212).
Njezine riječi odražavale su odlučnost i bijes, no nisu bile samo prijetnje ožalošćene majke, već izraz dubokog osjećaja pravedne borbe. Tomirida nije čekala Kirov odgovor, već je odlučila napasti Perzijance, što je dovelo do krvave bitke. Različiti izvori pružaju nekoliko verzija smaknuća Kira Velikog. Primjerice, prema Herodotovoj verziji, Kir Veliki je poginuo u sukobu, a Tomirida je iz svoje osvete izvela brutalnu simboličku radnju – odrezala mu glavu i stavila je u vreću s krvlju, time ispunivši svoju zakletvu (Klimczak, 2024). Bitka je započela razmjenom strijela, a potom je prerasla u krvavi sukob „prsa o prsa“, s mačevima i kopljima. Herodot ovu bitku opisuje kao jednu od najkrvavijih i najžešćih među onima koje su vodili „barbari“ (Herodot, 1988: 214). Tomirida je ispunila svoju prijetnju – Kir Veliki poginuo je u toj bitci (Klimczak, 2024). Diodor Sicilijanski bilježi da je, nakon pobjede, Tomirida ne samo porazila Kirovu vojsku, nego je i zarobila Kira Velikog te ga dala razapeti (Diodor, 1979). Rimski povjesničar Ammian Marcellinus navodi da je perzijski kralj Kir prešao Bospor s velikom vojskom, ali je doživio težak poraz od kraljice Tomiride, koja ga je napala iz osvete za smrt svojega sina i uništila cijelu njegovu vojsku. Ovaj prikaz temelji se na Herodotovom iscrpnom opisu Kirova pohoda protiv naroda Masageta, a sam Herodot napominje da se Masageti u nekim izvorima smatraju dijelom skitskog plemena, zbog čega i Ammian Tomiridu naziva skitskom kraljicom. Ipak, postoje i drugačije verzije Kirove smrti. Prema grčkom povjesničaru Kteziji, Kir je ranjen u borbi s plemenom Derbika i umro trećeg dana od zadobivenih ozljeda. Povjesničar Dandamajev ističe da su Derbici vjerojatno pripadali široj konfederaciji plemena Masageta, što objašnjava nesuglasice među izvorima. Babilonski povjesničar Beros tvrdi da je Kir poginuo u borbi s Dahima, koji se također smatraju dijelom skitskog etničkog kruga. Jedna verzija navodi da su njegovi posmrtni ostaci preneseni u Pasargadu, prijestolnicu koju je sam utemeljio, gdje je pokopan u monumentalnom mauzoleju, koji je sačuvan do danas (Izbairov, 2024).
Heroina koja i danas živi u umjetničkom stvaralaštvu
Priča o kraljici Tomiridi nadilazi povijesnu epizodu njezine odlučne i legendarne pobjede nad Kirom Velikim – ona postaje simbol ženske hrabrosti, pronicljivosti i političke moći koji stoljećima nadahnjuje. Iako su povijesni izvori o njezinu životu fragmentarni i ponegdje proturječni, njezina prisutnost u umjetnosti i književnosti pokazuje kako su umjetnici ipak pronašli kreativne načine da ne bude zaboravljena. Upravo kroz kulturnu produkciju – književna djela, slike, glazbu, kazališne predstave i filmove – Tomirida je preživjela povijesne tišine i izbrisane narative. Tijekom renesanse, Tomirida se pojavljuje kao moćna figura u europskoj umjetnosti. Umjetnici poput Francesca Allegrinija i Luce Ferrarija prikazivali su je u trenutku njezine osvete – najčešće držeći odsječenu glavu Kira Velikog, što vizualno simbolizira trijumf marginalizirane žene nad imperijalnom moći. Gustave Moreau, francuski simbolist, prikazao ju je u svojoj dramatičnoj slici Tomirida nad Kirovom glavom, koristeći tamnu paletu i simboličke elemente kako bi izrazio njezinu unutarnju snagu, bol i osjećaj pravednosti. Takva djela nisu samo puki prikazi povijesnih događaja, već snažne metafore ženskog prkosa u svijetu kojim dominira muška sila (Mayor, 2014). U književnosti, francuski pjesnik Eustache Deschamps u 14. stoljeću uvrstio je Tomiridu među „devet slavnih žena” (Les Neuf Preuses), ženski pandan poznatoj skupini devet viteških uzora (Nine Worthies). Time je Tomiridi pridodana uloga povijesnog uzora – žene koja je utjelovila ideale časti, vodstva i odvažnosti, ravnopravno muškim junacima poput Aleksandra Velikog ili Julija Cezara (Bocage, 1998). Engleski književnik i dramatičar William Shakespeare spominje Tomiridu u svojoj drami Kralj Henrik VI. (1997), čime potvrđuje njezinu prisutnost u tadašnjoj kulturnoj i obrazovnoj matrici. Godine 1707. u Londonu je izvedena barokna opera Thomyris, Queen of Scythia, koja još jednom reinterpretira Tomiridinu priču, ovoga puta u glazbeno-scenskom formatu.
Utjecaj kraljice Tomiride nadilazi područje umjetnosti – njezino ime živi i u znanosti. U taksonomiji je prepoznata kroz naziv jedne skupine srednjoameričkih moljaca (Tomyris), a jedan rod leptira nosi naziv Tamyris. Osim toga, jedan od manjih planeta u Sunčevu sustavu, 590 Tomyris, nazvan je u njezinu čast, čime se njezin lik upisuje i u kozmičko pamćenje čovječanstva. U suvremenom Kazahstanu, teritoriju koji se smatra njezinom domovinom, Tomirida ima status nacionalne heroine. Njezino se nasljeđe komemorira na različite načine – uključujući kovanice, poštanske marke i spomenike s njezinim likom (Mayor, 2014). Time se afirmira kontinuitet povijesnog identiteta i izražava kulturni ponos na ženu koja je postala simbol.
Junakinja na filmskom platnu
Film The Legend of Tomiris (2019.), redateljice Akan Satayeve, kazahstanski je povijesni ep koji dramatizira život kraljice Tomiride, vladarice masagetskog plemena, a kasnije i ujediniteljice stepskih naroda. Iako film djelomično slijedi povijesne činjenice, velik dio radnje temelji se na fikcionalizaciji i mitologiji. Glavni povijesni izvor za film jest Herodotova Povijest. Iako je Herodotovo izvješće jedini poznati antički izvor koji detaljno spominje Tomiridu, film uključuje elemente pretpostavki i fikcije kako bi ju prikazao kao narodnu junakinju i simbol kazahstanskog nacionalnog identiteta (Melyukova, 2008). Film ne prikazuje samo političku i vojnu dimenziju njezine borbe, već istražuje i njezinu intimnu priču. Posebna se pozornost posvećuje njezinu djetinjstvu, prikazujući odnos s ocem koji ju je podučavao borilačkim vještinama i pripremao za izazove koji će je oblikovati kao lidericu koja nikada nije iznevjerila svoj narod. Nakon što suparničko pleme ubije njezina oca, Tomirida se pridružuje plemenu Savromata, u kojem žene ravnopravno sudjeluju u ratovima. U tom plemenu muškarci i žene dijele ratne dužnosti, a žene koje se dokažu na bojnom polju donose tri odrubljene glave svojih neprijatelja kao dokaz snage i sposobnosti. Takve žene biraju svoje muževe, a oni ih često poštuju i uvažavaju kao ravnopravne partnerice – što je u filmu osobito naglašeno. Tomirida, oblikovana tom kulturom ravnopravnosti, nalazi ljubav i životnog suputnika upravo među Savromatima. Film izbjegava uobičajene rodne stereotipe, što je vidljivo u dijalozima i interakcijama među ženama iz plemena. One iskazuju snažnu međusobnu solidarnost i podršku, osobito u odnosu prema Tomiridi. Te žene ne samo da zajedno ratuju, već dijele i duboku emocionalnu povezanost te međusobno poštovanje, sve do posljednje Tomiridine bitke. Takav prikaz filmu daje jedinstvenu dimenziju u odnosu na brojne druge filmske portrete ratnica koji nerijetko posežu za seksualizacijom glavnih junakinja. Upravo je u tom smislu film osobito važan jer nadilazi stereotipe o ženama koji su duboko ukorijenjeni u filmskoj reprezentaciji žena, osobito kada je riječ o ratnicama. U brojnim popularnim serijskim i filmskim ostvarenjima, kao što su serija Xena: princeza ratnica (1997) te filmovi o Wonder Woman (2017), Black Widow (2021), ratnice su često prikazane kroz prizmu seksualiziranih likova – s naglaskom na oskudnoj odjeći, naglašenim tjelesnim atributima i nagovještajem erotizirane moći (Sever, Globan, 2016; Sever Globan i dr., 2019). Suprotno tome, fizički izgled glavne junakinje Tomiride nije u središtu vizualnog narativa – kadrovi ne inzistiraju na njezinim tjelesnim atributima, već na njezinoj snazi, odlučnosti i emocionalnoj kompleksnosti. Razlika je i u prikazu muško-ženskih odnosa. Dok u mnogim filmovima odnosi žena i muškaraca često podrazumijevaju hijerarhiju moći, seksualnu napetost ili ulogu žene kao pomoćnice i objekta muške želje, (Sever, Globan, 2016; Sever Globan i dr., 2019), u ovom filmu žene su prikazane kao ravnopravne, aktivne sudionice zajednice. Partnerski odnosi temelje se na međusobnom poštovanju, suradnji i emocionalnoj uzajamnosti. Film također koristi rekonstruirane jezike, poput staroperzijskog i masagetskog, kako bi stvorio dojam autentičnosti i povezanosti s drevnim korijenima kazahstanske kulture, dodatno naglašavajući kulturnu dubinu narativa. Kroz ovaj film Kazahstan reinterpretira svoju povijest – ne samo kroz prizmu vojnih osvajanja, već i kroz afirmaciju ženskih vođa, čime se osnažuje nacionalni ponos i redefiniraju kulturni narativi unutar postkolonijalnog društva. Tomirida je prikazana kao ratnica koja u bitkama ne vodi samo vojsku, već ostvaruje pravdu za svoju obitelj i narod.
Simbolika krvi, vina i osvete
Priča o Tomiridi korespondira s pričama o drugim povijesnim ženama poput Judite, Zenobije i Jalile, koje su također koristile osvetu kao strategiju zaštite svojih naroda i borbe protiv nepravednih vlasti. Johan Weststeijn, u članku Wine, Women, and Revenge in Near Eastern Historiography: The Tales of Tomyris, Judith, Zenobia, and Jalila (2016), analizira ove junakinje i ističe njihove zajedničke osobitosti – sve su bile predvodnice velikih društvenih i političkih promjena koje su, unatoč svom ženskom statusu, preuzele kontrolu nad vlastitim sudbinama. Te žene nisu samo simboli moći, već i utjelovljenje otpora patrijarhalnim strukturama. Arhetip žene osvetnice, koji se očituje kroz lik Tomiride, prikazuje ženu sposobnu za brutalne akcije. Nakon što je porazila Kira, odsijeca mu glavu. Taj čin otvara prostor za razmatranje moralnih pitanja o granicama osvetničkih djela, osobito u kontekstu borbe protiv nasilja i nepravde. Stručnjakinja za klasičnu arapsku poeziju i profesorica arapskih i islamskih studija na Sveučilištu Georgetown, Suzanne Stetkevych, u svom istraživanju preislamske arapske poezije, povezuje krvnu osvetu s ritualima koji predstavljaju „obrnuti zajednički obrok“. Dok zajednički obrok u pravilu simbolizira zajedništvo i mir, u kontekstu osvete on postaje simbol nasilja. Stetkevych (1993) također sugerira kako krvnu osvetu u ženskom kontekstu možemo interpretirati kao „obrnutu trudnoću“ ili „obrnut brak“, naglašavajući time simboličku dimenziju ženskog gnjeva. Upravo kroz taj gnjev žena postaje kreatorica smrti, povezujući sebe s krvavim ishodom koji nije rezultat stvaranja, već razaranja.
Krvožedna ženska osveta ili tugom motivirana borba za pravdu?
Može li se Tomiridina reakcija, smatrati činom vođenim isključivo osobnom osvetom, ili je riječ o opravdanoj borbi vladarice koja štiti svoj narod? (Sancisi-Weerdenburg, 1985). Da je isti postupak poduzeo muški vladar, bi li se on interpretirao kao opravdana politička akcija? Ova pitanja, koja se protežu kroz kulturološki i povijesni sloj, odražavaju stalnu napetost između osobne žrtve i moralne odgovornosti. U Herodotovoj verziji, koja vodi čitatelje/ice kroz svijet drevnih naroda, lik kraljice Tomiride nije zabilježen samo u svrhu dokumentacije, već ostavlja važan trag u kolektivnom povijesnom pamćenju. Na samome početku ona djeluje racionalno (Keravica, 2021: 25). Nudi Kiru mogućnost mirnog povlačenja, nastojeći izbjeći krvoproliće. Međutim, kada njezini vojnici budu prevareni i poraženi, Tomirida prelazi granicu. Haley Flagg, politička analitičarka i autorica rada Tomyris and the Head of Cyrus: Acting within her Rights? (2014), iznosi novu perspektivu. Tomirida, prema njezinu tumačenju, nije bila vođena impulzivnim emocijama, već političkom odgovornošću. Flagg ističe da je Tomirida vladarica koja, unatoč svim nedaćama i izazovima, prvenstveno djeluje kao zaštitnica svog naroda. Kada Kirovo odbijanje njezinih upozorenja postane očito, a tragedija koja je snašla njezina sina preraste osobnu dimenziju i postane politička, Tomirida kreće u ofenzivu. Njezina osveta nije čin iracionalne strasti, već odgovor na prijetnju koja je ugrozila suverenitet njezina naroda. Flagg naglašava da je Tomiridina konačna akcija – stavljanje Kirove glave u mješavinu ispunjenu ljudskom krvlju – više od osvete: riječ je o političkoj poruci, ritualno izvedenom činu, osmišljenom i unaprijed najavljenom. Herodotov diskurs, kojim se Tomirida prikazuje kao aktivna nositeljica svih ključnih radnji, dodatno naglašava njezinu inicijativu, angažiranost, odlučnost i preuzimanje odgovornosti za vlastitu sudbinu.
Irene-Evangelia Georgiou, doktorica povijesnih znanosti i autorica doktorske disertacije Women in Herodotus’ Histories (2002), također istražuje ulogu žena u Herodotovu djelu, posebice Tomiridu, koja postaje osnažena i inspirativna figura u naraciji. Georgiou ističe da je Tomirida, nakon smrti supruga, naslijedila prijestolje i preuzela vlast. Taj povijesni detalj otvara pitanja o društvenim normama toga vremena, ali i o sposobnosti žene da preuzme vlast kada muškarci nisu u mogućnosti to učiniti. Tomirida pokazuje asertivnost i mudrost kada izaziva Kira – i to na njegovu vlastitom teritoriju. I tu se otvara pitanje koje povijest često zanemaruje: kako su žene u to doba mogle koristiti svoj politički kapital da se suprotstave moćnim muškarcima i svjetovnim autoritetima? Georgiou zaključuje da Herodot prikazuje Tomiridu kao sposobnu preuzeti kontrolu nad teškom situacijom i ne povući se pred prijetnjama.
Povijest nas često uči da su ženski likovi u političkim naracijama interpretirani kroz prizmu normi i stereotipa. Kada bi iste akcije poduzeo muški vladar, one bi bile shvaćene kao legitimne političke odluke, dok su žene poput Tomiride često prikazivane kao beskrupulozne osvetnice ili nemilosrdne vladarice. Tomirida nije bila žrtva tragedije, niti pukotina u povijesnoj kronici drevnih bitaka. Ona je bila proaktivna vladarica koja je, suočena s osobnim gubitkom i prijetnjom, djelovala odlučno. U svijetu oblikovanom muškim pravilima dominacije, Tomirida je dokazala da žena može biti nositeljica povijesne odluke i zaštitnica kolektivne budućnosti. Njezina borba, iako krvava, nije bila razorna, već obnoviteljska – potez kojim je osigurala da iduće generacije mogu živjeti u slobodi. Tomirida je bila žena koja je branila dostojanstvo – svoje, svoga naroda i onih koji tek dolaze. Njezina priča ostaje trajni simbol otpora, pravde i ženske političke akcije koja nadilazi granice epoha i stereotipa.
LITERATURA
Bocage, C. M. (Ed.). (1998), L'Art de dictier (Eustache Deschamps), Classiques Garnier.
Collier, B. A. (2010), Where have all the warrior women gone? Reclaiming a powerful feminine archetype (Magistarski rad), Institute of Transpersonal Psychology, Palo Alto, CA.
Davis-Kimball, J. (1997), Warrior women of Eurasia, Archaeology, 50(1), 28–45.
Diodor iz Sicilije (1979), Bibliotheca historica (Knjiga 44, 1–2), Cambridge, MA: Harvard University Press (Originalno djelo napisano između 60–30 pr. Kr.).
Flagg, H. (2014), Tomyris and the head of Cyrus: Acting within her rights? https://www.academia.edu/103029956/Tomyris_and_the_Head_of_Cyrus_Acting_within_her_Right (posjećeno 5. 4. 2025).
Gera, D. (1997), Warrior women: The anonymous Tractatus de mujjereibus, E.J. Brill, Leiden.
Herodot. (1988), Istorija I (M. Arsenijević, Prevod), Novi Sad: Matica srpska. (Originalno djelo napisano oko 440. pr. Kr.).
Izbairov, A. K. (2024), Tomyris – The Queen of the Saka-Massageta. Science Committee of the Ministry of Science and Higher Education of the Republic of Kazakhstan, Institute of History and Ethnology named after Sh. Sh. Ualikhanov. https://iie.kz/?p=25974&lang=en (posjećeno 4. 4. 2025).
Keravica, N. (2021), Ratnice, kraljice, pobjednice: Žene i rat u antici, Beograd: Evoluta.
Klimczak, N. (2024). Tomyris, the female warrior and ruler who may have killed Cyrus the Great, Ancient Origins, https://www.ancient-origins.net/history-famous-people/tomyris-female-warrior-and-ruler-who-may-have-killed-cyrus-great-005423 (posjećeno 3. 4. 2025).
Kuhrt, A. (2007), The Persian Empire: A Corpus of Sources from the Achaemenid Period, New York: Routledge.
Mayor, A. (2014), The Amazons: Lives and legends of warrior women across the ancient world, Princeton University Press.
Melyukova, A. I. (2008), The Scythians and Sarmatians. In D. Sinor (Ed.), The Cambridge History of Early Inner Asia (97–118). Cambridge University Press, Cambridge.
Motteux, P. A. (1707), Thomyris, Queen of Scythia: An opera, as it is perform'd at the Theatre Royal in Drury-Lane. J. Tonson, https://catalog.hathitrust.org/Record/100217185 (posjećeno 11. 4. 2025).
Rijksbaron, A. (2002), The syntax and semantics of the verb in Classical Greek. Amsterdam: J.C. Gieben.
Rollinger, R. (2012), Cyrus the Great and his empire. In The Cambridge History of Iran: The Achaemenid Empire (119–151). Cambridge University Press, Cambridge.
Sancisi-Weerdenburg, H. (1985), The death of Cyrus: Xenophon’s Cyropaedia as a source for Iranian history, Acta Iranica, 25, 459–471.
Sever Globan, I. (2016), Zgodne i opasne: nova slika junakinja u sjevernoameričkim televizijskim dramskim serijama, Medijske studije, 7(13), 101–115.
Sever Globan, I. i dr. (2019), Akcijske filmske junakinje na početku novog tisućljeća, Nova prisutnost, 17(1), 5–27.
Stetkevych, S. P. (1993), The mute immortals speak: Pre-Islamic poetry and the poetics of ritual, Cornell University Press, Ithaca. https://www.jstor.org/stable/10.7591/j.ctvrf8bxk (posjećeno 3. 4. 2025).
Shakespeare, W. (1997), Kralj Henrik VI (C. R. Baskervill, ur.). London: Penguin Books. (Izvorno izdanje 1592).
Weststeijn, J. (2016), Wine, women, and revenge in Near Eastern historiography: The tales of Tomyris, Judith, Zenobia, and Jalila, Journal of Near Eastern Studies, 75(4), 485–510. https://doi.org/10.1086/684976 (posjećeno 30. 3. 2025).
World History Edu. (2024), Tomyris: Queen of the Massagetae. https://worldhistoryedu.com/tomyris-queen-of-the-massagetae/ (posjećeno 9. 4. 2025).
[1] Ponekad su žene bile na čelu svojih naroda u nomadskim zajednicama aralsko-kaspijskog područja. Herodot spominje i vladaricu Saka, Zarinu. Kako ističe ruski povjesničar i istraživač Sergej Aleksandrovič Jatsenko, ratnice su, prije svega, predstavljale ključne elemente važnih i egzotičnih mitova za mnoge naseljene narode antike. U klasičnoj umjetnosti, prikazi Amazonki bili su važna kategorija Drugoga, uz egzotične barbare, divove i slične figure.“ Jatsenko naglašava kako su slike ratnica, često povezivane s mitološkim i legendarnim predajama, igrale značajnu ulogu u kulturnoj i umjetničkoj percepciji naseljenih naroda. U tom su kontekstu služile kao kontrast i povremeno funkcionirale kao simboli upozorenja na „divlje“ i „necivilizirane“ skupine koje su nastanjivale susjedne regije (Izbairov, 2024).
