Anis Kalajdžić optužen je za teško ubistvo Aldine Jahić, neovlašteno posjedovanje oružja i ugrožavanje sigurnosti. Optuženi se izjasnio da nije kriv, a od svjedoka se tražilo da lažu u korist optuženog. Svjedočenja iznesena tokom suđenja govore da je Aldina bilježila prijetnje i skupljala dokaze kako bi ih prijavila. Tužilaštvo tvrdi da je na dan ubistva pokušala pobjeći, zatražiti pomoć i pozvati policiju, prije nego što je pronađena u ugostiteljskom objektu i ubijena.

Ove činjenice posebno su važne jer ruše jedno od najčešćih pitanja upućenih žrtvama: „Zašto nije otišla?“

Aldina je, kao i mnoge druge žrtve femicida pokušavala otići. Problem nije bio u tome što  nije znala otići, već je problem  u muškarcu koji ne prihvata pravo žene da ode.

 Prema podacima koje je MUP HNK potvrdio Detektoru nakon ubistva, optuženi je u vrijeme hapšenja već čekao suđenje zbog ugrožavanja sigurnosti po prijavi druge žene, a nije imao mjere zabrane. To otvara pitanja šira od individualne krivice: kako institucije procjenjuju rizik, kako povezuju ranije prijave, koliko ozbiljno tretiraju prijetnje i uhođenje te zašto se zaštita često aktivira tek kada je prekasno. Upravo zato je pogrešno femicid svesti na nesretnu ljubav, ljubomoru ili partnersku svađu. To nisu neutralne riječi. One prikrivaju odnos moći. U svađi učestvuju dvije strane; u proganjanju jedna osoba drugoj oduzima sigurnost. Ljubav poštuje slobodu; kontrola je ukida. Ljubomora je osjećaj; ubistvo je odluka i krivično djelo.

Internalizirana mizoginija kao saučesnica femicida

Kada nakon femicida i brojnih dokaza o krivičnog djelu, žena na društvenim mrežama izjavi: „Ne podržavam nasilje, pogotovo ubistvo, ali… Ona mislila njega guliti, a ovamo biti kao slobodna djevojka. Eto, čovjek je fino ubio i završio s njom,“ onda se moramo zapitati zašto žene nastoje naći opravdavnje za ubistvo druge žene?

Ponekad jedna rečenica, poput navedene, otkrije više o jednom društvu nego desetine izvještaja, strategija i konferencija. Komentar koji je napisala žena ispod vijesti o ubistvu Aldine završava riječima koje bi u svakom zdravom društvu morale izazvati kolektivnu jezu i zgražanje: „Čovjek je fino ubio i završio s njom.“ Ovaj komentar nije napisao muškarac koji se otvoreno hvali mržnjom prema ženama. Napisala ga je žena. Upravo zato ovaj komentar zaslužuje pažnju. Ne zato da bismo njegovu autoricu izložili javnom linču, vrijeđanju ili prijetnjama. Takav odgovor samo bi ponovio isti obrazac nasilja. Važno ga je analizirati jer pokazuje kako patrijarhat opstaje: ne samo silom muškaraca nego i preko vrijednosti koje žene mogu usvojiti, braniti i prenositi kao da su prirodni moralni poredak.

To nazivamo internaliziranom mizoginijom –  proces u kojem žene, odrastajući u društvu koje ih sistematski procjenjuje strožije od muškaraca, počinju prihvatati njegove predrasude kao vlastita uvjerenja. Uče da je žena odgovorna za muški bijes, da svojim ponašanjem „izaziva“ nasilje, da pokloni stvaraju dug prema muškarcu, da ljubavna veza znači gubitak slobode i da žena koja odbije muškarca mora biti sebična, nemoralna ili nezahvalna.

Patrijarhat je najuspješniji onda kada njegove zapovijedi više ne mora izgovarati samo muškarac, već ih umjesto njega ponavlja žena. Zato komentar na društvenim mrežana počinje prividnim ograđivanjem: „Ne podržavam nasilje, pogotovo ubistvo, ali…“

Sve iza tog „ali“ poništava ono što mu prethodi:

„Ne opravdavam ubistvo, ali ona ga je iskoristila.“

„Nasilje nije rješenje, ali morala je znati kakav je on.“

„Niko nema pravo da je ubije, ali zašto ga nije ranije prijavila?“

„Žao mi je žene, ali i ona je njega provocirala, nije ni ona cvječka.“

To „ali“ nije bezazlena jezička poštapalica. Ono je most kojim se odgovornost premješta sa počinitelja na ubijenu ženu. U trenutku kada bi trebalo govoriti o onome ko je prijetio, proganjao, kontrolirao, nabavio oružje i oduzeo život, javnost počinje voditi istragu o karakteru žene: šta je prihvatila, s kim je putovala, gdje je živjela, zašto je ostala, zašto je otišla, zašto nije ranije prijavila i je li možda „davala lažnu nadu“. Ubijena žena tako nakon smrti postaje optužena.

Poklon nije vlasnički list

U navedenom komentaru automobil, putovanje i plaćeni stan navode se kao dokazi da je žena muškarcu nešto dugovala. Kao da su materijalna davanja ugovor kojim je on kupio njenu dostupnost, poslušnost, seksualnu vjernost i pravo da odlučuje hoće li ona biti „slobodna djevojka“. To je jedan od najopasnijih obrazaca patrijarhalnog razmišljanja: ideja da muškarčevo ulaganje proizvodi pravo na ženu, njeno tijelo, vrijeme i kretanje. Ni jedan poklon, usluga, emocija ili ranije obećanje ne ukida pravo osobe da promijeni mišljenje, prekine odnos, odbije kontakt ili nastavi vlastiti život.

Čak i kada bi sve tvrdnje iz komentara sa društvenih mreža bile tačne, a komentatorica ih iznosi bez dokaza, one ne bi imale nikakvu vezu s pravom muškarca da ženi oduzme život. Moguće razočarenje, ljubomora, osjećaj iskorištenosti ili povrijeđeni ego nisu olakšavajuće okolnosti za ubistvo. To su osjećaji s kojima se odrasle osobe moraju nositi bez nasilja.

Ono što komentar otkriva jeste uvjerenje da muškarac koji je nešto dao ima pravo nešto i uzeti. Kada žena pokuša izaći iz takvog odnosa, on to ne doživljava kao njenu odluku nego kao krađu vlastite imovine.

Tu počinje logika femicida: “Ako neće biti moja, neće biti ničija.”

Zašto žene brane nasilnike?

Internalizirana mizoginija ne znači da su žene po prirodi okrutnije prema drugim ženama. Ona znači da su i žene odgajane u istom patrijarhalnom društvu kao i muškarci.

Odmalena slušaju da „dobra žena“ ne izaziva muškarca, ne govori preglasno, ne napušta muškarca, ne mijenja partnere, ne koristi svoju seksualnu slobodu i mora biti zahvalna za pažnju koju dobije.

Uče da se vrijednost žene mjeri time je li je muškarac izabrao i je li ga uspjela zadržati. Istovremeno se muškarčeva posesivnost romantizira: ako je ljubomoran, znači da voli; ako je uporan, znači da mu je stalo; ako je kontroliše, znači da je štiti. U takvom sistemu neke žene pokušavaju dokazati vlastitu moralnu vrijednost distanciranjem od drugih žena: „Ja se nikada ne bih tako ponašala, ili “Meni se to ne bi moglo dogoditi,“ ili „Ja svoga muža poštujem.,“ ili „Ona je sigurno nešto uradila da ga iznervira.“

Osuđujući žrtvu, komentatorica stvara iluziju sigurnosti. Ako povjeruje da je žena ubijena zbog pogrešnog ponašanja, može vjerovati da će ona sama ostati sigurna bude li „dobra“, poslušna i oprezna. Mnogo je strašnije priznati istinu: žena može učiniti sve „ispravno“, a ipak biti izložena nasilju jer počinitelj odlučuje nasilno kontrolirati i kažnjavati. Okrivljavanje žrtve zato često djeluje kao psihološka odbrana. Ali ono istovremeno postaje politički i društveno opasno.  Svaka rečenica kojom se nasilniku traži opravdanje poručuje drugim ženama da će, kada prijave nasilje, prvo biti ispitivan njihov moral. Poručuje im da će se analizirati njihove poruke, odjeća, seksualni život i finansijski odnosi prije nego prijetnje čovjeka kojeg se boje. Zbog takvih reakcija mnoge žene šute. Ne samo zato što strahuju od nasilnika nego i zato što strahuju da im porodica, policija, poslodavci, susjedi i javnost neće vjerovati.

Od komentara do kulture koja omogućava femicid

Autorica komentara nije povukla obarač. Odgovornost za krivično djelo snosi osoba čija se krivica utvrdi u zakonitom sudskom postupku. Važno je to jasno reći jer se pojam internalizirane mizoginije ne smije koristiti kako bi se krivica za muško nasilje ponovo prebacila na žene. Ipak, javni govor nije nevažan.

Između mizoginog komentara i femicida ne postoji jednostavna, automatska uzročno-posljedična veza, ali postoji kulturni kontinuitet. Na jednom njegovom kraju su „šale“ o prebijanju žene, kontrola telefona, vrijeđanje razvedenih i seksualno aktivnih žena, ismijavanje prijava nasilja i tvrdnje da je žena „sama birala“. Na drugom kraju su proganjanje, prijetnje, fizičko nasilje i ubistvo.

Femicid ne nastaje ni iz čega. On raste u kulturi koja muškost povezuje s dominacijom, a žensku slobodu s neposluhom. Raste tamo gdje se reći NE smatra pregovaranjem, prekid veze poniženjem muškarca, a odbijanje muškarca razlogom za osvetu. Raste i tamo gdje okolina nasilnika opisuje kao „dobrog čovjeka koji je pukao“, dok se o ubijenoj ženi raspituje kakva je bila djevojka. Kada neko napiše da je muškarac ženu „fino ubio i završio s njom“, ta osoba ne komentira samo jedan zločin. Ona potvrđuje ideju da život žene može postati predmet muške odluke. U njenoj rečenici ubistvo nije opisano kao oduzimanje ljudskog života nego kao rješavanje problema.

Žena je problem. Ubistvo je završetak. To je sama srž dehumanizacije.

Zakon je važan, ali nije dovoljan

Federacija Bosne i Hercegovine je izmjenama Krivičnog zakona iz 2025. godine uvela posebno krivično djelo teškog ubistva ženske osobe. Član 166a propisuje da će onaj ko učini rodno zasnovano ubistvo žene biti kažnjen zatvorom od najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom. Zakon nalaže da se prilikom utvrđivanja djela uzmu u obzir ranije zlostavljanje, odnos bliskosti, podređenosti ili zavisnosti, seksualno nasilje i druge okolnosti koje pokazuju da je riječ o rodno zasnovanom nasilju. Istim izmjenama uvedeno je i krivično djelo uhođenja.  To je veliki pravni iskorak. Zakon konačno prepoznaje ono što feminističke organizacije govore decenijama: neke žene nisu ubijene slučajno niti samo zato što su se našle na pogrešnom mjestu. Ubijene su u kontekstu kontrole, neravnopravnosti, posesivnosti i rodno zasnovanog nasilja.

Ali zakon neće sam zaštititi žene.

Neće pomoći ako policija prijetnje tretira kao privatnu svađu.

Neće pomoći ako tužilaštva ne povezuju ranije prijave i obrasce ponašanja.

Neće pomoći ako se mjere zabrane ne izriču brzo i ne nadziru ozbiljno.

Neće pomoći ako porodica ženi kaže da šuti da ne sramoti kuću.

I neće pomoći ako društvo i nakon ubistva traži razloge zbog kojih je žrtva navodno zaslužila kaznu.

Društvo često pokazuje empatiju samo prema „idealnoj žrtvi“: tihoj, skromnoj, vjernoj, potpuno bespomoćnoj i moralno besprijekornoj ženi. Ako se branila, svađala, vratila nasilniku, primala poklone, imala drugog partnera ili nije odmah prijavila nasilje, počinje se smanjivati količina saosjećanja koju je javnost spremna ponuditi.

Pitanje „zašto nije prijavila“ posebno je licemjerno kada dolazi iz društva koje prijavljenu ženu pita šta je učinila da izazove muškarca. Prijavljivanje nasilja nije jednostavan administrativni potez. To je često period najvećeg rizika, jer nasilnik osjeća da gubi kontrolu. Ženi tada nisu potrebni savjeti iz sigurnosti tuđeg doma, nego povjerenje, pravna zaštita, procjena rizika, siguran smještaj i institucije koje će djelovati prije nego prijetnja postane smrtovnica.

Šta moramo naučiti iz ovog suđenja

Suđenje za ubistvo Aldine Jahić ne smije postati samo još jedan medijski spektakl u kojem će javnost čekati nove potresne detalje. Njegov smisao nije u kolektivnom voajerizmu nego u odgovornosti. Sud treba utvrditi individualnu krivičnu odgovornost na osnovu dokaza. Institucije moraju ispitati jesu li postojali propusti u prevenciji i zaštiti. Mediji moraju izvještavati bez senzacionalizma i bez romantiziranja nasilja. Obrazovni sistem mora mlade učiti pristanku, emocionalnoj pismenosti, ravnopravnim odnosima i prihvatanju prekida veze. Društvene mreže moraju ozbiljnije reagirati na otvoreno opravdavanje nasilja.

A svako od nas mora prestati sudjelovati u ritualnom suđenju mrtvoj ženi. Pravo pitanje nije zašto ona nije bila dovoljno oprezna, zahvalna ili poslušna.

Prava pitanja glase:

Zašto je muškarac smatrao da ima pravo odlučivati o njenom životu?

Zašto su prijetnje i uhođenje tako često normalizirani?

Jesu li institucije imale dovoljno informacija da procijene opasnost?

Zašto društvo i dalje brani nasilnika pozivajući se na novac, poklone i povrijeđenu muškost?

I zašto čak i neke žene vjeruju da ženska sloboda može biti kažnjena smrću?

Nijedno „ali“ poslije ubistva

Internalizirana mizoginija nije lični nedostatak pojedinih žena. Ona je rezultat dugotrajnog društvenog treninga. Zato se ne uklanja vrijeđanjem komentatorice, nego obrazovanjem, javnim suprotstavljanjem, feminističkom solidarnošću i dosljednim imenovanjem obrazaca koji održavaju nasilje.

Žene nisu prirodne saveznice patrijarhata, ali ni sama činjenica da su žene ne čini ih automatski feministkinjama. Solidarnost se uči. Kao što se uči i neposlušnost prema sistemu koji od žene traži da razumije nasilnika više nego žrtvu. Komentar kojim je ovaj tekst počeo nije samo „ružan komentar s interneta“. On je mali udžbenik kulture femicida. U njemu se mogu pronaći svi ključni elementi: nepovjerenje prema žrtvi, materijalno vlasništvo nad ženom, kažnjavanje ženske slobode, saosjećanje s muškarcem i konačno predstavljanje ubistva kao razumljivog rješenja.

Zato na rečenicu „Ne podržavam ubistvo, ali…“ treba odgovoriti bez nastavka i bez pregovora: Nema ALI.

The post Kad ubijena žena postaje optužena: internalizirana mizoginija na djelu appeared first on FER ŠKOLA.

U sufijskoj hermeneutici, međutim, Mi‘radž nije historijski spektakl, nego arhetip našeg unutrašnjeg putovanja, obrazac kroz koji svako ljudsko biće može razumjeti vlastito sazrijevanje i približavanje prema Bogu. Tri velika sufijska mislioca: Ibn ‘Arabi, Fariduddin Attar i Dželaluddin Rumiji  Mi‘radž  razumijevaju, prije svega ontološki i etički događaj u kojem se odvija susret ograničenog ljudskog bića s beskonačnom Ljubavlju Svjetla nad Svjetlima. 

Ibn ‘Arabi tumači Mi‘radž kroz svoju metafiziku vahdet al-vudžuda (jedinstva bitka). Za njega, Mi‘radž nije izlazak iz svijeta, nego kretanje kroz različite razine Božijeg samootkrivanja. U svom poznatom Futuhat al-Makkiyya (Mekanska otkrovenja), on piše da je Poslanikov Mi‘radž bio jedinstven jer je uključivao i tijelo i duh, ali da svaki vjernik ima svoj unutrašnji Mi‘radž, odnosno  putovanje svijesti iz zarobljenosti formom u prepoznavanje božanske prisutnosti u svim stvarima. 

Sidretu-l-Munteha, granica do koje dolazi Poslanik, za Ibn ‘Arabija je granica diskurzivnog znanja. Tu prestaje razum, a počinje direktna spoznaja (ma‘rifa). Bog se ne susreće kroz pojmove, nego kroz transformaciju percepcije. U tom smislu, Mi‘radž je proces u kojem se naš ego (nafs) ne uništava, nego prosvjetljuje i postaje ogledalo božanske stvarnosti. 

Fariduddin Attar koji je napisao djelo Govora ptica (Mantiq al-Tayr), vidi Mi‘radž kroz dinamiku nestajanja (fana) i povratka (baqa). U njegovoj simbolici, ptice koje traže Simurgha prolaze sedam dolina,  što odgovara sedam nebesa Mi‘radža. Svaka dolina je gubitak jedne iluzije o sebi: dolina potrage, dolina ljubavi, dlina spoznaje, dlina odvojenosti, dolina jedinstva, dloina zaprepaštenja i na kraju dolina poništenja sebe (fena). 

Kao i Poslanik Muhammed a.s. na Mi‘radžu, putnik/ca mora izgubiti sve identitete kako bi stigao do istine o sebi. Attar nam tako poručuje sljedeće: 

“Ne dolaziš do Boga tako što se uzdižeš”, nego tako što prestaješ biti ona/j koji misli da se uzdiže.” Mi‘radž je zato noć u kojoj se moć rastvara u poniznosti. 

Dželaluddin Mi‘radž razumijeva kroz kozmičku ljubav. Poslanik ne ide Bogu da bi nešto dobio, već zato što ljubav sama po sebi pokret. U Mesneviji Rumi piše: 

“Tvoje tijelo je magarac, tvoja duša je jahač. Ako ne znaš kuda ideš, ni Mi‘radž ti ne pomaže.” 

Rumi  nas upozorava da je vanjsko uzdizanje bez unutarnje transformacije  iluzija. Pravi Mi‘radž događa se kada se srce proširi dovoljno da u njega stanu i Bog i ljudi. Zato se Poslanik vraća iz Mi‘radža,  jer Ljubav ne ostaje u ekstazi, nego se vraća u svijet da liječi, poučava i približava ljude jedne drugima i Bogu. 

 Mi‘radž dakle nije bijeg iz svijeta, nego povratak u svijet s drugačijim pogledom. Mi‘radž nas ne uči kako da se odvojimo od ljudi, nego kako da budemo s njima bez nasilja, bez dominacije, bez iluzije o sebi, a to je vrlo teško. 

Isra noć počinje u Mekki i vodi prema Jerusalemu. Za sufije, to je simbol od centra identiteta prema mjestu ranjene svetosti. Jerusalim je mjesto gdje su se surele objave, carstva, vojske i molitve. Kao što je i ljudsko srce mjesto gdje se sudaraju strah i nada, moć i ranjivost, ego i ljubav. Isra je stoga putovanje kroz naše unutrašnje Jerusaleme, one dijelove nas koji su okupirani strahom. 

Kad je ptica Burak došla da ponese Poslanika u nebeske sfere krzo sedam nebesa, za sufije su stanja svijesti: 

Prvo nebo, nebo tijela 

Drugo nebo, nebo strasti 

Treće nebo, nebo straha 

Četvrto nebo, nebo razuma 

Peto nebo, nebo intuicije 

Šesto nebo, nebo ljubavi 

Sedmo nebo, nebo predanosti 

Na svakom nebu, Poslanik susreće poslanike,  ali u sufijskoj interpretaciji, to su njegovi vlastiti aspekti duhovnosti koji su sazreli. Kada konačno stigne do Sidretu-l-Munteha, tamo gdje ni meleki ne mogu dalje, to znači ni znanje, ni moć, ni forma ne mogu dalje, ali Ljubav može. 

Najradikalnija poruka Mi‘radža kako nam sufije kazujue je povratak. Poslanik se nije zadržao u božanskoj blizini, on se vratio, pa tako istinski sufija nije onaj koji ode Bogu, nego onaj koji se vrati ljudima s drugačijim srcem. Zato prva zapovijed koja dolazi s Mi‘radža nije ezoterična tajna, nego molitva, namaz, ali ne kao puki ritual, nego kao dnevni Mi‘radž tijela i svijesti. Svaki namaz/molitva je tako mali pokušaj da se čovjek izvuče iz tiranije vremena i vrati u prisutnost. 

Poema (Zilka Spahić Šiljak) 15.01.2026. 

Noć u kojoj se srce uzdiže 

Bože, 
ako su nebesa predaleka za naša umorna stopala, 
uzdigni nam pogled 
da barem nebo u očima započne Mi‘radž. 

Ako je svijet pretežak 
za naša krhka ramena, 
skini s nas mržnju 
kao prašinu sa duše, 
da ponovo osjetimo 
kako je lijepo voljeti. 

Ne tražimo krila Buraka, 
nego tišinu 
u kojoj Tvoja Lijepa imena 

Mogu da se oslikavaju. 

Učini naša srca 
ne hramom od kamena, 
nego gnijezdom 
gdje se Tvoja milost 
ne boji sletjeti. 

Dođi, 
ne kao sudija, 
nego kao san 
koji odagnava strah. 

Ušuškaj se u našu molitvu 
kao svjetlo u svijeću, 
kao dah u prsima, 
kao ljubav koja ne pita 
da li je zaslužena. 

Jer samo srce 
koje se usudi biti mehko i ranjivo 
zna kako izgleda 
pravi Mi‘radž. 

The post Lejle i Mi‘radž 2026/1447 – Noć u kojoj se srca uzdižu  appeared first on FER ŠKOLA.

Iako je ohrabrujuće čuti glasove iz Islamske zajednice, poput izjave glavnog imama Medžlisa u Mostaru, Dine-ef. Maksumića i osudu Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine, to nije dovoljno, jer ne adresiramo temelje opravdavanja nasilja nad ženama koji se nalaze, između ostalog, i u tumačenjima svetih spisa. Veliki broj muslimana i muslimanki danas ponavljaju naučeno: muškarac je za jedan stepen iznad žene  (Kuran, 2:228) i muškarac ima pravo “fizički disciplinirati ženu” ako je neposlušna. (Kuran, 4:34)

Dok se pripremamo za Međunarodnu kampanju „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“ koja se obilježava u više od 160 zemalja svijeta, svjedočimo još jednom u nizu femicida u Bosni i Hercegovini. Ubijena je Aldina Jahić u Mostaru, uz ustaljena objašnjenja pojedinih medija da je počinitelj Anis Kalajdžić “bio dobar čovjek.” Toliko je bio “dobar” da je za njom došao u Mostar i pištoljem je progonio, dok su očevitci nijemo promatrali i nisu pokušali da ga zaustave. Toliko je bio “dobar” da je ubio ženu koju je volio, jer ako nije mogla biti njegova na način na koji je on to želio i tražio, onda ne može biti ničija. Toliko je bio “dobar” da i dalje tražimo opravdanje za stravičan zločin koji je počinio.

U Bosni i Hercegovini i širom Balkana, slučajevi femicida ponavljaju se zabrinjavajućom učestalošću, a u medijima se često prikazuju kao nepredvidiva tragedija koju je počinio muškarac. On je u takvim izvještajima bio “tih”, “dobar komšija”, “posvećen otac” ili neko ko “nikada nije pokazivao znakove nasilja.” Ovakve i slične izjave nisu bezazlene. One štite počinitelje, prikrivaju strukturalne uzroke i doprinose kulturi u kojoj nasilje postaje normalizirano i nevidljivo, a ženama se poručuje da šute i trpe, jer ih niko neće shvatiti ozbiljno i zaštiti ih.

Pitanje koje sebi moramo postaviti je zašto kao društvo stalno tražimo opravdanja za počinitelje nasilja? Zar je uopće važno da je počinitelj bio “dobar” u društvenom i obiteljskom okruženju i zar ga to može amnestirati odgovornosti za nasilje?

Odgovornost je na svima nama, jer podržavamo i održavamo patrijarhat i dok se ne suočimo s našim patrijarhalnim vjerovanjima i uvjerenjima o nadmoći i dominaciji muškarca nad ženom, teško ćemo izaći iz kulture nasilja. Mnogo je toga skriveno u seharama naše kulture, običaja i tumačenja religije kojima se podstiče i opravdava neupitni autoritet muškarca i dominacija nad ženom.

Važno je otvoreno imenovati probleme, jasno govoriti zašto podržavamo mizoginiju i seksizme, zašto nekritički prihvatamo “prirodni”, bogomdani autoritet muškarca i tako održavamo patrijarhalni sistem vrijednosti? Taj sistem se ne održava samo kroz djelovanje muškaraca, nego kroz čitavu društvenu strukturu koja normalizira hijerarhiju između muškarca i žene. U tom smislu, patrijarhat je ideologija i institucija,  a ne biološka činjenica. Sistem i strukture društva održavaju se tako što muškarci vjeruju da je njihova moć “prirodna”,  a nažalost u tome im pomažu i mnoge žene koje stoje na braniku patrijarhata, što zbog straha, što zbog očuvanja vlastitih pozicija. Dakako, svoju odgovornost imaju i religijski autoriteti koji i danas tumače svete knjige hijerarhijski, opravdavajući prvenstvo i nadmoć muškarca nad ženom kao božansku datost.

Iako je ohrabrujuće čuti glasove iz Islamske zajednice, poput izjave glavnog imama Medžlisa u Mostaru, Dine-ef. Maksumića i osudu Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine, to nije dovoljno, jer ne adresiramo temelje opravdavanja nasilja nad ženama koji se nalaze, između ostalog, i u tumačenjima svetih spisa. Veliki broj muslimana i muslimanki danas ponavljaju naučeno: muškarac je za jedan stepen iznad žene  (Kuran, 2:228) i muškarac ima pravo “fizički disciplinirati ženu” ako je neposlušna. (Kuran, 4:34)

Ovo su neki od najustrajnijih oslonaca patrijarhata u muslimanskim zajednicama, kojima se podržava “prirodni”, bogomdani autoritet muškarca nad ženom. Riječ je o selektivnim i doslovnim čitanjima kur’anskih tekstova koja prevladavaju i danas. Ipak, važno je znati da u Islamskoj zajednici postoji jedan broj imama koji otvoreno govore protiv nasilja nad ženama[1] te da Islamska zajednica smatra nasilje nad ženama zabranjenim.[2] Nažalost  patrijarhalna tumačenja islama su i dalje norma i ona dominiraju u tekstovima koji se koriste i u obrazovnim institucijama Islamske zajednice.

U letimičnoj online pretrazi ovih tema vidljivo je da većina tekstova podržava autoritet muškarca u braku i obitelji, njegovo pravo da kontrolira ženu pa i da je fizički disciplinira, ali ne previše, kako navode pojedini tumači. Na jednom od portala N-um, autor navodi sljedeće objašnjenje o važnosti hijerarhijskih odnosa u braku:

“Muškarac je za jedan stepen iznad žene, ne zbog inteligencije ili zato što je bolji, nego zato što brak također počiva na principu hijerarhije. Radi uspostave reda gdje svako zna svoje obaveze i zadatke. Debalans se desi upravo kada se dovede autoritet glave porodice u pitanje. Gdje je više baba, kilava su djeca kaže poslovica.”[3]

Još jedan tekst od Jamal Badawija na portalu Akos.ba donosi ovo objašnjenje u vezi sa fizičkim discipliniranje žene:

“Na temelju Kur’ana i hadisa, ova mjera se može koristiti u slučajevima nepristojnosti supruge ili ekstremnim slučajevima samovolje i ekskluzivizma koji supruga pokazuje prema razumnim zahtjevima supruga i njegovoj inicijativi ka mirnom rješavanju problema koji su se pojavili u braku. Čak i tada, treba pokušati primijeniti druge metode kao što je opomena.”[4]

Ako se pogleda literatura koja se koristi kao izvor na mnogim islamskim fakultetima u regionu, jasno je da su patrijarhalna tumačenja još uvijek duboko ukorijenjena. Ona ne samo da oblikuju buduće imame, profesore i profesorice vjeronauke, teologe i teologinje, nego i reproduciraju obrasce kojima se legitimizira nasilje nad ženama pod plaštom vjere. Jedan od ilustrativnih primjera opravdavanja nasilja se nalazi komentaru Kur’ana, autora Ibn Kesira koji je distribuiran imamima u BiH. Drugi primjer su prevodi Kur’ana u kojima se većina prevoditelja nije potrudila prevesti tekst 4:34 da bude u skladu sa krunskim principima pravde i milosrđa.

Treći primjer je nedavno objavljen komentar Kur’ana profesora Safveta Halilovića, koji u svom tumačenju teksta iz poglavlja 4:34 nudi klasično objašnjenje da muškarac ima pravo “lagano udariti” ženu ako ne posluša prethodne korake opomene. U njegovom prijevodu i tumačenju koje slično većini dosadašnjih prevoda jasno se vidi pedagogija patrijarhata:

“A one (supruge) čijih se neposlušnosti pribojavate, posavjetujte lijepim riječima, pa ako lijepe riječi ne urode plodom, onda ih u postelji ignorišite i ne prilazite im. Ukoliko na njih ne bude uticalo ni ignorisanje u postelji, udarite ih, ali tako da ih ne ozlijedite!”[5]

Ovaj tekst ovako preveden, Halilović objašnjava time da se radi o “blagom udarcu misvakom ili četkicom za zube”, gestom koja je izraz “frustracije i nezadovoljstva” supruga. Još je problematičnije to što on tvrdi da je takvo tumačenje “razumno” i da ne narušava “ljudsko dostojanstvo” niti “poštovanje među supružnicima”. Ovakvo tumačenje zapravo otvara nekoliko ključnih problema:

1. Pedagogija patrijarhata: muškarac kao odgajatelj žene

Mnoga klasična ali i suvremena tumačenja svetog teksta polaze od pretpostavke da je muškarac “prirodni”, racionalni i moralno superiorni odgajatelj žene. Iz toga proizlazi da žena mora biti pod “disciplinskim nadzorom”,  da muškarac ima pravo procjenjivati njeno ponašanje, da “neposlušnost” opravdava fizičko discipliniranje te da je njegova frustracija važnija od njezinog dostojanstva. U takvom modelu muško-ženskih odnosa, nasilje (makar nazvano “blago”) postaje alat održavanja moći i kontrole.

2. Apsurdna idealizacija muške samokontrole

Ovakva tumačenja podrazumijevaju gotovo karikaturalnu predstavu muškarca koji savršeno vlada sobom, zna tačno kada i kako da “ignorira” ženu, koji precizno kontrolira svoj bijes pa odlazi u kupatilo po misvak ili četkicu za zube a onda se vraća da “blago udari” suprugu, bez ikakvih posljedica. Ovo je teološka fikcija, a ne stvarnost odnosa moći u patrijarhalnom društvu u kojem su žene naučene da šute ako neće da bude prebijene ili ubijene.

U stvarnosti, nasilje nad ženama ne počinje niti završava  “blagim udarcem”, već riječima i tumačenjima koja romantičarski prikrivaju strukturalni karakter muške dominacije legitimirane božanskim naumom reguliranja bračnih i obiteljskih odnosa.

3. Normalizacija nasilja kroz minimiziranje

Nazvati udarac “blagim”, “simboličnim”, “nepovređujućim” služi tome da se fizičko nasilje učini prihvatljivim i ko će se onda upuštati u to da li je to bila četkica ili šaka, šamar ili teške unutrašnje povrede i krvarenja koja se ne vide a da ne govorimo o psihološkim povredama koje ubijaju dostojanstvo i samopoštovanje. Važno je stoga da se jasno i glasno govori sa minbera u džamijama, u učionicama, i na drugim mjestima, o tome da je:

– svaki udarac nasilje,

– da je svaki udarac prijetnja,

– da svaki udarac poručuje ženi da je podređena,

– da svaki udarac ima psihološke posljedice jer uništava dostojanstvo i sampoštovanje

– da je svaki udarac dio šire dinamike kontrole i moći nad ženom.

4. Tumačenje koje opravdava nasilje postaje strukturalno nasilje

Ovakva vrsta tumačenja ne ostaju samo u knjigama, niti učionicama već
postaju argumenti u edukacijama o braku i obitelji, u bračnim savjetovanjima, u policijskim kancelarijama, u centrima za socijalni rad i drugim institucijama koje zatvaraju oči pred kulturološkim i patrijarhalnm religijskim normama. Kada religijski autoritet kaže da je “normalno” udariti ženu, makar simbolično, on na taj način legitimizira širi obrazac nasilja. Treba imati na umu da patrijarhat ne preživljava kroz otvorenu brutalnost, već kroz “blage”, “razumne”, “dostojanstvene” verzije nasilja koje se predstavljaju kao ljubav, briga ili pedagoška mjera.

Poziv na odgovornost i promjene

U vremenu kada se femicidi događaju gotovo svakodnevno, a jedan broj religijskih autoriteta i dalje nudi tumačenja islama koja direktno ili indirektno opravdavaju nasilje nad ženama, potpuno je opravdano očekivati da Islamska zajednica preuzme jasnu, javnu i nedvosmislenu odgovornost. To znači govoriti protiv nasilja na svim mrežama, portalima i džamijama; ukloniti iz kurikuluma medresa i fakulteta svu literaturu koja normalizira mušku dominaciju i fizičko kažnjavanje žene; te ponuditi suvremene, etički odgovorne i teološki utemeljene prijevode Kur’ana, umjesto onih koji i dalje prevode sporni glagol daraba kao “udarite ih” (4:34), pa potom pokušavaju umanjiti njegovu težinu objašnjenjima da taj udarac treba biti “blag”. Svaka institucionalna šutnja, relativizacija ili ostavljanje takvih tumačenja u opticaju postaje dio strukturalnog nasilja koje ženama ugrožava život.

Da zaključim, patrijarhalna tumačenja nisu Božija riječ. Ona su projekcija muške moći na sveti tekst. Zbog toga su religijski autoriteti odgovorni za prevode i tumačenja svetih tekstova. Odgovorni su i za vrste znanja koja posreduju. Odgovorni su i za prakse koje šutnjom odobravaju. Naša odgovornost je da dovodimo u pitanje takva tumačenja i prakse, jer samo je Bog svet, ljudski život i dostojanstvo a naša razumijevanja svetosti ne smiju ići protiv toga.

[1] Senaid, Zajimović. 2022. “Omalovažavanje supružnika (nušūz) i zlostavljanje supruge (darb) u kontekstu ravnopravnosti spolova.” Novi Muallim. Sarajevo: Udruženje ilmije; Benjamin Idriz. 2022. Wadribuhunne»! – Da li Kur’an zagovara udaranje žene?. Portal Akos. https://akos.ba/wadribuhunne-da-li-kuran-zagovara-udaranje-zene/

[2] Prava muža prema ženi. 2009. “Zabranjeno je tući suprugu i sprovoditi bilo kakvo porodično nasilje. To mogu činiti samo slabi muslimani, najčešće oni koji konzumiraju alkohol i ne pridržavaju se islamskih propisa u praksi. Dobar musliman nikome ne čini nasilje, posebno ne prema svojoj porodici.” https://islamskazajednica.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=6393:prava-mua-prema-eni&catid=142&Itemid=538

[3] Bato Oruč, Odnos muž-supruga. Portal N-um.  https://www.n-um.com/odnos-muz-supruga/

[4] Jamal Badawi. 2013. Da li je po šerijatu dozvoljeno udaranje supruge?, https://akos.ba/da-li-je-po-serijatu-dozvoljeno-udaranje-supruge/

[5] Safvet Halilović. 2024. Tefsir-komentar Kurana Časnog. El-Kelimeh, str. 330-331.

Izvor: https://tacno.net/zilka-spahic-siljak-kad-se-nasilje-minimizira-u-ime-boga/

The post Zilka Spahić Šiljak: Kad se nasilje minimizira u ime Boga appeared first on FER ŠKOLA.

Šutimo jer mislimo da nas se ne tiče.
Šutimo jer nas je strah  da ne izgubimo posao, reputaciju, mir u komšiluku.

Šutimo jer se bojimo onih koji imaju moć.
Šutimo jer smo naučeni da se „ne miješamo“.
Šutimo jer nam je lakše povjerovati da su „one same krive“.
Šutimo jer smo umorni od nepravdi koje se nikada ne isprave.
Šutimo jer vjerujemo da će neko drugi progovoriti umjesto nas.
Šutimo jer su nas generacije učile da je sramota govoriti o nasilju.
Šutimo jer nam institucije vraćaju tišinu umjesto zaštite.

Šutimo jer nas je sistem naučio da svaka istina ima cijenu.
Šutimo jer su nas ubijedili da je šutnja oblik pristojnosti, a ne saučesništva.
Šutimo jer se stidimo tuđe patnje kao da je naša.
Šutimo jer smo otupjeli na bol, i jer nam je postala normalna.
Šutimo jer ne znamo više kome da vjerujemo.
Šutimo jer smo zaboravili da govor spašava i nas i one koje želimo zaštititi.

Američka filozofkinja Audre Lorde podsjeća nas da nas naša šutnja neće zaštititi. Ona postaje sredstvo održavanja nepravde, način da se nasilje normalizira, a patnja prešuti. Nasilje nad ženama i djevojčicama nije privatna stvar, nego moralni test društva, i upravo na tom ispitu godinama padamo  jer dopuštamo da bol drugih ostane nečujna.

Postoji trenutak u kojem nijedna riječ više ne može prikriti sramotu sistema. Vijest da su među osumnjičenima za trgovinu ljudima i seksualno iskorištavanje dviju maloljetnih djevojčica iz Tuzlanskog kantona i četiri policijska službenika, oni koji bi trebali štititi djecu, razotkriva ne samo pojedinačni zločin nego i moralni slom institucija i kulturu šutnje koja održava nasilje u životu. Ovaj slučaj nije samo krivično djelo, već je ogledalo našeg društva, sistema koji zatvara oči pred nasiljem, i zajednice koja šuti jer misli da je se ne tiče. Kada policajac ili socijalni radnik/radnica opravdava svoje nečinjenje „propisima“ ili „nedostatkom nadležnosti“, on/ona prestaje biti čovjek i postaje dio mašinerije zla, kako je to objasnila Hannah Arendth pišući o banalnosti zla, odnosno o načinima na koji se užas normalizira kad institucije prestanu misliti moralno.

Nasilje nad ženama nije anomalija

Feministkinja i pravnica Catharine MacKinnon davno je upozorila da nasilje nad ženama nije anomalija, već struktura. Ono je način na koji društvo održava nejednakosti. U ovom slučaju, struktura je jasno vidljiva, to su institucije koje bi trebale štititi postaju saučesnici ili nijemi posmatrači. Njihovom šutnjom i nečinjenjem nasilje postaje sistemska norma.

Ovo nije prvi put da institucije zakazuju i da odgovorni na mjestima odlučivanja zanemaruju svoje zakonske i moralne obaveze.  U posljednjih deset godina Bosna i Hercegovina bilježi niz sličnih slučajeva, od zlostavljanja štićenica u domovima za djecu, preko seksualnog uznemiravanja na univerzitetima, do zloupotreba položaja u državnim institucijama. Obrazac je uvijek isti: dva-tri dana buke, vijesti, malo protesta, relativizacija, oblak šutnje, a žrtvama ostaje bol i trauma s kojima trebaju živjeti.

Živimo kontinuitet seksualnog nasilja nad ženama koji se proteže kroz generacije, institucije i granice. O njemu godinama izvještavaju međunarodne organizacije poput UN Women, Amnesty Internationala i OSCE-a, ali i domaće organizacije koje svakodnevno dokumentiraju zlostavljanja, femicide, trgovinu ljudima i sve sofisticiranije oblike digitalnog nasilja. Nasilje nije incident, nego strukturalni obrazac moći. Iza svake pojedinačne priče krije se ista logika, a to je društveno odobravanje muške kontrole nad ženskim tijelom. To je logika koja opravdava nejednake plate, tolerira seksističke šale, sumnja u izjave žrtava i romantizira nasilje kroz jezik i kulturu. Nasilje nad ženama postoji u kontinuumu, od uličnog uznemiravanja do institucionalne eksploatacije. Svaki oblik prešućenog nasilja podržava onaj teži koji slijedi, a mi ovih dana svjedočimo teškom obliku nasilja – organiziranoj prostituciji nezaštićenih djevojčica.

Moralna odgovornost između boli i mogućnosti

Filozofkinja Simone de Beauvoir nas je davno upozorila da zlo koje ne pogađa nas ne znači da ne postoji, već samo čeka da dođemo na red. Stoga je suština moralne odgovornosti sposobnost da prepoznamo nepravdu prije nego što nas lično dotakne. Ako danas šutimo o zlostavljanju djevojčica iz Tuzle, sutra će drugi šutjeti kada budemo izložene nasilju, jer društvo koje se navikne na tišinu gubi sposobnost suosjećanja, a s njom i svoju ljudskost.

Moralna odgovornost u feminističkom ali i religijskom smislu nije samo pitanje savjesti pojedinca i pojedinke, nego zajednički etički zadatak. Ona nas obavezuje da vidimo bol drugih kao dio vlastitog moralnog pejzaža. Kako je napisala njemačka teologinja Dorothee Sölle, „patnja nije samo privatna drama, nego poziv na djelovanje“. U tom smislu, svaka vijest o nasilju zahtijeva naš odgovor, ne zato što nas zakon na to tjera, već zato što nas na to obavezuje naša ljudskost.

Feministička teologinja s Harvarda Elisabeth Schüssler Fiorenza  podsjeća nas da se nada ne rađa iz pobožnih riječi, već iz konkretne prakse pravednosti. Ta mogućnost postoji i danas, u svakoj školi, centru, sudnici, crkvi ili džamiji u kojoj neko odluči da ne okreće glavu i govori protiv nasilja nad ženama i djevojčicama.

Naša moralna obnova počinje onda kada prepoznamo bol kao zajedničku,  a ne tuđu. Tek tada  otvaramo prostor za promjenu. U tom smislu svaka riječ izgovorena protiv nasilja postaje čin ozdravljenja i za žrtve i za društvo koje ih je iznevjerilo. Ako želimo društvo koje ne proizvodi nasilje, moramo raskinuti zavjet šutnje, a to znači da budemo opredijeljeni i da radimo na:

– obaveznoj rodno-senzitivnoj edukaciji u policiji, pravosuđu, školama, univerzitetima i drugim institucijama sistema

– uspostavi nezavisnih nadzornih mehanizama za slučajeve trgovine ljudima, prostitucije i drugih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama

– provedbi transparentnih postupaka i javnog objavljivanja disciplinskih mjera

– podršci žrtvama, a ne njihovoj stigmatizaciji

– promociji javne etike empatije, odnosno sposobnosti da nas tuđa patnja pokrene, a ne ostavi ravnodušnim.

Slučaj iz Tuzlanskog kantona nije samo tragedija dviju djevojčica.  To je test društvene savjesti. Ako se i ovaj put sve zataška i institucije ne pokažu zakonsku i moralnu odgovornost, to znači da smo svi pali na ispitu humanosti. Jer, kako kaže indijska autorica Arundhati Roy u svom djelu Bog malih stvari: „Tišina je saučesnik tiranije.“ Stoga razbijanje tišine nije samo čin hrabrosti, već čin početka obnove društva. Naša je zadaća govoriti u ime onih koji ne mogu i kojima je oduzet glas. Ako to ne učinimo, onda nijedan budžet i nijedna reforma institucija neće imati smisla. Ostat će mrtvo slovo na papiru i normativna iluzija.

The post Kultura šutnje kao društveni grijeh appeared first on FER ŠKOLA.

Na jednoj velikoj svečanosti, kojoj je prisustvovalo na hiljade ljudi iz različitih krajeva svijeta, 27. septembra 2025. godine otvorena je džamija Es-selam Islamskog kulturnog centra Bošnjaka u Granger, Iowa u Americi.

Na ovom značajnom skupu govorile su važne ličnosti iz vjerskog i političkog života: gradonačelnik Des Moines Toni James, senatorica Sarah Trone Garriot, profesorica Kathleen Spellman sa Columbia University, biskup Katoličke crkve, William Johnson kao i  predstavnici drugih vjerskih zajednica.

U ime islamske zajednice prisutnima se obratio muftija zenički, prof. dr. Mevludin Dizdarević, muftija Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike dr. Sabahudin Ćeman, glavni imam Muaz-ef. Redžić, imam džamije Es-selam hfz. Nermin-ef. Spahić, a svečanost je moderirao umjetnik Mirza Mušija.

Ovaj događaj predstavlja kulminaciju dugogodišnjeg rada, truda i posvećenosti čitave zajednice, na čelu s Elvedinom Sivcem i imamom, hafizom Nerminom Spahićem, koji su stubovi ovog velikog projekta.

Džematski odbor je odlučio da džamiju otvori predsjednik, Elvedin Sivac. Umjesto da čast i slavu otvorenja prisvoji isključivo za sebe, odlučio je zasluge podijeliti sa svojom suprugom Beisom Kuburaš-Sivac. Taj čin, iako naizgled jednostavan, nosi višestruke poruke o bračnom partnerstvu, jednakosti i istinskom razumijevanju islamskih vrijednosti.

Godine 2004. Elvedin i Beisa započeli su mukotrpnu misiju okupljanja i organiziranja muslimanke zajednice u Des Moines, Iowa. U tuđini, gdje izazovi očuvanja identiteta i vjere nerijetko postaju još izraženiji, njih dvoje su udružili snage kako bi izgradili prostor u kojem će buduće generacije imati mjesto za bogoštovlje (ibadet), obrazovanje i međusobno povezivanje.

To nije bio lagan zadatak.

Pored materijalnih prepreka, suočavali su se i s psihološkim i društvenim izazovima koji prate svako kolektivno okupljanje. Prije samog otvorenja, Elvedin mi s osmijehom kaže: “Nakusali smo se svega, ali je srce sretno jer znamo da smo sve radili u ime Allaha”.

To, na koncu, i jeste najvažnije, a ljudske sujete, zavisti i licemjerstvo treba ostaviti sa strane, jer je važna suština a to je natjecanje u dobru, baš onako kako to Uzivšeni Allah traži od vjernika i vjernica: U dobru se natječite (5:48); A vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, preteknete (2:148).

Snaga ovog bračnog para ležala je upravo u tome da rade dobro i to rame uz rame, bodreći jedno drugo i ustrajavajući onda kada je mnogima bilo teško. Ono što se u ovom primjeru posebno ističe jeste model zajedničkog djelovanja u kojem supružnici nisu konkurenti niti takmaci, već partneri koji dopunjuju jedno drugo. Elvedin Sivac, kao predsjednik Džematskog odbora, mogao je sebe istaknuti kao glavnog zaslužnog pojedinca, kako to, nažalost, muslimani često i čine. On je spomenuo važnost zajedničkog rada s imamom, Nerminom Spahićem i drugih vakifima i vakifama u zajednici, a onda je rekao nešto što je izmamilo suze i divljenje mnogih prisutnih.

– Pripala mi je velika čast da otvorim džamiju Es-Selam. Sa mnom je bila moja voljena Beisa,  moja najveća podrška, moj oslonac i moja dova uslišena. Njena snaga i tišina bili su moj putokaz, a njeno srce moj mir. Zajedno s našim dvjema kćerkama, Hatidžom i Ajdinom, u čijim očima sam vidio plod berićeta i snagu ljubavi, ovaj trenutak je postao kruna našeg zajedničkog puta – kazao je Elvedin.

U javnom priznanju doprinosa svoje supruge, on je pokazao da prava snaga ne leži u individualnom isticanju, nego u priznavanju zajedničkog truda.

Time je demonstrirao šta znači biti istinski džentlmen i vjernik: onaj koji ne traži monopol na zasluge, nego razumije da su uspjesi plod kolektivnog i partnerskog djelovanja. Njegov čin je suprotnosti sa shvatanjem da je samo muškarac “Bogom dan” da prima priznanja i pohvale.

Nažalost, ovaj njegov čin  je izuzetak, a ne pravilo.

Muslimani najčešće zaborave da sve ono što su postigli nisu mogli positići sami, bez podrške porodice i supruga. Jednostavno je napraviti analizu različitih svečanih skupova i vidjeti da, uglavnom, muškarci dobijaju priznanja, a onda još i zaborave spomenuti doprinos žena ili ih zaborave uopće spomenuti, zaborave da ih adresiraju u svojim govorima, da ih oslove po titulama, kako oslovljavaju muškarce. Ako im se i omakne da spomenu žene, onda su to nečije hanume, supruge, kćerke i sestre, a ne i doktorice, profesorice, inženjerke, vakife i sl.

U patrijarhalnim društvima u kojima muškarac zauzima centralnu poziciju, doprinos žene često se podrazumijeva i ostaje nevidljiv. Međutim, ako se i desi da se ponekad muškarac podrazumijeva, pa se ne istakne njegova titula i najmanji doprinos, slijede kritike i reakcije, što znači da jeste važno da se svačiji glas i doprinos priznaju. Upravo onako kako je i dragi Bog u Kur’anu rekao: Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik/ca je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili (16:97).

Dobro se, dakle, vrednuje kao univerzalna kategorija, bez obzira na spol, društveni položaj ili status. Bog ne pravi razliku između muškog i ženskog doprinosa, nego nagrađuje trud, namjeru i iskrenost. U praksi muslimanskih društava, glasovi žena su utišani, a njihovi doprinosi zanemareni ili pripisani muškim figurama u javnom prostoru. Jedan muškaraca je na otvaranju džamije Es-selam pokazao da ipak može i treba drugačije.

Pošto je džamija Es-selam sagrađena kao vakuf brojnih donatora i donatorica, pozitivno je i to što su na munari džamije navedena njihova imena, a to je, simbolički, također, vrlo važno.

U analizi povijesti vakufa u Bosni i Hercegovini žene su dale značajan doprinos, ali ih se ne spominje. Na svečanostima otvaranja džamija, uglavnom, spominju se veliki vakifi, poput Gazi Husrev-bega, ali ne i njegova supruga Šahdidar, iako postoje zapisi o tome šta je sve uvakufila u Sarajevu.

Također se ne spominju vakife iz povijesti islama, poput Zubjede, supruge halife Haruna al-Rašida iz Bagdada koja je sagradila vodovod za Mekku. Vidjela je da nemaju vodu pa je angažirala stručnjake da naprave najmoderniji irigacioni sistem. Kada sam prije nekoliko godina na umri putovala prema Mekki, jedan od vodiča je htio istaknuti doprinos Zubejde, objašnjavajući da i danas ne mogu odgonetnuti kako je taj vodovod funkcionirao, jer je tako kompleksno konstruiran. Moj komentar je bio da imenuju ženu za gradonačelnicu Mekke, pa će vodovod proraditi.

Poruka zajednici i budućim generacijama

Primjer džentlmena-vakifa nadilazi okvire lične priče i prerasta u simbol za čitavu zajednicu. Prvo, Elvedin šalje snažnu poruku o značaju žena u vjerskom i društvenom životu. Članice ovog džemata, poput Beise Kuburaš-Sivac, dr. Jasmine Salčinović-Spahić, Elvire Jukić, Elme Berbo, Sene Delahment i  drugih, nerijetko su nositeljice i pokretačice brojnih inicijativa, iako njihova imena ne dolaze do javnosti.

Javnim priznanjem njihova doprinosa, ruše se barijere šutnje i nevidljivosti, otvarajući prostor da se i u bošnjačkoj dijaspori prepozna ravnopravna uloga žena i muškaraca u zajednici.

Drugo, on, također, nudi model budućim generacijama da brak nije isključivo privatna institucija, već i prostor zajedničkog rada i društvenog doprinosa. Zajedništvo u vjeri može postati oslonac za šire društvene projekte, a otvorenje džamije Islamskog kulturnog centra Bošnjaka najbolji je dokaz takve vizije.

Islam je, od svojih početaka, ženama priznao pravo na imovinu, obrazovanje i društveno učešće. Ipak, kroz stoljeća se razvijala praksa u kojoj su žene često bile marginalizirane i njihova uloga svedena na majčinstvo i privatnu sferu života. Danas, kada su žene obrazovane, ponekad i više nego muškarci, neprihvatljivo je polovicu intelektualnog i društvenog kapitala zanemariti i isključiti, samo zato što se ide utabanim stazama i što niko ništa ne želi mijenjati.

Da je Muhammed, a. s., tako postupao ne bi promijenio nijedan običaj i tradiciju u Mekki i Medini iako su i njemu govorili da oni samo slijede tradicije svojih predaka. Tradicije mogu biti lijepe, ali ih stalno treba prosijavati i nadograđivati, da ne bi okoštale i postala učmale i neproduktvine.

Ono što je napravio Elvedin Sivac može se razumjeti kao povratak izvornim islamskim vrijednostima u kojima se doprinos žene priznaje i cijeni. Podsjećajući zajednicu da džamija nije samo plod rada jednog čovjeka već cijele zajednice, a u ovom slučaju dvoje ljudi koji su dijelili snove i odgovornosti, Elvedin zapravo ukazuje na kur’ansku poruku da su muž i žena „odjeća jedno drugome“, smiraj, oslonac, zaštita i podrška.

Njegova odluka da podijeli zasluge sa suprugom nije samo trenutni čin skromnosti i puke emocije već i trajna lekcija o tome kako treba izgledati liderstvo u zajednici. Lider nije onaj koji monopolizira moć i priznanje, nego onaj koji otvara prostor i drugima, naročito onima čiji je doprinos suštinski, ali često skriven, što namjerno, što nenamjerno.

Priča o Elvedinu i Beisi više je od zapisa o otvorenju jedne džamije. Ona je svjedočanstvo o zajedničkom trudu, o snazi partnerstva i o vrijednostima koje nadilaze granice pojedinačnih ambicija. To je poruka zajednici da uspjesi postaju potpuniji kada se dijele i da se najveća čast ne nalazi u ličnom isticanju, već u priznavanju i vrednovanju drugih.

Na svečanosti kojoj su prisustvovali ljudi iz cijeloga svijeta, Elvedin Sivac nije samo otvorio vrata nove džamije, on je pokazao muslimanima kako trebaju razumijevati muško-ženske odnose u vjerskoj i društvenoj praksi. Njegov čin podsjetnik je da zajedništvo, skromnost i međusobno poštovanje ostaju temelj istinskog uspjeha, kako u vjeri tako i u životu.

(Preporod.info)

The post Džentlmen među vakifima appeared first on FER ŠKOLA.

Foto: Zilka Spahić Šiljak

Uoči Međunarodnog dana žena na poziv Neformalne lobi grupe žena 07.03.2025 Medina Mujić i ja smo održane promociju knjige Cijena nečiste krvi: kulturni i ekonomski aspekti menstruacije u Bosni i Hercegovini koju smo napisale Jasna Kovačević i ja na temelju istraživanja o menstrualnom siromaštvu. Razgovor je moderirala odlična novinarka i aktivistica ove grupe Elma Mujkić. Bila je to prilika obnoviti kontakte, graditi nove i svjedočiti snazi žena koje svojim umijećem, mudrošću i ustrajnošću pokazuju kako se može graditi zajednica i zašto je važno djelovati zajedno.

Gračanica je inače poznata po vrijednim ljudima i poduzetničkom duhu, ali i po izvanrednom kulturno-historijskom blagu keranja koje su sačuvale žene. Zahvaljujući Udruženju “Gračaničko keranje” žene su uspjele da umjetnost keranja zaštite u Institutu za intelektualno vlasništvo BiH 2010. godine. Ne mogu a da na spomenem Azeminu Ahmedbegović koja je sa brojnim ženama ovog udruženja uspjela plasirati gračaničko keranje kao brend prepoznatljiv u svijetu. To je posebno došlo do izražaja kada su kreirale sada već dobro poznati simbol Srebrenički cvijet i o tome bi trebalo napisati knjigu a ne kratku kolumnu.

Ove žene svijetu nude keranu čipku, vezene jastuke, zavjese, i druge umjetničke radove koji, s jedne strane zrcale umješnost ženskog stvaralaštva a s druge strane predstavljaju snagu ženskih grupa koje zajedno tkaju mreže suradnje i otpora nasilju i patrijarhatu.

Čast mi je bila pobliže upoznati aktivistice iz Gračanice koje okupljaju preko deset ženskih organizacija u Neformalnu lobi grupu čiji je cilj raditi na boljitku zajednice kroz prevenciju nasilja nad ženama i drugih oblika diskriminacije i isključenja. Deset liderica koje vode udruženja u svojim zajednicama a bave se proizvodnjom hrane, rukotvorina, odjeće i drugih proizvoda koordinira Larisa Šuša. One djeluju u sinergiji kao jedan glas u adresiranju problema i izazova u svojoj zajednici. Koordinatorica istupa u javnosti kao štit i brana za žene u svojoj zajednici i to je jedan od načina da bude amortizer u napadima koje trpe jer kada se upire u poluge moći i patrijarhata otpori znaju biti žestoki pa je potrebno umješnosti i mudrosti u strategijama djelovanja. Od ovih žena se može učiti kako razvijati različite strategije djelovanja.

Ove žene su prave umjetnice na pozornici života. Kao poduzetnice, poljoprivrednice, pravnice, političarke, dizajnerice odvajaju dio svoga vremena i resursa da pomognu drugima. Pomažući drugima, pomažu najviše sebi, kako je to jedna od njih objasnila, jer život bez svrhe nema smisla, a svrha života za njih uvijek uključuje druge kojima je potrebna pomoć, lijepa riječ i osjećaj da nisu same.

Gledajući kerane ukrase na zidovima Bosanske kuće u Gračanici i tanahne niti konca koje je mala igla uplitala u izvanredne oblike mreža sa cvjetnim i drugom motivima, shvatila sam da ove žene keraju ne samo izvanrednu čipku, već najljepše ukrase zajedništva i ženske solidarnosti. Dok sam posmatrala kerane ukrase osjetila sam nešto više od puke estetike. Vidjela sam povezanost, zajedništvo i istrajnost. Ove žene ne samo da čuvaju naslijeđe svojih majki i nana, već ga oblikuju i prilagođavaju potrebama današnjeg vremena.

Zašto ovo ističem? Prije svega, zbog toga što istraživanja (Rodni barometar BiH 2024) pokazuju da se zbog manjka solidarnosti među ženama sporo mijenjaju ustaljene kulturološke prakse i rodne uloge koje su i dalje omeđene patrijarhalnim strukturama moći. U knjizi Subverzivni bod: Vezenje i stvaranje ženstvenosti (The Subversive Stitch: Embroidery and the Making of the Feminine), Rozika Parker tvrdi da, iako je „vezenje bilo sredstvo obrazovanja žena da postanu ženstvene… ono je također pružilo oruđe otpora ograničenjima ženstvenosti.“ Ručni rad, poput vezenja i keranja mogu se posmatrati kao dvostruka igla koja je kroz povijest korištena kako za učvršćivanje ideja ženstvenosti i domaćinstva, tako i za njihovo osporavanje. Na prvi pogled, vezenje, keranje i tkanje mogu izgledati kao tradicionalni ženski poslovi koji su žene zatvarali unutar doma. No, kroz povijest žene su upravo tim zanatima gradile svoju autonomiju, povezivale se, razmjenjivale znanja i pomagale jedna drugoj.

Gračaničke žene svojim keranjem, vezom, tkanjem i drugim izvanrednim rukotvorinama pokazuju svoju ženstvenost i kreativnost, ali isto tako osporavaju patrijarhat, ugnjetavanje, izrabljivanje i marginalizaciju žena. One keraju i tkaju čvrste veze solidarnosti. Kao što mala igla provlači tanke niti konca u cjelinu koja ne samo da je estetski privlačna i vrijedna, već je i otporna i čvrsta tako i ove žene tkaju mreže podrške i solidarnosti. Shvatile su davno da samo zajedno mogu praviti promjene i prave ih za sebe i za generacije mladih žena koja dolaze iza njih. Keranje u Gračanici nije samo zanat, već i tiha revolucija, akt otpora i simbol zajedništva.

I upravo u tome leži njihova snaga. One ne čekaju da neko drugi riješava probleme zajednice; one uzimaju iglu u ruke, keraju vlastitu sudbinu i pletu veze koje su jače od bilo kojih društvenih ograničenja. Ono što one rade nije samo zanat – to je umjetnost borbe, solidarnosti i emancipacije. Baš kao što konac u rukama žene može postati prekrasan uzorak, tako i ženska povezanost može oblikovati pravednije i sigurnije društvo. Žene Gračanice nisu samo čuvarice prošlosti; one su graditeljice sadašnjosti i budućnosti. Njihova umješnost nije samo estetska; ona je politička, društvena i emancipatorska. Upravo onako kako je to feministica bell hooks objasnila: „U patrijarhatu, ženska kreativnost se često ograničava unutar kuće, ali ono što nastane u tim prostorima može postati oruđe borbe i slobode.“

Svaka nit kerane čipke ili veza predstavlja vješte ruke jedne žene koje spojene u cjelinu mogu izgraditi bolju i pravedniji svijet. Povezane niti konca simbol su ženskog prijateljstva jer kako italijanska spisateljica  Elene Ferrante kaže: „Pravo žensko prijateljstvo je poput mreže, može te podržati, uhvatiti kada padaš i omogućiti ti da rasteš.“ Ove žene pokazuju da su mreže solidarnosti snažne, da se mogu osloniti jedna na drugu, da jedan telefonski poziv može riješiti probleme za koje trebaju dani administrativnih birokratskih procesa u institucijama. Ako padnu, a padaju jer ih život lomi i iznenađuje kao i sve druge, tu su da svojom mrežom solidarnosti uhvate jedna drugu, pruže ruku podrške, lijepu riječ, sklonište, kontakte ali finansijsku pomoć.

Završavam ovu kolumnu riječima antropologinje Margaret Mead čiju izjavu vjerovatno mnogi znaju: „Nikada ne sumnjajte da mala grupa promišljenih, posvećenih građana i građanki može promijeniti svijet. Zapravo, to je jedini način na koji je svijet ikada bio promijenjen.“
Ova mala grupa žena je pokazatelj da promjena uvijek kreće od nas i da samo ako zajedno radimo, možemo nešto napraviti, da samo zajedno naši glasovi mogu biti dovoljno snažni da utišaju i razgrade patrijarhat i nasilje u kojem stradaju žene, djeca ali i muškarci. Patrijarhat, kako god se naizgled činilo čudnim, nije dobar ni za muškarce. Žene i muškarci trebaju biti partneri i partnerice u areni života, jer samo tako zajedno mogu graditi sretnije obitelji i društva.

Sretan nam 08. mart 2025. godine, Međunarodni dan žena, dan borbe i zahtijevanja pravde i pravičnosti.

Izvor: tacno.net

The post Kreiranje mreža solidarnosti: Gračaničke žene simbol snage i otpora patrijarhatu appeared first on FER ŠKOLA.

Ovog Osmog marta, kao i u vrijeme drugih važnih datuma, često možemo čuti žene da kažu kako ne mogu ništa učiniti, kako nemaju nikakvu moć, misleći najčešće da nemaju političku moć, ali i da se ne vrijedi boriti, jer je svijet takav kakav jeste. Međutim, da su ovako razmišljale žene prije dvije stotine godina, danas ja ne bih pisala ovaj tekst, djevojke ne bi studirale, radile i imale pravo glasa, slobodu kretanja te druga prava i slobode. Hrabre su žene u našoj povijesti vjerovale da imaju moć mijenjati stvari u svom okruženju, pa su mobilizirale druge žene i muškarce da im pomognu ostvariti viziju bolje i pravednije budućnosti za žene, robove, radnike i radnice, manjine i sve druge marginalizirane skupine. Zbog takvih žena koje su nas zadužile, obilježavamo Osmi mart svake godine.

Međunarodni je dan žena praznik uspjeha i postignuća, a ne vašar konzumerizma kojim se žene patroniziraju i ušutkuju cvijećem i poklonima kako ne bi postavljale pitanja o rodno uvjetovanoj diskriminaciji u obitelji i društvu, o militarizaciji, izrabljivanju, raslojavanju i podjelama te ekološkoj katastrofi.

Kada nas pitaju zašto je važno obilježavati Osmi mart nakon što su žene ostvarile građanska i politička prava te imaju mogućnosti obrazovati se, raditi i politički se angažirati, odgovaramo da je važno jer je većina ovih prava samo formalno-pravno garantirana. U praksi su žene i dalje podzastupljene na mjestima odlučivanja, ekonomski su u velikoj mjeri ovisne o muškarcima, trpe različite oblike nasilja i zlostavljanja i još uvijek im se ne vjeruje dok ne budu ubijene – pa i onda društvo pokušava pronaći opravdanja za nasilnike. U patrijarhatu su žene pod lupom, izložene dvostrukim moralnim standardima i svaki njihov iskorak iz zadatih okvira oštro se kritizira i sankcionira, dok se za nasilnike traže opravdanja i olakšavajuće okolnosti.

Na koji način obilježavati Osmi mart?

Dobitnica Nobelove nagrade Malala Yousafzai digla je svoj glas protiv muškaraca koji su joj branili da se obrazuje i umalo zbog toga nije izgubila život. Kada se oporavila, nije prestala dizati svoj glas objašnjavajući: “Podižem svoj glas – ne zato što želim vikati, već kako bi se oni bez glasa mogli čuti.”

Svako od nas treba da se pita na koji način može dići svoj glas u borbi za ravnopravnost i pravično društvo u kojem će se vrednovati ženski rad i postignuća, i u kojem će životi žena i muškaraca vrijediti jednako.

Ovog Osmog marta, 2024. godine, u Bosni i Hercegovini važno je da se iznova podsjećamo na povijest žena i njihova zalaganja za građanska i politička prava, jer bez te borbe žene danas ne bi uživale prava i slobode koje imaju. Pored toga, važno je iznova osvještavati uzroke ekonomske obespravljenosti i izrabljivanja koji su prepreka ženama da dostignu punu ravnopravnost. Na koncu, važno je stalno raditi na podizanju svijesti o pogubnim posljedicama rodno zasnovanog nasilja i mjerama koje treba poduzeti da se nasilje prevenira.

Poznavati povijest borbe za ravnopravnost žena i muškaraca

Ko ne zna i ne poštuje ono što su uradile naše prethodnice zalažući svoje živote, zdravlje i druge resurse, ne može cijeniti prava koja uživa. Prava nisu data već su izborena teškom mukom, a izborile su ih hrabre žene, poput Elisabeth Cady Stanton, Susan B. Anthony i druge u Americi, ali i brojne žene u Evropi, od kojih su najistaknutije Klara Zetkin i Rosa Luxemburg. Klara je bila članica Socijalističke partije Njemačke, a kasnije će kao studentica novinarstva u Parizu aktivno sudjelovati u socijalističkoj internacionali. Uređivala je magazin Die Gleichheit (“Jednakost”). Bila je protiv buržoaskog feminizma jer je smatrala da dijeli radničku klasu i da ne pomaže radnicama protiv kapitalističkog izrabljivanja. Rosa Luxemburg još je jedno važno ime koje treba pamtiti. Porijeklom iz Poljske, obrazovala se u Švicarskoj u oblasti pravnih i ekonomskih znanosti. Uključila se u politiku i živjela u Njemačkoj jer je smatrala da treba biti u središtu zbivanja. Zajedno s Klarom i drugim socijalistima borila se za prava žena, radnika i radnica. Na idejama Flore Tristan iz Francuske koja je napisala djelo “Radnička unija” (1843) socijalistkinje su nastojale povezivati borbu za građanska i politička prava s pravima radnika i radnica.

Pored žena koje su dale značajan doprinos u borbi za ravnopravnost u svijetu, važno je na ovaj dan prisjećati se i žena koje su u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini progovarale o ovim pitanjima i borile se za unapređenje položaja žena. Među njima su brojne partizanke i antifašistkinje, zatim žene koje su pravile proboj u znanosti, politici i kulturi, ali i svaka žena koja je u svojoj obitelji i zajednici napravila iskorak i popločala put za nove generacije da im bude bolje. O tome treba još istraživati, a jedan je dio te povijesti sabran u knjizi “Zabilježene” (2015) koja se može pronaći na veb-sajtu Sarajevskog otvorenog centra, kao i edicija #Žene BiH-ilustrirana knjiga o izuzetnim ženama, koje predstavljaju najznačajnije žene naše zemlje. Takve knjige mogu biti lijep poklon i način osnaživanja mladih žena i muškaraca, jer iako je Osmi mart praznik žena, muškarci također trebaju biti uključeni i poduprijeti njihove napore u izgradnji pravednijeg društva za sve.

Osvijestiti da na neplaćenom ženskom radu profitiraju muškarci i država

Nedavno objavljena studija UN Women pod nazivom “Polazna studija o ekonomiji brige i njege u Bosni i Hercegovini” (Maja Arslanagić-Kalajdžić et. al., 2023) pokazuje da najveći procent neplaćenog rada, što uključuje brigu o djeci, starijim i bolesnim članovima obitelji, kuhanje, čišćenje, pranje, peglanje, kupovinu i druge poslove obavljaju žene i da u odnosu na druge žene u razvijenim zemljama troše 6–7 sati dnevno na ove poslove. To je ogroman resurs koji nije društveno vrednovan niti plaćen, a ekonomija svake države oslanja se na to da ove poslove bez ikakve naknade obavljaju žene.

Zamislite da sve ovo što žene rade, bude plaćeno. Šta bi se dogodilo?

Dogodilo se već, i to na Islandu 1975. godine, kada su žene odlučile da neće obavljavati neplaćene poslove. Uslijedila je prava drama u društvu pa je država shvatila da može doći do kolapsa ako se to nastavi. Naime, država računa na neplaćeni rad, jer u suprotnom ako bi se platili svi ovi poslovi, žene bi bile ekonomski neovisnije i više bi bile cijenjenje kao i poslovi koje obavljaju.

To su proračunale neke zemlje i podaci su zapanjujući. Oxfam studija o neplaćenom radu pokazuje da je godišnja monetarna vrijednost neplaćenog rada žena preko 10 milijardi američkih dolara. Metodologija Oxfama (broj žena iznad 15 godina x broj sati neplaćenog rada x nacionalna minimalna nadnica po satu) pokazala je da je u američkom kontekstu primjerice 2019. godine monetarna vrijednost neplaćenog rada iznosila 1,5 milijardi dolara, što je 130 puta više od neto dobiti Amazon kompanije u tom periodu. Međunarodna organizacija rada u svojim analizama pokazuje da između 10 i 39% od bruto nacionalnog dohotka čini neplaćeni rad.

Međunarodni dan žena prilika je da se u svakom domaćinstvu žene i muškarci podsjete da je neplaćeni rad još uvijek na plećima žena i da zbog toga nemaju vremena za druge plaćene i više vrednovane poslove te da je potrebno da se taj teret ravnomjerno rasporedi.

Rodno uvjetovano nasilje košta žene, obitelji i državu

Jedna od gorućih tema bosanskohercegovačkog društva, ali i drugih društava danas jeste rodno zasnovano nasilje s velikim brojem femicida. Iako je formalno-pravni okvir osigurao pravnu zaštitu za žrtve nasilja u porodici, još uvijek su u praksi žensko tijelo, seksualnost i reproduktivni kapaciteti pod kontrolom muškarca. Društveno i kulturološko normiranje rodnih uloga i na njima poželjnih maskuliniteta i feminiteta i dalje determiniraju živote mnogih žena i muškaraca. Od žene se i dalje očekuje da bude nježna, brižna, strpljiva, trpeća, da založi sebe i svoj život radi obitelji. Ako se pobuni, onda bude izložena nasilju te na kraju strada, i to najčešće od ruke bračnog ili vanbračnog partnera ili člana obitelji. Žene su, nažalost, najmanje sigurne u svojim domovima, jer kako Ujedinjene nacije procjenjuju, skoro 60% ubistava žena dogodi se unutar obiteljske ili partnerske veze, odnosno svakih 11 minuta jedna žena bude ubijena.

U Bosni i Hercegovini nemamo statistike već procjene pojedinih nevladinih organizacija na temelju medijskih izvještaja, pa je u periodu od 13. novembra 2022. do 16. novembra 2023. ubijeno osam žena, kako se navodi u Izvještaju Fondacije CURE, uz napomenu da to nije cijela slika već samo dio onoga što je zabilježeno u medijima. Sva istraživanja o rodno zasnovanom nasilju na globalnoj razini govore o tome da je svaka treća žena iskusila neki od oblika nasilja i da su u najvećem procentu (preko 95%) muškarci počinitelji.

Obilježavajući Osmi mart treba se prisjetiti svih žena koje su ubijene: Edine, Nizame, Emine, Selme i drugih, ali i razgovarati o tome koliko nasilje košta. Najveći je gubitak život žene i to ne se može materijalno nadoknaditi, niti se može kompenzirati bol i gubitak koji doživljavaju mnoge obitelji. Ono što se može mjeriti jeste to da nasilje koje doživljaju žene i djeca, ali i pojedini muškarci, košta i žrtve i obitelji i državu.

Žena koja trpi nasilje, mora odsustvovati s posla, a često izgubi posao. Također kada ode ljekaru, i to najčešće nakon težih povreda, iz sistema zdravstvene zaštite troše se sredstva kako bi se sanirale posljedice nasilja. Pojedine su zapadnoevropske zemlje i Amerika napravile procjene ekonomskih izdataka u zdravstvenom sistemu kako bi pokazale da rodno zasnovano nasilje košta državu, a time i njene građanke i građane, jer se budžeti pune iz njihovih poreza. U Americi žrtve rodno zasnovanog nasilja godišnje izgube preko osam milijardi dolara zbog odsustva s posla, a prosječno 30% žrtava izgubi posao. Evropski institut za rodnu ravnopravnost izvještava da su troškovi rodno zasnovanog nasilja na razini Evrope preko 366 milijardi i da se 79% tih troškova odnosi na žene.

Dakle nasilje košta i o tome treba otvoreno govoriti i tražiti rješenja za prevenciju, jer kad se nasilje dogodi, onda se samo liječe posljedice. Prilika je, dakle, da se i na ovaj dan Osmog marta govori o tome, umjesto da se crvenim karanfilima skrivaju modrice i krv koji su upozorenje da žena može izgubiti život, obitelj – svoju majku, kćerku i sestru, a država resurse koji se mogu iskoristiti za unapređenje standarda života.

Neka nam je sretan Osmi mart, praznik (r)evolucije, podsjećanja na uspjehe i hrabrost žena, ali i praznik preispitivanja naših stavova, letargije i nemoći iza koje se skrivamo čekajući da neko rješava ova pitanja.

Izvor: https://tacno.net/osmi-mart-praznik-u-kojem-se-postavljaju-pitanja-i-traze-odgovori/

The post Osmi mart – praznik u kojem se postavljaju pitanja i traže odgovori appeared first on FER ŠKOLA.

Iako na društvenim mrežama Pezić kaže da nasilje nad ženama općenito treba izbjegavati, u video predavanjima se referira na kur’anski tekst:

„A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; a kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite!…“ (Kur’an 4, 34)

Njegovo tumačenje ovog teksta je da muškarac u odgojne svrhe mora  primijeniti prva dva koraka: posavjetovati ženu, odvojiti se od nje iz postelje, odnosno uskratiti joj intimu, pa tek onda je udariti, ali ne u lice da ostanu tragovi.

Normalan čovjek ostaje zapanjen ovakvim razumijevanjem teksta koji jeste patrijarhalan i koji se obraća muškarcima sa savjetom kako da postupaju sa ženama. Vjernice se pitaju kako je moguće da Bog koji je Milosni i Samilosni i koji svakog nagrađuje i kažnjava prema zasluzi daje takvu kontrolu muškarcima nad ženama? Kako je moguće vjerovati u takvog Boga koji a priori smatra da je žena manje vrijedna od muškarca, da treba biti poslušna muškarcu i da on ima kontrolu nad njenim životom?

Nažalost mnogi muslimani i muslimanke vjeruju da ovaj tekst treba prevoditi, razumijevati i primjenjivati doslovno. Iako pojedini imami drže hutbe (propovjedi) i predavanja o nespojivosti nasilja nad ženama i djecom sa islamskim principima pravde i milosrđa, postoje mnogi koji podržavaju koncept poslušnosti žene muškarcu i fizičko discipliniranje žene sve dok ne postane poslušna.

Navodim primjer hafiza Senaida Zajimovića koji kaže:

“Muž je glava i gospodar kuće i porodice – zbog svoje prirodne sposobnosti i odgovornosti za opskrbu porodice. On ima pravo da od svoje supruge traži poslušnost i saradnju, pa, prema tome, njoj nije dozvoljeno da se pobuni protiv njegova autoriteta, čime prouzrokuje razdor. Bez kormilara, lađa domaćinstva će posrtati i potonuti.”

Nakon toga on objašnjava da protivljenje žene  u stvarima koje je dužna u braku daje muškarci pravo da je disciplinira: prvo savjetuje, odvoji se od nje od postelje, a onda je udari, ali to prema njegovom razumijevanju, to ne smije biti u afektu, iako to nigdje ne piše.

Ako išta znamo o ljudskim odnosima i emocijama, jasno je da većina ljudi reagira u afektu, u ljutnji i da obuzeti bijesom čine nasilje. Svijećom treba tražiti one koji se ohlade, pa razmisle pa onda racionalno blago istuku nekoga da mu/joj bude opomena s ciljem popravljanja. Kao da govorimo o savršenim bićima koja su kadra kontrolirati svoje emocije i uvijek postupati pravedno. Malo je takvih muškaraca i žena pa zbog toga i postoje zakoni i sankcije da pojedinci ne bi uzimali pravdu u svoje ruke.

Također, ko još može vjerovati u to da se odnosi među supružnicima mogu popravljati silom i udarcima? Osoba se može prisiliti i trpiti, ali ti odnosi neće biti utemljeni na uvažavanju već na strahu i manipulaciji.

Zajimović dalje objašnjava:

“Udariti ženu u lice je zabranjeno zato što je to uvreda za njen ljudski dignitet, a osim toga, to je opasno po najljepši dio njezina tijela. Ali ni u kom slučaju on ne smije pribjeći šibi ili nekom drugom sredstvu koje bi prouzrokovalo bol ili ranjavanje.” Nije jasno na temelju čega je izvukao ovakvo tumačenje, jer to ne stoji u tekstu. Vjerovatno preuzeto od klasičnih komentatora Kurana koji su ovaj tekst tumačili tako da ipak ograniče upotrebu sile. Dakle, muškarci u pokušaju da ublaže prevod teksta Kur’ana (4, 34) nude svoje verzije jačine udarca, pa to ide od misvaka (četkica za zube) to laganog udarca kojim se eto neće nanijeti teška fizička bol i ozljeda.

Umjesto ovakvih recepata o jačini dozvoljenog udarca, možda da se potrude da tekst prevedu i tumače drugačije, pa bi onda bilo manje prostora za zloupotrebe. Progresivni islamski znanstvenici i znanstvenice ovaj tekst Kurana prevode drugačije i evo nekih primjera:

Međutim, ne samo da mainstream znanstvenici ne nalaze uputnim da se pozabave ovim tekstom i ponude nova rješenja, već pojedini koriste i hadis (izreka koja se pripisuje Poslaniku Muhammedu, mir neka je njega) kako bi dodatno utvrdili svoja patrijarhalna razumijevanja rodnih odnosa. Tako npr., hadis: „Kada bih ikome naredio da učini sedždu (poklonjenje) nekome drugome, naredio bih ženi da učini sedždu svome mužu,“ koji se i danas citira u udžbenicima i na nastavi u medresama i kojeg pojedini imami ponavljaju na šerijatskim vjenčanjima.

Ovog ljeta imam Careve džamije u Sarajevu, hafiz Išerić je počeo obred vjenčanja upravo ovim hadisom, kao da ne postoje drugi hadisi, poput ovih:

„Najpotpuniji vjernik je onaj koji je najljepšeg ponašanja, a najbolji među vama su oni koji su najljepšeg ponašanja prema svojim suprugama.“

“Nemojte nikada biti nasilni prema ženama.”

Zašto pojedini imami i dalje insistiraju na poslušnosti umjesto na partnerstvu i zajedničkom djelovanju? U Kur’anu postoji platforma za egalitarno djelovanje:

“A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i namaz obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. Allah je doista Silan i Mudar.” (9, 71)

Ovakvi tekstovi očito nisu u interesu vladajućih elita koje proizvode i posreduju znanje o vjeri, pa im je i dalje privlačnije insistirati na hijerarhijskim i komplementarnim odnosima nego uvoditi egalitarne i partnerske odnose.

Mnogo je razloga za to, a među njima su svakako sljedeći: zastarjela tumačenja teksta Kur’ana; nespremnost muškaraca da se ozbiljno pozabave ovim i drugim pitanjima koje treba rješavati u duhu vremena i u skladu s civilizacijskim napretkom; nespremnost žena da umjesto ponavljanja naučenih lekcija o njegovanju tradicionalne obitelji, braka i odgoja djece zahtijevaju partnerstvo i pravičnost.

Iako u tradiciji ima lijepih stvari kao što je poštovanje žene, starijih, briga za druge, tradicija također uključuje u kontrolu žene i njene seksualnosti, eksploataciju njenih kapaciteta a sve uz obrazloženje da one time postižu Božje zadovoljstvo. Tradicija također uključuje i trpljenje nasilja i nepravde, nemogućnost artikuliranja svojih talenata i sposobnosti, jer žena u tradiciji ima zadatak da odgaja djecu, da bude na usluzi mužu i da osigurava neophodnu logistiku (pranje, kuhanje, čišćenje i dr.) za dobrobit obitelji.

Takve tradicije koje opterećuju odnose u braku i obitelji treba prosijavati i graditi nove koje će naglašavati dostojanstvo i žene i muškarca i koje će insistirati na partnerskom odnosu u kojem će svako imati pravo i slobodu realizirati se u punom kapacitetu bez ucjena,  strahova i skrivanja iza Boga.

Također je važno reformirati postojeće stavove o ženama i abolirati diskriminatorne prakse poslušnosti, kao što je abolirano ropstvo, konkubinat i druge prakse o kojima se govori u Kur’anu, a koje muslimani više ne prakticiraju.

Dakle, muslimani su bili spremni ukinuti veliki broj diskriminatornih praksi, ali nisu spremni odustati od patrijarhata i brane ga još uvijek prijetnjama ženama, da ako nisu poslušne, neće ući u dženet (raj). Kakvi su to jadnici kada se moraju skrivati iza Boga i ucjenjivati žene Božijom kaznom da im budu poslušne. Zar je muškost spala na te grane i nema hrabrih i odvažnih muškaraca, poput uzora muslimana i muslimanki, Poslanika Muhammeda koji je bio blag i koji je stalno upozoravao na lijep odnos prema ženama i tako gradio poštovanje i odnose u obitelji.

Nažalost vjerske zajednice na Balkanu nisu otvorile vrata feminističkoj teologiji i teologiji oslobođenja, iako žene još od 1970-ih studiraju teologiju. Perpetuiraju se rodni stereotipi i ističu se biološke razlike koje niko ne osporava, ali je problem što se na temelju bioloških prave društvene razlike ograničavajući žene na kuću i odgoj djece.

Žene također nisu spremne prihvatiti egalitarne modele rodnih odnosa koje zagovaraju progresivno orijentirani komentatori i komentatorice Kur’ana, plašeći se  da ne izgube stečene pozicije i da ne budu prozvane feministicama. Neke nemaju znanja i svijesti, a neke imaju i svijest i znanje ali šute jer se plaše ili kalkuliraju. Šutnja je za njih zlato sve dok im se ne dogodi nasilje, a onda se obraćaju feministicama u sigurnim kućama za pomoć.

Iako se ljudi plaše promjena i kritičkog sagledavanja vlastite tradicije i religije, važno je raditi na dekonstrukciji rodnih stereotipa, nataloženih patrijarhalnih tumačenja i normi koje nameću poslušnost žene muškarcu. Bog ne pravi diskriminaciju među ljudima ni na jednoj osnovi, već to čine ljudi u ime Boga zarad vlastitih ciljeva i pozicija.

Izvor: https://tacno.net

The post Discipliniranje žena ili kako musliman treba tući ženu u odgojne svrhe appeared first on FER ŠKOLA.

Piše: Zilka Spahić Šiljak

Stravična slika koja nas opominje  da je ovo još jedan u nizu zločina femicida  (zločin iz mržnje prema ženama) koji otkrivaju sve slabosti i sistema i kulture u kojoj živimo i koju podržavamo svojom šutnjom. U pravosuđu Bosne i Hercegovine femicid se i dalje kvalificira kao nasilje u porodici, pa su i kazne vrlo blage.

Slika je kao iz horor filma u kojem glavnu ulogu ima poremećena ličnost. Ne znamo još uvijek ništa o počinitelju i njegovom zdravstvenom stanju ali ono što znamo je da nasilnici često koriste bolest, alkohol, i opijate  kao izgovor za nasilje. Naravno mentalno poremećene osobe mogu biti nasilnici i ubice, i naravno da to mogu biti okidači i pojačivači nasilja, ali opravdavati nasilje time što neko postaje nasilan kad popije ili što ne može da kontrolira agresiju, ima kratak fitilj, nedopustivo je. Tako se samo podržava kultura nasilja i šalje poruka nasilnicima da neće biti adekvatno sankcionirani jer su kazne preblage i da će ponovo biti prihvaćeni u društvu.

Iako je prema dostupnim informacijama policija ranije već bila predložila mjere zabrane pristupa Općinski sud je odbacio predložene mjere, što je pokazatelj da državna institucija nema senzibiliteta ali ni odgovornosti da u slučajevima rodno zasnovanog nasilja koji često završavaju ubistvima zaštiti žrtve – u najvećoj mjeri žene i djecu. Nadležni u institucijama također treba da snose i moralnu i zakonsku odgovornost.

Koliko Nizama treba da budu ubijene da bismo ovakve zločine nazvali pravim imenom, femicid? Koliko će nam još trebati da promijenimo zakonske norme i procedure kako bi se ovakvi zločini strožije kažnjavali a mjere zaštite bile efikasnije?

Nažalost, ovakve promjene ne dolaze brzo a pogotovo promjene u kulturi i načinu poimanja nasilja. Zabrinjava  da smo toliko normalizirali nasilje da nismo u stanju ni artikulirati emocije i svoje stavove o tome. Uronjeni u svoje probleme i cyber svijet “klik postojanja“ i instant slike, ne primjećujemo da smo otupili, da šutnjom prihvaćamo i odobravamo nasilje, da se ne pokrećemo da nešto učinimo i da često pomislimo, pa nije moje da se u to miješam.

Ako svake minute jedna žena bude pretučena u Americi i ako je svaka treća žena u svijetu doživjela neki oblik nasilja i ako na Balkanu svakodnevno u crnim hronikama čitamo o nasilju u porodici i ubistvima žena i djece, onda nema opravdanja za šutnju. Žene nisu sigurne u svojim porodicama u svojim kućama, na radnom mjestu i na ulici. Većina žena strada od ruke svog partnera ili nekog bliskog člana porodice. Davno je srušen mit da je porodica sigurna luka za žene i djecu, jer za mnoge je tamnica u kojoj trpe nasilje i često bivaju ubijeni.

Šta se dogodilo sa društvom u kojem živimo? Da li su muškarci ranije imali više poštovanja i bili manje nasilni? Možemo čuti takve ocjene da nasilja nije bilo u ovoj mjeri i da je za sve kriv feminizam i internet. Činjenica je da je nasilja uvijek bilo ali nije bilo prijavljivano i kategorizirano kao takvo i da je baš zahvaljujući naporima feministkinja nasilje u porodici zakonski regulirano krajem 20. stoljeća.

Tokom jednog istraživanja dok sam razgovarala sa ženama o odnosima u porodici, sjećam se da su mnoge od njih govorile: „Da nisam šutila, bila bih modra a možda i razvedena, a možda i ubijena.“ Žene su se dakle šutnjom branile i trpile ono što se ne smije trpiti, jer odrastanje u porodici s nasiljem samo perpetuira krug nasilja. Dakle, kultura šutnje, poricanja i opravdavanja caruje u našim društvima.

Pravo muško (ne) tuče ženu?

Kada se dogodi nasilje i femicid valja se zapitati gdje griješimo, šta ne radimo kako treba i šta podržavamo svjesno i nesvjesno? Očigledno je da kultiviramo nasilje i toksičnu muškost kroz socijalizacijske obrasce, ali i kroz popularnu kulturu u kojoj je pravi muškarac mačo, bahat i koji probleme rješava nasiljem.

Istraživanje pod nazivom „Muška kutija“ (The Man Box) koje se provodi u Velikoj Britaniji Meksiku i Americi među mladim muškarcima u dobi od 18 do 35 godina pokazuje koje sve vrste društvenog pritiska muškarci trpe da bi bili u odgovarajućoj rodnoj kutiji.

Kroz  sedam ključnih tema ovo istraživanje pokazuje šta su očekivanja od muškaraca u današnjim zapadnim, razvijenim društvima:

Samodostatnost – muškarci kroz socijalizaciju dobivaju poruke da je važno da budu samodostatni, što znači da budu neovisni, da mogu sve sami, da ne traže pomoć od drugih jer se to razumijeva kao slabost. Poruka: “Muškarac koji mnogo priča o svojim brigama, strahovima i problemima ne bi trebao biti poštovan. On to treba sam razrješavati a ne jadikovati i tražiti pomoć.“

Snaga – muškarac je fizički snažniji od žene i onda se od njega očekuje da pokaže tu snagu da se bori za određene ciljeve da se odbrani ili da odbrani čast i ugled nekog bliskog.

Poruka: “Muškarac koji ne uzvrati kada ga drugi napadaju je slabić. Muškarci se trebaju ponašati kao snažni i onda kada se osjećaju uplašeno i nervozno.”

Fizička privlačnost – muškarac svojim oblačenjem i ponašanjem pokazuje da je uspješan a istovremeno ako tome posvećuje previše pažnje onda nije muškarčina. Poruka: “Teško je za muškarca da bude uspješan ako ne izgleda dobro. Žene ne privlače muškarci koji se previše zanimaju za odjeću, njegu kose i kože.”

Rigidne maskuline rodne norme – podjela kućnih poslova podrazumijeva da je muškarac angažiran u javnoj sferi a žena da odgaja djecu i obavlja kućanske poslove.

Poruka: „Nije dobro da dječak uči kuhati, čistiti, šivati i brinuti o djeci. Muškarac treba donijeti novac i brinuti se za porodicu.“

Heteroseksualnost i homofobija – muškarac treba da je heteroseksualan i da mrzi homoseksualce da bi bio pravo muško. Poruka: “Homoseksualna osoba nije pravo muško. Heteroseksualni muškarci mogu biti prijatelji s homoseksualcima.“

Heteroseksualnost i hiperseksualnost – ne samo da pravo muško treba da je heteroseksualna osoba već i da je uvijek spremna na seks. Poruka: “Pravo muško može imati koliko god želi seksualnih partnerica. Pravo muško nikada neće odbiti seks.”

Agresija i kontrola – pravo muško koristi fizičku silu da kontrolira porodicu i život žene. Poruka: „Ako zatreba muškarac će biti nasilan da bi zadobio poštovanje. Muškarac treba da ima zadnju riječ u vezi ili braku i treba uvijek da zna gdje mu je partnerica ili supruga.“

Kada se na ovih sedam očekivanja dodaju mizoginija, militarizacija, nacionalizmi, različite forme fašizama i šovinizama koji preplavljuju društvene mreže i kada se prihvaća ovako oblikovana muškost kao norma onda se ne treba čuditi da je rodno zasnovano nasilje u stalnom porastu.

Odnosi moći između žena i muškarca su još uvijek u velikom nesrazmjeru, ali je činjenica su se zadnjih 50 godina dogodile značajne promjene kako zakonske tako i u politikama. Rodno zasnovano nasilje je, zahvaljujući feminističkom pokretu kriminalizirano, nije više privatna stvar porodice već je važno društveno pitanje. Žene su ekonomski neovisnije i postoje sigurne kuće koje daju psihosocijalnu i materijalnu podršku žrtvama nasilja. Sve ove promjene, međutim, nisu dovoljne ako ne dođe do promjena u društvenim i kulturološkim očekivanjima o poželjnim obrascima muškosti i ženskosti.

Ako je ideal pravog muškarca onaj koji zna da popije i da se pobije, čija snaga ušutkuje ženu ŠŠŠ: šamar, šaka, štos, koji je sposoban i zna da zaradi ali i da kontrolira svoju porodicu i koji javno ne govori o svojim problemima već to sam rješava tako što će svoje frustracije i agresiju ispoljiti na ženi i djeci, onda ćemo i dalje slušati bolne krike zbog femicida, ne samo sa Bijele kule u Gradačcu već i sa drugih kula i zidina šutnje, kojima se odobrava i opravdava nasilje nad ženama.

The post Sa Gradačca bijele kule krik zbog žrtve femicida<br><small>Autorica: Zilka Spahić Šiljak</small> appeared first on FER ŠKOLA.