A ponekad mi prođe misao kroz glavu: jesmo li Mariju toliko uzdigli da nam je postala apstraktna – da smo je prestali susretati kao ženu?

Jer žena koja se pojavljuje na stranicama Radosne vijesti nije baš tiha, nježna, bezlična i neuključena, kako je možda često zamišljamo.

Iz teksta možemo vidjeti da, kada joj anđeo naviješta što će se dogoditi, ona pita:

„Kako će to biti?“ (Lk 1,34)

Ona postavlja pitanje.

Poznati češki teolog Tomáš Halík u knjizi Strpljenje s Bogom upozorava na opasnost vjere koja je zaboravila pitati. „Odgovori bez pitanja – bez takvih koja su prvotno provocirala te odgovore, ali i bez takvih koja su nanovo nastala kroz odgovore – jesu kao drveće bez korijenja“, piše Halík. A potom dodaje: „Tek u susretu pitanja i odgovora naše izjave poprimaju svoj pravi smisao i životnu dinamiku: istina se događa u dijalogu.“

Možda je upravo to jedan od važnih izazova Crkve danas: prije nego što ponudi odgovor, potrebno je čuti pitanje. Bitno je stvoriti prostor za čovjekove potrebe.

Čuti čovjeka koji traži, sumnja, pati, pita se i možda više ne zna kako svoju čežnju za Bogom uopće izreći. Vjera koja se boji pitanja lako se pretvara u niz gotovih odgovora; živa vjera, naprotiv, ostaje na putu traženja. Vjera je uvijek više traganje i pitanje nego odgovor.

A onda dolazi Magnificat (Lk 1,46–55) – nešto tako moćno, bez jeftine pobožnosti. To nije samo glas Marije kao majke. Ona diže svoj glas protiv nepravde, siromaštva, gladi i poniženja i zna da Bog nije ravnodušan na to. Marija ne izgovara nježne, neke lagane riječi. Ona izgovara snažan tekst koji se mi možda danas ne usuđujemo tako olako izgovoriti.

Nije nam lako komentirati ili prozivati moćnike na njihovim prijestoljima, bogate… Zato je Magnificat danas tako aktualan, ali i opasan. Zna da je Bog na strani siromašnih, potlačenih i poniženih. Ne govori iz vjerničke udobnosti, nego iz nemira koji nastane kad savjest više ne pristaje na tišinu. Govori o onome što svi vide, a malo tko ima hrabrosti izgovoriti.

To je krik jedne žene.

To je glas žene koja ima što reći svijetu.

I žene umiju govoriti. Njezin glas je proročki i slobodan.

Ja Mariju vidim kao jaku, aktivnu, proaktivnu ženu. Kršćanstvo je uvijek djelatno. Moramo svojim životom svjedočiti ono što izgovaramo riječima.

Kada promatramo Mariju, više se fokusiramo na njezino majčinstvo ili na njezinu čistoću nego na njezin glas. Više poznajemo njezino blago lice nego njezin glas.

A kada otvorimo Evanđelje – gle, ona govori.

Glas je vrlo bitan, kao i riječ. Riječ može otvoriti prostor u kojem se čovjek osjeti prihvaćeno, sigurno i slobodno. Ali riječ može učiniti i suprotno: može zatvoriti prostor, povrijediti, poniziti ili učiniti da se čovjek više ne usudi govoriti.

Bog svojom riječju stvara svijet. Riječ oblikuje stvarnost. Ona u sebi ima nešto stvaralačko.

Oduzeti nekome pravo glasa znači učiniti ga nevidljivim.

Marija je bila mlada djevojka iz malog mjesta. Morala je živjeti s onim što nije potpuno razumjela do kraja. Rodila je dijete u teškim okolnostima. Kasnije je gledala svoga sina kako pati, bez mogućnosti da to razumije ili da to može kontrolirati.

Ostaje ispod križa kada svi bježe.

Možda ponekad više mislimo o njezinoj poslušnosti nego o njezinoj hrabrosti i odlučnosti.

Ali:

Ona stoji.
Ona pamti.
Ona trpi.
Ona osjeća.

Marija ne zna sve, ali se usuđuje reći „da“. Ali to „da“ zahtijeva propitivanje. Ne želi pristati, a da ne razumije.

Marija sluša, ali:

Ona pita.
Ona govori.
Ona se usuđuje.
Ona primjećuje.
Ona ustaje.

Što znači biti slobodna kada ne znaš kako će završiti ono što si započela?

I još važnije: zašto se toliko bojimo žena koje, poput Marije, imaju vlastiti glas?

I možda je vrijeme da pogledamo Mariju kao jednu od nas – ne da bismo je unizili, nego da bismo je otkrili tamo, među stvarnim ljudima, ženama, njihovim borbama, strahovima, čežnjama i lutanjima, ali i njihovim pobjedama.

Mariju smo toliko uzdigli da smo joj oduzeli glas. Postala je nijema – promatramo je samo kao svetu figuru.

A Marija je sugovornica, subjekt svakog dijaloga.

Možda nije pitanje kakav je naš odnos prema Mariji, nego kakav je naš odnos u svakodnevnom životu prema ženi koja ima glas, koja ima nešto za reći, koja ima poruku. Prema ženi s kojom radimo, s kojom dijelimo život…

Jer ako ozbiljno shvatimo ženu koja govori u Evanđelju, onda više ne možemo tako lako govoriti o ženama kao o onima koje samo trebaju biti dobre, poslušne i tihe.

Marija nije samo žena kojoj se mi molimo.

Marija je žena koja govori.

Dolazi nam Kana galilejska ( Iv 2, 3). U njoj Marija primjećuje problem koji drugi možda ne primjećuju: „Nemaju vina.“

Ta jednostavna rečenica govori mnogo o Mariji. Ona je prisutna, uključena je u događaj i primjećuje ono što se događa oko nje. Ne okreće glavu od problema. Ne pravi se da ga nema. Ona vidi nečiju potrebu i na nju reagira.

Ponekad kažemo: „Ako imaš problem, moli.“ I doista, trebamo moliti. Ali Marija nas podsjeća da vjera nije pasivnost. Molitva nije izgovor da ne učinimo ono što možemo učiniti.

Vjera nas ne poziva da zatvorimo oči pred stvarnošću i samo čekamo da Bog sve riješi. Moramo se riješiti te jeftine pobožnosti koja u sebi nema odgovornosti.

Marija pokazuje da biti pobožan ne znači biti nijem, bez glasa, nevidljiv ili nezainteresiran za ono što se događa oko nas.

Ona zauzima prostor svojom jednostavnom rečenicom:

„Nemaju vina.“ (Iv 2,3)

Ne drži propovijed. Ne objašnjava zašto se to dogodilo. Ne osuđuje nikoga. Samo vidi potrebu i izgovara je pred Isusom.

A onda dolazi njezina druga važna rečenica:

„Učinite što vam rekne.“ (Iv 2,5)

Tu vidimo nešto još dublje. Marija djeluje, ali ne preuzima Božje mjesto. Ona prepoznaje problem, donosi ga Isusu i zatim usmjerava druge prema njemu.

Ona ne govori: „Učinite ono što ja kažem.“

Ne postavlja sebe iznad Isusove riječi.

Nego kaže:

„Učinite što vam rekne.“

To je prava suradnja s Bogom.

Marija nas uči da možemo biti aktivni, a ponizni; proaktivni, a poslušni; uključeni, a da ne pokušavamo kontrolirati Boga. Možda se većini sviđa Marija koja šuti, jer je to lakše. Šutjeti ne zahtijeva nikakav intelektualni napor, ne izlažem se riziku da me netko osudi ili da budem drugačija, ali to uistinu nema nikakve veze s aktivnim kršćaninom.

Naš je zadatak vidjeti ono što se događa, primijetiti čovjeka u potrebi, progovoriti, učiniti ono što možemo i onda poslušati Božju riječ.

Suradnja s Bogom ne znači da mi vodimo Boga. Znači da prepoznajemo gdje Bog djeluje i spremni smo učiniti ono što nam kaže.

Marija u Kani zato stoji između dvije rečenice:

„Nemaju vina.“

– vidim stvarnost.

„Učinite što vam rekne.“

– vjerujem Bogu i spremna sam surađivati s njegovim planom.

Između te dvije rečenice nalazi se zrela vjera: vidjeti potrebu, progovoriti o njoj, moliti i djelovati – ali uvijek ostati pod Božjom riječju.

Marija nam ovdje pokazuje još nešto jako važno: pobožnost ne znači prestati misliti.

Čovjek može postati dio zla upravo onda kada prestane samostalno misliti i prosuđivati. Hannah Arendt je, promatrajući suđenje Adolfu Eichmannu, posebno razmišljala o tome kako čovjek može sudjelovati u strašnim stvarima kada se sakrije iza rečenice: „Ja samo izvršavam ono što mi je rečeno.“ Arendt je taj problem povezala s onim što je nazivala „thoughtlessness“ – odsutnošću mišljenja, odnosno nesposobnošću ili odustajanjem od samostalnog prosuđivanja.

Zato, ženo, nemoj misliti da je vjerovati jednako šutjeti.

Pitaj.
Govori.
Svjedoči.
Primijeti potrebu.
Reci ono što vidiš.
Upozoravaj!
Bori se!
Ne odustaj!
Govori.
Govori.
Govori.

I onda, poput Marije, kada Bog govori – imaj hrabrosti reći: „Neka mi bude po tvojoj riječi.“

Izvori:

1. Biblija: Biblija: Stari i Novi zavjet, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1980. 
2. Tomáš Halík: Strpljenje s Bogom: Pripovijest o Zakeju danas, Sarajevo: FMC Svjetlo riječi, 2015., s njemačkoga preveo Jozo Džambo, str. 24.
3. Hannah Arendt: Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2020., str. 129 -131.

The post Zašto se bojimo Marijina glasa? appeared first on FER ŠKOLA.