Izvor: polis.ba

U povodu 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga razgovarali smo s Jadrankom s. Rebekom Anić, teologinjom i znanstvenicom koja se bavi teološkim i društvenim pitanjima, osobito položajem žena u Crkvi i društvu. U razgovoru smo pokušali promisliti što nam Franjo Asiški govori danas, osam stoljeća nakon svoje smrti, te koliko su njegovi evanđeoski ideali siromaštva, bratstva, mira i ljubavi prema svakom stvorenju važni za Crkvu i svijet obilježen podjelama, nejednakošću i nasiljem. Posebno smo se dotaknuli pitanja obnove Crkve i mjesta žena u njoj, kao i Franjine sposobnosti da Evanđelje živi dosljedno, jednostavno i blisko ljudima.

Sveti Franjo često se prikazuje kao svetac koji je volio prirodu, životinje i sve stvoreno. Ipak, iza te slike krije se čovjek koji je radikalno promijenio vlastiti život zbog evanđelja. Što je, po Vašem mišljenju, u Franjinu životu danas najzahtjevnije razumjeti i prihvatiti?

Možda je najzahtijevnije to što kod Franje duhovnost nije dodatak postojećem, uređenom životu već je izvor radikalne promjene svih vidova njegovog života. Ona nastaje iz duboke uronjenosti u Boga iz koje se rađa sasvim novi pogled na sebe, svijet oko sebe i sve stvoreno. Franjo svijet i sebe promatra Božjim očima, shvaća darovanost koja ga oslobađa od potrebe za posjedom, moći i svim onim što je s tim povezano. On je mistik koji uranja u Boga da bi svijet vidio Božjim očima. Zato njegovo bratstvo sa svim stvorenim nije sentimentalno, ono je njegov način življenja. Mi se trudimo razumjeti sv. Franju i pokušavamo shvatiti kako njegovu karizmu možemo i trebamo živjeti danas. Racionaliziramo. A zapravo bismo trebali poput njega gledati svijet Božjim očima i vjerovati da je Evanđelje moguće živjeti. Koliko se, primjerice, mučimo s Isusovim Govorom na Gori? Čini nam se pretežak, prezahtjevan pa ga pokušavamo ili prilagoditi tako da nas ne uznemirava ili ga jednostavno u duhovnosti zaobilazimo. Više nam odgovaraju čuda, govor u jezicima i sl. Lakše je Franju prihvatiti kao raspjevanog „svetca prirode“, teže ga je prihvatiti kao čovjeka radikalnog evanđeoskog obrata. Jacques Dalarun, francuski medievist i jedan od najistaknutijih suvremenih poznavatelja franjevačkih izvora i ranoga franjevačkog pokreta, upozorava da slika nježnoga, poetskog Franje može prikriti njegovu zahtjevnost. Franjo je iz temelja promijenio vlastiti odnos prema moći, novcu, sigurnosti, časti i društvenom priznanju. Spoznaja da je Bog Otac svega stvorenoga vodi ga do čvrstog uvjerenja da nijedno biće ne može biti predmet posjedovanja, iskorištavanja ili dominacije. Promotrimo li probleme suvremenoga društva iz te perspektive, postaje jasno da je Franjo svetac čija nas evanđeoska zahtjevnost i danas duboko uznemiruje: rado ga slavimo, ali ga slabo razumijemo, a još slabije slijedimo.

Franjo je želio obnoviti Crkvu, ali ne tako što će se udaljiti od nje, nego tako što će živjeti evanđelje. Što nam njegov odnos prema Crkvi govori danas, kada se Crkva suočava s brojnim krizama, gubitkom povjerenja i potrebom za vlastitom obnovom?

Franjo nije imao razrađen projekt obnove Crkve u današnjem smislu riječi. Nije počeo od strategije, programa ni institucionalne reforme, nego od Evanđelja. Crkvu nije napustio niti ju je pokušao obnoviti izvana, nego ju je iznutra suočio s vlastitim evanđeoskim temeljem. Čitao je Evanđelje i živio u uvjerenju da ga je moguće konkretno živjeti. Time je pokazao da se Crkva obnavlja onda kada se u njoj ponovno pojavi vjerodostojan evanđeoski život: kada postane moguće drukčije živjeti, drukčije biti kršćanin i očitovati drukčije lice Crkve od onoga koje je u njegovo vrijeme bilo povezano s moći, bogatstvom i društvenim prestižem.

Pape često govore da je suvremena kriza Crkve kriza vjere. S time se možemo složiti, ali je presudno pitanje što pod vjerom razumijemo. Slikovito bih rekla da se u Crkvi mogu prepoznati dva obrasca vjere: „sjedilački“ i „nomadski“. „Sjedilačka“ vjera funkcionira kao dodatak stvarnom životu: pruža osjećaj sigurnosti i utjehe, preferira posjed i granice prema drugima, jasan identitet, ne zahtijeva rizik promjene života, prilagođava se postojećim hijerarhijama i raspodjeli moći jer to pruža dojam stabilnosti. U ekleziologiji se takav mentalitet oslanja na pretpostavke o nužnosti i nepromjenjivosti koje katolički teolog Kenan B. Osborne povezuje s aristotelovsko-skolastičkim načinom mišljenja: ako je nešto nužno, onda je nepromjenjivo; ako je nepromjenjivo, onda je nužno. Posljedica takva poimanja jest da se povijesno razvijena crkvena struktura, upravo zato što postoji, može početi tumačiti kao nužna, a time i kao nepromjenjiva. No biblijska, patristička i povijesna istraživanja dvadesetoga stoljeća takvo poimanje crkvenih struktura ozbiljno dovode u pitanje.

„Nomadsku“ vjeru, naprotiv, obilježava spremnost na hod s Bogom prema Kraljevstvu Božjem. U toj vjeri odzvanja Božji poziv (Abrahamu, Franji…): „Idi…“ Ona počiva na uvjerenju da nijedna stvorena zbilja, pa ni povijesno oblikovana crkvena struktura, ne može svojom navodnom nužnošću ograničiti Božju slobodu. Bog uvijek može stvarati i stvara nešto novo. Takva vjera spremna je podnijeti rizik i težinu reformi u traženju boljih i pravednijih načina života, kako u Crkvi tako i u društvu. Čini se da u Crkvi često prevladava prvi obrazac vjere, dok se drugi pojavljuje povremeno, kao u Franjinu životu, ali ga se potom na različite načine ponovno vraća u granice sigurnosti. Možda se upravo u napetosti između tih dvaju obrazaca vjere nalazi jedan od ključnih izvora današnje krize Crkve. Prema mojem mišljenju, Crkvi koja se suočava s gubitkom povjerenja potrebna je vjera koja se vraća Evanđelju i dopušta Duhu Svetomu da pokaže što u njezinim strukturama treba mijenjati. Te strukture ne bi smjele gušiti život, inicijativu i karizme vjernika, nego im otvarati prostor da u Crkvi mogu živjeti Evanđelje i sudjelovati u njezinu poslanju.

U Franjinu životu posebno mjesto ima Klara Asiška, ali i druge žene koje su prihvatile njegov evanđeoski put. Koliko su žene doista imale prostora u Franjinu duhovnom pokretu i što nam njihov odnos govori o mogućnostima i ograničenjima žena u Crkvi danas?

Kad govorimo o ženama u Franjinu duhovnom pokretu, treba imati na umu da Franjo nije započeo s namjerom da osnuje red u institucionalnom smislu. Ni muškarci ni žene nisu bili dio unaprijed razrađenoga plana. Želio je živjeti Evanđelje. Oko njegova načina života počeli su se okupljati drugi: najprije braća, a zatim vrlo rano i žene koje su u Franjinu evanđeoskom izboru prepoznale vlastiti put. Pitanje o ženama u franjevačkom pokretu nije prije svega pitanje o tome koliko im je prostora Franjo namijenio, nego koliko se prostora za njih otvorilo kada je njegova karizma počela poprimati oblik zajednice, a zatim i institucije. Isti evanđeoski ideal nije imao iste posljedice za muškarce i žene. Braća su siromaštvo mogla živjeti kroz pokretljivost, propovijedanje, rad i prisutnost u javnom prostoru. Za Klaru i njezine sestre isti je ideal, pod pritiskom crkvenih normi i očekivanja, poprimio oblik klauzure, stabilnosti i crkvenog nadzora. Za žene se franjevačka radikalnost nije pretočila u istu slobodu kretanja i javnog djelovanja.

Kad je riječ o sv. Franji, možemo razlikovati ženski obilježene metafore i alegorijske slike od njegova odnosa prema konkretnim ženama. U njegovu jeziku važno mjesto zauzimaju Gospođa Siromaština, sestra voda, majka zemlja, sveta majka Crkva, pa i majčinske metafore za duhovnu skrb. Žensko se pritom povezuje sa siromaštvom, poniznošću, služenjem i blizinom stvorenju. Za razliku od snažne prisutnosti ženskoga na simboličkoj razini, konkretne su žene u vlastitim Franjinim spisima gotovo nevidljive. On, primjerice, u svojim sačuvanim spisima ne spominje sv. Klaru imenom, dok ona Franju u svojim spisima spominje višekratno, osobito u Pravilu i Oporuci. To ne znači da ona za njega nije bila važna, nego da se njezina uloga ne može jednostavno izvesti iz Franjinih tekstova niti prikazati kao odnos potpune simetrije. Njihov odnos, kao i mjesto žena u franjevačkom pokretu, ne mogu se razumjeti ako se polazi od romantične slike Franje i Klare kao skladnog “mističnog para”.

Biti Franjin učenik značilo bi ne pristajati na nacionalizam, rasizam, vjersku mržnju i logiku neprijateljstva. Značilo bi stupiti u dijalog s drugim i drukčijim, kao što je Franjo učinio u susretu sa sultanom Malikom al-Kamilom. Značilo bi pokušati razumjeti i potrebe onih koji nas ugrožavaju, kao što franjevačka predaja o vuku iz Gubbija simbolično pokazuje: Franjo ne rješava sukob tako da jednostavno ukloni prijetnju, nego pokušava razumjeti i strah seljana i glad vuka

Sveta Klara ne smije ostati u sjeni sv. Franje jer nije bila njegova pasivna sljedbenica, nego kreativna čuvarica i tumačiteljica njegove karizme, koju je pretočila u konkretan oblik života svojih sestara. Franjin ideal siromaštva prevela je u ženski redovnički kontekst i ustrajala na njemu unatoč crkvenim pritiscima da ženske zajednice prihvate sigurniji, posjednički i klauzurni model. Njezina borba za Privilegium paupertatis, pravo da zajednica živi bez vlasništva, pokazuje iznimnu duhovnu i institucionalnu snagu. Ne zaboravimo da je ušla u povijest kao prva žena koja je napisala pravilo za vlastitu redovničku zajednicu, potvrđeno papinskim odobrenjem.

Možemo reći da je prostor koji su žene imale u Franjinu pokretu bio dvoznačan: mogle su prepoznati, prihvatiti i kreativno oblikovati evanđeosku radikalnost siromaštva, ali samo u dopuštenim granicama. Tu možemo povući paralelu i sa suvremenom Crkvom u kojoj žene često imaju snažnu duhovnu, karizmatsku i teološku ulogu, ali ta uloga ne dobiva uvijek odgovarajući institucionalni prostor. Crkva zna prepoznati žensku svetost, požrtvovnost i služenje, ali teže priznaje sposobnost žena za vodstvo, tumačenje karizme i sudjelovanje u odlučivanju. Primjerice, prema važećem kanonskom poretku, žene i muškarci imaju jednako krsno dostojanstvo, ali nemaju jednak pristup svim službama i oblicima crkvene vlasti. Tu razliku između dostojanstva i prava ne dokida ni Završni dokument XVI. redovite opće skupštine Sinode biskupa iz 2024. godine. Dokument traži šire sudjelovanje žena u procesima odlučivanja i odgovornim službama, ali ne predviđa promjene koje bi ženama otvorile pristup sakramentalnoj vlasti. Mogućnosti služenja žena tako ostaju ponajprije unutar karizmatske dimenzije, laičke ministerijalnosti i postojećih pravnih mogućnosti. Pitanje za Crkvu danas jest hoće li vjeru i karizme žena i dalje ograničavati unaprijed određenim oblicima služenja ili će im dopustiti da se razviju te ravnopravnije sudjeluju u oblikovanju života, struktura i odluka Crkve.

Franjo se odrekao bogatstva i društvenog položaja kako bi živio među siromašnima i s njima. Je li njegovo siromaštvo danas još uvijek radikalan izazov Crkvi i franjevcima ili smo ga s vremenom pretvorili u lijepu duhovnu priču koja nas više ne uznemiruje?

Franjino siromaštvo je upravo danas radikalan izazov i to ne samo Crkvi i franjevcima/franjevkama već svim ljudima ali samo ako ga ne pretvorimo u estetiku jednostavnosti. Njegovo siromaštvo nije bilo romantično siromaštvo ni duhovna metafora bez društvenih posljedica. Ono je bilo i ostalo kritika ekonomije posjedovanja, crkvene moći i društvenog prestiža. Ono je kritika i našeg pristajanja na iscrpljivanje i zagađivanje prirodnih resursa. I jedno i drugo je povezano sa siromaštvom jer je ishod pohlepe i korupcije. Trajna je opasnost da Franjino siromaštvo pretvorimo u lijepu priču o skromnosti, dok stvarne strukture bogatstva, nejednakosti i institucionaliziranog uništenja zemlje i svega stvorenja ostaju netaknute. Primjer nelegalnog odlaganja opasnog otpada u Gospiću i drugim mjestima pokazuje koliko su ekologija i siromaštvo povezani: na otpadu se pojedinci bogate, dok se drugima osiromašuju, pa i ugrožavaju, temeljni uvjeti života. Nije mi poznato da su franjevci, franjevke ili Franjevački svjetovni red u Hrvatskoj javno reagirali na taj slučaj. A to su pojave na koju ne bismo smjeli šutjeti. Netko će reći da je to pitanje ekologije. Da, ali je i pitanje siromaštva jer se na tom otpadu pojedinci bogate a životne mogućnosti ljudi se osiromašuju i dovode u pitanje.

Kao franjevačke zajednice često pomažemo siromašnima, ali rjeđe živimo sa siromašnima i među njima. To vrijedi i za mene: ni sama to nisam pokušala, premda sam to željela. Takav bi nas život mogao evanđeoski razotkriti jer bi nam pokazao koliko nepotrebnih resursa trošimo i koliko, unatoč vlastitoj kritici konzumerizma, u njemu sudjelujemo.

Kada danas govorimo o svetom Franji, često, također, ističemo mir, bratstvo i ljubav prema svemu stvorenom. No kako te Franjine vrijednosti živjeti u svijetu obilježenom ratovima, nacionalnim i vjerskim podjelama te sve većim društvenim nejednakostima? Što bi značilo biti istinski Franjin učenik u takvom svijetu?

I Franjo je živio u svijetu obilježenom ratovima, vjerskim podjelama i velikim društvenim nejednakostima. U nekim aspektima njegov je kontekst bio još teži jer su križarski ratovi imali i papinsku potporu. Pape našega vremena, naprotiv, zagovaraju mir, međureligijski dijalog i brigu za sve stvoreno. To nam olakšava osobno zauzimanje za te vrijednosti jer bar donekle ublažava mogući otpor u okviru same Crkve. Pitanje je, međutim, koliko o njima doista učimo kroz odgoj, obrazovanje i vjeronauk. Učimo o ratovima, ali premalo učimo o nenasilnom djelovanju, diplomaciji kojom se ratovi mogu spriječiti ili zaustaviti, te o ekonomskim interesima koji do ratova dovode.

Zašto pristajemo na narativ o povećanju BDP-a zbog izvoza vojne opreme? Pitamo li se tko zarađuje na trgovini oružjem? Masovna proizvodnja i izvoz oružja stvaraju ekonomske interese kojima mir ne odgovara. Podjele koje se u društvu stvaraju na temelju nacionalnih, vjerskih i drugih razlika često pripremaju teren za buduće sukobe. Nasjedamo li na narative koji te podjele produbljuju i podržavamo li ih? Dovodimo li u vezu klimatske promjene i ratove? Pomislimo li da svaka bomba i svaka raketa ranjavaju i majku zemlju: truju zrak i vodu, uništavaju tlo, biljke i životinje, a ne samo ljudske živote? Klimatska kriza povećava ranjivost, oskudicu, migracije i društvenu nestabilnost, a ratovi dodatno produbljuju ekološku i klimatsku krizu.

Biti Franjin učenik u takvom svijetu značilo bi ne pristajati na nacionalizam, rasizam, vjersku mržnju i logiku neprijateljstva. Značilo bi stupiti u dijalog s drugim i drukčijim, kao što je Franjo učinio u susretu sa sultanom Malikom al-Kamilom. Značilo bi pokušati razumjeti i potrebe onih koji nas ugrožavaju, kao što franjevačka predaja o vuku iz Gubbija simbolično pokazuje: Franjo ne rješava sukob tako da jednostavno ukloni prijetnju, nego pokušava razumjeti i strah seljana i glad vuka.

Sve religije imaju mirotvorne poruke, ali i mrlje nasilja u svojoj povijesti. Pitanje je o čemu više govorimo i koje tradicije danas jačamo. Zato je važno povezivati se na temelju mirotvornih tradicija, makar najprije u malim grupama, a zatim taj krug širiti. U tom me smislu raduju inicijative poput Mediteranskog saveza za mir. O njima bi trebalo više govoriti i jasnije informirati ljude kako im se mogu pridružiti.

The post Jadranka s. Rebeka Anić: Sv. Franju rado slavimo, ali ga slabo razumijemo i još slabije slijedimo appeared first on FER ŠKOLA.

U Bosni i Hercegovini prošle godine je ubijeno 12 žena. Žrtve femicida uglavnom su žene koje su pretrpjele dugotrajno porodično ili partnersko nasilje, mahom prijavljivano ranije nadležnim službama.

Posljednji slučaj koji je potresao bh. javnost jeste ubistvo Inele Selimović i njenog trinaestogodišnjeg sina iz Kalesije koje je na okrutan način – davljenjem i gušenjem izvršio njen suprug i otac maloljetnog dječaka Emir Selimović.

Prof. dr. Zilka Spahić-Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija, direktorica TPO Fondacije, istraživačica i akademska direktorica Univerzitetskog gender resursnog centra (UNIGeRC) koji djeluje pri Univerzitetu u Sarajevu za “Avaz” je govorila o slučajevima rodno zasnovanog nasilja u BiH.

– Mora se uvijek krenuti od korijena problema. Bavimo se posljedicama, a to su nasilja, ubistva i teška krivična djela. Moramo se vratiti na korijene problema koji leže u kulturi, socijalizaciji i prihvatljivosti nasilja kao načina komuniciranja i življenja. Mi smo kultura u kojoj je nasilje normalizirano do te mjere, da ga čak i ne primjećujemo, dok se ne dogode eklatantni slučajevi poput femicida i drugih oblika nasilja. Potrebno je raditi na dekonstrukciji kulturnih i socijalizacijskih obrazaca u kojima se ljudi odgajaju, prije svega, iz porodice, a onda i sekundarne socijalizacije, vršnjačke i tercijarne – mediji, koja je danas posebno važna za sve ljude. Treba uzeti i ekonomske i pravne faktore, jer zakoni, iako imamo dobar temelj, nisu do kraja definisali femicid i sankcije nisu visoke. Počinitelji dobiju vrlo niske kazne i onda ih mogu otplatiti i to je onda poticaj za počinitelje da ako neće biti žestoko kažnjeni, onda će platiti kaznu ili odležati par mjeseci, godinu i izlaze iz zatora. Mnogo je faktora koje treba uzeti u obzir: kultura, zatim ekonomski razlozi koji ženu drže u počinjenom položaju. Mi često znamo nekritički glorificirati tradiciju i reći “nekad su tradicionalne porodice bile divne i krasne”. Jesu u nekim segmentima, ali u drugim segmentima žene su bile toliko ekonomski ovisne da im nije na pamet padalo da se pobune, da ne trpe nasilje i da se razvedu. Trpile su ga i trpe ga i dan-danas – kazala je dr. Spahić-Šiljak.

Mijenja se paradigma

Advertisement

0 seconds of 0 secondsVolume 0%

Dr. Spahić-Šiljak smatra da je naše društvo opterećeno različitim traumama, ali da traume ni u kojem slučaju ne smiju biti razlog za nasilje.

– Imate stoljećima muškarca koji je vladao porodicom, zajednicom i upravljao ženom, njenim tijelom, vremenom i svim resursima. Žena je bila vlasništvo muškarca. I dan-danas se ona u najvećoj mjeri razumijeva kao vlasništvo, a ne kao partnerica. Sada se odjednom mijenja paradigma. Muškarci trebaju da nauče “aha, žena je partner, ona je jednaka, nju treba doživljavati kao ljudsko biće, ona može da kaže šta joj se dopada ili ne dopada”. To mnogi muškarci nisu u stanju, jer u patrijarhatu stvari funkcionišu drugačije. Muškarci su nekako pozvani da ih se pita, da odlučuju i da se niko ne buni protiv njihove vlasti. Sada su stvari drugačije, žene su se izborile za svoja prava i slobode i onda dolazi do odmazde, jer to neki muškarci i dalje ne mogu prihvatiti. U našem društvu treba uzeti u obzir da su ljudi puni traume, da ima puno PTSP-a, alkohola, droga, ali to sve nisu razlozi za nasilje. To samo doprinosi nasilju. Nasilno ponašanje se ne može opravdati time što se neko napio ili uzeo neko opojno sredstvo. Ljudi su naučeni da im može proći to što čine nasilje nad ženama i djecom i ako ćemo biti pošteni, u najvećem broju naših porodica se još uvijek smatra da je batina izašla iz raja. To je tako. A da ne govorimo o verbalnom nasilju. Ako pažljivije posmatramo, na ulici ćemo svakodnevno čuti psovke i prijetnje, a djeca upijaju sve to, djeca gledaju svakodnevno nasilje, a svako nasilje kreće od riječi – smatra dr. Spahić-Šiljak.

Razvod braka

Ona smatra da je razvod braka još uvijek sramota u pojedinim sredinama u Bosni i Hercegovini.

– U nekim sredinama razvod braka je još uvijek sramota. Kod nas u BiH je ako se razvedete i dalje se smatra da je žena kriva i da je na njoj glavna krivica što se razvela, jer kažu “da je valjala ne bi se razvela”, “ne bi je ostavio” itd. Nije jednostavno biti razvedena žena. Pogotovo nije jednostavno ako ste s djecom. Nemate ekonomsku mogućnost da se brinete o njima. S druge strane, postoji strah da se bude sam. Veliki broj žena smatraju da ne mogu same i da će biti gore, da će ponovo naći nekog nasilnika. To su naučeni obrasci ponašanja i naučena bespomoćnost – kazala je dr. Spahić-Šiljak

– U svakom individualnom slučaju nasilje se mora razmotriti sa više strana. I ako je žena ekonomski zbrinuta, tu su djeca. Nasilje ne čine samo siromašni i ljudi iz ruralnih krajeva. Nasilje čine svi, i advokati, profesori, ljekari, predsjednici, portiri, svi. Imamo vrlo obrazovanih žena, ekonomski nezavisnih koje su u nasilnim vezama. Takav muškarac u društvu je ugledan, on je u prvom safu, u džamiji, on će prvi dati donacije, on je šarmantan, njega svi vole, u mahali, u čaršiji, kažu “pa to je divan čovjek”. Niko ne zna šta se događa iza zatvorenih vrata. To su sve stvari koje se moraju uzeti u obzir, a ne donositi zaključke na osnovu izvanjskih manifestacija nečijeg ponašanja i to kako zajednica nekog percipira, jer mi ne znamo šta se događa unutar partnerskih odnosa – dodala je.

Prevencija ključna

Dr. Spahić-Šiljak smatra da je potrebno mijenjati mentalitet društva, te posebno ističe kao primarno bitan segment obrazovanja.

– Mora se krenuti sistemski, intersekcionalno, ne može se raditi samo u jednoj oblasti. Mora se raditi kroz obrazovanje, ne samo djece, nego i roditelja. Moraju se roditelji obrazovati i djeca. Školski sistem još uvijek sistemski ne uključuje teme rodno zasnovanog nasilja. Nemamo te teme kao integralne teme unutar kurikuluma. To bi trebalo uvesti kao teme koje se mogu integrirati u različite predmete, da se o tome govori, da se zna prepoznati šta je nasilje. Ako imate roditelje koje djeci kažu “ubiću te”, “zaklaću te”, to je nasilje. Ako imate djecu koju roditelji zanemaruju, ona traže pažnju i emocionalnu podršku u školi, pa će takvo dijete biti prijemčivije da ga druga djeca napadnu, jer će vidjeti te njegove slabosti. Mora se raditi na više frontova, uključujući i vjerske zajednice. A pogotovo mediji moraju biti senzibilizirani kako da izvještavaju o nasilju, da ne traže opravdanje i olakotne okolnosti za nasilnike, jer mi čitamo vrlo često naslove “bio je dobar otac” ili “bio je dobar komšija”, “svi ga znaju kao finog”. Stalno se traže olakšavajuće okolnosti, a za nasilje, za ubistvo, nema olakšavajućih okolnosti. To se mora sankcionisati i u korijenu sprječavati. Inače, ne možemo dalje. Mora se u svim oblastima, od obrazovanja, porodice, medija, dakle, mora se djelovati sinhronizirano, donijeti oštre sankcije, tako da sve to mora biti uvezano, da nam se ne dogodi da se osoba nema kome obratiti. Vi dođete u centar za socijalni rad, pa vam kažu “pa, dobro, jednom je pa neće više”. Prijavite policiji, pa policija stavi u ladicu predmet, pa kažu “dobro, pa prvi je put”. Mora se o nasilju govoriti u svim nivoima obrazovanja, od osnovne škole, pa do policijske akademije, da svi budu senzibilizirani za ova pitanja. Inače, samo ćemo se baviti posljedicama. Prevencija je ključna, bez toga nema ništa – kazala je dr. Spahić-Šiljak.

Sistemsko sluđivanje

Dr. Spahić-Šiljak smatra da djeca koja su bila izložena nasilju, da će i sama biti u prilici počiniti nasilje, ili da će postati žrtve.

– Potrebno je da dođemo na taj nivo da razumijemo šta je nasilje i da i mi sami ne sudjelujemo u tome. Zato što ćemo se na neku psovku ili ponižavanje nasmijati. Zato što ćemo mi te iste riječi koristiti. Od riječi sve počinje. Nasilje nikada ne kreće odmah da neko ubije nekoga. To se godinama odvija i to su procesi u kojima se potpuno razara ličnost. Znate li koje je prvo pitanje koje žene kada dođu u sigurnu kuću postave? “Da mi samo neko kaže jesam li ja luda.” – kaže dr. Spahić-Šiljak.

– Te osobe budu sluđene. To je sistemsko sluđivanje u kojem osoba više nije sigurna ni u šta. Ako se nasmije, nije sigurna je li dobro što se nasmijala. Ako je ozbiljna, nije sigurna. Ako se obukla ovako, nije sigurna je li dobro. Ako je izašla i pozdravila nekog, nije sigurna je li to dobro. Općenito se napravi takva situacija, da žrtve kada dođu u sigurnu kuću prvo pitaju “Jesam li ja luda”. Zamislite šta se događa s djecom. Imamo točak nasilja. Muška djeca koja su gledala nasilje imaju dobre šanse da postanu nasilnici. Čovjek koji je ubio ženu u Sarajevu, on je par godina bio u sigurnoj kući s majkom, prije dvadesetak godina. Niko ne uzima u obzir to. Njegova sestra je bila žrtva nasilja. Djeca ulaze u te krugove. To je naprosto nešto što se mora uzeti u obzir. Djeca koja žive u nasilnim porodicama, postaju žrtve, ili nasilnici i na tome se mora raditi – zaključila je za “Avaz” dr. Zilka Spahić-Šiljak.

Izvor: avaz.ba

The post Dr. Zilka Spahić-Šiljak: Mi smo kultura u kojoj je nasilje normalizirano do te mjere da ga ne vidimo appeared first on FER ŠKOLA.

Više na: https://tinyurl.com/kmzf4krj

“Pratim koliko god mogu svaki dan snimke od nezavisnih medija jer službeni državni mediji ignoriraju ta događanja. Desetljećima se nije dogodilo tako nešto. To je događaj vrijedan ne samo promatranja, već učenja”, smatra Raffai.

“U svijetu koji je zagađen ratovima dešava se jedan nenasilni otpor. Ti mladi ljudi stječu iskustvo koje im nitko neće moći oduzeti. To je iskustvo zajedništva i iskustvo odlučivanja.”

Tvrdi da je ignoriranje nametnutih hijerarhija tipično za nenasilni otpor: “On je moguć kada se oslobodite straha. Onda autoritarni režimi više nemaju čime vladati.”

“Car je gol. Više se ne može natrag. Car je pričao kako nije renovirana nadstrešnica pa su onda došli drugi dan inženjeri i rekli da to nije istina. Pa je pokazao neke fascikle, a odmah drugi dan su došli ljudi koji su rekli da to ne liči na njihovu dokumentaciju.”

“Ovaj nenasilni otpor želi promijeniti stanje koje je neizdrživo”, zaključila je.

The post Teologinja o prosvjedima u Srbiji: “Car je gol, više se ne može natrag” appeared first on FER ŠKOLA.

Možete nam se predstaviti, kako vi vidite sebe u feminizmu i koji su bili vaši počeci u feminizmu? Koji je bio glavni povod bavljenja istim?

Mogu početi možda najbolje od nekog ratnog perioda kada sam po prvi put osvijestila zapravo što znači biti feministkinja, jer za svakog je to različito. U tom periodu sam bila vrlo mlada osoba i s neke 22 godine znala sam da mnoge stvari ne štimaju i da nisu kako treba i smetala mi je nepravda i neravnopravnost, ali to nisam znala artikulirati na pravi način. Nisam znala kako to nazvati. I onda sam u toku rata, 1993. godine počela raditi u Medica Mondiale koja je došla u Zenicu da uspostavi prvu kliniku za žrtve i preživjele ratnog silovanja.

I radeći u psihosocijalnom timu, u to vrijeme susrela sam feministkinje iz Njemačke, Holandije, Italije i drugih zemalja. I onda sam naučila nešto o feminizmu, ali prije svega moj feminizam, mogla bih reći, da je proistekao iz ovog grassroot aktivizma. A moja angažiranost sa žrtvama i preživjelima rodno zasnovanog nasilja, prije svega ratnog silovanja, kako kroz Medika centar, tako i kroz Centar za istraživanje ratnih zločina. Dakle susret s tim ženama od kojih sam prikupljala izjave, zatim rad sa ženama koje su dolazile trudne u Centar, razgovori s njima, utjeha koju smo pružali, pokušaj da iz religijske perspektive pronađemo neke odgovore. Dakle, to su bili neki moji prvi počeci feminističkog osvještavanja. Dakle, to je bila jedna vrlo teška situacija, ali prilika kako za duhovno zrenje, tako da i za otkrivanje potencijala feminizma koji se meni već tada vrlo dobro uklapao u sve ono u što ja vjerujem kao muslimanka.

Vrlo je zanimljivo vaše viđenje feminizma. Kako vi vidite ove podjele u feminizmu koje imamo danas? Zašto se uopće moramo dijeliti ako se na kraju ipak borimo za ista prava? Kako vi to tumačite?

To je dobro pitanje zato što se mi dijelimo u svemu jel’, pa se dijelimo i u samim feminizmima, ali u svemu tome treba uzeti u obzir kontekste u kojima živimo i djelujemo. Također treba uzeti u obzir obrazovnu pozadinu i treba uzeti u obzir, kada govorimo o kontekstima, u kojem političko-ideološkom kontekstu mi živimo. Liberalni feminizam svoje korijene ima na zapadu i od Johna Stuarta Milla, Harriet Taylor Milla i drugih zagovornika i zagovornica se vrlo dobro uklopio u ono što je kapitalistička i market oriented ekonomija poslije zahtijevala.

Tako da se feministički zahtjevi uklapaju u postojeće društveno-političke sisteme. Pa se vi kao liberalna feministkinja možete boriti za jednaka građanska i politička prava za žene i muškarce, prije svega obrazovanje, pravo glasa, pravo da radite i tako dalje, ali ne postavljate pitanja temelja političkog konteksta u kojem djelujete, ne dovodite u pitanje kapitalizam. Međutim, radikalni feminizam je ipak šezdesetih godina postavio određena pitanja da se korjenite promjene ne mogu dogoditi ako se ne promijene društvene strukture koje ponavljaju nejednakost i prije svega, nejednakosti utemeljene na rodu.  I zbog toga su radikalne feministkinje bilo vrlo glasne šezdesetih godina govoreći da je patrijarhat ključni uzrok opresije i iskorištavanja žena i da bi se dokinuo bilo koji oblik rodne dominacije i eksploatacije isključenja, potrebno je zapravo raditi na razgradnji patrijarhalnog sustava i društveno-političkih sistema u kojima se djeluje. Ali to znači zapravo da zadirete u poluge moći i to je vrlo opasno.

S treće strane, kada govorimo o našim kontekstima ovdje na Balkanu, u Jugoslaviji, gdje se razvijao socijalistički, a ponegdje u ovim komunističkim zemljama i marksistički feminizam, dakle, tu je bila neka kombinacija aspekata marksizma i feminizma, ali tu su više fokusi bili na ovim ekonomskim, socijalnim pravima, ne na građanskim i političkim. I vi danas kada slušate žene koje su živjele u tom periodu kažu da im je bilo dobro jer su one bile ekonomski i socijalno zbrinute, imale su besplatno obrazovanje, zdravstvenu skrb, mogućnost da rade i djeluju i nisu se previše onda interesirale za za građanska i politička prava, iako su mogle biti politički angažirane.

I naravno u socijalizmu se veliki fokus stavljao na rodnu nejednakost u odnosu na klasu. Dakle, naglašavana je ravnopravnost svih radnika i radnica, drugova i drugarica. Dakle, klasa je bila ključna dok se to recimo u liberalnom feminizmu ne problematizira uopće. Ali kada su nam devedesetih došle promjene, nama se urušava ovaj socijalni i ekonomski aspekt, dolazi nam liberalni feminizam i zapravo mi počinjemo fokus stavljati na građanska i politička prava, a zaboravljamo na ova ekonomska i socijalna jer bez ova 4 prava: građanska, politička, ekonomska i socijalna nema ravnopravnosti. Pogotovo je ženama to važno, jer one u konačnici najviše brinu za obitelji, za djecu i najveći teret tih obveza podnose u privatnom životu.

Zašto Balkan mrzi žene i je li ta mržnja svojstvena samo Balkanu?

Mizoginija nije specifica diferentia Balkana, već je nažalost prisutna u svim društvima, samo što njene forme mogu biti eksplicitne ili implicitne i što se u razvijenijim društvima danas strože sankcioniraju posljedice mržnje prema ženama. Balkan se često predstavlja kao mračno mjesto, poluperiferija Europe, kulturološka drugost i drugorazrednost, margina i granica između Istoka i Zapada, islama i kršćanstva, socijalizma i kapitalizma, autokratskih režima i demokracija, potlačenosti i slobode. Ovakvo pozicioniranje Balkana kao mjesta nasilja, nazadnosti i neslobode imalo je i ima utjecaja i na to kako se doživljava rodna ravnopravnost i položaj žene na ovim prostorima.

Balkan ima svojih proturječnosti i problema, ali je primjerice rodna ravnopravnost nakon Drugog svjetskog rata bila u mnogim aspektima bolje riješena nego u Zapadnoj Europi i Americi gdje još uvijek žene u prosjeku zarađuju 20% manje od muškaraca na istim poslovima. Dakle, slika je mnogo kompleksnija i zahtjeva dublju analizu, ali i da se uzme u obzir da je krajem 20. stoljeća prostor Balkana pogođen stravičnim ratovima i razaranjima što je ostavilo i velike posljedice na mentalno zdravlje ljudi, što se često zanemaruje. Problem mizoginije je staro pitanje i uvijek ga treba promatrati u intersekciji s rodnim stereotipima, seksizmom i odnosima moći u društvu. Mizoginija počiva na rodnim stereotipima i usmjerena je specifično protiv žena samo zbog toga što su žene.

Još veći je problem kada se mizoginija internalizira pa onda žene perpetuiraju naučena seksistička ponašanja prema drugim ženama što omogućava patrijarhalnom sustavu da opstaje i bez prisustva muškaraca. Općenito je primjetno da u patrijarhalnim kulturama, kada su žene ugnjetavane strukturama moći i normama koje promoviraju i održavaju rodnu neravnopravnost, one često nastavljaju ugnjetavati druge žene. Ako pogledamo medije, posebno društvene mreže na Balkanu uočavamo da je mizoginija toliko prisutna u načinu razmišljanja ljudi a posebno u re-viktimizaciji žena koje su već pretrpjele rodno zasnovano nasilje.

Dobar primjer je recimo slučaj glumice Milene Radulović iz Srbije nakon čega je pokrenuta platforma pod nazivom „Nisam tražila“ u Bosni i Hercegovini kako bi žene mogle dijeliti svoja svjedočanstva i iskustva nasilja koje su doživjele. Naime kada je ova glumica optužila glumca Miroslava Aleksića za silovanje, umjesto razumijevanja i podrške, pokrenuta je medijska hajka na nju, jer tko je ona da dovodi u pitanje autoritet velikog glumca. Komentari koji su se mogli vidjeti na društvenim mrežama, poput: „Da se nije skinula, ne bi bila napastovana“ i slično, samo pokazuju dokle mizoginija seže i koliko je zapravo teško ženama u javnom prostoru opstati, a pogotovo ako se usude progovoriti o nasilju. Presumpcija je da će svaka žena koja ima karijeru, posebno u svijetu showbizza napraviti sve da bi uspjela, a to znači da će koristi svoju seksualnost za manipulaciju muškarcima.

Nekako se na Balkanu i dalje promiče stereotip da su takve žene a priori promiskuitetne, odnosno lakog morala te da same traže da budu seksualno napastovane, jer se oblače provokativno i jer žele raditi poslove za koje se i dalje smatra da su isključivo “muški poslovi”. U takvom nakaradnom načinu razmišljanja „pravo muško“ neće odbiti priliku za seks pa makar to značilo da će iskoristiti poziciju moći s koje može kontrolirati i ušutkivati žrtve. To je ono što se često događa da su žrtve prestravljene i što nemaju povjerenja u društvo da će ih podržati i da će im vjerovati, pa zbog toga i šute. Užasno je da se još uvijek smatra da su žene krive za ono što im se dogodi, jer su se navodno mogle braniti i jer su mogle govoriti o tome ranije, a zapravo kada god žena progovori ne nailazi na razumijevanje već na osude i moraliziranje.

Razlika između Balkana i razvijenijih zapadnih zemalja je tu tome što će posljedice mizoginije biti sankcionirane, o čemu svjedoči i osuda silovatelja Harveyja Weinsteina u Americi. Kod nas se silovatelji uvjetno kažnjavaju ili dobiju minimalne kazne zatvora, novčane kazne ili uopće ne budu procesuirani, što onda ohrabruje nasilnike da ubijaju žene, pa nažalost svjedočimo velikom broju femicida u svim našim zemljama na Balkanu. Pa čak i nakon što ubiju žene, muškarcima se traže olakotne okolnosti, primjerice da je bio dobar otac i/ili da je volio sviju suprugu, pa mu to onda daje zapravo da odlučuje o njenom životu i smrti. Na ovim pitanjima trebamo još mnogo raditi, jer živimo u kulturi koja je normalizirala sve vrste nasilja do te mjere da smo oguglali i da ne činimo dovoljno da ga preveniramo i osudimo na pravi način. Nasilje se i dalje smatra privatnim problemom žene, a ne ozbiljnim društvenim, zdravstvenim i ekonomskim problemom.

Ne samo da se nasilje u obitelji smatra privatnim problemom, nego smo i kod drugih stvari poprilično pasivni i zatvaramo oči. Recimo kada vidimo političku situaciju i nefunkcionalne institucije, kako je moguće da građani BiH i dalje trpe i da nije već izbila revolucija? 

Bosna i Hercegovina jeste nefunkcionalna država sa ustavno-pravnim uređenjem koje ne bi funkcioniralo ni u jednoj europskoj zemlji, ali građani i građanke su iscrpljeni višedesetljetnim etno-nacionalističkim politikama koje profitiraju na podjelama i drže ljude kao taoce. Zbog toga posebno mladi odlaze jer shvaćaju da ništa ne mogu promijeniti, a kada se i pobune onda budu stigmatizirani i proganjani, izgube posao, ili ako imaju privatni posao ne mogu opstati što zbog velikih poreza što zbog političkih pritisaka.

Nadalje, da bi građanstvo moglo dizati revolucije, potrebno je imati izgrađenu političku kulturu s građanskom odgovornošću, a toga u BiH nedostaje. O problemima se govori u kuloarima i kafanama, a nema spremnosti za građanske proteste jer su mnogi protesti propali ili zloupotrebljeni za određene političke ciljeve. Građani i građanke su izvarani, nemaju povjerenja u institucije, a i sami često i svjesno i nesvjesno podupiru korupciju. Ako u jednoj zemlji kriminal i korupcija nisu sankcionirani i ako vladajuće političke elite održavaju status quo zarad vlastitog profita, onda je teško očekivati da će osiromašeni, razočarani i politički nezreli građani i građanke moći napraviti promjene u ovakvoj etno-nacionalno konstruiranoj demokraciji.

Umjesto pobuna i revolucija ljudi trpe i biraju ostati u zoni vlastitog komfora, jer je tako lakše, neće biti proskribirani, osuđivani i neće trpjeti posljedice. Intelektualci i intelektualke također prave samocenzuru i dozirano daju izjave u javnosti. Vrlo je malo društveno angažiranih intelektualaca koji bi trebali biti predvodnici promjena, jer na koncu sve počiva na dobrim idejama koje mogu pokrenuti ljude, dati im nadu i svrhovitost. Bojim se da u Bosni i Hercegovini ljudi žive u beznađu, nemaju prave putokaze i ideje koje će ih pokrenuti iz ustajalog blata etno-nacionalizma pa onda odbijaju baviti se politikom prepuštajući tako vlast nesposobnim i koruptivnim pojedincima koji gledaju samo svoje trenutne interese. 

Vidite li možda radikalizaciju u BiH društvu?

Radikalizacije u BiH društvu postoji kao i drugim društvima, ali ne u smislu kako se nastojalo prikazati da postoje kampovi za obuku terorista. Sigurnosne agencije su opovrgnule takve izjave kojima se BiH muslimani namjerno nastoje prikazati kao teroristi. Povećan broj žena koje nose hidžab ili muškaraca koji nose brade za neke na Zapadu je odmah znak radikalizacije. Čini se da je na Zapadu dobar i prihvatljiv samo onaj musliman i muslimanka koji ne prakticiraju religiju. Često sam se i sama susretala s izjavama i to obrazovanih ljudi koji su mu prilazili nakon predavanja na sveučilištima govoreći da im je drago da su upoznali normalnu muslimanku. Odgovorila bih da mi je drago ali da bih voljela da mi kažu kako izgleda ona muslimanka koja nije normalna, nakon čega bi se izvinjavali shvaćajući zapravo koji stereotip su potvrdili svojom izjavom. Normalna muslimanke je za njih očito ona koja je bijela, ne nosi tradicionalni hidžab, već stajliš turban, govori engleski i znanstvenica je. To odstupa od ustaljenog stereotipa potlačene i nepismene muslimanke.

Što mislite o moliteljima na trgovima u Hrvatskoj i protuakcijama u smislu prava na slobodu izražavanja vjerske, političke i ostale misli?

Svi građani i građanke trebaju imati slobodu izražavanja religijskih, političkih i drugih uvjerenja, međutim, ovo što rade molitelji je zloupotreba religije. Nitko im ne brani da se mole u crkvi i u svojim kućama, ali da zauzimaju javni prostor tražeći duhovni autoritet u obitelji u jednoj demokratskoj zemlji je izigravanje s Bogom i religijom, ali i narušavanje temelja sekularnog društva. Javni prostor je zajednički i nitko nema pravo nametati drugima svoj svjetonazor koji u ovom slučaju promovira rodne hijerarhijske odnose, podređenost žene autoritetu muža i tradicionalne rodne uloge. Ako netko želi takve odnose neka ih uređuje u svojoj kući, a ne da zloupotrebljavajući javni prostor nameće svoj model obiteljskih odnosa.

Na koncu, molitva treba biti stvar srca i duše koji uspostavljaju komunikaciju s Bogom zarad vlastitog mira i mira drugih ljudi koji nas okružuju, a ne da molitva bude alat kojim će se zastrašivati drugi ljudi. Bojim se da ovdje nije riječ o vjeri i duhovnosti, već i politički motiviranim akcijama kojima se mobiliziraju i homogeniziraju ljudi oko jednog svjetopogleda s tendencijom nametanja istog ostatku društva.

Ovo što se događa u Hrvatskoj je refleksija antirodnog pokreta iz Amerike čiji se talasi intenzivno šire Europom posebno u zadnje dva desetljeća polarizirajući javnost preko rodnih pitanja. Naturalizacijom rodnih uloga, odnosno naglašavanjem posebne prirode žene i muškarca zahtijeva se održanje patrijarhalnog sustava vrijednosti u kojem dominira muškarac kao „prirodno“ predodređen da vlada i da bude glava obitelji, a žena je tu da mu služi i da sebe da za obitelj, jer je to njeno prirodno i bogomdano poslanje.

Proponenti antirodnog pokreta koriste kvazi-znanstvena istraživanja, a posebno ona o mozgu koja su davno nadvladana kako bi pokazali da žene i muškarci nisu samo fizički različiti, već da biologija utječe i na njihove psihološke, kognitivne i mentalne razlike. Budući da većina ljudi ne čita i vrlo opskurno poznaje pitanja roda i spola, onda je lako manipulirati tendencioznim izjavama da rodna ravnopravnost uništava, obitelj, zajednicu, državu i „prirodni“ poredak stvari.

Zapravo nas najviše uništava patrijarhat koji opravdava nasilje nad ženama, djecom i manjinama i u kojem su odnosi moći postavljeni tako da se ne dovodi u pitanje konstruirani “prirodni” ili bogomdani autoritet muškarca. 

U Bibliji niti u Kur’anu nigdje ne postoji opis muške i ženske prirode, niti je muškarac označen kao autoritet, već je čovjek, a to uključuje žene i muškarce, prihvatio odgovornost da bude namjesnik odnosno namjesnica na Zemlji i da odgovorno upravlja, a ne da pohlepno izrabljuje druge ljude, životinje i prirodu.

Ovo čemu danas svjedočimo i na koji način etno-kapitalizam uništava ljude i prirodu kroz javne pedagogije okrutnosti te razvlašćivanje ljudi je pokazatelj novih oblika kolonijalizma i porobljavanja. Kroz posvemašnju komercijalizaciju sve se obesmišljava, a onda se žene krive za sva zla svijeta, jer kad bi samo  one prihvatile tradicionalne rodne uloge, navodno bi svijet funkcionirao kako treba.

Nažalost, ljudi su pogubljeni i usisani u korporativni kapitalizam i nisu u stanju vidjeti kako se zamagljuju strukturalni oblici nasilja, posebno nad ženama i manjinama stavljajući u prvi plan očuvanje tradicionalne obitelji. Nema kritičkog osvrta na tradicionalnu obitelj u kojoj je nasilje integralni dio života i u kojoj je žena morala trpjeti i ostajati u nasilnoj zajednici jer nije imala izbora. Danas ga barem donekle ima, pa može birati da ne trpi.

Što je po vama razlog zašto se „normalni“ vjernici sa zdravim stavovima ne suprotstave ekstremima?

Pitanje je što su “normalni“ vjernici i vjernice i bojim se da na to nemam odgovor. Možda je bolje govoriti o vjernicima i vjernicima koji su umjereni u svojoj praksi i ne nastoje je nametati drugima. Mislim da većina vjernika i vjernica nisu ekstremni ali da smatraju kako to nije njihov posao uvjeravati nekoga da ne treba na taj način iskazivati svoja religijska uvjerenja. Na koncu, pitanje je i kako se suprotstavljati, treba li izlaziti na ulice kao što to neki i čine ili ignorirati?

Javni prostor je zajednički i ako se dopusti da ga zaposjednu ljudi koji propagiraju jednu ideologiju, onda se može očekivati da ta ideologija sutra bude zakon u državi. Važno je suprotstavljati se ekstremima svim demokratskim sredstvima i ne dozvoliti da manjina ekstremista govori u ime većine. Međutim, ako većina bude tiha i bez glasa u javnom prostoru može se dogoditi da glasna manjina zauzme sav prostor i da se jednog dana probudimo i vidimo takve ljude na vlasti koji će donositi zakone kojima će se ograničavati i/ili ukidati zagarantirana prava i slobode.

Čini mi se da to upravo gledamo, primjerice u Poljskoj imamo jedan od najstrožih zakona o abortusu u Europi, a u pojedinim saveznim državama u Americi je abortus zapravo gotovo u cijelosti zabranjen, osim nekih iznimaka.

Nešto ranije ste nam rekli da ste radili sa žrtvama silovanja, vidimo da se tek sada o silovanju kao ratnom zločinu počinje više progovarati, a živimo u 2024. godini, dok je silovanje metoda rata otkad je osvajanja. Možete li nam reći više o tome te o svom iskustvu rada u tom području?

Silovanje je stravičan zločin u ratu i sredstvo koje se koristi da porazi neprijatelja. Žensko tijelo se doživljava kao posjed obitelji, muškarca, zajednice i nacije i kao takvo služi etno-nacionalnim ciljevima. Tako može služiti kao slava nacije kroz simbole majke nacije, spasiteljice nacije, etičke paradigme, ali i kao posrnule Madone koju svi odbacuju jer ne žele podsjetnik simboličkog poraza nacije. 

Politike tijela su vrlo važne u analizi zločina silovanja u ratu, jer se muško tijelo koristi kao oruđe rata kojim se fizički impregnira žensko tijelo neprijatelja, čime se postiže društveni poraz i simbolička smrt druge etnije i nacije. Zločini oskvrnuća ili sramoćenja uključuju i silovanje kojim se želi izazvati sram i poniženje kod žrtava i žena i muškaraca. Silovanje snažno utječe ne samo na fizičko zdravlje žena i muškaraca, već i na njihovo mentalno zdravlje, njihov cjelokupan identitet.

Silovanjem se demonstriraju odnosi moći preko impregniranih ženskih tijela koja su prisiljena rađati djecu i živjeti s bolom što zbog proživljenog zločina što zbog odbacivanja i stigme. Većina žrtava zbog toga i ne prijavljuje silovanje, jer je teško nositi se sa stigmom, etiketiranjem i odbacivanjem. Posebno je teško onim ženama koje su morale roditi djecu, a bile su podsjećane da će rađati djecu koja će naslijediti mržnju svojih očeva. Kroz ovakve izjave se vidi da se odnosi moći nasljeđuju s oca na sina i da se kroz silovanje nastoji ostvariti dominacija nad cijelim narodom.

Moj rad sa silovanim ženama u ratu u BiH bio je vrlo bolno iskustvo iz kojeg sam naučila mnogo o traumi i kako pomoći osobama koje su preživjele najteže zločine. Počela sam raditi u Medica Zenica,  prva klinika za preživjele ratnog silovanja koju je uspostavljena uz pomoć feministica iz Njemačke, Italije i Nizozemske. One su imale senzibiliteta da psihosocijalni tim uključi i religijsku perspektivu pa sam tako kao mlada osoba bila u situaciji istovremeno i da učim i pomažem drugima. Naravno, nitko nas nije mogao pripremiti da odgovaramo na vrlo teška pitanja silovanih žena, kao što su: zašto ja, jesam li grješna, da li me Bog kaznio za nešto što sam učinila, što ću s djetetom koje se treba roditi i brojna druga pitanja.

Naravno, odgovora na ova pitanja nije bilo i jedino što sam mogla je slušati, biti tu za njih i govoriti im da to nije njihova krivica i da ih Bog ne kažnjava ni za što. U većini slučajeva osobe koje su pretrpjele nasilje žele da ih se sasluša, da znaju da imaju nekoga tko je tu za njih i da dobiju duhovnu potporu ako je trebaju. Vjera je mnogim ženama bila važan mehanizam nošenja s traumom pa je važno da se teolozi i teologinje pripremaju za to da budu u stanju slušati i pomoći u takvim situacijama.

Što mislite, gubimo li sekularna društva, a s njima i izborena prava žena?

Čini se ponekad da je to tako, i da se zaista dovode u pitanju izborena prava žena. Sve ovo što se događalo i događa od 1990-ih naovamo govori u prilog tome. Naime, nakon prvih demokratskih izbora žene su doslovno pometene s političke scene u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije. Često naglašavam kao važnu činjenicu da je od 24% žena u politici ostalo 2-4%, ovisno o razini vlasti. Sjećam se da je u Parlamentu Federacije BiH 1996. godine bila samo jedna žena i da nam je trebalo dosta vremena da preko kvota i rada na terenu povećamo taj postotak.

Također ako pogledamo na koji način se zloupotrebljava religija u antirodnom pokretu u Americi, Zapadnoj Europi, Hrvatskoj i ostatku Balkana, jasno je da se dovode u pitanje postulati odvojenosti crkve i države. Izborena građanska i politička prava, uključujući i  reproduktivna prava se ne smiju dovoditi u pitanje. Ženama se osporava pravo na kontracepciju i abortus na temelju religijskih normi što je nedopustivo u sekularnoj državi. Ako netko u svom religijskom svjetonazoru smatra da je abortus grijeh, neka se drži toga, nitko mu/joj to ne smije braniti, ali nametati svoj svjetonazor ostatku društva je neprihvatljiv. Na koncu, kao građani i građanke sekularne države svi plaćamo poreze i važno je da državne institucije budu na raspolaganju svima i onima koji slijede svoje religijske svjetonazore i drugima koji nisu religiozni.

Kao osoba koja se dugo bavi temom feminizma, mislite li da feminizam danas ima iste temelje kao u svojim počecima ili neki ljudi ipak danas namjerno to izvrću u društvu?

Mislim da zbog nerazumijevanja i vrlo slabog poznavanja feminizma, što feminizam zapravo jest, da je to borba protiv svakog vida diskriminacije, opresije, eksploatacije, isključenja. Da ljudi pogrešno razumijevaju feminizam i da se orkestrirano radi na tome da se feminizam prikaže kao velika prijetnja opstanku čovječanstva, tradicionalnih odnosa i obitelji. I možda je to zbog toga. Tako da u ovim borbama koje vidimo danas kroz antirodni pokret, da se ospori sve ono što su tekovine feminizma u zadnjih 200 godina postigle, vidimo nastojanja da se neke stvari vrate na stare postavke.

Ako pogledamo što su bili feministički zahtjevi primjerice sredinom 19. stoljeća kada žene, recimo sufražetkinje, Elizabeth Cady Stanton, izlazi sa svojom deklaracijom o sentimentima, pa žene u drugim dijelovima zapadne Europe ili žene na istoku koje organiziraju svoje feminističke organizacije i počinju tražiti svoja prava za obrazovanje, rad i političku participaciju.

Dakle mi danas formalno imamo većinu ovih prava zagarantiranih zakonima, međunarodnim normama i standardima. Od 1948. otkada je usvojena Opća deklaracija o ljudskim pravima pa do danas na stotine međunarodnih konvencija, deklaracija, rezolucija i drugih dokumenata je usvojeno, a kojima se garantiraju jednaka prava, ravnopravnost spolova, gender mainstreaming pa onda imamo milenijske ciljeve i slično. Sve su to i kod nas zemlje potpisale i prihvatile.

Međutim, problem je danas življenja feminizma, što je on izgubio dah i izgubio se u cjelokupnoj ovoj konzumerističkoj trci i borbi za opstanak te u oceanu informacija koje posredujemo jer smo svi bombardirani nizom informacija na dnevnoj bazi. Još ako su one posredovane tako da vam se određen fenomen ili pokret, ideja, kao što je feminizam, predstavi na pejorativan način, ljudi više nemaju vremena to propitivati, čitati ozbiljne tekstove pa da barem razumiju pozadinu svega toga nego prihvaćaju vrlo pojednostavljena objašnjenja. I onda naravno imaju negativan odnos prema feminizmu. I zato feminizam danas mora biti bitke za koje smo mislile da smo ih već završile. Dakle, mi se ponovno vraćamo na određene stvari za koje smo mislile da smo s njima završile kao što su reproduktivna prava.

Koliko je religija pomogla ili odmogla na tom putu borbe za ženska prava?

Ovisi o kome govorimo, a meni je recimo puno pomogla. I brojnim drugim ženama. Ali isto tako ne smijemo zanemariti činjenicu da religija ima ambivalentnu ulogu. Ona može biti pokretač progresivnih promjena, ali isto tako može biti uzrok retrogradnih tendencija u jednom društvu, ovisno o tome tko je na čelu crkava i vjerskih zajednica, kakvi su ljudi, kakve politike imaju, kakve interpretacije religijskog naslijeđa nude.

Ako su oni konzervativni, ako su politizirani i ako su uz strukture moći, onda će ih biti teško imati na strani rodne ravnopravnosti, međutim, evo ima i pozitivnih primjera. Recimo u Bosni i Hercegovini imamo crkve i vjerske zajednice u zadnje vrijeme uključene vrlo jasno i glasno protiv rodno zasnovanog nasilja, što je jedan pozitivan primjer. Naravno, to ima određenih pitanja oko kojih još uvijek crkve i vjerske zajednice imaju stavove koji su u suprotnosti s feminističkim zahtjevima, pogotovo kada su reproduktivna prava u pitanju i tu se mora otvarati dijalog.

Jer nisu ni svi ljudi unutar crkava i vjerskih zajednica protiv ravnopravnosti, ali je pitanje na koji način se to razumije i koliko zapravo crkve i vjerske zajednice trebaju imati upliva u zakonodavstvo sekularnih država. Po mom sudu ne bi trebala imati nikako, jer smo svi mi, građani i građanke, neovisno jesmo li religijski orijentirani ili ne, platiše poreza državi. Trebamo imati jednaka prava i pristup zakonskim pravima, da dobijem određene usluge koje želimo iako se to kosi s nečijim svjetonazorima. Dakle, mi ne smijemo naše vlastite svjetonazore nametati kroz zakone u sekularnim državama.

Što bi rekli koja je vrste feminizma prevladavajuća na području Balkana danas? I zašto se toliko ograđujemo od radikalnog feminizma, ako u toliko slučajeva vidimo da bi nam upravo taj radikalni feminizam s kraja 60-ih pomogao promijeniti strukture moći danas?

Od radikalnog feminizma se ograđujemo najviše zato što je on shvaćan i još uvijek se shvaća u onom pejorativnom smislu da je feminizam borba žena protiv muškaraca – ružnih, brkatih žena koji hoće da dođu na vlast i da unište muškarce. To znači da unište obitelj, da unište naciju, državu i tako dalje. Dakle, njima se svašta stavlja na teret i kad ste vi tako etiketirani, onda naravno da postoji otklon i odmak od radikalnog feminizma. Ono što bih kod nas mogla prepoznati, recimo na Balkanu, je neka kombinacija feminizama.

Ono za što se ja zalažem je intersekcionalni feminizam. Da se dakle uzmu u obzir različiti aspekti života, kontekst i da se prepoznaju osobna iskustva žena, a to opet ovisi o našoj etničkoj pripadnosti, našem socijalnom i ekonomskom statusu, a da ne govorimo o invaliditetu, seksualnoj orijentaciji, nekim drugim faktorima. Dakle, važno je uključiti raznolike glasove i zato je bitan ovaj intersekcionalni feminizam, pogotovo da žene koje dolaze iz manjinskih grupa imaju svoj glas i da njihova perspektiva bude uključena.

Mi imamo također liberalnog feminizma koji je najviše zastupljen u NGO sektoru zato što je uvjetovan donorskim sredstvima koja dolaze prije svega sa zapada i u čije programe su involvirane liberalne feministkinje koje i dalje inzistiraju na građanskim političkim pravima, brojevima, impaktima i tako dalje, a zanemaruje se onaj dublji sloj.

Dakle, da se pogleda problem iz više uglova, intersekcionalno, jer nije isto biti žena u Norveškoj, Bosni i Hercegovini, u Njemačkoj ili u Bugarskoj. Naravno da imamo i radikalnih feministkinja, određene feminističke grupe koje su vrlo, vrlo glasne, jasne da svoj feminizam manifestiraju kroz vrlo jasnu kritiku struktura patrijarhata, vrlo jasne zahtjeve za borbu protiv nasilja nad ženama, femicida itd. Tako da bih ja rekla da što se tiče Balkana mi imamo isprepletenost više feminističkih pravaca i pristupa, ali mislim da bi ovaj intersekcionalni pristup bio ponajbolji, jer on zapravo nam daje mogućnost da uključimo što više raznolikih glasova.

Možete li nam reći više o imidžu islama u zapadnom svijetu koji se svodi na to da svi oni nose prsluke s eksplozivom?

Slika muslimana u svijetu je nažalost stereotipna i puna predrasuda koje svoju genezu imaju duboko u povijesti susreta kršćana i muslimana predstavljajući muslimane kao teroriste, nasilnike, barbare, nepismene i kulturno zaostale. To je posebno intenzivirano nakon 11.9.2001. Anti-muslimanski sentimenti i propaganda se mogu promatrati dvojako: kao strateški i populistički. Strateški su posebno vidljivi od kraja 1970-ih i Iranske revolucije kada se Zapad sukobljava sa zemljama Bliskog istoka u vezi s naftom, proizvodnjom nuklearnog oružja i terorizma. Nakon kolonijalizma, Zapad neprestano izrabljuje resurse Afrike i Azije pa se zbog toga javljaju politički otpori vesternizaciji i neokolonijalizmu.

Populistička propaganda dolazi kao reakcija na povećan broj migranata muslimana na Zapadu što se ogleda u rasizmu i otporima religijskim normama, a posebno pokrivanju muslimanki. Tako se populistički argumenti mogu pronaći u zabrani pokrivanja u školama i državnim institucijama što su desničarske populističke partije vješto koristile u svojim izbornim kampanjama.

Islam se često predstavlja kao prijetnja zapadnim sekularnim vrijednostima koristeći pojedine radikalizirane grupe muslimana kao izgovor za marginaliziranje svih kao problematičnih i nesposobnih da pomire svoju religiju sa sekularnim demokratskim društvima. Iako postoje radikalne grupe muslimana koje bi doslovno tumačile i primjenjivale šeri'at, Božji zakon, većina muslimana nije radikalna i vrlo dobro pomiruje svoju religiju sa demokracijom. U Kur'anu se nigdje ne spominje određen oblik vladavine, ali su muslimanski pravnici raspravljali o političkim sustavima koji su prihvatljivi na temelju poruka Kur'ana.

Posebno su naglašavali vrijednosti pravde kroz društvenu suradnju i uzajamnu pomoć, uspostavu neautokratskog, savjetodavnog načina upravljanja ali i institucionalizaciju milosrđa i suosjećanja u društvenim interakcijama. To onda znači da muslimani i muslimanke mogu živjeti i podržavati one oblike vladavine koji promoviraju ove vrijednosti. Do sada su demokratski sustavi pokazali da promiču ove vrijednosti, a da autokratski i autoritarni koji nažalost prevladavaju u najvećem broju zemalja koje imaju predznak islamske, zanemaruju ključne principe islama: pravda uokvirena milosrđem i suosjećanjem.

To znači da su za imidž muslimana na Zapadu odgovorni i sami muslimani. Iako postoji sustavna propaganda koja rezultira islamofobijom, muslimani ne smiju dozvoliti da islam uzurpiraju radikalne grupe koje rade za tko zna čije političke interese. Ako se pogleda kakva zla su počinile radikalne grupe ISIL-a, jasno je da su najviše naštetile muslimanima i da potiču ubojstva i uništavanje samih muslimana, o čemu se malo u javnosti govori.

Najbolji lijek za suzbijanje stereotipa je edukacija i dijalog, jer bez toga obični ljudi konzumiraju vijesti koje su pune predrasuda i najčešće promiču monolitnu homogenu sliku o muslimanima.

Kada je riječ o islamu i ženama – koje su česte zablude? Na primjer, nošenje hidžaba i nikaba? Mislite li da je društvo licemjerno jer im smeta hidžab, a ne i neki šešir?

Naravno, postoje dvostruki standardi, i kada je riječ o muslimankama nitko ih ne pita što one žele. Mnoge sekularne feministice smatraju da dress-code pokrivanja tijela ne može nikako biti slobodan izbor žene. Razumijem donekle taj argument kada se radi o društvima u kojima se zakonima i društvenim pritiscima nameće ženama takva vrsta izbora, kakav je slučaj s nekim islamskim zemljama. Međutim, muslimanke na Zapadu pa evo i u BiH slobodno odlučuju nositi hidžab i onda se njihov izbor ne prihvaća kao sloboda, jer eto mora da ih je netko nagovorio ili primorao.

Želim reći da postoji društveni pritisak i na Istoku i na Zapadu i da nema pune slobode da žena odluči kako će se odijevati. Dakako, hidžab kao i drugi manifestni dijelovi prakticiranja islama mogu biti politizirani i iskorišteni u političkim borbama za i protiv vesternizacije i modernizacije. Važno je da muslimanka ima slobodu nositi ili ne nositi hidžab i odlučiti je li to jedini način izražavanja principa čestitosti koji su obavezni kultivirati i muškarci i žene. 

Svaka vrsta pritiska, nametanja i isključenja je problematična. Takvih slučajeva nažalost imamo i u BiH, jer je nedavno Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio odluku da isključenje Emele Mujanović iz Oružanih snaga BiH ne predstavlja kršenje Ustava BiH. Tako jedna muslimanka koja svojom voljom nosi hidžab ne može raditi u pojedinim institucijama države i to se ne smatra kršenjem njenih ustavnih i zakonskih prava da slobodno ispovijeda svoju vjeru.

Bit će potrebno još mnogo razgovora i senzibilizacije javnosti o ovim i drugim pitanjima, jer religija više nije privatna stvar, već osobna, a to znači da se u javnom prostoru mora pronaći način kako akomodirati različite religijske prakse, uključujući i pokrivanje muslimanki.

Pred kraj, voljela bih da spomenemo FER školu i htjela bih čuti vaš dojam koliko vidite pomak nastavno na generacije koje su pohađale FER školu? Kako zamišljate budućnost FER škole?

Nakon četiri godine mogu reći da da sam stvarno sretna i zadovoljna da smo uspjeli privući ogroman broj, ne samo studentica i studenata iz regije, od Slovenije, Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije, nego i nastavnog osoblja. I da smo iz pandemije izvukle ono najbolje. Dakle kada nismo znali što raditi, mi smo u pandemiji pokrenule ovu školu i evo razvile ju u nešto što je postalo sada sveučilišni program na Sveučilištu u Sarajevu. I što će, nadam se i ostati kao takav program u kojem će se moći raspravljati o određenim pitanjima i temama za koje nema mjesta, na žalost, unutar crkava i vjerskih zajednica.

Dakle, ova škola je jedna vrsta alternative, sigurnog prostora u kojemu možete raspravljati na akademski način o bilo kojem pitanju koje u sebi ima intersekciju religije, roda, izgradnje mira, rodno zasnovanog nasilja, politike, filozofije. A to je kod nas posebice važno zato što je religija na ovim prostorima vrlo bitan faktor identiteta. I ona se preklapa s našim etničkim identitetima i vrlo je često zloupotrebljavana, politizirana tako da je važno raditi na toj dekonstrukciji i spašavati religiju od politike, odnosno ne dopustiti da božanska poruka bude oteta od strane pojedinih grupa, pa čak i pojedinih grupa unutar crkava koje ne dozvoljavaju pluralitet mišljenja i pluralitet tumačenja.

Što se tiče budućnosti, to će ovisiti o mnogim faktorima i nama svima koji smo tu uključeni, o vama mladima koji dolazite iza nas, koliko ćete željeti održati jedan takav vid edukacije, koliko ćete ga smatrati potrebnim, hoćemo li doći do stupnja da smatramo da smo određene teme solvirale i da više ne moramo raspravljati o njima. Ja se bojim da nećemo još dugo, ali o ovim stvarima u narednim godinama će itekako trebati razgovarati, tražiti rješenja i imati argumente da nas ne pometu antirodni vjetrovi i oblaci koji su se dobrano nadvili nad ovim prostorima.

Na tom tragu, što bi bila neka vaša osobna poruka koju biste poručili ženama današnjice?

Sada si me zatekla s ovim pitanjem. Ali poručila bih ono što uvijek i sebi kažem – ako vjeruješ u nešto, vjeruješ da je nešto ispravno, vjeruješ da ne bi željela biti u situaciji da te netko diskriminira, zlostavlja, da netko koristi tvoje resurse i na njima ima profit, da te netko isključuje, da se tvoj glas ne čuje, onda se angažiraj i govori jasno i glasno protiv nepravde, isključenja i eksploatacije. I zahtijevaj jednaka prava, ništa manje, ništa više, ali jednaka prava i mogućnosti za sve žene i muškarce jer tako jedino možemo graditi društvo u kojem ćemo partnerski djelovati.

Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Foto: privatna arhiva, pexels, klix.ba, zagreb.info, Faktiv, SIPA

The post “Orkestrirano se radi na tome da se feminizam prikaže kao velika prijetnja opstanku čovječanstva” appeared first on FER ŠKOLA.

Irmtraud Fischer od listopada 2022. radi kao profesorica na Institutu za klasiku Sveučilišta u Grazu. Prije te pozicije bila je profesorica znanosti Staroga zavjeta od 2004. do 2022. Bila je također prorektorica za istraživanje i trajno obrazovanje na Sveučilištu od 2007. do 2011. godine. Godine 2017. počašćena je titulom Dr.h.c.phil. na Sveučilištu u Gießenu, Njemačka. Bila je gostujuća profesorica u Marburgu/Lahnu, Beču, Bambergu, Jeruzalemu i Rimu. Nositeljica je nagrade Gabriele Possanner (2022.) za životno djelo u području rodnih istraživanja federalnog ministarstva obrazovanja, znanosti i istraživanja u Austriji, te mnogih drugih nagrada i priznanja. Prva je žena u Austriji s postignutom habilitacijom (1993.). Također je glavna urednica međunarodnog višejezičnog projekta “Biblija i žene”.

Jedna ste od ključnih gošći na međunarodnoj konferenciji u Zagrebu pod naslovom: “Feministička teologija: Misao i praksa u kontekstima Srednje i Istočne Europe”, a naslov Vašeg izlaganja je: „Žene u srednjoj i istočnoj Europi danas: Između feminističke teologije i anti-dženderizma klera”. Čime su upravo prožeta ova „između“ iskustva? Što to znači biti „između“ feminističke teologije i anti-gender pokreta?

Obraćam se problematičnoj situaciji današnjih teologinja, osobito u takozvanim postkomunističkim zemljama, koje su s jedne strane prepoznale da je feministička teologija potrebna kako bi teologija konačno iz andocentrične mogla postati ljudska teologija. S druge strane, nalaze se u crkvenom, a često i političkom kontekstu u kojem se rodne studije omalovažavaju u potpunom neznanju i iskrivljavanju njihovih interesa. Ovaj čin balansiranja nije lako izdržati i zahtijeva solidno teološko obrazovanje kako bi se mogle potkopati ponekad lukave argumentacije s crkvenom tradicijom. Ali također je potreban britak um i znanje da bi se intelektualno ostalo na akademskoj razini i da se ne uvuče u dubine polemika.

Jedna ste od prvih žena teologinja koja je ostvarila katedru na jednom od katoličkih fakulteta u njemačkom govornom području, prva žena teologinja sa završenom habilitacijom u Austriji. S kojim ste poteškoćama susretali u etabliranju i institucionaliziranju rodno orijentirane teologije unutar teoloških miljea i fakulteta u kojima ste radili i istraživali?

Nakon ove vrlo informativne konferencije u Zagrebu, osjećam se kao da sam se vratila u svoje rane dane. Iako se mnogo toga promijenilo u onim zapadnim zemljama u kojima se teologija predaje na državnim sveučilištima, posebno kao rezultat antidiskriminacijskih smjernica, zemlje s čisto crkvenom teologijom sada su tamo gdje smo bili prije 30 ili 40 godina: Čisto klerikalna crkva koja se usuđuje definirati što je polovica čovječanstva, kojeg je dostojanstva i koja prava nema. U današnjoj Europi takvo je držanje neprihvatljivo. Crkve mnogo govore o ljudskim pravima i da ih se mora poštivati, ali u vlastitim redovima to ne shvaćaju tako ozbiljno: nije slučajno da Vatikan kao država nije niti potpisao niti ratificirao Deklaraciju o ljudskim pravima. U skladu s tim, odupiru se i ženskim i rodnim studijama koje pokazuju ove uvjete i diskriminaciju. S jedne strane, postoji otpor osnivanju novih rodnih istraživačkih institucija, ali s druge strane, nije sigurno da će nakon što se uspostave profesure, studijski programi ili istraživački prioriteti, oni opstati. Kada pritisak žena i queer zajednice popusti, sve se brzo vraća tradicionalnom, hijerarhijski zamišljenom bipolarnom rodnom modelu.

Koje su, prema Vama, neke od najvećih poteškoća s kojima se suočavaju mlade teologinje, mlade istraživačice u akademskom teološkom području?

Tamo gdje se teologija prakticira na državnim sveučilištima, disertacije i habilitacije žena sada su dio svakodnevnog života. Postaje teže kada se nova generacija bavi istraživanjem roda. Pravilo je: nikako obje kvalifikacijske teze s ovim fokusom, već jedna od njih s klasičnim temama i tradicionalnim metodama.
U zapadnim zemljama sada postoji ozbiljan problem s mladima u gotovo svim teološkim disciplinama. Teško nam je potaknuti naše studente i studentice na akademsku karijeru u koju morate uložiti puno energije i najboljih godina svog života, a koja bi eventualno mogla propasti zbog crkvenog nihil obstat koji bi uništio cijelu karijeru s jednim retkom iz Rima.

Koje su teme bile ključne u Vašem akademskom radu? Koje su se teme pojavljivale kao neizbježne u rodno osjetljivom teološkom istraživanju? Koje su teme iziskivale neophodni dekonstrukcijski rad na etabliranom hetero-normativnom diskursu? I konačno, koje teme zahtijevaju daljnju rodno osjetljivu analizu i istraživanje?

Nikada nisam opisala svoje istraživanje kao “rodno osjetljivo”, već kao feminističko i rodno pravedno. Jer sama osjetljivost na diskriminaciju na temelju spola ne mijenja ništa. Konvencionalna teološka istraživanja bila su samo polovica cjeline, druga polovica je nedostajala – i još uvijek nedostaje u velikoj mjeri. U svojoj habilitaciji koristila sam Post 12-36 kako bih pokazala kakve nam naočale stavlja znanstvena terminologija “očeve pripovijesti” i koliko malo to ima veze s biblijskim tekstovima, od kojih gotovo svaka druga žena ima glavnu ulogu u radnji. U međuvremenu, izraz “Erzeltern-Erzählungen” („praroditeljske pripovijesti“) kojeg sam kreirala, čak je ušao u službeni katolički prijevod Biblije… Tekstove morate čitati pošteno, spol ne smije biti egzegetska kategorija. To se odnosi na ženska proročanstva, kao i na ženske vođe u Starom zavjetu, koje većini ljudi nisu ni poznate. U mom području još uvijek treba raditi na dekonstrukciji, prije svega u metafori Boga. A sve to može uspjeti samo u pozadini povijesnih istraživanja. Potpuno novo vjerojatno se može pronaći u mnogim još uvijek neobrađenim arhivima ženskih samostana. Takva istraživanja nisu zanimljiva samo za crkvenu povijest, već su relevantna i za liturgiju, pastoralnu skrb i moralnu teologiju – ako se provode uz odgovarajuću hermeneutiku sumnje i kreativne rekonstrukcije (kao što je već zahtijevala Elisabeth Schüssler-Fiorenza).

Kako gledate na trenutnu situaciju u Europi? Možete li usporediti trenutnu društveno-političko-teološku situaciju s onom koja Vam je bila poznata na početku Vašeg akademskog rada? U skladu s tim, što mislite o budućnosti rodno osjetljivog teološkog istraživanja i o budućnosti same feminističke teologije?

Nažalost, ne. U to su vrijeme političari pokušavali stvoriti jednake mogućnosti i jednak tretman. S trendom jačanja nove desnice, koji se može primijetiti gotovo svugdje u Europi, ponovno se propovijeda tradicionalna slika žene i mržnja prema queer osobama. U našem velikom istraživačkom projektu “Biblija i žene”, koji je objavljen na četiri jezika u 21 svesku, pokušavamo rasvijetliti ne samo povijest recepcije biblijskih ženskih figura, već i tumačenje Biblije od strane žena. To je jedina svjetska povijest recepcije od nastanka tekstova do danas, a pokazuje da je uvijek bilo žena koje su Bibliju tumačile drugačije od često mizoginih teologa. Osim toga, tako možemo pokazati da su tumačenja koja su stoljećima bila dominantna temeljem izravnih krivotvorina biblijskog teksta. Na primjer, u svom latinskom prijevodu Biblije, Jeronim mijenja formulaciju rečenice protiv žene u Post 3,16: On smatra da je ženina želja za muškarcem neprikladna i stoga je izostavlja kako bi ovaj odlomak zamijenio paralelizmom koji uspostavlja dvostruku dominaciju muškarca nad ženom. To čini prvi put u povijesti recepcije pravnim izrazom potestas. Od tada nadalje, s (latinskom!) Biblijom u ruci, možete tvrditi da je Bog stavio žene pod zakonsku vlast muškaraca!

Nositeljica ste nagrade Gabriele Possanner za životno djelo u području rodnih istraživanja Federalnog ministarstva obrazovanja, znanosti i istraživanja, te mnogih drugih nagrada i priznanja. Kao pionirka i uzor koja se izborila za temelje feminističko-teološkog istraživanja, što biste poručili novim teološkim generacijama?

Nemojte se obeshrabriti i nemojte se zastrašiti! Slijedite ono što ste prepoznali kao ispravno i radite znanstveno točno, jer neće opstati teološka agitacija, već čvrsta argumentacija. I probijte tradiciju koja je podržana moći, u kojoj se računa samo istraživanje muškaraca. Nije moderno ne poznavati ženske i rodne studije, već to svjedoči o intelektualnoj uskogrudnosti i neznanju.

Razgovarala i prevela: Tanja Grabovac

The post Irmtraud Fischer: “Nepoznavanje ženskih i rodnih studija svjedoči o intelektualnoj uskogrudnosti i neznanju.” appeared first on FER ŠKOLA.

The post Zilka Spahić Šiljak za TVSA o školi “Feminizam i religija” appeared first on FER ŠKOLA.

The post Inovativna online FER škola: Polaznici imaju priliku pohađati pet kurseva u jednom semestru appeared first on FER ŠKOLA.

Tim povodom na N1 Televiziji je gostovala v.prof.dr. Zilka Spahić Šiljak, akademska direktorica UNIGeRC (Univerzitetski gender resursni centar) i direktorica TPO Fondacija.

Govorila je o zanemarivanju doprinosa žena u izgradnji mira koje grade mir na lokalnim razinam, ali ne sjede sa pregovaračkim stolovima na višim razinama odlučivanja.

Također je predstavila UNIGEM projekt i postignuća u integriranju rodne perspektive u visokom obrazovanju.

The post U povodu Međunarodnog dana mira 2023, Intervju-Zilka Spahić Šiljak appeared first on FER ŠKOLA.

Jadranka s. Rebeka Anić znanstvena je savjetnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Split. Kao vanjska suradnica predavala je na Sveučilištu u Zadru, Zagrebu, Splitu i Sarajevu. Herbert Haag Stiftung für Freiheit in der Kirche iz Švicarske dodijelio joj je 2017. nagradu za istraživanja anti-rodnog pokreta u Crkvi. Među brojnim objavljenim djelima su: Više od zadanoga: žene u Crkvi u Hrvatskoj u 20. stoljeću (2003.), Kako razumjeti rod: povijest rasprave i različita razumijevanja u Crkvi (2011.) i Marija Magdalena: od Isusove učenice do filmske bludnice, u suautorstvu s Irenom Sever Globan (2018.). Na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu s njom je, za Polis.ba, razgovarao Marko Medved.

***

Poštovana s. Rebeka, govorili ste o sektaškim zastranjenjima u novim duhovnim zajednicama. Pozivate se u predavanju na Crkvu u svijetu koja se s tim već odavno susrela i nakon početnog nijekanja, pokušala naći odgovore. Jesmo li mi svjesni tog velikog problema i pitanja?

Predavanje sam temeljila na istraživanjima i teološkim raspravama o sektaškim zastranjenjima i zlostavljanjima u novim duhovnim zajednicama u Francuskoj i Njemačkoj. Radi se o zajednicama koje su uglavnom karizmatskog karaktera, od kojih je većina bila crkveno priznata. U predavanju sam stoga naglasak stavila na tumačenje strukturalnog nasilja i njegovu vezu s osobnim nasiljem, o čemu se kod nas u Crkvi baš i ne govori. Posljednji primjeri javne rasprave o zlostavljanjima u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj upućuju da smo još uvijek usmjereni na nasilni čin, njegovu učestalost i broj počinitelja. Da iza svega toga stoji određena struktura koja nasilje omogućava i podržava, bojimo se reći jer se bojimo reformi koje neki neopravdano poistovjećuju s rušenjem crkve. Primjerice, prvi članak na njemačkom govornom području, u kojem moralni teolog Konrad Hilpert postavlja pitanje radi li se u slučaju seksualnog zlostavljanja o sustavnom problemu, objavljen je 2010. godine. Danas je to općenito prihvaćeno i na taj se problem pokušava odgovoriti i na razini crkvenih struktura i na teološkoj. Cilj predavanja mi je bio upoznati studente kako mogu prepoznati sektaška zastranjenja i duhovno zlostavljanje kako i sami ne bi postali žrtve. Ujedno sam ih pokušala izazvati da analiziramo našu društveno-crkvenu situaciju, potrebe mladih ljudi i vjernika općenito, kako Crkva odgovara na te potrebe i postoji li opasnost sektaških zastranjenja i nasilja.

Kad pitate o zastranjenjima kod nas, ne mogu se pozvati na nikakva istraživanja. Poznato mi je da postoji sumnja u sektaška zastranjenja nekih zajednica. Na temelju onoga što sam čula i pročitala tekstove onih koji su ih utemeljili i vode, te zajednice su slične zajednicama u Francuskoj i Njemačkoj koje su procesuirane. Navest ću samo jedan primjer. Osoba koja vrijedi kao utemeljitelj(ica) i koja vodi zajednicu, prima poruke od Boga i svetaca u kojima pojedinim ljudima precizno govori što trebaju napraviti, npr. ne samo da trebaju postati svećenici, redovnici/redovnice nego i kod kojeg se svećenika trebaju ispovjediti, odnosno, podvrći se egzorcizmu. S takvim se pojavama treba pozabaviti crkvena hijerarhija. Takve osobe u nečijem životu preuzimaju mjesto Boga, govore autoritetom Boga i svetaca, i opasno preuzimaju kontrolu nad nečijim životom. Opasne su za sve ljude koji im se obrate, osobito za one koji se nalaze na nekoj prekretnici, koji su u nekoj teškoj životnoj situaciji, koji traže orijentaciju, koje su iz bilo kojeg razloga ranjive. Takve se osobe predstavljaju kao duhovni „očevi“ ili duhovne „majke“, kao duhovne vođe. Oni i ne znaju da ne treba biti duhovni „vođa“ nego pratitelj i da uloga pratitelja nije da odlučuje umjesto osobe koju se prati, da se osobu liši muke njegove slobode već da joj de pomogne da samostalno donese odluku koju smatra za sebe ispravnom. U Hrvatskoj djeluju i neke zajednice koje su biskupi u drugim europskim državama zabranili. Znaju li to naši biskupi ili ne, prate li ih ili ne, nije mi poznato. Zadaća biskupa je da provedu istraživanje i ispitaju jesu li sumnje opravdane ili kakav je status zajednica koje su utemeljene izvan Hrvatske. Iskustva biskupa iz drugih zemalja mogu pomoći jer se iz njih saznaje u čemu je hijerarhija griješila kad je istraživala osumnjičene zajednice. Ovdje mogu samo kratko navesti da nije važno samo provjeriti statute i pravila već i način života te da je u istraživanju važan interdisciplinarni pristup. Nužno je osigurati prostor u kojem članovi zajednice mogu slobodno govoriti. Također je važno u razgovor uključiti stručnjake koji će im pomoći nadvladati strah i bojazan da izdaju svoju „obitelj“. Posebno je važno uključiti i stručnjake iz redovništva budući da imaju iskustvo redovničkog života i lakše mogu uočiti moguća zastranjenja.

Prema ovome što ste rekli, sektaška zastranjenja mogu se pojaviti i u duhovnim zajednicama koje je Crkva priznala?

Crkveno priznanje nije se pokazalo kao pouzdan kriterij prosudbe može li se govoriti o sektaškim zastranjenima ili ne. Na sektaška zastranjenja u crkvenim ustanovama upućuje duhovno zlostavljanje a ono se – nažalost – ne pojavljuje samo u novim duhovnim zajednicama već i u etabliranim redovničkim zajednicama. Važno ga je stoga prepoznati.

Objasnite što je to duhovno zlostavljanje i kako ga prepoznati?

Kao i kod mentalnog zlostavljanja, tako je i kod duhovnog zlostavljanja pretpostavka za njegovu pojavu neki zatvoreni sustav, ideja oko koje se ljudi okupljaju, koja ih ujedinjuje i za koju se bore, ovisnost o autoritetu, odnosno hijerarhija u kojoj netko ima veću moć od drugih. Posebnost duhovnog zlostavljanja je da se u njemu u okviru asimetričnih odnosa koristi vjera, vjerska učenja i vrednote kako bi se manipuliralo, iskorištavalo ili ugnjetavalo povjerene osobe. To zlostavljanje vrši osoba koja ima određenu poziciju moći u vjerskoj zajednici i koristi tu moć i autoritet kako bi nad sviješću drugih osoba uspostavila kontrolu. To se događa suptilno, gotovo po principu „kuhane žabe“. O tome svjedoče četiri međusobno neraskidivo povezane karakteristike duhovnog zlostavljanja koje su poznate iz istraživanja sekti a analizom su nađene i u novim duhovnim zajednicama. Radi se o povredi granica, ograničavanjima, idealiziranju i obezvrjeđivanju.

Povreda granica odnosi se na miješanje forum internum i forum externum u zajednici. Zakonik crkvenog prava predviđa da su to dvoje odvojeni, odnosno, da ista osoba ne može biti voditelj zajednice, duhovnik i/ili ispovjednik. Time se želi osigurati da se osoba može otvoriti duhovniku bez straha da će to utjecati na odluke koje spadaju u području forum externum, u područje vodstva. Povreda granica odnosi se i na ograničavanje psihološke i duhovne pomoći samo na osobe iz vlastite zajednice; na povredu privatnosti i miješanje u nečiji osobni životni i utjecanje na odluke.

Ograničenje se odnosi na veoma suptilan proces indoktrinacije u kojem se članu zajednice na razne način sugerira kakav treba biti ako želi biti prihvaćen. Ograničenje obuhvaća: ograničenje kontakata bilo u okviru zajednice bilo s ljudima izvan zajednice (obitelj, prijatelji); ograničenje knjiga koje se smiju čitati; ograničenje informacija iz vanjskog svijeta. Kontakti izvan zajednice se ograničavaju uz opravdanje da stavovi i svjetonazori onih koji ne pripadaju zajednici ne odgovaraju specifičnoj karizmi zajednice te mogu negativno utjecati na osobu i na njezin poziv. Ograničenje se često odnosi i na poseban smjer duhovnosti koji se proglašava “najboljim putem” svetosti. Ograničenje obuhvaća i zahtjev tajnovitosti i šutnje u odnosu na život zajednice uz tumačenje da bi se taj način života mogao “pogrešno shvatiti”. Nije strana ni praksa prisluškivanja i nadzora dopisivanja od strane vodstava ili samih članova. Postupno se razvija perfidan sustav kontrole u kojem se više-manje svatko osjeća promatranim od svih ostalih. Sve to vodi do konformističkog ponašanja članova zajednice u skladu s pravilima, ponašanja koje neće privlačiti pozornost ili biti ocijenjeno kao „negativno“. Na razvoj takvog ponašanja utječe se i žargonom zajednice koji jasno signalizira koja su ponašanja pozitivna a koja negativna.

Idealiziranje se odnosi u prvom redu na ponašanje utemeljitelja, posredno i na samoshvaćanje zajednice. Tim pojmom se izriče ponašanje u kojem se utemeljitelji zajednice predstavljaju kao Božji glasnogovornici ili glasnogovornici svetaca, svoj autoritet potkrjepljuju pričom o spektakularnom obraćenju i pozivu, često se pozivaju na mističarku/mističara koji su im rekli da Bog od njih želi da osnuju zajednicu, okruženi su nekom vrstom “božanske aure”. Njihove riječi se tretiraju kao božansko nadahnuće i smatraju se “zakonom”. Članovima ili budućim članovima zajednice prenose poruke Boga i svetaca u svezi s njihovim životima i životnim odlukama. Propitivanje učenja i postupaka utemeljitelja je zabranjeno i tumači se kao otpor Duhu Svetom.

Članovi zajednice takvih utemeljitelja_ica osjećaju da su dionici neke više misije spašavanja duša i evangelizacije. Ta je misija važnija od svih njihovih osobnih potreba i interesa. Napuštanje zajednice shvaća se kao suprotstavljanje volji Božjoj, gubitak „prave“ vjere, kao izdaja. Ujedno, visoki ideali članovima zajednice pružaju osjećaj superiornosti nad dugima što ih snažno povezuje. Uz to, zajednicu se tumači kao obitelj. Metafora obitelji ujedno opravdava neravnotežu moći u zajednici. Određene informacije namijenjene su samo “roditeljima”-odgovornima dok “djeca”-članovi ne trebaju znati sve informacije niti trebaju biti uključeni u sve odluke. Krivnje i pogreške pripisuju se „djeci“-članovima dok se istina i pravednost pripisuju „roditeljima“-odgovornima. Djeca su obvezna na čuvanje „obiteljskih tajni“.

Oni koji se usude oduprijeti utemeljitelju i vođama zajednice doživljavaju obezvrjeđivanje i poniženje. To se često čini veoma suptilno, primjerice porukama da se čovjek mora osloboditi i očistiti od lošeg u sebi kako bi dosegao spasenje, ne smije vjerovati sebi i ne očekivati ​​ništa dobro od svojih misli, osjećaja i potreba. Vlastita se volja istražuje samo da bi se potom prepoznala kao loša, odbacila i podvrgla sustavu poslušnosti. Nekada se primjenjuje tehnika „vruće – hladno“.  Ovisno o raspoloženju voditelja_ice, osobu se hvali ili kudi, zbunjuje ju se jer ne može shvatiti što je uzrok jednog, što drugog ponašanja i tako ju se čini nesigurnom. Duhovni zlostavljači obezvrjeđivanje tumače kao uslugu žrtvama: pomažu im da postanu ponizni. Obezvrjeđivanje se može vršiti i pred cijelom grupom, u „javnoj ispovijedi“.

Posljedice duhovnog zlostavljanja su teške. Dolazi do narušenog samopouzdanja, ovisnosti, smanjene sposobnosti povjerenja, depresije, tjeskobe, može doći i do toga da se kod osobe poljulja i vjera u Boga. Svjedočanstva takvih osoba su potresna, iz njih se može shvatiti koje negativne posljedice to ima za cijeli njihov život.

Rast i razvoj novih zajednica koje su dijelom nastale iz karizmatske obnove tumačio se kao odgovor Duha na krizu u kojoj se Crkva našla, ali potom su nadošli problemi. Po Vama, koji su glavni kriteriji prosudbe novih duhovnih zajednica?

Cèline Hoyeau u knjizi La trahison des pères (Izdaja otaca) (2021.) predstavlja društveno crkveni kontekst u Francuskoj i općenito u Katoličkoj crkvi nakon Drugog svjetskog rata i nakon Drugog vatikanskog sabora koji je omogućio razvoj tih zajednica ali i utjecao na odnos hijerarhije prema njima. Ona identificira probleme s kojima se suočava hijerarhija, potrebe mladih toga vremena, potrebe vjernika i način na koji su utemeljitelji_ce novih duhovnih zajednica zadovoljavali te potrebe. Prema njezinoj analizi karakteristike toga razdoblja su sekularizacija, kritički odnos prema institucijama, potraga za jakim osobnostima (učiteljima) i istočnjačkom duhovnosti (guruima), slabljenje autoriteta na temelju službe, kao reakcija na racionalizam i vjeru u napredak 1950.-1960.-ih godina javlja potreba dijeljenja emocionalnih iskustava. Crkva proživljava krizu nakon Drugog vatikanskog sabora, svećenici, redovnici, redovnice napuštaju zvanje, opada broj sjemeništaraca i bogoslova, opada broj vjernika koji pohađaju obrede, hijerarhija traži nove modele pastorala izvan župskih zajednica, vjernici se okreću jasnom izlaganju vjere, iskustvu Božje blizine, „svetijoj” liturgiji, duhovne potrebe vjernike ne zadovoljava samo angažman Crkve na socijalnom području, nedostaju im religijski znakovi u javnosti, molitvene klupe, kipovi svetaca u crkvama, procesije. To vrijeme suvremenici opisuju kao „propast kršćanstva“, kao „post-kršćansko vrijeme“, „katoličku krizu“, „kraj jednog svijeta“.

U takvom ozračju pojavljuju se utemeljitelji_ice i daju dojam da mogu preokrenuti tijek stvari. Oni se vjernicima nude kao alternativa između tradicionalista i progresivnih u Crkvi, kao garanti pravovjerja nasuprot progresivnom katolicizmu, kao branitelji učiteljstva u vrijeme u kojem se Papin autoritet diskreditira. Mladim ljudima koji traže učitelje, očeve, vođe, oni nude sigurnost, „apsolutno“, „tajnu“. Njihova pobožnost uključuje tijelo, emocije, afektivnost, nježnost, prihvaćanje vlastite ranjivosti. Zajednice se pojavljuju kao „oaze“ u kojima se priznaje osobnost svakog pojedinca i time odgovaraju na potrebe za zajedništvom koje nastaju raspadom tradicionalnih oblika zajedničkog života (obitelj, župa).

Prve optužbe i osude pojavile su se već 1956. godine, ostale su međutim tajne, poznate samo vođama zajednica. Premda se optužbe i zbog sektaških zastranjenja i seksualnog zlostavljanja množe i izlaze u javnost, hijerarhija je prema njima benevolentna. Kao glavni kriterij prosudbe ovih zajednica uzima se broj novih zvanja, osobito svećeničkih. Naime, kao kriterij se uzimaju Isusove riječi „po plodovima ćete ih njihovim prepoznati“ (Mt 7,20) te se „plodove“ redukcionistički svodi na broj novih – osobito svećeničkih – zvanja. Cèline Hoyeau prenosi riječi kardinala i prefekta Kongregacije za institute posvećenog života Franca Rodéa o utemeljitelju Kristovih legionara Marcial Maciela. Kardinal ne odobrava „moralne slabosti“ Marcial Maciela ali zbog 1000 svećenika koliko je zajednica u to vrijeme brojila, zaključuje: „… plod je dobar, plod je izvanredno dobar. On je izvanredan, sjajan […]. Može li se onda reći da je stablo loše? […] Čisto logično bih rekao: Ne, i ja ga oslobađam, oslobađam o. Maciela!“

I neke zajednice u Hrvatskoj se opravdavaju brojem novih (svećeničkih) zvanja. Treba međutim reći da plod nije dobar. Prave statistike u drugim državama pokazuju da postoji zastrašujući broj mladih ljudi koji su s velikim traumama napustili ove zajednice. Te „plodove“ zajednica se ne računa. Hoyeau stoga upozorava da se ne radi o „pravim“ već o  „prividnim plodovima“. Takav redukcionistički princip vrednovanja ovih zajednica bio je povod naslovu moga izlaganja: ne radi se o dobrim plodovima već o plodovima od kojih trnu zubi.

Govorite o sektaškim zastranjenjima i o duhovnom zlostavljanju. Poznato je nažalost da su se u tim zajednicama događala i seksualna zlostavljanja. Kako to tumačite?

Duhovno zlostavljanje ne mora voditi do seksualnog zlostavljanja ali ga omogućava ili – kako neki autori pišu – ono je „predvorje“ seksualnog zlostavljanja. Utemeljitelji novih duhovnih zajednica uglavnom su bili sankcionirani zbog seksualnog zlostavljanja. Oni su međutim postali seksualni zlostavljači jer su prethodno izgradili duhovnu moć nad svojim žrtvama. Seksualno se zlostavljanje u pravilu nije događalo kao fizički napad uz veliku primjenu sile već kao posljedica duhovnog zlostavljanja. Osobe su tijekom dužeg vremenskog razdoblja postupno dovedene u emocionalnu ovisnost, manipulirane i zavođene, tako da su u trenutku seksualnog zlostavljanja bile paralizirane i više nisu bile sposobne braniti se ili donositi vlastite odluke. Zlostavljači su znali kako osobe koje se kod njih ispovijedaju dovesti do toga da im očituju svoj najintimniji život, da im povjere i ono što ne spada u ispovijed. Jedna žrtva svjedoči kako je utemeljit zajednice kojoj je pripadala davao dojam da proniče ljudsku dušu i poznaje svaku ljudsku patnju. On ju je naveo da mu se u ispovjedi otvori u svim svojim željama i potrebama te je na taj način otkrio njezine ranjive točke koje je potom zloupotrijebio za seksualno zlostavljanje. Osim toga, svoj čin su tumačili i teološki. Njihovi poljupci bili su Isusovi poljupci, odnos njih i žrtve bio je odnos Isusa i Marije koji nitko ne može razumjeti. Poznato je i opravdanje seksualnih odnosa tzv. „prijateljskom ljubavi“. Budući da se utemeljitelje smatralo misticima, njihova tumačenja su izmicala razumnom shvaćanju i kritici. Opiranje takvim postupcima značilo je prekidanje procesa iscjeljenja i tumačilo se kao manjak vjere i povjerenja. U ovim slučajevima je zapravo bolje govoriti o seksualiziranom a ne o seksualnom nasilju jer se ne radi o fizičkom seksualnom činu protiv volje osobe već da se preko seksualnih radnji prvenstveno provode neseksualni interesi. Riječ je o posebnom obliku izražavanja i zloporabe moći nad drugom osobom u okviru hijerarhijskih rodnih odnose.

Vi ste se bavili pitanjem roda odnosno proturodnim stavovima u katoličkom miljeu. Da li i kako u odnosu prema tim pitanjima u Crkvi dolazi do izražaja sektaški mentalitet?

Neki autori upravo na temelju odnosa Crkve prema ženama i LGBTQ osobama ocjenjuju da Crkva sve više upada u sektaški mentalitet. To se može prepoznati u pokušaju nametanja shvaćanja Crkve kao „malog stada“ pri čemu se pridjev „malo“ ne odnosi na broj vjernika koji čine stado već na stav da „stadu“ ne mogu pripadati oni koji svojim postojanjem izazivaju „udobni tradicionalizam“ i oni koji svojim teološkim istraživanjima izazivaju „dosadnu pseudoortodoksiju“, kako je o toj temi davno pisao naš ugledni teolog Tomislav Janko Šagi-Bunić.

Jedna od oznaka sekte ili jedan od pokazatelja sektaškog mentaliteta jest i da netko sebi prisvoji pravo odluke o postojanju ili nepostojanju određenih ljudi. To ne mora značiti fizički likvidaciju već jednostavno svođenje odnosa na podčinjavanje i isključenje. U pozadini je uvjerenje da postoji samo jedan put istinskog postojanja, samo jedan valjan način gledanja na zbilju, samo jedna istina dok su sve druge nevažeće, lažne i štetne.

U Katoličkoj crkvi se na žene i LBGTQ osobe primjenjuje načelo jednakog dostojanstvo ali različitih prava, odnosno, isključenje iz punopravnog života u zajednici. Jednaka prava se ne uskraćuju na temelju nekih (ne)sposobnosti, prekrašaja pa čak ni na temelju spremnosti na podložnost, već samo na temelju tjelesnog spola i seksualne orijentacije. Zbog svoje tjelesnosti i (čak i neprakticirajuće) seksualnosti, te osobe ne mogu biti ređene te su time isključene iz važnih uloga u Crkvi. Pravilo da u Crkvi postoje osobe koje posjeduju puno dostojanstvo i prava i osobe koje imaju samo dostojanstvo ali ne i prava, znači da u Crkvi imamo dvije kategorije članova. Drugu kategoriju čine oni koji su manje vrijedni i koji nikakvim naporima ne mogu prijeći u prvu. LGBTQI osobama ne pomaže čak ni podložno prihvaćanje nametnutog celibata koji – usput rečeno – nikad ne bi ni smio biti nametnut. Celibat mora biti slobodni izbor.

U marginalizraciji žena i LGBTQI osoba crkva se koristi hermeneutikom razlike: svoje postavke konstruira u razlici prema suvremenom društvu i znanstvenim istraživanjima pri čemu ignorira i teološka istraživanja koja takve postavke stavljaju u pitanja. Kad se unaprijed odbaci spoznaje koje ne potvrđuju vlastite odabrane postavke, ne može doći do promjene. A da bi se neželjene promjene spriječile ili bar usporile, sve što nije u skladu s vlastitim interesima, proglašava se ideologijom. Dijalog se vodi samo s istomišljenicima. Odatle i ustrajni govor o „rodnoj ideologiji“ čiji su naziv i sadržaj najvećim dijelom konstruirani u Katoličkoj crkvi.

Razgovarao: Marko Medved

Izvor: polis.ba

The post Jadranka s. Rebeka Anić za Polis.ba: Zlostavljanja u Crkvi od kojih trnu zubi appeared first on FER ŠKOLA.